Tajness Quotes

Rubbish. The Taj Mahal is only a hundred eighty-six square feet. This house has twenty-five thousand." I stared at him blankly. "I was kidding," he said. I stared at him blankly. "All right, I wasn't kidding. Let's go, shall we.?" "After you, my liege.

It can be exhausting eating a meal cooked by a man. With a woman, it's, Ho hum, pass the beans. A guy, you have to act like he just built the Taj Mahal.

She smelled the way the Taj Mahal looks by moonlight.

Marble, I perceive, covers a multitude of sins.

if I'd ever grown prosperous like ShahJahan was, I'd not have waited for my beloved's death before I erected a Taj Mahal.

Ne, ne mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Ali mogu reći da je to bila Ljubav Na Taj Pogled, pa koji je da je..

The Taj Mahal rises above the banks of the river like a solitary tear suspended on the cheek of time.

Rahul had wondered how someone could love their beloved so much that their dedication to them became one of the wonders of the world.

We took the elevator back down from the first observation level of the Eiffel Tower and started walking in he direction of the Taj Mahal

Zlo uvijek proždire samo sebe. Potrebno je samo strpljenja da se dočeka taj tren.

Znaš, stalo mi je... Ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg nitko ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi! Reci mi riječ i taj će se zid pokazati kao jedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe nešto pred čim pada .

Shah Jahan who proved an emperor to be shorter than a lover, who turned a grave into a temple who gave his beloved a place of God and converted love into a prayer.

Taj Mahal is not just a monument, but a symbol of love.

Bila je jedna od onih poslednjih princeza koje su još verovale da magija ipak može trajati do "živeli su srećno do kraja života". Išla je gordo, drsko kroz život. Uvek ponosna, uvek svoja. Siguran korak, najlepši osmeh i nek crknu zlobnici. Bila je jedna od onih koje celi život sanjaju samo jedan zagrljaj, a obično samo taj nemaju.

We return to you, O earth, the things which you have given us willingly and most graciously; with our hearts, hands and minds, in the best way we know how.

I onda kada sam mislio da je pravo vreme da odem, da zaboravim, i kada sam verovao da mi je svejedno, ona bi banula niotkud i sve bi počelo ponovno... Ne znam zašto me taj pogled toliko očaravao, a da budem iskren, nisam se preterano ni otimao kada je bila u mojoj blizini. Sa srcem ne možeš kako želiš...

I found the Taj Mahal as the most appropriate example of artistically expressed love.

Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom nreperstanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nipta ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?

She is the glorious reincarnation of every woman ever loved. It was her face that launched the Trojan War, her untimely demise that inspired the building of India's Taj Mahal. She is every angel in Michelangelo's Sistine Chapel.

A man in a desert can hold absence in his cupped hands knowing it is something that feeds him more than water. There is a plant he knows of near El Taj, whose heart, if one cuts it out, is replaced with a fluid containing herbal goodness. Every morning one can drink the liquid the amount of a missing heart.

Znaš, stalo mi je... Ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg niko ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi! Reci mi reč i taj će se zid pokazati kao jedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe nešto pred čim pada . . .

All right fine!” she snapped. “I’m in love with you. There. I said it. Now get over yourself.” “You know, I think those are the words written on the Taj Mahal: ‘I said it. Now get over yourself.’ Some of the greatest love stories have started with those words.

Postoji jezik, mislim da se zove Meskalero, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni proslo ni buduce vreme. Razmisljam... ako bismo naucili taj jezik, mogli bismo da zivimo duze...

Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Mučiću se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrđavi čeka smrt. Misliću i zaboraviti. Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetlište istruljelih jada, žaljenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa, i sav taj smrad nazivaću iskustvom. Već osjećam kako zaudara, još osjećam, poslije će mi biti svejedno.

To say she was attractive would be an understatement. Calling her 'attractive' would be like calling the Taj Mahal a marble grave.

Mi smo išli putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug.

Kakvi smo mi to ljudi? Kakav smo mi to narod?... Između Azije i Evrope, na granici vera, carstava, ginuli smo nerazumno, više za druge nego za sebe... i ne stekosmo ni jednog vernog prijatelja. Taj nesrećni i prokleti srpski narod! U Evropi smo danas jedina država koja nema nijednog istinskog prijatelja. Nijednog! Ali nas Bog opet sačuva. Sačuva nas zbog nečeg. I za nešto.

Taj Mahal was built as a team; without a team, it was a far dream.

Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i noću. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne živi; fenjer pomaže da bolje vidimo lica, predmete, šta se dogadja. On pomaže da odaberemo, nanižemo i svaku sitnicu povežemo u sliku, u pletivo; da u jednom životu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reči; nema priče u kojoj život diše, jeca ili se razliva od miline

Sve uspomene sa kaputa stresi, samo budi to što jesi, tu gde si, šta god da se desi ti budi ok. I nikad ne saznaj kako to boli kad nekoga voliš, a mrziš; kad mrziš, a voliš i lomiš se da izdrziš. Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati mene, moja lutanja, maštanja i sanjanja, i znati da ih prati. I ko zna, možda jednom nađeš me - tamo gde prestajem ja gde počinješ ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi. Ali srešćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden, iako te je taj neznanac nekada voleo više od sebe. (Jedan)

No, no, don’t touch your mother just before the baby is born. Now it will be a girl child, because you are one. Run along now. Take your evil eye with you.” “Ghias, we must be careful not to teach the girls too much. How will they ever find husbands if they are too learned? The less they know, the less they will want of the outside world.

Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

Ko obrazom plaća ono što steče, taj je rđav trgovac.

The world believes it was built by love but reading Shah Jahan’s own words on the Taj, one could say it was grief that built the Taj Mahal and it was sorrow that saw it through sixteen years till completion.

Teško je kada živiš za dan koji ne znaš kada će doći, za dan kada ćeš je ponovo videti. Teško je, kada si sam i nedostaje ti glas, lice, dodir, osmeh, kada ti nedostaje biće koje je tvoja bolja polovina. Teško je prijatelji… Želim vam da nikad to ne iskusite, jer taj bol prijatelji, nije za ljude…

Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje - ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dodakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Ni jedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.

Od svega što ima i jeste,ja sam hteo da napravim sredstvo kojim bih savladao i osvojio svet, a sada je taj svet od mene načinio svoje sredstvo.

But Mehrunnisa did not know then, would never know, by giving her blessings to this marriage she had set into progress a chain of events that would eventually erase her name from history's pages. Or that Arjumand would become the only Mughal woman posterity would easily recognize. Docile, seemingly tractable and troublesome Arjumand would eclipse even Mehrunnisa, cast her in a shadow...because of the monument Khurram would build in Arjumand's memory - the Taj Mahal.

Kad naiđeš na nešto što je dobro", rekla je baka Malom Drvetu, "prvo što trebaš napraviti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti; na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro." I imala je pravo.

Musuh membiak seperti tikus. Kau injak mereka, kau racun mereka, kau bakar mereka, akan lebih banyak lagi yang muncul! Tidak ada bedanya apakah kau hidup pada masa perang atau damai, makmur atau kelaparan! Musuh selalu menyusun rencana di belakangmu. (Shah Jahan dalam Taj Mahal, Kisah Cinta Abadi)

This great Mughal Emperor [Akbar] was illiterate; he could neither read nor write. However, that had not stopped Akbar from cultivating the acquaintance of the most learned and cultured poets, authors, musicians, and architects of the time - relying solely on his remarkable memory during conversations with them.

Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi ni od koga.

When you left you left behind a field of silent flowers under a sky full of unstirred clouds...you left a million butterflies mid-silky flutters You left like midnight rain against my dreaming ears Oh and how you left leaving my coffee scentless and my couch comfortless leaving upon my fingers the melting snow of you you left behind a calendar full of empty days and seasons full of aimless wanders leaving me alone with an armful of sunsets your reflection behind in every puddle your whispers upon every curtain your fragrance inside every petal you left your echoes in between the silence of my eyes Oh and how you left leaving my sands footless and my shores songless leaving me with windows full of moistened moonlight nights and nights of only a half-warmed soul and when you left... you left behind a lifetime of moments untouched the light of a million stars unshed and when you left you somehow left my poem...unfinished. (Published in Taj Mahal Review Vol.11 Number 1 June 2012)

Strašno je proživeti vek kao anoniman i potpuno neopažen čovek; nikakva odjeka od tebe nema, jednak si kamenu ili bačenoj grani kraj puta. Niko te zapamtiti neće. Jer već za tvoga života pitaju: ko je taj Ivan Marić? Šta je učinio?

Najviše volim njenu vedrinu. Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije. Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa. Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva. Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.

There is always the fear that a wonder of the world can’t live up to expectations. Not so. The Taj Mahal was breathtakingly beautiful – if anything, better even than I’d been told. Beauty like that is too dazzling to be imagined.

An Urdu couplet by one of his favorite poets, Mir Taqi Mir: Jis sar ko ghurur aaj hai yaan taj-vari ka Kal uss pe yahin shor hai phir nauhagari ka The head which today proudly flaunts a crown Will tomorrow, right here, in lamentation drown.

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

If I had the true colours to describe what I feel for you, I wouldn't waste time stringing beads of words... Instead I would run to kiss you and leave monuments on you:- pyramids on your lips, the Taj Mahal on your skin, and the Eiffel tower in your heart. NOTESEUM | A storm I chased

See those people holding hands?" he asked at the candlelight vigil outside the still-smoking Taj Hotel. "They're neither Hindus nor Muslims, but citizens of Bombay first.

Next morning get up early and go to the Taj Mahal. Perhaps you've heard of it, big white building named after that Indian restaurant on the Lothian Road.

Tvoj je problem taj što ti razum upravlja životom.O svemu razmišljaš.Razmišljaš kad bi morao osjećati.Otvori se,prepusti na volju srcu,osjećajima...

Čovjek može učiniti sudbonosni korak mimo svakog smisla, a možda i u inat svakome smislu, naročito ako je taj čovjek žena.

Sloboda je eminentno stvar svakoga covjeka. Covjek je nesvodljiv na geografiju, osim naravski kad sam na to pristane. Ali, onda mu taj pristanak dokida slobodu. Kao i kad pristane da bude sveden na rasu, pol, naciju, pa i religiju, zašto ne.

Human beings, for some reason or another, like symmetry. You leave a bunch of them next to a jungle for a couple of days and you'll come back to find an ornamental garden. We take stones and turn them into the Taj Mahal or St. Paul's Cathedral.

Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, To njeno zbogom beše premnogo i za česmu MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... U meni prošlo vreme kao parastos ječi, A negde ispred oka mota se kosa crna I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, Kunući ono zbogom što ga izreče ona. A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...

Postoji jedan jezik, kaže M-L, mislim da se zove MESKALERO, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni prošlo ni buduće vreme. Pa? rekao sam. Shvataš, ako bi smo naučili taj jezik, mogli bismo da živimo duže. . .

He could describe walking towards the Taj Mahal – ho-hum, thinks the reader, immediately in the realm of the tacky postcard – and still give you a wholly fresh impression of the exact scale and actual presence of that white tomb; delicate but powerful, compact and yet boundlessly imposing. Epic grace. With those two words he encapsulated it, and you knew exactly what he meant.

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka.

Lekcije iz kontriranja svemiru nauče se u pubertetu ili nikad, a ona glavna ide ovako: na stolu je tanjir i u njemu zrno pasulja - ti si zrno a tanjir je sistem. Ti ne želiš da te tanjir ograničava, zato hrabro odbiješ da boraviš u njemu i iskočiš; mašala, zeznuo si sistem. Elem, sledi neugodna spoznaja: čitav sto je sistem, ti si iz tanjira sagledavao samo njegov mali, lako prejebivi ogranak. Lepo, sad kad si to shvatio, bunt ide dalje: skačeš sa stola. Neugodna spoznaja 2: em što si doznao da je cela soba sistem, em si, tako tvrdopasuljast, pošteno napukao od skoka sa astala. E, ta igranka ide u nedogled i sad još samo treba da budeš dovoljno klinac da nastaviš otkrivanje sve većih jedinica sistema. Pametnijima je već u toj tački jasno da nema izlaza. I još gore: sesitem em dopušta, em predviđa buntovnike. Na taj način, reguliše se princip nade - a bez nade vazda ništa ne ide. Hajdučija je, dakle, sistemu dobrodošla. Stoga ostaje samo jedno: nauči da funkcionišeš unutra i da što manje izneveriš sebe. Nauči da je moguće spasiti samo dušu - sebi i još nekima - ne i spasiti svet. Ko nađe načina za to, kanda nalazi i svoj recept sreće.

Od onog ondašnjeg čovjeka ja sam se, i to upravo zbog onog doživljaja, potpuno odvojio, promatram ga sa strane, sasvim mirno i hladno, i mogu ga opisati kao prijatelja o kojem znam mnogo i sve ono što je bitno, ali ja uopće više nisam taj čovjek. Mogao bih pričati o njemu, prekoravati ga ili ga osuđivati a da uopće ne osjetim da je on jednom bio sastavni dio mene.

Čudan je taj život, vrlo neobičan. Samo rijetki shvaćaju vlastitu moć izbora. Sposobnost ostvarivanja snova. Ali biti sanjar vrlo je nepopularno i općeneprihvatljivo. Ponekad se takvo stanje opisuje kao bolest: nesposobnost prilagođavanja okolini. Kad malo mućnem glavom, to je upravo točno i potpuno istinito. ... Zato sam, eto, jednog dana odlučio biti bolestan od slobode. Hodam i sanjam i ne zamaram se visinom BDP-a ili pobjedom nogometne reprezentacije.

The four borders of the Taj Mahal are designed to be identical, as if there were a mirror situated on one side, though one can never tell on which one. Stone reflected in the water. God reflected in human beings. Love reflected in heartbreak. Truth reflected in stories. We live, toil and die under the same invisible dome. Rich and poor, Mohammedan and baptized, free and slave, man and woman, Sultan and mahout, master and apprentice … I have come to believe that if there is one shape that reaches out to all of us, it is the dome. That is where all the distinctions disappear and every single sound, whether of joy or sorrow, merges into one huge silence of all-encompassing love. When I think of this world in such a way, I feel dazed and disoriented, and cannot tell any longer where the future begins and the past ends; where the West falls and the East rises.

Upamti, mala, kada ti sjećanje postane važnije od života, upamti taj čas, to znači da si došla na pola puta, govorila mi je baka, ona koja me, prema kavenim terminima, naučila snalaženju u vremenu. Drugi dio puta ćeš se samo ispitivati i nastojati ispraviti greške prvog. I kad skontaš kakva si bila drugima, a kakvi oni tebi, dođe kraj. Poravnato. Đe si bila, niđe, šta si napravila, znaju drugi. A ti znaš da nisi popila kafu s nekim s kim si trebala. I da si se zajebala.

Nisam im rekla kako me je život naučio da onaj ko u ljubavi traži raj uvek pati, a da onog ko taj raj ne traži niko nikada nije voleo. Nisam im rekla da me je baš tu gde oni sviraju u naručju nosio i pijan mi pevao te oči tvoje zelene, te reči tvoje lažljive Dimi - trije Stojković, oficir srpske kraljevske vojske. Uzeo mi je pola duše.

It is good to recall that three centuries ago, around the year 1660, two of the greatest monuments of modern history were erected, one in the West and one in the East; St. Paul's Cathedral in London and the Taj Mahal in Agra. Between them, the two symbolize, perhaps better than words can describe, the comparative level of architectural technology, the comparative level of craftsmanship and the comparative level of affluence and sophistication the two cultures had attained at that epoch of history. But about the same time there was also created—and this time only in the West—a third monument, a monument still greater in its eventual import for humanity. This was Newton's Principia, published in 1687. Newton's work had no counterpart in the India of the Mughals.

Sumorno jutro. Kiša. Po prvi put. Trčim svakog jutra. Ukrug. Svakog jutra povećavam broj krugova. Krug ne mogu povećati. Sačekuje te svakog puta istovetan. Krug. Zašto ga krugom zovu kad je pravouganog oblika? Valjda zbog bezizlaza koju ta forma nameće. Pametno. Inventivno. Kao i sve ovde. Stimulativno. Ne smem se ljutiti na krug, jer mi je taj bezizlaz - jedini izlaz. Ne dirajte u moje krugove!, preklinjem nedeljom kao Arhimed.

A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.

Jedino opažanjem sebe, sada svog nus-života u nus-vremenu i nus-prostoru, opstajući samo u ravni sopstvene visine, možeš zaslužiti pravo da misliš drugačije. Ja-sada-ovde-nus-biće. Sklonjen zabrinut, zaustavljen dok se ne pronađe spasonosna travka koja će tog Dorijana Greja umeti da nastavi, raskravi, prepuštajući taj stadijum hibernacije prirodnom toku starenja.

Ljudi u nešto vjeruju ne bi li zaboravili tko su. Zakapaju se u ideale, gnijezde se u idolima i ubijaju vrijeme raznim vrstama vjerovanja. Ništa ima ne bi teže palo nego da se probude na hrpi svojih slatkih laži, licem u lice a čistim postojanjem. Beznađe? Život u uskličnom obliku. Zato je more, taj tekući, beskrajno povratan usklik, izravna slika života i neposredno utjelovljenje srca.

K'o magle što nema ni trag Po zelenim brdima sad, Tako moj ne ostaje trag Na tvom telu nigde, nikad. Vetar i soko kad su jedno, Kuda minu taj tren i dan? Tako na čas mi smo jedno A onda tišina i san. K'o zvezde noću nad nama Što sjaje skrite u tami, Tako svetlost je u nama I kad smo daleko, sami.

Nikad poslije u životu dječaci nisu bili tako vitki i lijepi. To bi netko trebao reći srednjoškolkama, zašto im to tajiti; ljubite ih sad, ljubite ih što više, što nježnije, još malo, i imat ćete neke druge oči, a ne te zanesene. Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi i nikad poslije, ništa što dolazi poslije, neće to moći zamijeniti. To je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam do kraja nedostaje. Strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos.

We have scholars galore, and kings and emperors, and statesmen and military leaders, and artists in profusion, and inventors, discoverers, explorers - but where are the great lovers? After a moment's reflection one is back to Abelard and Heloise, or Anthony and Cleopatra, or the story of the Taj Mahal. So much of it is fictive, expanded and glorified by the poverty-stricken lovers whose prayers are answered only by myth and legend.

Rich Indians typically tried to work around a dysfunctional government. Private security was hired, city water was filtered, private school tuitions were paid. Such choices had evolved over the years into a principle: The best government is the one that gets out of the way. The attacks on the Taj and the Oberoi, in which executives and socialites died, had served as a blunt correction. The wealthy now saw that their security could not be requisitioned privately. They were dependent on the same public safety system that ill served the poor.

I apply the warrior energy to the blues by tapping into the ancient job of the griot class.That wasn’t a job you did because someone said you had to do it;you did it because that’s what you did. It was your right as a person.In terms of warriorship,you had to stand up and do what was right,what you were born to do…… In warriorship you have to be very present,very aware of where you are,where you’ve been and where you’re going. Part of what a warrior does,the compassion and generosity of warriorship,is to get the door open and hold it open for other people to come through.That means the warrior is often out there alone. Sometimes the door closes behind you and you don’t know it happened.Then you have to stop,put the guitar down,go back and get a wedge,and get the door open again,so..people can hear the music. You can’t be afraid,no matter what’s going on.” Taj Mahal Autobiography of A Bluesman

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Svaki put kad bi netko ustao i počeo pričati o lošim stvarima koje je učinio, jedan bi čovjek koji je uvijek sjedio na drugoj strani u kutu uvijek viknuo: „Reci sve! Reci sve!“ On bi to vikao svaki put kad bi izgledalo da će onaj koji je govorio završiti ispovijed, pa bi se taj pokušao sjetiti još nečeg lošeg što je bio učinio. Ponekad bi zato netko ispričao i prilično loše stvari koje možda inače ne bi bio ispričao. Ali taj čovjek koji je vikao „Reci sve!“ nikada nije ustajao ispovjediti se.

Ona jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Probudila se njezina tiha ljubav što je do sada bila samo kao neki san. Ljubomor je zgrabio srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikad slućenom. Do ovog časa nije poznavala drugo do želju da usreći njega, pomogne mu da on stekne ženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag - jauknula je poput pregaženog pseta na pragu njegova gospodara. (...) "Zašto ova bol? Što sam htjela, željela, očekivala? Da on bude sretan! Sad je sretan! I ja sam sretna - sretna" - govori sebi, a bol je guši i suze padaju...

Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.

Ljudi lažu zbog mnoštva razloga, najčešće zato jer im se čini da će na taj način uz manje napora dobiti ono što žele. No kao i mnoge strategije na kratke staze, ova je potpuno nedjelotvorna na duge staze. Kasnije ćete naići na iste osobe, a one će se prisjetiti da ste im jednom lagali. Ispričat će i drugima o tome. Upravo to me čudi kod laganja. Mnogi lašci misle da su se lako provukli, a zapravo nisu.

I may be a monster, but I’m a sensitive monster… I went to church, I have a sister, I’m Italian, and I’ve probably seen the sun set and rise as many times as anyone. I liked cutting the umbilical cord at my son Taj’s birth. I liked smelling the placenta. I like the act of making love rather than saying, “I fucked you!” If anybody wants to see the spiritual side of Steven Tyler, well, it’s fucking there!

Why are we so easily swayed by facts forwarded by email? Why do so many Indians believe that the Taj Mahal was originally a temple called Tejo Mahalaya? Why do so many of us instantly believe and immediately proselytize that ‘India has never invaded any country in her last 1,000 years of history’ or that ‘The word “navigation” is derived from the Sanskrit navgath’ without even pausing to ask: ‘Is any of this actually true?

Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“ Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu. Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.

As far as one journeys, as much as a man sees, from the turrets of the Taj Mahal to the Siberian wilds, he may eventually come to an unfortunate conclusion —usually while he's lying in bed, staring at the thatched ceiling of some substandard accommodation in Indochina," writes Swithin in his last book, the posthumously published Whereabouts, 1917 (1918). "It is impossible to rid himself of the relentless, cloying fever commonly known as Home. After seventy-three years of anguish I have found a cure, however. You must go home again, grit your teeth and however arduous the exercise, determine, without embellishment, your exact coordinates at Home, your longitudes and latitudes. Only then, will you stop looking back and see the spectacular view in front of you.

Once upon a teenage mistake, Ash thought he was in forever love, the kind of love that started wars and built the Taj Mahal. He knew at that moment how wrong he'd been. Without his even realizing it, Ash had fallen for Fee, harder and faster than he'd ever fallen for anyone. This was the love he'd thought he'd had before, but there was no real comparison between the two. It was like putting a matchstick beside a raging inferno—one of them would be completely consumed.

A blush tinged her bronzed skin as she wrapped her arms around herself. Corrado grasped her wrists, pulling her hands away when she tried to shield herself. He stared at her, stunned to see the uncertainty in her eyes. "You're not nervous this time, are you?" he asked, half-teasingly, half honestly wanting to know. She'd been so confident, unwavering before. "It's the way you're looking at me." "How am I looking at you?" "Like you look at the Taj Mahal. Or the Sistine Chapel. You're staring at me like you stare at the Mona Lisa." "I've never seen those things." "It's like you've never seen something so beautiful before." "I haven’t.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

Bože moj... Prošao sam kroz Vukovar mnogo puta...(...) Kad sam dolazio sa zapadne strane, iz Italije, sa mora, iz Zagreba ili Ljubljane, tu sam prvi put nailazio na putokaz za Novi Sad, i, iako je kraj imena moje varoši čitko pisalo ''82 km'', tog momenta sam, iz bezbroj razloga, uvek računao da sam stigao Kući? Dudule je u pravu, liče, još kako liče... Ne samo zbog Dunava, bokora zelenila, austrougarskih kućerina i rasipnički širokih ulica, već (i uglavnom), zbog pitomosti, zbog onog retkog osjećaja koji mi se javljao samo u naročitim gradovima, da bi tu i u tri po ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim, ne zazirući od automobila koji usporavaju, i ne prelazeći na drugu stranu kad neko naiđe u susret... Puno puta je vukovarski vazduh pirnuo pod svodovima mojih pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem svoj život, mirni ljudi i stabilne lađe, tesne suknje i komotne čarde, obala i gimnazija, korzo i pozorište, sasvim dovoljno za pametnog čoveka... A opet... Bojim se da na taj gradić nikad više neću pomisliti onako kako ga se sećam, nego onako kako mi se prikazao u sledećoj Duletovoj tišini, u onoj poslednjoj, najdužoj, koju nisam ni uspeo da odbrojim do kraja, jer je otišao nenadano, ne rekavši pozdrav...

A što se tiče drveća, ja sam imao u Rimu jednu, „svoju“, piniju, koju sam mogao da vidim i sa svojih prozora. Ona stoji u vrtu, na Pinču, tačno iznad poprsja Šatobrijana. Nisam ja nju voleo sa tog razloga, nego zato, što je i leti, i zimi, tako zelena, da se iz daleka čini crna. Skoro svake nedelje, uzimam ulaznicu za taj park i idem da sedim tamo, posle „Bebingtona“, pre odlaska na posao. Zazvonim na kapiju, puste me unutra, a ta pinija me čeka i, pod njom, moji rukopisi iz Skandinavije, koje prepisujem u knjigu. Tu, na klupi, sedim, mirno, kao da sam pred starom komandom mesta, u Tronjemu.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Govorim to ozbiljno. Nije naš zadatak da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce ni mesec, ni more ni kopno. Nas dvojca smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna. Duboko je uvlačio u sebe vlažni, gorki miris vazduha u parku i pri svakom koraku mu se činilo da gura prošlost daleko od sebe, kao čamac koji mu, stigavši na obalu, više ničemu ne služi. U tom ispitivanju i spoznaji nije bilo ni traga ni mirenja sa sudbinom i prkosno, i prožet preduzimljivim žarom, uperio je pogled u novi život koji više nije smeo da se iscrpi u nedoumici i sumornom lutanju; već treba da ga, kao strmi put, smelo povede naviše. On se kasnije, i možda sa više gorčine nego što to obično čine muškarci, oprostio od slatkog sutona mladosti. Sad se siromašan i sam obreo usred bela dana i više nije hteo da izgubi nijedan jedini njegov dragoceni čas. Sasušeno drvo je zauvek mrtvo, smrznuta ptica se nikad više ne vraća u život, a isto tako ni čovek kad umre.

Mislim na odgovor a u glavi mi tek mrak I stoga ja uzimam taj mrak i stavljam ga u Tvoje ruke. I molim Te Gospode dobri Bože da bude kod Tebe samo sat vremena drži ga u ruci toliko koliko je dovoljno da se istopi crnilo, da se istopi zlo što stvaraju taj mrak i to crnilo, u glavi, u srcu, bi li bio tako ljubazan? Mogao bi se samo nagnuti pogledati ga nasmiješiti mu se otvoriti ga ukrasti mu tračak svjetlosti i pustiti ga da padne a ja ću se već pobrinuti da ga nađem da vidim gdje je. Za Tebe je to prava sitnica, a za mene baš i nije. Slušaš li me Gospode dobri Bože? Ne tražim mnogo od Tebe kada tražim da. I nije uvreda nadati se da Ti. Nije glupo zanositi se da. Napokon, to je tek molitva, jedan od mnogih načina ispisivanja mirisa očekivanja. Ti ispiši, kuda god želiš, put što sam ga izgubio. Dovoljan je znak, bilo što, lagana ogrebotina na zjenicama tih očiju što gledaju, a ne vide, i ja ću to znati. Ispiši svijetom jednu jedinu riječ ispisanu za mene, i ja ću je pročitati. Dotakni trenutak ove tišine, i ja ću to osjetiti. Nemaj straha, ja se ne bojim. I neka ova molitva poleti snagom svojih riječi preko krletke svijeta sve do tko zna kamo. Amen.

Nismo slepi prema činjenici da taj pokušaj donekle protivureči ili izgleda da protivureči zakonima i običajima koji vladaju u duhovnom životu. Jer jedno od vrhovnih načela našeg vrhovnog života je upravo gašenje individualnoga, po mogućstvu potpuno svrstavanje pojedinaca u hijerarhiju vaspitne vlasti i nauka." "Savršena muzika ima svoje uzroke. Ona postaje iz ravnoteže. Ravnoteža postaje iz pravoga, pravo postaje iz smisla sveta. Otuda se o muzici može govoriti samo sa čovekom koji je spoznao smisao sveta. Muzika počiva na harmoniji između neba i zemlje, na saglasnosti tmine i svetlosti." "VERUJEM DA JOŠ NIKADA NISAM VIDEO KOLIKO JE LEP. AH, DA, TO MOŽDA DOLAZI OTUDA ŠTO GA PRVI PUT VIDIM KAO NEŠTO ŠTO MORAM NAPUSTITI I OD ČEGA SE MORAM OPROSTITI." "Svaki od nas je samo čovek, samo pokušaj, uzgrednik. Ali on treba da bude na putu ka savršenom, treba da teži ka središtu, ne ka periferiji. Zapamti: čovek može da bude strogi logičar ili gramatičar, a pritom pun fantazije i muzike. Može se biti muzičar ili igrač staklenih perli, a pri tom sav odan zakonu i poretku. Čovek kakvog mi zamišljamo i želimo, kakav treba da postane prema našem cilju, mogao bi svakog dana svoju nauku ili umetnost zameniti svakom drugom. Iz njega bi u igri staklenih perli obasjavala najkristalnija logika, a u gramatici najstvaralačkija fantazija." "Onaj ko se više penje i dobija veće zadatke, ne biva slobodniji - on je uvek samo odgovorniji." "Odricanje od sadašnjice i sutrašnjice u korist savršenog, ali prošlog, to je bila uzvišena vrsta bekstva." "Nikada nemoj ostavljati utisak kao da radiš, imaj vremena za svakoga ko želi s tobom da razgovara." "TAKO TO BIVA KAD ČOVEK SVOJU SPOSOBNOST DA VOLI SAKUPI NA JEDAN JEDINI PREDMET. S NJEGOVIM GUBITKOM RUŠI SE SVE, A ČOVEK OSTAJE SAM U RUŠEVINAMA.

By such subtle signs, like an orchestra tuning up, the daily event that is central to life on the Coromandel Coast announces itself: the evening breeze. The Madras evening breeze has a body to it, its atomic constituents knitted together to create a thing of substance that strokes and cools the skin in the manner of a long, icy drink or a plunge into a mountain spring. It pushes through on a broad front, up and down the coast; unhurried, reliable, with no slack until after midnight, by which time it will have lulled them into beautiful sleep. It doesn’t know caste or privilege as it soothes the expatriates in their pocket mansions, the shirtless clerk sitting with his wife on the rooftop of his one-room house, and the pavement dwellers in their roadside squats. Digby has seen the cheery Muthu become distracted, his conversation clipped and morose, as he waits for the relief that comes from the direction of Sumatra and Malaya, gathering itself over the Bay of Bengal, carrying scents of orchids and salt, an airborne opiate that unclenches, unknots, and finally lets one forget the brutal heat of the day. “Yes, yes, you are having your Taj Mahal, your Golden Temple, your Eiffel Tower,” an educated Madrasi will say, “but can anything match our Madras evening breeze?

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

Neće ti smetati ako slušamo muziku?" pita Ošima. Neće, kažem. On pritisne dugme cd plejera. Počinje klasična klavirska muzika. Neko vreme pomno slušam tu muziku i dobijam ideju šta bi to moglo biti. Nije ni Betoven, ni Šuman. Istorijski gledano, tu je negde između. "Šubert ?" pitam ja. "Da", kaže on. I sa rukama na volanu, u položaju u kom kazaljke na satu pokazuju 10.10, pogleda me krajičkom oka. "Voliš Šubertovu muziku ?" Ne nešto naročito, kažem. Ošima klimne glavom. "Kad vozim, često odvrnem Šubertove klavirske sonate do daske. Šta misliš zašto ?" "Ne znam", kažem ja. "Zato što su klavirske sonate Franca Šuberta među najtežim kompozicijama na svetu da se savršeno izvedu. Naročito ova sonata u D-duru. Ta je strašno komplikovana. ako se izdvoji samo jedan ili dva stava tog dela, ima pijanista koji su u stanju gotovo savršeno da ih odsviraju. ali, ako slušaš sva četiri stava zaredom kao jedinstveno delo, ne postoji ni jedna njihova zadovoljavajuća interpretacija, bar ne koliko je meni poznato. Do sada su se razni čuveni pijanisti okušali u izazovu ove kompozicije, ali svaki od njih ima očigledne nedostatke. Još nije bilo nijedne izvedbe za koju možeš da kažeš 'E, to je to !' Šta misliš, zbog čega ?" "Ne znam", kažem. "Zato što je sama kompozicija nepotpuna. Robert Šuman, koji je bio odličan poznavalac Šubertove klavirske muzike, ovu je kompoziciju ocenio kao 'nebeski preopširnu'. "Ako je sama kompozicija nepotpuna, zašto su se razni čuveni pijanisti oprobavali na njoj ?" "To je dobro pitanje", kaže Ošima. Onda zastane. Tu tišinu ispunjava muzika. "Nemam konkretno objašnjenje za to. Ali mogu jedno da kažem, a to je da dela koja poseduju određenu vrstu nepotpunosti, upravo zbog te nesavršenosti privlače čovekovu dušu - bar snažno privlače dušu određene vrste ljudi. Recimo, tebe privlači 'Rudar". Zbog toga on ima moć da te usisa kakve nema u zaokruženim delima kao što je 'Duša' ili 'Sanširo'. Ti to delo pronađeš ili ono pronađe tebe. Šubertova sonata u D-duru je upravo takva. U njoj postoji nešto što veže nit tvoje duše kako nijedna druga kompozicija ne može. "Dakle", kažem ja, "da se vratim na prvo pitanje - zbog čega ti slušaš Šubertove sonate ? Naročito dok voziš automobil." "Šubertove sonate, posebno sonata u D-duru, ne mogu se smatrati umetnošću samo zato što su dobro izvedene. Kao što je Šuman ukazao, ova sonata je previše pastoralna i predugačka je, a i sa stanovišta tehnike je isuviše jednostavna. Kad se ta kompozicija dosledno odsvira, pretvori se u najobičniji bljutavi, suvoparni antikvitet. Zato joj svojom virtuoznošću svaki pijanista doda ponešto. Smisli nešto. Recimo, evo ovako pojačava artikulaciju. Ili svira rubato, ubrza tempo ili uradi varijaciju. Ako to ne učini, nema čime da popuni vreme. Ali, ako se to ne izvede pažljivo, takav jedan dodatak naruši integritet dela. To onda nije više Šubertova muzika. Bez izuzetka svi pijanisti koji sviraju sonatu u D-duru upadnu u taj paradoks. On osluškuje muziku. Pevuši melodiju. A onda nastavlja priču. "Zbog toga ja često slušam Šuberta dok vozim. Kao što sam ti malopre rekao, baš zato što su izvedbe njegove muzike u izvesnom smislu nepotpune. Kvalitetna nesavršenost puna naboja stimuliše čovekovu svest, izoštrava mu pažnju. Kad bih u vožnji slušao savršenu muziku bez premca u savršenom izvođenju, možda bih poželeo da samo zatvorim oči i tako umrem. Zauzvrat, ja slušam sonatu u D-duru i u njoj razaznajem granice čovekove moći. Spoznajem da određena vrsta savršenstva može da se otelotvori isključivo beskonačnom akumulacijom nesavršenosti. To me ohrabruje. Razumeš šta hoću da ti kažem?