Tada Quotes

Sometimes God allows what he hates to accomplish what he loves.

Heartache forces us to embrace God out of desparate, urgent need. God is never closer than when your heart is aching.

Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena tada je pametnija odlučnija ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen ili grub ili nerazmišljen ili plačljivo nežan.

There is nothing that moves a loving father's soul quite like his child's cry.

There is a popular saying in Japan that goes “Tada yori takai mono wa nai,” meaning: “Nothing is more costly than something given free of charge.” THE UNSPOKEN WAY, MICHIHIRO MATSUMOTO, 1988

...we will stand amazed to see the topside of the tapestry and how God beautifully embroidered each circumstance into a pattern for our good and His glory.

Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.

He has chosen not to heal me, but to hold me. The more intense the pain, the closer His embrace.

Važno je,možda,i to da znamo Čovek je željan tek ako želi I ako sebe celoga damo Tek tada i možemo biti celi. Saznaćemo-tek ako kažemo Reči iskrene,istovatne I samo onda kad i mi tražimo Moći će neko i nas da sretne

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Maybe the truly handicapped people are the ones that don't need God as much.

The Psalms wrap nouns and verbs around our pain better than any other book.

Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja... Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati

Contentment ... has an internal quietness of heart that gladly submits to God in all circumstances.

Only God is capable of telling us what our rights and needs are. You have to surrender that right to Him.

Suffering provides the gym equipment on which my faith can be exercised.

Deny your weakness, and you will never realize God's strength in you.

What has God given you? Moses had a stick, David had a slingshot, and Paul had a pen. Mother Teresa possessed a love for the poor; Billy Graham, a gift for preaching; and Joni Eareckson Tada, a disability. What did they have in common? A willingness to let God use whatever they had, even when it didn't seem very useful. If you will assess what you have to offer in terms of your time, your treasure, and your talents, you will have a better understanding of how you might uniquely serve.

Suprantu tave, bet tu irgi suprask: jei tu išeisi, tai kaip aš čia būsiu tada su savim be tavęs.

Nekako, uvek joj je zimi bivalo lakše. Da li što se tada biva usamljenijim, izdvojenijim od svega i svačega, jer se, u dubokim jesenima i dugačkim a jakim zimama, biva sasvim sam.

I tada su stvari konačno počele da teku svojim prirodnim tokom: naopako.

Jesus went without comfort so that you might have it. He postponed joy so that you might share in it. He willingly chose isolation so that you might never be alone in your hurt and sorrow. He had no real fellowship so that fellowship might be yours, this moment. This alone is enough cause for great gratitude!

Tadas was sent to the principal today," announced Jonas at dinner. He wedged a huge piece of sausage into his small mouth. "Why?" I asked. "Because he talked about hell," sputtered Jonas, juice from the plump sausage dribbling down his chin. "Jonas, don't speak with your mouth full. Take smaller pieces," scolded Mother. "Sorry," said Jonas with his moth stuffed. "It's good." He finished chewing. I took a bite of sausage. It was warm and the skin was deliciously salty. "Tadas told one of the girls that hell is the worst place ever and there's no escape for all eternity." "Now why would Tadas be talking of hell?" asked Papa, reaching for the vegetables. "Because his father told him that if Stalin comes to Lithuania, we'll all end up there.

We rant and rave against God for the evil we have to endure but hardly blink at the evil in our own hearts.

As of this afternoon, you are a Defense Agent for the THIRDS.” The man grew quiet and Dex couldn’t help but wait for him to throw his arms out and shout “Ta-da!” with a show of jazz hands.

We're on vacation, Kaia, Strider grumbled. You weren't invited. She waved away his words as if they were unimportant. Deep down I know you meant to invite me, so ta-da. Here I am. You're welcome. It's scary how well you know us. Here, pay for this, William said, dumping his candy into Strider's arms. We'll be in the care. Making out.

Subdue your heart to match your circumstances.

Gyvenimas prasideda tada, kai ima veikti nežinia. Nežinai, kas tavęs laukia. Nežinai, kaip sutvarkytas pasaulis. Nežinia suteikia viltį. Nežinai, kas bus toliau, todėl viliesi.

AS a matter of fact, God isn't asking you to be thankful. He's asking you to give thanks. There's a big difference. One response involves emotions, the other your choices, your decisions about a situation, your intent, your 'step of faith.

True wisdom is found in trusting God when you can't figure things out.

Tako je to sa dvanaestogodisnjacima. U tim godinama volimo stvari koje nas plase. Kad porastemo sve postane drugacije, tada se plasimo onoga sto volimo.

Mama je rekla idi, prehladit ćeš se, a on je rekao ne; mislim da je tada bio spreman ostati na snijegu zauvijek, samo da mu ona još koji put kaže to idi, prehladit ćeš se.

it became very fashionable very quickly to perform cultural purity for others, and that fashion became dogma, and dogma became law, and tada! Here we are.

ja znam da sloboda znači odgovornost.isto tako znam kako se lako želja može pretvoriti u čin. čak i kad sklopim oči, moram paziti kako sanjam i o čemu, jer samo najtanji veo deli tada san od jave.

Sirotinji su svi ratovi isti, jer je sirotinja budalasta pa gine i vjeruje kako je žrtva beskrajnome Bogu mila. A on ustvari okrene glavu na drugu stranu da ne gleda kako mu stvorenja odlaze u štetu. Stvorio je i jedne i druge, krst i polumjesec je stvorio, ljude s obje strane koji jednako vjeruju u jedinoga Boga, stvoritelja Neba i Zemlje, pa kad im sablja odcapari glavu, posljednja misao glavi je da pada u blato na svetome putu i u svetome ratu. I da će duša otići u raj u kojem su valjda, iako se o tome ništa ne govori, razdvojene odaje onih koji padoše pod krstom i nas koje mlad mjesec čuva. Ako nisu razdvojene, pa ako je i džennet udešen da se duše miješaju jedne s drugima, tada smo zalud krvavili sablje.

This paralysis is my greatest mercy.7

The weaker I am, the harder I must lean on God's grace; the harder I lean on him, the stronger I discover him to be, and the bolder my testimony to his grace.

The truth of the matter is, Satan and God may want the exact same event to take place - but for different reasons. Satan's motive in Jesus' crucifixion was rebellion; God's motive was love and mercy. Satan was a secondary cause behind the Crucifixion, but it was God who ultimately wanted it, willed it, and allowed Satan to carry it out. And the same holds true for disease.

Pa u tome i jeste sve - vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.

I'd learned that you can't wear a crown unless you bear a cross - that if our Savior had learned obedience through suffering, we should expect the same.

Probably, I thought, my suffering and training is a lifelong process. It will end only when I go to be with Christ.

Bet tada aš dar mėgavaus tokiu kritimu bedugnėn, kai nereikia jokių pastangų, galva svaigsta lyg skrendant, širdis užtirpsta, emocijos pasiekia kulminaciją - kas, kad leki žemyn ir vargu ar pavyks sugrįžti.

Često smo obijesni, lakomisleni, površni prema sebi i drugima, ali kad se nađemo na rubu ponora, na rubu propasti, okom u oko s nedostojnosti koja nas zove da odlučimo, tada se probudi dobro i mi se dignemo u visine.

I wished God were like He used to be, a few notches lower. I wanted Him to be lofty enough to help me but not so uncontrollable. I longed for His warm presence, times when He seemed more… safe.

Sjećaš se kad smo ono jednom pričali o tome kako se ljudi vide jedino ponegdje u ogledalima i u izlozima, pa i tada brzo namještaju izraze lica, i zato misle da hodaju po svijetu izgledajući kao vlastite fotografije na osobnim iskaznicama? I da ponekad nisu svjesni koliko često zapravo odaju svoje razočaranje, gađenje, Nisu svjesni malih gesti, izdaha i tikova koji govore ono što oni nikada ne bi izgovorili. Pretvaranje i sudjelovanje u tuđem pretvaranju omogućuje da živimo u koliko-toliko uređenom svijetu.

Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte. Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.

God wants us to be a good example to others who are observing us.

The more righteous God appeared, the more resentful I became.

Classroom Activities 1. Using felt and yarn, make a hand puppet of Clarence Thomas. Ta-da! You're Antonin Scalia!

Gradually, the unthinkable becomes tolerable, then acceptable, then legal, then praised.

I, Kotoko Aihara... Now Kotoko Irie... have finally become Irie-kun's wife. And though this may seem like a happy ending, it is actually more of a happy beginning.

I tada, kao i danas, svet beše surov; samo su ga srčani mogli proputovati, ali i bednici, koji se na sve priviknu.

Trebao sam se tada znijiti krvlju, toliko je bio očajan bol moje žudnje... tolika strastvenost mojih molbi da je vidim barem na tren! Ali je nisam vidio.

Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bježi, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, i ako do tada nisu znali šta su, postanu Bosanci onog trenutka kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu sretnijem od Bosne.

Što je bilo, bilo je. Prošlost živi u nama i ne možemo je izbrisati. Pošto su snovi slika onoga sveta, i dokaz njegovog postojanja, susrećemo se u snovima; kleči kraj furune u koju trpa vlažna drva; ili me doziva promuklim glasom. Tada se budim i palim svetlo. Kajanje i bol se polako pretvaraju u sumornu radost sećanja. Naš dugi, strasni i strašni roman ispunio je moj život, osmislio ga je, i ja ne tražim nikakve nadoknade. Mene neće biti u indeksu knjiga Mendela Osipoviča, u njegovim biografijama ili u fusnoti uz neku pesmu. Ja, gospodine, jesam delo Mendela Osipoviča, kao što je i on moje delo. Ima li lepšeg proviđenja?

Ja bi im kroz smijeh odgovorio da najlakši put nije uvijek i najljepši, sumnjajući da će razumijeti. Jer, kad u smiraj večeri, topli vjetar zapuše u leđa i ponese nas da ne znam vozim li još uvijek ili sam kojim slučajem poletio, tada se prevaljuju kilometri koje najbolje poznaju samo izlizane gume naših bicikala.

- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve? - Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.

Ma koliko bili stari, uvek očekujemo neki obrt, jer smo daleko od zdravog razuma. Svi ti odlučujući obrti desili su se pre više decenija, samo ih tada nismo opazilikao takve, kao odlučujuće obrte.

Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

Referencing 2 Corinthians 4:6, Robert Hewitt compares jars of clay in the first century to the same value we would put on a cardboard box. Joni Eareckson Tada queries whether we would question God's right to leave some holes in the box in order to give glimpses of the treasure inside

Mislim da je ljudima koji vole horore samo dosadno u životu. Žude za podsticajma, a kada se stvarno jeziv film završi, ponovo si uveren da si živ i da svet još uvek postoji kao i pre, i oni imaju potrebu da se u to iznova uveravaju. To je pravi razlog zašto postoje horor filmovi - oni služe kao prigušivači šoka - i ako nestanu, to će značiti da gubimo jedan od nekoliko načina na koje se nosimo sa anksioznošću koju naša mašta proizvodi. Kladim se da bismo tada bili svedoci velikog porasta broja serijskih i masovnih ubica. Konačno, svako ko je dovoljno glup da iz horor filmova dobije ideju da ubija ljude može istu tu ideju da dobije gledajući vesti, zar ne?

...A onda sam se sapleo o to „pobeći”. Kad odeš, bežiš; kad bežiš, smatraš sebe slabijim. Kad se smatraš slabijim, ili uzmeš da ojačaš ili će tvoj život uvek biti nekakvo bežanje. I onda mi sine: sve je do ugla kamere. Ako si pesimista, uvek ćeš da nađeš nekog tužnog violinistu što svira rekvijem boljem sutra i demaskira ga u „malo sutra”. Uvek ćeš da nađeš ubedljiv dokaz da smo propali i da ništa ne vredi ni trud, ni talenat, ni vera u svoju zemlju. Ali, sa druge strane, ako gurneš ruku u gaće i napipaš ono ispod falusa, naći ćeš ne samo žargonski sinonim za hrabrost, nego i sidro koje će te zadržati ovde. Lakim pogledom oko sebe, videćeš ljude koji su uspešni i vredni svojoj zemlji, a nisu lopine. Samo ako si voljan da tako usmeriš kameru. Sve se bira. Ja sam tada odabrao tako, i nikad više nisam razmišljao da odem. (...) I dalje mi je žao prosjaka s violinom, ali sam uveren da takav postoji i u Americi.

Iš tikrųjų jis niekada nesugebėjo visiškai ištirpti kitame žmoguje ir jam atsiduoti, užmiršti save, padaryti kvailystę iš meilės kitam; niekada jis to nemokėjo, ir tada jam atrodė, kad kaip tik šis bruožas skyrė jį nuo vaikiškų žmonių.

Tėvyne Lietuva, mielesnė už sveikatą! Kaip reik tave branginti, vien tik tas pamato, Kas jau tavęs neteko…

There is this fine line between presenting to You all of my weakness and thinking that it can't be done. In Your strength, I find my own.

Here at our ministry we refuse to present a picture of “gentle Jesus, meek and mild,” a portrait that tugs at your sentiments or pulls at your heartstrings. That’s because we deal with so many people who suffer, and when you’re hurting hard, you’re neither helped nor inspired by a syrupy picture of the Lord, like those sugary, sentimental images many of us grew up with. You know what I mean? Jesus with His hair parted down the middle, surrounded by cherubic children and bluebirds. Come on. Admit it: When your heart is being wrung out like a sponge, when you feel like Morton’s salt is being poured into your wounded soul, you don’t want a thin, pale, emotional Jesus who relates only to lambs and birds and babies. You want a warrior Jesus. You want a battlefield Jesus. You want his rigorous and robust gospel to command your sensibilities to stand at attention. To be honest, many of the sentimental hymns and gospel songs of our heritage don’t do much to hone that image. One of the favorite words of hymn writers in days gone by was sweet. It’s a term that down’t have the edge on it that it once did. When you’re in a dark place, when lions surround you, when you need strong help to rescue you from impossibility, you don’t want “sweet.” You don’t want faded pastels and honeyed softness. You want mighty. You want the strong arm an unshakable grip of God who will not let you go — no matter what.

My wheelchair was the key to seeing all this happen—especially since God’s power always shows up best in weakness. So here I sit … glad that I have not been healed on the outside, but glad that I have been healed on the inside. Healed from my own self-centered wants and wishes.

Sad je znao da ima na tisuće i tisuće oblika radosti na svijetu, ali se svi oni svode u biti na jednu jedinu radost, radost što možeš voljeti. Pa i poslije, kad se bio već odavno vratio u svoj svijet, kad je odrastao i naposljetku ostario, nikad ga ova radost nije više napustila. I u najtežim životnim časovima ostalo mu je to istinsko zadovoljstvo zbog kojeg se i tada smiješio i tješio druge

But that's the same for everyone if we let society determine our value," Steve explained as he sat down on the piano bench. "We always lose when we evaluate ourselves according to some one else's ideas or standards. And there are as many standards as there are people. A jock measures you by your athletic ability; a student by your brains; a steady by your looks. It's a losing battle," he said, striking a sour piano chord for added emphasis. "We have to forget about what people say or think, and recognize that God's values are the only important ones.

Joni discovered the best way to put the halter on her horse without being animal resisting and fleeing was to turn her back until he nuzzled up to her. At that point, she could slip the halter on. Just so, she surmises, sometimes God waits for us to turn our backs on what we desire most and to trust Him.

Your heart, mind, hands and feet are stamped with the imprint of the Creator. Little wonder that the Devil wants you to be ashamed of your body.

Ir Uršulę Norvaišaitę jam stebėtinai gerai sekėsi mesti iš galvos – kai susikaupdavo ir susitelkdavo į kokį reikalą, jau visiškai apie ją nebegalvodavo, ypač jei dar būdavo šalia kitų žmonių; ir tai jau buvo sėkmė, nes dabar apie ją jau galvodavo kur kas mažiau nei pirmosiomis dienomis. Dabar apie ją galvodavo tik tada, kai nuo nuodėmingai pats save liesdavo; dar galvodavo kiekvieną rytą prausdamasis prieš veidrodį; ir tik tada, kai valgydavo ar gerdavo ką saldaus’ ar pamatęs tamsų medų, kurio spalva priminė jos plaukus; tik kai einant gatve suskambėdavo kokios bažnyčios varpai ar pamatydavo žingsniuojančią vineuolę; tik tada kai pamatydavo ką nors ryškiai raudono arba kai pamatydavo ką nors vos vos besišypsant pačiais lūpų kampučiais, arba – išvydęs ką nors vilkint ilgais baltais marškiniais, apsitaisius šviesiai pilkai arba turint visiškai rudas akis, arba šiaip, kai nebesusikaupdavo skaitydamas, kai atsipalaiduodavo, užsimiršdavo, nebūdavo niekuo užsiėmęs, ir atleisdavo minčių vadžias; n air dar gulėdamas lovoje prieš miegą; tą sunkią valandą, kai pavargęs protas nenori paleisti iš gniaužtų praėjusios dienos; ir dar kartais, jei kankindavo nemiga arba ką ryškiai sapnuodavo ir pabudęs atsimindavo ją sapnavęs; bet visą kitą laiką Jonas Kirdėjus apie Uršulę beveik jau visiškai nebegalvojo ir laikė tai tikrai geru pasiekimu.

Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života. ... Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.

... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne. Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris. Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni. Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše? Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica. U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme... SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO? Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek... SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Da li muka kriv – nevin ostaje i posle presude, ili se čovek pomiri sa nekom kaznom, pa onda jednostavno broji mesece i godine, ne tražeći od života i vremena koje prolazi neki zanimljiviji izlaz? Kao kad se voziš liftom, pa onako glupo čekaš, buljeći u nepoznatog, koji oseća istu neprijatnost. Ti tada ne živiš, samo čekaš da stigneš do nekog drugog nivoa, gde će se tek nastaviti život. Držiš smerno ruke ispred sebe, preko šlica, možda zviždućeš, pevušiš nešto. Za to vreme oči kao da ispituju krov lifta koji je obično jako zanimljiv. Možda ćeš se priglupo osmehnuti, ako ti se oči sretnu sa nepoznatim, pa čak i vrlo bistro i bitno konstatovati: Vruće danas. Da li je moguće tako provesti i više godina u takvom, zaglavljenom liftu?

Svima je bilo jasno da nakon toga više ništa neće biti isto. Bijes se počeo prelijevati s čovjeka na čovjeka i više nije bilo bitno tko je uključen, a tko nije. Svi su. Zlo je neobičan stvor, puno razmišljam o tome. Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju. Nešto je pokrenuto davno prije nas i mi to šutke kočimo, kočimo čitavih života. Znamo da tako valja, pa učimo i djecu da nastave kočiti nakon nas. Ali se i trošimo jer nam mir nije prirodno stanje. Jesi sjetila nekad ono čudno olakšanje kada dođe do provale nasilja? Jesi? Mislim da unam što je to. Tada dobijemo dopuštenje da malo prestanemo kočiti. Možda povjerujemo i da će se nasiljem pročistiti nešto. I tada se prelije.

Mora biti da je to bilo jedno od onih ranih jutara kakvih ima u julu, sa onim mladim, odmornim časovima u kojima se svuda dešava neka vesela nepromišljenost. Od miliona malih pokreta koji se ne mogu potisnuti sklapa se mozaik najubeđenijeg postojanja; stvari trepte jedna u drugu i van sebe u vazduh i njihova svežina čini senku jasnom i pretvara sunce u lagan, duhovni sjaj. Tada u bašti nema ničega što je glavno; sve je svuda, i čovek bi morao biti u svemu da ništa ne bi propustio.

Kad živiš u malome mjestu i učiniš nešto zbog čega privučeš pozornost, nikad se ne govori samo o tebi i tvom ponašanju. Iznose se tada podaci o cijeloj familiji, kakva je to raca, što je činila tvoja baka i da li ti je bila luda teta. I ako si dotad mislio da si samo nevažna i mala jedinka u sustavu, odjednom shvatiš da o tebi ipak postoji neka nevidljiva i precizna datoteka u kojoj su pohranjeni podaci i informacije koji su ti nepoznati i nejasni, kao da se tu ne radi stvarno o tebi.

Vidim i slušam: oni koji doživljavaju sud, tuže se radi nevolje, a nikad se mislima ne vraćaju natrag u svoj život i ne razmišljaju što su sve i kome učinili zlo. Kad bi pošli natrag i svoje čine upoznali, morali bi se uvjeriti da je nevolja došla kao kazna za zlo što su ga učinili drugima. Oni koji su doživljavali nepravde i tada je ujednom došla sreća - ne misle da im pravednost pruža nagradu za sve što je bilo nepravde u njihovu životu. Da je to plaća što su nevino stradali, hrabro i pošteno snosili svoju sudbinu. Ljudi primaju dobro, a da se ne sjete otkud dolazi. Isto tako primaju zlo, a ne razmišljaju zašto je došlo. Zlo i dobro - nagrade su i kazne koje smo zaslužili.

Jer, put do najintimnijeg dela našeg bića znači dugo putovanje kroz druge ljude i svetove. Tako sam se vratio ocu. Ali, kao što obično biva, tada je već bilo prekasno. Da sam onda znao da ga poslednji put vidim krepkog, da sam slutio kako ću ga dvadeset pet godina kasnije zateći pretvorenog u prljavu hrpu kostiju i iznutrica u raspadanju, kako me tužno gleda iz dubine tih očiju koje maltene nisu više pripadale ovom svetu, tada bih pokušao da razumem tog grubog, ali dobrog, snažnog, ali naivnog, naprasitog, ali čestitog čoveka. Izgleda, uvek kasno shvatamo svoje najbliže. A kada počnemo da stičemo izvesnu umešnost življenja, već dođe vreme da mremo. Što je najgore, već su pomrli oni na koje bismo najradije primenili stečenu veštinu.

Često me svladaju živci, osobito nedjeljom, osjećam se užasno jadno. Atmosfera u kući je tada posebno teška, uspavljujuća poput olova. Vani se ne čuje ni jedna ptica, posvuda lebdi teška, mrtvačka tišina. Ta tišina obavija se oko svakog djelića moga tijela kao da me želi povući duboko u podzemlje. U takvim trenutcima mama, tata i Margot ostavljaju me na miru. Lutam od jedne sobe do druge, penjem se i spuštam stepenicama. Osjećam se poput ptice pjevice kojoj su potrgali krila te u potpunom mraku letu oko rešetki svog kaveza. U meni neki glas viče: "Izađi, smij se i udahni svježi zrak!" Više ni ne odgovaram, odlazim, liježem na kauč i spavam kako bi vrijeme brže prošlo. Tišina i strašni strah jer nema drugog načina da brže prođe. Tvoja Anna, petak, 29. rujna 1943.

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

That truth set me free, along with other truths like leaning daily on God’s grace and realizing that God’s children are never victims. Everything that touches their lives, he permits. The irony is, you can’t imagine a more victimized person than Jesus. Yet when he died, he didn’t say, “I am finished” but “It is finished.” He did not play the victim, and thus he emerged the victor. Forget the self-pity. True, your supervisor may be trying to push you out of your job. Your marriage may be a fiery trial. You might be living below the poverty level. But victory is ours in Christ. His grace is sufficient. Know this truth and it will set you free. This day, Jesus, I can feel sorry for myself or victorious in you. Show me how to choose the latter.

Jednom kada u školskim knjigama bude pisalo U ratovanju nema ništa herojsko, kad novine na naslovnicama objave U ratovanju nema ništa herojsko, kad na televiziji obznane U ratovanju nema ništa herojsko, kad generali izađu pred javnost s vojnom tajnom U ratovanju nema ništa herojsko, kad s oltara i s minareta daju uputu U ratovanju nema ništa herojsko, kad ratni veteran svojoj dragoj dok leže goli kao djeca šapne U ratovanju nema ništa herojsko, a ni romantično, kad režiseri snime holivudski film U ratovanju nema ništa herojsko (jer četa glupana u stvarnom ratu bolje prođe negoli četa mudrih), tada će to uistinu biti, nakon puno vremena, važna vijest.

Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu. Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu. Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

Ali kamo idemo, ne znamo. Možda ćemo uspjeti preživjeti boleštine i umaknuti selekcijama, možda ćemo izdržati napor i glad koji nas rastaču: a onda? Ovdje, trenutačno daleko od psovki i batina, iznova se možemo vratiti sebi samima i meditirati, a tada postaje jesno da se nećemo vratiti. Mi smo putovali sve dovde u plombiranim vagonima! Vidjeli smo kako put ništavila odlaze naše žene i djeca; nakon što su od nas napravili robove, marširali smo sto puta tamo-amo zaludu, ugašene duše prije bezlične smrti. Nećemo se vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko čovjeku treba hrabrosti, u Auschwitzu, da bude čovjek.

To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom. Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.

Za mene je ovaj svet uvek bio svet magije, od najmanjih nogu i mnogo pre nego sto sam na ulicama Osla poceo da pratim neku devojku sa pomorandzama. Idalje imam osecaj da sam video nesto sot niko drugi nije. Tesko je opisati to osecanje jednostavnim recima, ali zamisli ovaj svet pre sveg ovog modernog raspredanja o prirodnim zakonima, evolucionistickoj teoriji, atomima i molekulima DNK, biohemiji i nervnim celijama - da, pre nego sto je ova lopta pocela da se okrece, pre nego sto je svedena na "planetu" u svemiru i pre nego sto je ponosno ljudsko telo podeljeno na srce, pluca, bubrege, jetru, krvni sistem, misice, zeludac i creva. Pricam o onom vremenu kada je ljudsko bice blo ljudsko bice, tj. celovito i ponosno ljudsko bice, ni manje ni vise. Tada svet nije bio nista drugo do iskricava bajka.

But when God speaks, it’s silver. Psalm 12:6 says, “The words of the LORD are flawless, like silver refined in a furnace…purified seven times.” Purity and silver go together best when it comes to describing God’s Word. Why does God choose this precious metal? Perhaps it’s because gold requires impurities so it can bond. But not silver. God is less interested in attractiveness and more interested in purity.

This is a place that was “discovered” by a dude who didn’t know how to read a map, so he just showed up on some shore, thought he was in India, and then proceeded to plant a flag there, like, “TA-DA.” No, sir, no. What Christopher Columbus’s goofass needed was a compass and a clue for being so aggressively mediocre, but that dude has a federal holiday in his honor. He showed up on someone else’s property and claimed it as his because he didn’t know what it was. This country started off all the way wrong and continued in the same fashion. Chris

We can’t afford to be complacent about God’s glory. The fact is that putting your Christian life on autopilot is the same thing as “walking in the flesh.” When we become unaware, when we take something so precious for granted, our prayers become tedious, witnessing becomes dry, jobs become lackluster, and relationships sag under the weight of selfishness. What’s worse, our communion with our Savior and best friend turns into a chore. The Lord Himself seems to lose vitality in our estimation; He becomes little more than a wooden icon in our hearts, a mere measuring rod for our behavior—someone who purchased our salvation once upon a time, someone in whom we believe in a general, distracted sort of way.

Ti se nadaš da čuješ nešto više o Viktoru Igou. Šta mogu da ti o njemu kažem ? To je čovek kao i svaki drugi, sa dosta ružnim licem i dosta prostom spoljašnjošću. Ima izvaredne zube i veličanstveno čelo, bez obrva, bez trepavica. Malo govori, izgleda da pazi na sebe i da neće da govori više nego što treba; vrlo je učtiv i pomalo usiljen. Veoma mi se sviđa zvuk njegovog glasa. Imao sam uživanje da ga posmatram izbliza; gledao sam ga sa čuđenjem, kao neku kasicu u kojoj bi se nalazili milioni i kraljevski dijamanti, razmišljajući o svemu što je izišlo iz tog čoveka, koji je tada sedeo pored mene na jednoj maloj stolici, i stalno upirući oči u njegovu desnu ruku, koja je napisala toliko lepih stvari. A to je, međutim, bio čovek zbog koga mi je najviše zakucalo srce otkad sam na svetu, i možda čovek koga sam najviše voleo od svih onih koje ne poznajem. Govorilo se o pogubljenjima, o osvetama, o lopovima, itd. Taj veliki čovek i ja upravo smo najviše razgovarali; ne sećam se više da li sam rekao pametne stvari ili glupe, ali sam ih rekao prilično mnogo. – Sestri, Pariz januara 1843.

I need the wisdom, reasoning, and apologetics of C. S. Lewis, though some of his theological beliefs are different from mine. I need the preaching and charisma of Charles Spurgeon, though his view of baptism is different from mine. I need the resurrection vision of N. T. Wright and the theology of Jonathan Edwards, though their views on church government are different from mine. I need the passion and prophetic courage of Martin Luther King Jr., the cultural intelligence of Soong-Chan Rah, and the Confessions of St. Augustine, though their ethnicities are different from mine. I need the justice impulse and communal passion of Dietrich Bonhoeffer, though his nationality is different from mine. I need the spiritual thirst and love drive of Brennan Manning and the prophetic wit of G. K. Chesterton, though both are Roman Catholics and I am a Protestant. I need the hymns and personal holiness of John and Charles Wesley, though some of their doctrinal distinctives are different from mine. I need the glorious weakness of Joni Eareckson Tada, the spirituality of Marva Dawn, the trusting perseverance of Elisabeth Elliot, the long-suffering spirit of Amy Carmichael, the transparency of Rebekah Lyons, the thankfulness of Ann Voskamp, the Kingdom vision of Amy Sherman, and the integrity of Patti Sauls, though their gender is different from mine. As St. Augustine reputedly said, “In nonessentials, liberty.” To this we might add, “In nonessentials, open-minded receptivity.” We Christians must allow ourselves to be shaped by other believers. The more we move outside the lines of our own traditions and cultures, the more we will also be moving toward Jesus.

Mes norime, kad visa tai, kas mums patinka, niekada nesibaigtų ir mums brangūs žmonės niekada nemirtų. Bet nesuprantame, kad iš tikrųjų išsaugome tai, ką mylime, tik tuomet, kai iš mūsų tai atimama, ir atimama netikėtai, negailestingai ir negrįžtamai. Tada tas, kuris atimtas, daugiau nebesikeičia ir visada mums lieka toks, kokį mylėjome. Tai, ką turime, ilgainiui praranda šviežumą ir aromatą, įkyri, varo nuobodulį, vargina ir netgi erzina. O kiek tokių, be kurių neįsivaizduojame savo gyvenimo, dingo iš horizonto, kiek nutraukė su mumis santykius, su kiek žmonių mes patys liovėmės bendrauti, kartais net be jokios akivaizdžios priežasties? Vieninteliai, kurie visada pasilieka su mumis, kurie niekada nepaveda ir neišduoda – tai tie, kuriuos iš mūsų kas nors atėmė. Vieninteliai, su kuriais niekada neišsiskiriame – tai tie, kurie mus paliko prieš mūsų valią. Jie mus paliko kai to visai nesitikėjome, todėl nesuspėjo mūsų nuvilti arba nustoti patikti, jų netekę mes puolame į neviltį, nes esame įsitikinę: su jais būtume galėję būti kartu dar labai ilgai, galbūt net visada. Tai – nesusipratimas, nors jį galima paaiškinti. Jeigu jie būtų su mumis pasilikę ilgiau, viskas būtų galėję pasikeisti. Tai, kas mums atrodė laimė, rytoj galėtų virsti kančia. „

The face that Moses had begged to see – was forbidden to see – was slapped bloody (Exodus 33:19-20) The thorns that God had sent to curse the earth’s rebellion now twisted around his brow… “On your back with you!” One raises a mallet to sink the spike. But the soldier’s heart must continue pumping as he readies the prisoner’s wrist. Someone must sustain the soldier’s life minute by minute, for no man has this power on his own. Who supplies breath to his lungs? Who gives energy to his cells? Who holds his molecules together? Only by the Son do “all things hold together” (Colossians 1:17). The victim wills that the soldier live on – he grants the warrior’s continued existence. The man swings. As the man swings, the Son recalls how he and the Father first designed the medial nerve of the human forearm – the sensations it would be capable of. The design proves flawless – the nerves perform exquisitely. “Up you go!” They lift the cross. God is on display in his underwear and can scarcely breathe. But these pains are a mere warm-up to his other and growing dread. He begins to feel a foreign sensation. Somewhere during this day an unearthly foul odor began to waft, not around his nose, but his heart. He feels dirty. Human wickedness starts to crawl upon his spotless being – the living excrement from our souls. The apple of his Father’s eye turns brown with rot. His Father! He must face his Father like this! From heaven the Father now rouses himself like a lion disturbed, shakes His mane, and roars against the shriveling remnant of a man hanging on a cross.Never has the Son seen the Father look at him so, never felt even the least of his hot breath. But the roar shakes the unseen world and darkens the visible sky. The Son does not recognize these eyes. “Son of Man! Why have you behaved so? You have cheated, lusted, stolen, gossiped – murdered, envied, hated, lied. You have cursed, robbed, over-spent, overeaten – fornicated, disobeyed, embezzled, and blasphemed. Oh the duties you have shirked, the children you have abandoned! Who has ever so ignored the poor, so played the coward, so belittled my name? Have you ever held a razor tongue? What a self-righteous, pitiful drunk – you, who moles young boys, peddle killer drugs, travel in cliques, and mock your parents. Who gave you the boldness to rig elections, foment revolutions, torture animals, and worship demons? Does the list never end! Splitting families, raping virgins, acting smugly, playing the pimp – buying politicians, practicing exhortation, filming pornography, accepting bribes. You have burned down buildings, perfected terrorist tactics, founded false religions, traded in slaves – relishing each morsel and bragging about it all. I hate, loathe these things in you! Disgust for everything about you consumes me! Can you not feel my wrath? Of course the Son is innocent He is blamelessness itself. The Father knows this. But the divine pair have an agreement, and the unthinkable must now take place. Jesus will be treated as if personally responsible for every sin ever committed. The Father watches as his heart’s treasure, the mirror image of himself, sinks drowning into raw, liquid sin. Jehovah’s stored rage against humankind from every century explodes in a single direction. “Father! Father! Why have you forsaken me?!” But heaven stops its ears. The Son stares up at the One who cannot, who will not, reach down or reply. The Trinity had planned it. The Son had endured it. The Spirit enabled Him. The Father rejected the Son whom He loved. Jesus, the God-man from Nazareth, perished. The Father accepted His sacrifice for sin and was satisfied. The Rescue was accomplished.

Ta-da! Faerie!” Jack pointed at Reth, the very definition of beauty, leaning casually against the wall in a cream Victorian suit, the shirt open around his neck revealing perfectly sculpted collarbones, his golden hair just brushing along them. “Evelyn, love, there you are.” “I—You—and you?” I looked incredulously from Jack to Reth and back again. “This does not compute on so many levels.” Jack shrugged, shoving his hands sullenly in his pockets. “Reth found me, told me you were in trouble, so I agreed to help.” Reth cocked his head, giving Jack a curious look. “I seem to recall offering you the choice between having both yours hands removed or pulling Evelyn out of that abominable iron-lined prison.” Jack didn’t meet my eyes. “Like I said, I agreed to help.” I snorted. “Noble, as always.” Reth held out his elbow. “Are we quite ready to go? I, for one, would rather not spend much time here. Tasteless décor, and the lighting doesn’t do your complexion any favors, Evelyn.” “Oh, for the love, you two are not in charge! And I don’t trust either one of you for a stroll down the hall, much less through the Faerie Paths!” Reth fixed his eyes on mine. “You have my word that you will come to no harm while in my care.” He waved a hand at Jack. “And you have my word that if he does anything I find even so much as mildly annoying, he’ll never walk again.

Raquel laughed, and David joined her. They sounded slightly manic. “You’re free now,” he said. “Of all of it,” she answered, and I looked up to see them locked in a gaze I’d previously only observed between actors on Easton Heights—one filled with all the things unspoken over the years, all the betrayals and fears and pain left behind in favor of overwhelming love. It was beautiful. Oh, who am I kidding, it was awkward as all heck and I didn’t have time for it. “Okay! So, you may have noticed Lend is in the kitchen.” “Mmm hmm,” Raquel answered, reaching up to smooth down a stray piece of David’s hair. “Yeah, that’d be the big faerie curse.” “Farie curse?” She actually turned toward me; David took both her hands in his. “Yup. Really funny one, too. See, any time Lend and I are in the same room or can see each other or could actually, you know, touch, he falls fast asleep.” “Oh,” Raquel frowned. “So I need your help. You know all the names of the IPCA controlled faeries, right?” She nodded, her frown deepening. “Well, it was a dark faerie curse, so I figure we need a dark faerie to undo it. So you call an Unseelie faerie, we give him or her a named command to break the curse, ta-da, we can double-date!” “Wait, who can double-date?” Lend asked. “I’ll let your dad tell you. So. Faerie?” Raquel heaved a sigh, along the lines of her famous things never get easier, do they? sign, and, boy, I agreed with her. “To be honest, I don’t know which court most of the faeries belong to.” “You don’t? How can you not know? It seems like pretty vital information to me. You know, ‘Are you a member of the evil court kidnapping humans and plotting world domination, or a member of the moderately less evil court who just wants to get the crap off the planet?’ sort of a survey when you get them.