Toga Quotes

Dakota's head was stuck in his toga. He staggered around olike a Kool-Aid-stained ghost. "Um," Percy said, "should I wear my bed sheets?

Wouldn't that put a twist in your toga?

Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povrijedi, prijeđi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga sasiječe.

I pull the sheet off the bed and wrap it around my torso a couple of times. I pull one corner over my shoulder from behind my back and tie it to another from the front. Instant toga. "Self-ambulation detected," says the computer. "What's your name?" "I am Emperor Comatose. Kneel before me." "Incorrect.

In the center stood a marble alter, where a kid in a toga was doing some sort of ritual in front of a massive golden statue of the big dude himself:Jupiter the sky god, dressed in a silk XXXL purple toga, holding a lightning bolt. "It doesn't look like that," Percy muttered. "What?" Hazel asked. "The master bolt," Percy said. "What are you talking about?" "I-" Percy frowned. For a second, he'd thought he remembered something. Now it was gone. "Nothing, I guess.

You walked up and practically ripped my toga off as you pulled me down, shouting, "Kiss me, I'm Irish!

Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju

Čovek koji manje živi, a više misli, postaje sve hladniji i, kao neki kristal, tvrđi. Postaje irealan. Propušta svetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi. A poneki pesnik od toga poludi.

Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

The culture of Rome just doesn't match the culture of Yoga, not as far as I can see. In fact, I've decided that Rome and Yoga don't have anything in common at all. Except for the way they both kind of remind you of the word toga.

I asked her to wear something revealing, so she showed up in a prophet's toga.

Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.

There he is,” Henry said. “Toga party tonight, Richard, at Litchfield House. You should bring your boys and your child bride.

Dobar čovek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćes razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče.

Mankind in the aggregate I have found to be brutish, ignorant and unkind, whether those qualities were covered by the coarse tunic of the peasant of the white and purple toga of a senator. And yet in the weakest of men, in moments when they are alone and themselves, I have found veins of strength like gold in decaying rock; in the cruelest of men, flashes of tenderness and compassion; and in the vainest of men, moments of simplicity and grace.

Djeca ne smiju biti sama jer je samoća nešto odraslo; rastemo da bismo jednoga dana mogli ostati sasvim sami i da se zbog toga više nitko ne mora brinuti.

When he is stripped of the Christian tunic and the classical toga, there is nothing left of the European but a pale-skinned barbarian.

Trebali smo promijeniti svijet,zar ne?Sranje.Umjesto toga svijet je promijenio nas.

Moraš da naučiš da nastaviš. To je deo toga. Deo onoga što čini ljubav prema nekome. Kad zaista nekog voliš, onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.

When I Was Little, I Was Told To Stop Being Me! But That Doesn't Work! When You Shut Your Feeling Away, It Only Grows Inside!" -Himiko Toga

Ja sam sve što kažete da jesam, i još gore od toga. I da nisam, ipak jesam. Šta imam od toga?! (Bol i revolt)

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...

This is a test of mettle. That's the Ganseylike part." Gansey knew that Henry was right by the zing of feeling in his heart. It was very similar to the sensation he'd felt at the toga party. That feeling of being known. Not in a superficial way, but in something deeper and truer. He asked, "What is my prize if I pass?" "What is ever any prize of a test of mettle? The prize is your honor, Mr. Gansey." Doubly known. Triply known. Gansey wasn't precisely sure how to cope with being so accurately pegged by a person who was, after all, only a recent acquaintance.

A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.

Men call women faithless, changeable, and though they say it in jealousy of their own ever-threatened sexual honor, there is some truth in it. We can change our life, our being; no matter what our will is, we are changed. As the moon changes yet is one, so we are virgin, wife, mother, grandmother. For all their restlessness, men are who they are; once they put on the man's toga they will not change again; so they make a virtue of that rigidity and resist whatever might soften it and set them free.

Što je bilo, prošlo je veće, što ima biti, još nije toga, a što je sada, za čas neće od prošastja ostat svoga: na hipu se brijeme vrti, jedan hip je sve do smrti.

Naše mržnje škode nama, više nego našem protivniku. Govorite rđavo o nekom čoveku pola sata - i vi ste posle toga nesrećni i otrovni; a govorite pola sata o njemu dobro, pa čak i kad to ne zaslužuje, i bićete mirni i blaženi, čak i ponosni na lepotu svojih osećanja, ili bar na lepotu svojih reči.

Blue was in a terrible mood. Something had clearly happened while she was on shift, but Gansey’s attempts to prise it from her had established only that it was neither about the toga party nor him. Now, she was the one driving the Pig, which had a threefold benefit. For starters, Gansey couldn’t imagine anyone whose mood wouldn’t be marginally lifted by driving a Camaro. Second, Blue said she never got a chance to practise driving in Fox Way’s communal vehicle. And third, most importantly, Gansey was outrageously and eternally driven to distraction by the image of her behind the wheel of his car. Ronan and Adam weren’t with them, so there was no one to catch them in what felt like an incredibly indecent act.

U životu nisam vidio internet, ništa od toga ne znam. Imam samo kućno zvonce…

Znamo mi vrlo dobro kako izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne možemo živjeti.

Koh demonstrating how to make a toga of a bed-sheet and sending Blue and Gansey into a cluttered bedroom to change. It was Gansey politely turning his back as she undressed and then Blue turning hers – maybe turning hers. It was Blue’s shoulder and her collarbone and her legs and her throat and her laugh her laugh her laugh. He couldn’t stop looking at her, and here, it didn’t matter, because no one here cared that they were together. Here, he could play his fingers over her fingers as they stood close, she could lean her cheek on his bare shoulder, he could hook his ankle playfully in hers, she could catch herself with an arm around his waist. Here he was unbelievably greedy for that laugh.

Ovih dana sam mnogo čitao i mnogo razgovarao sa ljudima - više nego što je zdravo i dobro za mene - a nauk koji se može izvući iz svega toga uvek je isti. Iznutra treba rasti, ćutke i neprimetno napredovati, i u pravi čas se zaustaviti. Sve drugo znači: sam sebi plesti zamku, spremati svoj sopstveni pad.

Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.

Jel te nekad zgrozi, mislim, da te baš uhvati jeza od toga golemog raskoraka između onoga kaj ljudi vele i onoga kaj je u njima? Ha? Jel ti nekad bude zlo od te situacije u koju smo se nekada kolektivno doveli? Da smo postali toliko lažni da svaka jasna direktna komunikacija zvuči agresivno?

Ne ispada li, onda, da je egzistencijalni umor rezultat premalog, a ne prevelikog angažovanja? Postajemo li umorni usled toga što olakšavamo sebi situaciju, a ne stoga što je otežavamo?

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali pošrena. Sandijevi su za nas s te krive strane, shvatila sam. Od svega dobrog i lijepog dijeli ih riječ koja kaže da nisu sasvim vrijedni toga. Upozoraca da u svojoj srži…možda skrivaju i potpunu suprotnost. Bilo mi je teško zbog toga, shvaćaš. I, da, željela sam vidjeti kako je s njegove strane tog prokletog „ali“, pa makar tamo ostala zauvijek.

Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.

I tako, kad se već činilo da imam cijelu kuću na raspolaganju, odlučih se vratiti u knjižnicu i vidjeti što mogu otkriti. Osim toga, volim knjižnice. Osjećam se ugodno i sigurno okružen sa svih strana zidovima od riječi, predivnih i mudrih. Uvijek se osjećam bolje kad mogu vidjeti da postoji nešto što rastjeruje tamu.

Nije loše biti bogat, pomislio sam, imati jahtu, kuću na ovom jezeru, kupovati sve ove kapute, košulje, jakne, cipele i džempere od nekoliko stotina ili hiljada dolara. Ali nije loše ni kad nisi bogat, i kad nemaš ništa od toga, jer sve to i nema neke velike veze sa samim životom.

a little downy girl still wearing poppies still eating popcorn in the colored gloam where tawny Indians took paid croppers because you stole her from her wax-browed and dignified protector spitting into his heavy-lidded eye ripping his flavid toga and at dawn leaving the hog to roll upon his new discomfort the awfulness of love and violets remorse despair while you took a dull doll to pieces and threw its head away because of all you did because of all I did not you have to die

I wanna be even more like the people I love ~Toga

Možda čovjeku nije toliko do toga da bude voljen,koliko da bude shvaćen.

What do you get when you mix two Baggers, a bloodthirsty toga-wearing card, and a half-mad Empress? Road trip A.F.–style.

Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali upravo zbog toga odustaju.

Ispod toga sam bio zapisao pre nekoliko večeri, kada mi je postalo jasno da Euridika više neće doći: Agnosceo veteris vestigia flamme. Ožiljkom jednim obogaćen.

Budi ono što jesi i kaži ono što osjećaš, jer oni koji imaju nešto protiv toga nisu važni, a oni koji su važni, nemaju ništa protiv toga.

Nisam birao saigrače po grbu na prsima, birao sam ih po grbu u prsima, po nekom Našem Grbu, koji se ne skida tek tako, s majicom ... I svaka čast svakom ... Ali Nacionalnost je ipak samo jedna romantična stavka životnog formulara.. Amateri su definitivno morali ispuniti daleko više od toga da bi zaslužili da budu u ekipi samnom...

Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.

Kad si sretna, unaprijed strahuješ da ce sreća nestati, jer znaš da na ovom svijetu ništa ne traje; dan je samo do sumraka. Zašto se toga ne sjetiš kad se rastužiš? Jer, zaista, noć traje samo do zore. Živi svoje trenutke, jer svaki traje samo do sljedećeg.

The woman is perfected. Her dead Body wears the smile of accomplishment, The illusion of a Greek necessity Flows in the scrolls of her toga, Her bare Feet seem to be saying: We have come so far, it is over. Each dead child coiled, a white serpent, One at each little Pitcher of milk, now empty. She has folded Them back into her body as petals Of a rose close when the garden Stiffens and odors bleed From the sweet, deep throats of the night flower. The moon has nothing to be sad about, Staring from her hood of bone. She is used to this sort of thing. Her blacks crackle and drag.

Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku, uvek sanjas o necemu DRUGOM.

Jer, ako ima boga, on je samo jedan. I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan. On od tebe jednostavno želi da budeš dobar, a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba. Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda. Jer ovde si to: vera, nacija i boja. Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije, a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije: voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom, i opet bi im bilo vredno da to plate glavom. (Pismo vanzemaljcu)

Knjige su samo jedna vrsta spremišta za mnogo toga za šta smo strahovali da bismo mogli da zaboravimo. Nema u njima uopšte ničeg magičnog. Magija je samo u onome što knjige kazuju, u tome kako zašivaju komade kosmosa u odeću za nas.

Konačno, ako ste svjesni toga da vas nitko drugi ne može usrećiti i da je sreća posljedica ljubavi koja izvire iz vas, to je najuzvišenije majstorstvo Tolteka,majstorstvo u ljubavi.

Dok god muzika svira, igraj dok te noge nose. Razumes li sta ti govorim? Igraj dok te noge nose. Ne smes da razmisljas zasto igras. Ne smes da razmisljas o znacenju toga. Jer, u osnovi, znacenja nema. Pocnes li da razmisljas, noge ce ti se zaustaviti. Zaustave li ti se jednom noge, ja tu vise nista ne mogu. Tvoje veze ce nestati. Nestace zauvek! I vise neces moci da zivis nigde drugde osim u ovom svetu. Brzo ces biti uvucen u ovaj svet. Zato noge ne smeju da ti se zaustave. Koliko god ti se cinilo besmisleno, ne smes da mislis na to. Prati korake i igraj dok te noge nose. A ono otvrdlo razmeksaj, makar malo. Mora da je ostalo i nesto za sta jos nije prekasno. Upotrebi sve sto se moze upotrebiti. Ucini sve sto mozes. Nema cega da se plasis. Svakako si umoran. Umoran si i uplasen. Svi imaju takve trenutke. Cini ti se da je sve pogesno. I noge ti se zaustave.

Čini mi se da je ljubav od svega najvažnija. Prozreti svet, protumačiti ga i prezreti, to je stvar velikih mislilaca. Ali, meni je jedino stalo do toga da volim svet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svet ni sebe, da na nj, na sebe i na sva bića mogu da gledam sa ljubavlju i sa divljenjem, i sa strahopoštovanjem.

- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve? - Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.

U toj priči nije bilo tuge; samo čuđenje pred time koliko malo čovjeku treba da se počne opraštati od svijeta, samo jedan pogled, i koliko je toga što svakog dana posljednji put u životu vidi, a da nije svjestan, ne misli, i oproštaji mu nisu ni na kraj pameti.

I'm here to talk about the men in your life. To talk about the men in my life. I like the dress, by the way. Very boho chic or whatever. I was on my way home, and I wanted to find out if you had a good time at the toga party and also make sure that our plans for Zimbabwe were still on. I see you tried to claw your own eye out; it's edgy.

It is the superfluous things for which men sweat, - the superfluous things that wear our togas threadbare, that force us to grow old in camp, that dash us upon foreign shores. That which is enough is ready to our hands. He who has made a fair compact with poverty is rich.

Anxiously, he touched the lump on his head again, then felt his injured leg, groaning. "The whole affair is a mystery to me," he said. "Who would want to steal anything from me?" "Perhaps a thief...?" ventured Julius.

To su zapravo sve pločice dječijih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznse KULT ČISTE LAŽI, a iza svega toga proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumilje! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju ŠTO JE TO ŽIVOTNA STVARNOST I KAKO BI JE TREBALO ŽIVJETI?

Here are the essentials of a happy life, my dear friend: money not worked for, but inherited; some land not unproductive; a hearth fire always going; law suits never; the toga rarely worn; a calm mind; a gentleman’s strong and healthy body; circumspect candor, friends who are your equals; relaxed dinner parties, a simple table, nights not drunken, but free from anxieties; a marriage bed not prudish, and yet modest; plenty of sleep to make the dark hours short. Wish to be what you are, and prefer nothing more. Don’t fear your last day, or hope for it either. Translated from original text: Vitam quae faciant beatiorem, Iucundissime Martialis, haec sunt: Res non parta labore, sed relicta; Non ingratus ager, focus perennis; Lis numquam, toga rara, mens quieta; Vires ingenuae, salubre corpus; Prudens simplicitas, pares amici; Convictus facilis, sine arte mensa; Nox non ebria, sed soluta curis; Non tristis torus, et tamen pudicus; Somnus, qui faciat breves tenebras: Quod sis, esse velis nihilque malis; Summum nec metuas diem nec optes.

Potrošio je svežinu, dah, otvorenost, radoznalost, sve. Šta je ostalo umesto toga? Samo želja za nežnošću. Samo ona još nije potrošena, čini mi se da je njen izvor snažniji nego ikada ranije, a da su se one važne, nenadoknadive stvari, sva energija i polet sagoreni da bi se na toj staroj vatri, na njenom ohlađenom žaru nekim misterioznim procesom iskristalisala suština čežnje.

Ima takvih ljudi koji se nečega plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili odeću na njima.

Recimo da sam običan čovek, mada to nije sasvim tačno: nema običnih ljudi." "Kad se ništa ne poseduje na ovom svetu, ljubav je, izgleda, jedino utočište." "Najpre moram da dokažem da sam Ja zaista Ja, a ne neko drugi." "Nama je ljubav bila sve, i još više od toga: zavera dvočlane grupe koja je odlučila da se odupre daleko nadmoćnijem neprijatelju, ničim drugim do slepom snagom svoje privrženosti.

Od svih žena koje možete sresti u Kobuki-čou, vrsta kojoj je pripadala Maki bila je dno dna, ako mene pitate. Neprivlačne, iskompleksirane i glupe kao noć, ali zbog najgoreg mogućeg vaspitanja nesvesne čak i svog neznanja. Ubeđene u to da su stvorene da rade na nekom luksuznom mestu i da žive bolji život, te podjednako snažno uverene u to da su za njihov neuspeh krivi drugi. Zavide svima i zbog toga su rešene da ih krive za sve. Celog života su omalovažavane, te stoga uverene da nema ničeg lošeg u takvom ophođenju s drugima, Spremne da namerno govore stvari koje će povrediti druge.

If the Romans could have fortified their cities the way the human brain fortifies itself, we’d still be wearing togas. The mind is an amazing piece of biomachinery, really. A serious threat presents itself at the gate and up fly the walls, standing firm in the face of earth-shaking revelations, ideological bullets, and plain old logic.

Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.

Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio! Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.

Now I would solicit the particular attention of those numerous people who imagine that money is everything in this world, and that rank and ability are inseparable from wealth: let them observe that Cincinnatus, the one man in whom Rome reposed all her hope of survival, was at that moment working a little three-acre farm (now known as Quinctian meadows) west of the Tiber, just opposite the spot where the shipyards are today. A mission from the city found him at work on his land - digging a ditch, maybe, or ploughing. Greetings were exchanged, and he was asked - with a prayer for God's blessing on himself and his country - to put on his toga and hear the Senate's instructions. This naturally surprised him, and, asking if all were well, he told his wife Racilia to run to their cottage and fetch his toga. The toga was brought, and wiping the grimy sweat from his hands and face he put it on; at once the envoys from the city saluted him, with congratulations, as Dictator, invited him to enter Rome, and informed him of the terrible danger of Minucius's army.

And once it comes, now that I am wise in its ways, I no longer fight it. I lie down and let it happen. At first every small apprehension is magnified, every anxiety a pounding terror. Then the pain comes, and I concentrate only on that. Right there is the usefulness of migraine, there in that imposed toga, the concentration on the pain. For when the pain recedes, ten or twelve hours later, everything goes with it, all the hidden resentments, all the vain anxieties. The migraine has acted as a circuit breaker, and the fuses have emerged intact. There is a pleasant convalescent euphoria. I open the windows and feel the air, eat gratefully, sleep well. I notice the particular nature of a flower in a glass on the stair landing. I count my blessings.

Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!

Doesn’t matter whether you’re a baker’s wife or a whore or a princess—if you have the strength, you can take a lover, write a motet, lead an army, rule a country. Women have. Not all, granted, but some. And we adore them, don’t we? In theory. We make statues of warrior women, paint them on our ceilings—goddesses with shields and togas and one fair breast exposed so there can be no doubt. The palaces of Europe are covered in them. The Opéra stages, too, for that matter. Yet most women I know—no matter how clever, no matter how strong—are dragged down by husbands or fathers or titles or too many petticoats, or priests clutching at their hems, telling them, ‘No, you cannot do that, you cannot be that.’ I never listened. That’s rare.

Ah, 6655321, think on the divine suffering. Meditate on that, my boy.' And all the time he had this rich manny von of Scotch on him, and then he went off to his little cantora to peet some more. So I read all about the scourging and the crowning with thorns and then the cross veshch and all that cal, and I viddied better that there was something in it. While the stereo played bits of lovely Bach I closed my glazzies and viddied myself helping in and even taking charge of the tolchocking and the nailing in, being dressed in a like toga that was the heighth of Roman fashion. So being in Staja 84F was not all that wasted, and the Governor himself was very pleased to hear that I had taken to like Religion, and that was where I had my hopes.

Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.

I običan čovjek u afektu može odlutati u zlo. Kao dijete koje u histeriji igre u gomili baci kamen, razbije nečiji prozor ili glavu. Obično dijete će nakon toga zaplakati, tražiti oprost, balavo će i uplakano ponavljati kako nije htjelo. Dijete za koje više nema nade oholo će se uspraviti, isprsiti. Ono je već naučilo iz tuđe boli crpiti moć, tuđu bol njušiti kao hijena krv.

Ona jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Devojke su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da ce pasti i povrediti se. Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre,do njih lakše dođu. Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene. Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovek dođe, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, kome trebamo i voli nas napraviće SVE da dođe do nas. Žena je izašla iz rebra muškarca, a ne iz nogu da bude gažena, niti iz glave da bude nadmoćna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, i blizu srca da bude voljena.

Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?

- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.

On top of the good was a hideously ugly bronze statue in the modern style. The statue was of a couple, dressed in togas, wrapped in an embrace. Cupped in their hands was a piece of fruit. I couldn’t be sure, because realism did not appear to be the artist’s specialty, but it looked to me like a pomegranate. “Good God,” Frank, who’d trailed after us, said when he saw the statue. “Rector’s even sicker than any of us thought. I’ve never wished I was blind before, like Graves, but I do now, because then I’d never have to look at that again.” “Frank,” John said, his gaze on my face. “Be quiet.” “But what do they do in here?” Frank wanted to know. “Have picnics with their dead relatives and admire their ugly art?

Svima je bilo jasno da nakon toga više ništa neće biti isto. Bijes se počeo prelijevati s čovjeka na čovjeka i više nije bilo bitno tko je uključen, a tko nije. Svi su. Zlo je neobičan stvor, puno razmišljam o tome. Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju. Nešto je pokrenuto davno prije nas i mi to šutke kočimo, kočimo čitavih života. Znamo da tako valja, pa učimo i djecu da nastave kočiti nakon nas. Ali se i trošimo jer nam mir nije prirodno stanje. Jesi sjetila nekad ono čudno olakšanje kada dođe do provale nasilja? Jesi? Mislim da unam što je to. Tada dobijemo dopuštenje da malo prestanemo kočiti. Možda povjerujemo i da će se nasiljem pročistiti nešto. I tada se prelije.

It always gave Wolf a peculiar thrill thus to tighten his grip upon his stick, thus to wrap himself more closely in his faded overcoat. Objects of this kind played a queer part in his secret life-illusion. His stick was like a plough-handle, a ship's runner, a gun, a spade, a sword, a spear. His threadbare overcoat was like a medieval jerkin, like a monk's habit, like a classic toga! It gave him a primeval delight merely to move one foot in front of the other, merely to prod the ground with his stick, merely to feel the flapping of his coat about his knees, when this mood predominated. It always associated itself with his consciousness of the historic continuity---so incredibly charged with marvels of dreamy fancy---of human beings moving to and fro across the earth. It associated itself, too, with his deep, obstinate quarrel with modern inventions, with modern machinery....

Or think of a decent young citizen in a toga--perhaps too much dice, you know--coming out here in the train of some prefect, or tax-gatherer, or trader even, to mend his fortunes. Land in a swamp, march through the woods, and in some inland post feel the savagery, the utter savagery, had closed round him--all that mysterious life of the wilderness that stirs in the forest, in the jungles, in the hearts of wild men. There's no initiation either into such mysteries. He has to live in the midst of the incomprehensible, which is also detestable. And it has a fascination, too, that goes to work upon him. The fascination of the abomination--you know, imagine the growing regrets, the longing to escape, the powerless disgust, the surrender, the hate.

Na oltar okrutnog idola boljeg života svakodnevno se prinose životi stotina devojaka i mladića. I - što je još gore - težnja za boljim životom neprestano spušta ionako niske duhovne kriterijume. Bolji život je apsolutno obezvredio patnju i smrt. Odgurnuo ih je na krajnju društvenu marginu. Na smrt se popreko gleda, niko neće da pati, niko o smrti ne misli, niko je ne razmatra, makar kao mogućnost i na kraju dolazimo do toga da više niko ne ume da umre.

Umreti, to, naravno, znači izgubiti vreme i otići iz njega, ali to ujedno znači steći večnost i trajnu sadašnjost, a to znači pravi život. Jer suština života je sadašnjost i njegova tajna predočava se samo na mitski način, u vremenskim formama prošlosti i budućnosti. Ni lepota nikad nije savršena, te baš zbog toga i podstiče sujetu. Kome je mnogo dato, tome može mnogo i da uzme. Ako me Gospod učini bogatim, on može i da me pretvori u zemni prah i da me učini siromahom poput nekog pogorelca; jer njegova ćud je silna i mi nismo u stanju da spoznamo puteve njegove pravednosti. Gledao sam gore, to zacelo stoji! Posmatrao sam kako svetlost zrači, kako veličanstveno promiče, i moje su se ognjenim sunčevim strelama pozleđene oči krepile na blagom sjaju noćne zvezde. Ja može svako da kaže, ali ko to kaže, to je bitno. SETI SE MENE KAD BUDEŠ DOSPEO U SVOJE CARSTVO. Čovek mora da vodi računa čime će se ukrasiti, mora da pripazi da se ne odluči za ono što mu ne pristaje. Videti ne znači imati. Ali videti znači hteti imati. Ili je život opsena, ili je lepota opsena. Nećeš oboje naći sjedinjeno u stvarnosti.

Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reci, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam…Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar. Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila. Zadivljujuće jednostavno… – Samo sam htela da imam nešto tvoje…Zauvek…Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.Sretan sam ja momak…Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.Hajde konju…Reci joj…Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli. Želiš nešto moje? Zauvek?-Da li bi prezime moglo da posluži? Osmeh ju je ostavio bez daha na trenutak, ali je šmrknula i nastavila da slaže stvari. Ali oboje smo znali da to više nije potrebno.Zagrlio sam je, s leđa, privila se uz mene i pritisnula mi ruke sa svoje obe. Neću da se mešam, ali trebaće ti neka veća torba. Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde…

Kad bih svoj život mogao ponovo da proživim pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više. Bio bih gluplji nego što bejah, zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona posmatrao, na više planina se popeo više reka preplivao. Išao bih na još više mesta na koja nikada nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema. Ja sam bio jedan od onih što je razumno i plodno proživeo svaki minut svog života: imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali kad bih mogao nazad da se vratim težio bih samo dobrim trenucima. Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; nemoj propuštati sada. Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez toplomera, termofora, kišobrana i padobrana. Kad bih opet mogao da živim lakše bih putovao. Kada bih ponovo mogao da živim s proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni. Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao, sa više se dece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao. Ali, vidite, imam 85 godina, i znam da umirem.

Because you took advantage of a sinner because you took advantage because you took because you took advantage of my disadvantage … “That’s good, you know. That’s damned good.” … when I stood Adam-naked before a federal law and all its stinging stars “Oh, grand stuff!” … Because you took advantage of a sin when I was helpless moulting moist and tender hoping for the best dreaming of marriage in a mountain state aye of a litter of Lolitas … “Didn’t get that.” Because you took advantage of my inner essential innocence because you cheated me— “A little repetitious, what? Where was I?” Because you cheated me of my redemption because you took her at the age when lads play with erector sets “Getting smutty, eh?” a little downy girl still wearing poppies still eating popcorn in the colored gloam where tawny Indians took paid croppers because you stole her from her wax-browed and dignified protector spitting into his heavy-lidded eye ripping his flavid toga and at dawn leaving the hog to roll upon his new discomfort the awfulness of love and violets remorse despair while you took a dull doll to pieces and threw its head away because of all you did because of all I did not you have to die

Jer radost zbog njenog sve osetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva kakva jest, i što je meni dano da je gledam i imam pored sebe, tolika je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predele i daljine oko nas, preliva se preko oštre crte na kraju vidika i daždi negde po svima svetovima. A veliko čudo te radosti i jeste u tome što svakog trena mogu da zaustavim tu plimu sreće i da je vratim i ograničim na naša dva tela i na uski prostor kupea u kojem se vozimo. A već nekoliko sekundi posle toga, poplava sreće počinje ponovo, i u njoj iščezavamo nas dvoje, i kupe, i vaskoliki beli svet sa nama.

...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

What are we waiting for, assembled in the forum? The barbarians are due here today. Why isn't anything happening in the senate? Why do the senators sit there without legislating? Because the barbarians are coming today. What laws can the senators make now? Once the barbarians are here, they'll do the legislating. Why did our emperor get up so early, and why is he sitting at the city's main gate on his throne, in state, wearing the crown? Because the barbarians are coming today and the emperor is waiting to receive their leader. He has even prepared a scroll to give him, replete with titles, with imposing names. Why have our two consuls and praetors come out today wearing their embroidered, their scarlet togas? Why have they put on bracelets with so many amethysts, and rings sparkling with magnificent emeralds? Why are they carrying elegant canes beautifully worked in silver and gold? Because the barbarians are coming today and things like that dazzle the barbarians. Why don't our distinguished orators come forward as usual to make their speeches, say what they have to say? Because the barbarians are coming today and they're bored by rhetoric and public speaking. Why this sudden restlessness, this confusion? (How serious people's faces have become.) Why are the streets and squares emptying so rapidly, everyone going home so lost in thought? Because night has fallen and the barbarians have not come. And some who have just returned from the border say there are no barbarians any longer. And now, what's going to happen to us without barbarians? They were, those people, a kind of solution

Da kažem nešto o sebi. Predstaviću se. Nekada se u školi često tako radilo. Sa svakim novim razredom, izlazili bismo redom pred odeljenje i pred svima govorili o sebi. Meni je to stvarno teško padalo. U stvari, nije samo da mi je bilo teško. Ja u tom činu nisam mogao da pronađem nikakav smisao. Šta ja, uopšte, znam o sebi? Da li sam ja kojeg spoznajem svojom svešću onaj pravi ja? Kao što moj glas snimljen na traci ne zvuči kao moj, predstava koju imam o sebi možda je samo iskrivljena slika koju sam stvorio prema svom nahođenju. Uvek sam tako razmišljao. Kad god bih se predstavljao, kad god bi trebalo da govorim o sebi pred drugima, osećao bih se kao da svojom rukom prepravljam ocene u dnevniku. Uvek mi je bilo neprijatno. I zbog toga sam u tim trenucima pazio da govorim samo i objektivnim činjenicama koje nisu zahtevala obrazloženja i tumačenja (Ja imam psa. Volim da plivam. Ne volim da jedem sir - i slično), pa ipak mi se nekako činilo kao da iznosim izmišljene podatke o izmišljenoj osobi. S takvim osećanjem slušao sam predstavljanje ostalih, pa mi se činilo da oni ne govore o sebi već o nekom drugom. Svi smo mi živeli u izmišljenom svetu i udisali izmišljeni vazduh.

Niko ne pali svetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svetlosti je da osvetli prostor oko sebe, da otvori oči, da pokaže lepote i krasote u svojoj okolini. Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocenije što ima: ljubav. Niko ne prepušta svoje snove u ruke onima koji mogu da ih unište. Svako ko slučajno otkrije u sebi neki dar i usudi se da govori o svojim sposobnostima, počinje da pobuđuje podozrenje. Ako postoji neka uteha u tragediji gubitka osobe koju smo toliko silno voleli, to je ona uvek neophodna nada da je možda i bolje što se tako dogodilo. ... nalazim se na bojnom polju otkako sam se rodila, a još sam živa i ne treba mi niko da me štiti. Potpuno se prepustiti ljubavi, bila ona božanska ili ljudska, znači odreći se svega - uključujući i vlastitu dobrobit, ili sposobnost donošenja odluka. Znači voleti u najdubljem smislu te reči. U suštini, mi i ne želimo da budemo spaseni na način koji je Bog izabrao da nas iskupi, želimo da očuvamo potpunu kontrolu nad svakim korakom, da imamo punu svest o svojim odlukama, da budemo kadri da izaberemo predmet svoje odanosti. S ljubavlju nije tako - ona dođe, nastani se u nama, i počinje da upravlja svime. Samo vrlo snažne duše pristaju da joj se predaju... Muzika nije samo nešto što nas teši, ili zabavlja, već mnogo više od toga - jedna ideologija. Ljude možete prepoznati po vrsti muzike koju slušaju. Zato što sam naučila da patim u tišini otkad znam za sebe... Zato se radije mirim sa svojom samoćom: ako u ovom trenutku pokušam od nje da pobegnem, nikad više neću naći partnera. Ako je prihvatim, umesto da se borim protiv nje, možda će se stvari promeniti. Videla sam da je samoća jača kad pokušavamo da joj se suprotstavimo, ali postaje slaba kad na nju jednostavno ne obraćamo pažnju.

Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.

Jonathan Swift: Guliverova putovanja ll. dio U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ... Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava. ... ... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra. lll. dio ... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine. lV. dio Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života. ... I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima. Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče: Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.

Neće ti smetati ako slušamo muziku?" pita Ošima. Neće, kažem. On pritisne dugme cd plejera. Počinje klasična klavirska muzika. Neko vreme pomno slušam tu muziku i dobijam ideju šta bi to moglo biti. Nije ni Betoven, ni Šuman. Istorijski gledano, tu je negde između. "Šubert ?" pitam ja. "Da", kaže on. I sa rukama na volanu, u položaju u kom kazaljke na satu pokazuju 10.10, pogleda me krajičkom oka. "Voliš Šubertovu muziku ?" Ne nešto naročito, kažem. Ošima klimne glavom. "Kad vozim, često odvrnem Šubertove klavirske sonate do daske. Šta misliš zašto ?" "Ne znam", kažem ja. "Zato što su klavirske sonate Franca Šuberta među najtežim kompozicijama na svetu da se savršeno izvedu. Naročito ova sonata u D-duru. Ta je strašno komplikovana. ako se izdvoji samo jedan ili dva stava tog dela, ima pijanista koji su u stanju gotovo savršeno da ih odsviraju. ali, ako slušaš sva četiri stava zaredom kao jedinstveno delo, ne postoji ni jedna njihova zadovoljavajuća interpretacija, bar ne koliko je meni poznato. Do sada su se razni čuveni pijanisti okušali u izazovu ove kompozicije, ali svaki od njih ima očigledne nedostatke. Još nije bilo nijedne izvedbe za koju možeš da kažeš 'E, to je to !' Šta misliš, zbog čega ?" "Ne znam", kažem. "Zato što je sama kompozicija nepotpuna. Robert Šuman, koji je bio odličan poznavalac Šubertove klavirske muzike, ovu je kompoziciju ocenio kao 'nebeski preopširnu'. "Ako je sama kompozicija nepotpuna, zašto su se razni čuveni pijanisti oprobavali na njoj ?" "To je dobro pitanje", kaže Ošima. Onda zastane. Tu tišinu ispunjava muzika. "Nemam konkretno objašnjenje za to. Ali mogu jedno da kažem, a to je da dela koja poseduju određenu vrstu nepotpunosti, upravo zbog te nesavršenosti privlače čovekovu dušu - bar snažno privlače dušu određene vrste ljudi. Recimo, tebe privlači 'Rudar". Zbog toga on ima moć da te usisa kakve nema u zaokruženim delima kao što je 'Duša' ili 'Sanširo'. Ti to delo pronađeš ili ono pronađe tebe. Šubertova sonata u D-duru je upravo takva. U njoj postoji nešto što veže nit tvoje duše kako nijedna druga kompozicija ne može. "Dakle", kažem ja, "da se vratim na prvo pitanje - zbog čega ti slušaš Šubertove sonate ? Naročito dok voziš automobil." "Šubertove sonate, posebno sonata u D-duru, ne mogu se smatrati umetnošću samo zato što su dobro izvedene. Kao što je Šuman ukazao, ova sonata je previše pastoralna i predugačka je, a i sa stanovišta tehnike je isuviše jednostavna. Kad se ta kompozicija dosledno odsvira, pretvori se u najobičniji bljutavi, suvoparni antikvitet. Zato joj svojom virtuoznošću svaki pijanista doda ponešto. Smisli nešto. Recimo, evo ovako pojačava artikulaciju. Ili svira rubato, ubrza tempo ili uradi varijaciju. Ako to ne učini, nema čime da popuni vreme. Ali, ako se to ne izvede pažljivo, takav jedan dodatak naruši integritet dela. To onda nije više Šubertova muzika. Bez izuzetka svi pijanisti koji sviraju sonatu u D-duru upadnu u taj paradoks. On osluškuje muziku. Pevuši melodiju. A onda nastavlja priču. "Zbog toga ja često slušam Šuberta dok vozim. Kao što sam ti malopre rekao, baš zato što su izvedbe njegove muzike u izvesnom smislu nepotpune. Kvalitetna nesavršenost puna naboja stimuliše čovekovu svest, izoštrava mu pažnju. Kad bih u vožnji slušao savršenu muziku bez premca u savršenom izvođenju, možda bih poželeo da samo zatvorim oči i tako umrem. Zauzvrat, ja slušam sonatu u D-duru i u njoj razaznajem granice čovekove moći. Spoznajem da određena vrsta savršenstva može da se otelotvori isključivo beskonačnom akumulacijom nesavršenosti. To me ohrabruje. Razumeš šta hoću da ti kažem?