Snu Snu Quotes

We've searched our database for all the quotes and captions related to Snu Snu. Here they are! All 83 of them:

Each day death corrodes what we call living, and life ceaselessly swallows our desire for the void.
Jindřich Štyrský (Emilie přichází ke mně ve snu)
Wgryzę się jak piekielny dym pod jej powieki I w głowie utkwię na wieki. Będę jej myśli czyste przez cały dzień brudził I w nocy ją ze snu budził.
Adam Mickiewicz (Dziady)
Przejdzie. Wszystko przechodzi. Nie ma gorszego snu jak życie. I też przechodzi.
Marek Hłasko (Opowiadania)
Zato ne dam i zato neću Zato moj odraz još vešto krije istih osmeha tajne daleke Zato ću uvek biti sa tobom u dašku misli ili u snu
Miroslav Antić
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
Vesna Parun
Death always knew how to connect vice with misfortune.
Jindřich Štyrský (Emilie přichází ke mně ve snu)
For en tragisk historie! Jeg fatter ikke hvorfor slike eventyr for barn alltid må ende med forferdelse. Jeg tror at hvis jeg noen gang skal fortelle barnebarna mine det eventyret, skal jeg forandre slutten og la dem leve lykkelig alle sine dager. Vi har lov til det, vel, Mabel? Å dikte vår egen slutt og snu sorg til glede?
Eowyn Ivey (The Snow Child)
After a couple of years of death by bureaucratic snu-snu (too many committee meetings, too many tedious IT admin jobs)
Charles Stross (Equoid (Laundry Files, #2.9))
Otkako sam u snu vidjela čovjeka kojega ljubim, otada sam počela voljeti svoje snove.
Ono no Komachi
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.
Vesna Parun
Umrem li, traži je, ispitaj vješto. Prizna li, reci joj: Leži u grobu, u vječnom snu sniva posljednji svoj životni čas. Svaki cvijet, svaka travčica na mojem grobu niknula je iz mojeg srca, punog sreće one večeri na tvrđavi.
Marija Jurić Zagorka (Gordana kraljica Hrvata)
This world has seen the birth of several strange animals.
Jindřich Štyrský (Emilie přichází ke mně ve snu)
Nisu videli kako se covekoliko bice ponovo pretvorilo u velicanstvenog zmaja koji je ostao da lezi u vecnom snu, snivajuci najlepsi san od svih. San oz zivotu.
Aleksandar Tešić (Koplje svetog Georgija (Miloš Obilić, #2))
Gdyby zakochanie trwało zbyt długo, ludzie umieraliby z wyczerpania, arytmii lub tachykardii serca, głodu lub syndromu odstawienia snu.
Janusz Leon Wiśniewski (S@motność w Sieci (S@motność w Sieci, #1))
I u snu si vražji lukavac: zameo trag ko strateg u taktičkom povlačenju.
Ranko Marinković (Never More: Roman Fuga)
MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.
Vladislav Petković DIS (Možda spava)
Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.
Matija Bećković
Zašto je put do žene tako vijugav i tajan i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo, on u silnoj i smiješnoj starosti, cijeli svoj vijek pruža ruke kao u snu. Što žene traže?
Ivo Andrić (Put Alije Đerzeleza)
... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne. Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris. Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni. Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše? Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica. U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme... SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO? Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek... SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...
Milorad Pavić
Bog o tebi nema pojma; on niti vidi tvoje namere, niti tvoje misli, ni tvoja dela. To što ti je anđeo došao u san i buncao, znači samo da nije imao gde da prenoći, a napolju je verovatno padala kiša. A što je kratko ostao, to je po svoj prilici jer mu je u tvome snu suviše smrdelo. Operi svoje snove drugi put...
Milorad Pavić (Dictionary of the Khazars)
Zeměkoule se pomalu otáčí. A všichni, všichni žijeme ve snu.
Haruki Murakami (Kafka on the Shore)
Ti znaš da volim da spavam sam. — Da, znam. Šteta. Da se ja pitam, mi bismo svake noći spavali obavijeni jedan oko drugog, poput čegrtuša u zimskom snu.
William S. Burroughs (Queer)
Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.
Julio Cortázar
Co do mnie, uważam, iż mi nic innego nie pozostaje, jak usunąć się dyskretnie z twego snu, w który nie wierzysz; jedyny to bowiem odwet, na jaki się może zdobyć każdy sen: przestać się śnić temu, kto weń nie wierzy.
Bolesław Leśmian
Od onog časa kad ste me vi počeli mrziti, ja sam vas počeo ljubiti. (...) Sav moj život od onog časa bio je prazan, nikad mi srce nije u ljubavi zadrhtalo, nikad propatilo, nikad žena nije potresla moju dušu. (...) Svojim glasom koji mi je prodirao u dušu posijali ste u meni onu klicu iz koje je proklijala moja bezumna ljubav. Ljubio sam vas bez nade, bez cilja, divlje poput luđaka i nježno poput djeteta. Sva moja divlja ćud promijenila se u janje što leži do nogu svog gospodara i onda kad ga odgurne. A kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba riječ milovala vas je tajno, svaki moj hladni pogled kriomice vas je cjelivao. Svaki moj divlji, sablažnjiv čin bio je krinka - da sakrijem svoju beznadnu ljubav. Vi ste se grozili od mene, smatrali me svojim zlotvorom, a pred vama je bio nesretnik koji nije želio ništa drugo nego da mu dopustite da vas spasi iz ruku progonitelja! Ali vi to niste osjetili, vi o tom niste razmišljali. Kako je velika i beskrajna bila moja ljubav, tako je velika i beskrajna bila vaša mržnja. Šutio sam i patio...Danas bih kleknuo i blagoslivljao sve te svoje boli, jer su mi donijele najveću sreću o kojoj se nikad nisam usudio pomišljati ni u snu.
Marija Jurić Zagorka (Grička vještica I - VII)
Następnego dnia Moista von Lipwiga delikatnie zbudził Crossly, który jak dotąd nie zdołał pojąć stosunku swego pracodawcy do snu. Stosunek ten został więc wyrażony przez odwrócenie się Moista na drugi bok i uwagę: - Błebłe błebłe wrm błebłe erm błebłe zostaw!
Terry Pratchett (Raising Steam (Discworld, #40; Moist von Lipwig, #3))
Ali zaljubiti se, ne znači voleti. Zaljubiti se čovek može i mrzeći. Zapamti! Zasad još veselo govorim! Sedi, evo ovde, za sto, a ja ću pored tebe, i gledaću te, i neprestano ću govoriti. Ti ćeš jednako ćutati, a ja ću stalno govoriti, jer je kucnuo čas. Ali, uostalom, znaš, mislim da treba, zbilja, govoriti tiho, zato što ovde... ovde... mogu da iskrsnu sasvim neočekivane uši. Sve ću ja to objasniti, kazao sam ti: nastavak sledi. Zašto me je srce vuklo k tebi, zašto sam žudio za tobom za sve ovo vreme, i sada? Za sve ovo vreme? Zato što ću samo tebi kazati, zato što tako treba, zato što si mi potreban, zato što ću ja sutra pasti s oblaka, zato što će se sutra život svršiti i početi. Da li si osećao, da li si viđao u snu kako se s visine pada u bezdan? E, eto ti, tako ja sad letim, samo ne u snu. I ne bojim se, ni ti se ne boj. To jest, bojim se, ali mi je slatko. To jest nije slatko, nego ushićenje... Eh, do đavola, svejedno, kako mu bilo! Jaki duh, slabi duh, ženski duh - što mu drago! Slavimo prirodu: vidiš šta je tu sunca, kako je nebo vedro, lišće je sve zeleno, sasvim je još leto, četvrti sat posle podne, tišina! Kud si bio pošao?
Fyodor Dostoevsky
Woszczew bał się nocy, bo leżał w ich mroku bez snu i wątpił; jego podstawowy instynkt życia dążył do czegoś właściwego na świecie, a skryta nadzieja myśli obiecywała mu odległe wybawienie z anonimowości powszechnego istnienia. Szedł na miejsce noclegu wraz z Czyklinem i martwił się, że tamten zaraz położy się i zaśnie, a on będzie samotnie patrzył oczami w mrok nad kołchozem. – Nie śpij dzisiaj, Czyklin, bo ja się czegoś boję. – Nie bój się. Powiedz, przed kim masz stracha, to go zabiję. – Boję się serdecznej troski, towarzyszu Czyklin – sam nie wiem czego. Wciąż mi się wydaje, że gdzieś daleko jest coś niezwykłego albo jakiś wykwintny nieziszczalny przedmiot, i smutno mi żyć.
Andrei Platonov (The Foundation Pit)
Until my grandfather finishes his dictionary, which probably won’t ever happen, the biggest dictionary in the world will still be the Oxford English Dictionary. It’s enormous. We don’t have one. It’s too expensive. Instead we have a condensed OED. The cover is as navy as a bruise. I looked up the word navy in it and found that this word shares a history with nausea and navel from the Sanskrit na or sna or snu, which means to bathe as in the word snake. Unwound language can look like the white cord of unwound brain. It can be dangerous to unwind some words. Jude wasn’t in the Navy. He was in the Army and army comes from ar—to fit, to join, see art, see inertia, the dictionary says.
Samantha Hunt (The Seas)
Já jsem právě byl jako ve snu, neviděl jsem nic než ten náš cíl. Když mě přátelé utěšovali, dělal jsem hrdinu, jakoby nic... to už patří ke kšeftu, říkal jsem. Člověk mnoho vydrží, všecko, ma-li cíl a když se jednou odhodlal, že za ním půjde stůj co stůj a doopravdy. Opravdovost - to je tajemství světa a života, to je svátost náboženská a mravní.
Karel Čapek (Hovory s T. G. Masarykem: Věk mladosti)
Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.
Roger Zelazny (Gospodar svetlosti)
Po co kochać, jak już się kochało? Po co jeść, jak już się jadło? (...) Z takiego mianowicie powodu, że życie jest jednorazowe i w swej jednorazowości produkuje silny, mityczny i nieubłagany głód powtarzalności. Książek nie czyta się po to, aby je pamiętać. Książki czyta się po to, aby je zapominać, zapomina się je zaś po to, by móc znów je czytać. Biblioteka jest zbiorem snów zapomnianych, ale utrwalonych, jest szansą nieustannego powrotu, a każdy powrót może tu na pwrót stać się pierwszym przyjściem (...) W czytaniu zapominanie jest równie ważne jak pamięć powtórna, kolejna lektura to nie jest żadne proste „przeżyjmy to jeszcze raz”, to ponowne uruchomienie snu, a sen, choć już kiedyś śniony, zawsze jest nieprzewidywalny.
Jerzy Pilch (Bezpowrotnie utracona leworęczność)
Przytłumione stukanie dobiegające z zewnątrz przerywało ciszę, jakby coś chciało się dostać do środka, coś szarego, ponurego i bezkształtnego, coś smutniejszego niż smutek - odległe anonimowe wspomnienie, niekończąca się fala, która nadpływała i pragnęła odzyskać i pogrzebać to, co poprzednio przyniosła i porzuciła na wyspie - trochę człowiek, a trochę światło i myślenie. -Dobra noc na picie. -Tak... i zła, żeby być samemu. Ravic myślał przez chwilę. - Do tego wszyscy musieliśmy się przyzwyczaić - powiedział w końcu. - To, co nas kiedyś trzymało razem, zostało zniszczone. Rozsypaliśmy się niczym szklane paciorki z zerwanego sznura. Nic nie jest już trwałe. - Ponownie napełnił kieliszek. - Jako chłopiec przespałem kiedyś noc na łące. Było lato, niebo zupełnie bezchmurne. Zanim zasnąłem, widziałem Oriona, który stał ponad lasami na horyzoncie. Potem, w środku nocy, obudziłem się - i Orion stał nagle w górze nade mną. Nigdy nie zapomnę tego widoku. Wcześniej uczyłem się, że Ziemia jest planetą i się obraca, ale uczyłem się tego tak jak wielu rzeczy, o których czyta się tylko w książkach, i nigdy się nad tym nie zastanawiałem. Wtedy po raz pierwszy poczułem, że naprawdę tak jest. Czułem, jak lecę bezszelestnie przez niesamowitą przestrzeń. Odczuwałem to bardzo mocno, wydawało mi się niemal, że muszę się trzymać, żeby nie wyrzuciła mnie siła odśrodkowa. Było tak pewnie dlatego, że obudzony z głębokiego snu, opuszczony przez pamięć i przyzwyczajenie, patrzyłem przez chwilę w ogromne przesunięte niebo. Ziemia przestała nagle być dla mnie trwałą podstawą - i od tamtej pory już nigdy się nią nie stała.
Erich Maria Remarque (Arch of Triumph: A Novel of a Man Without a Country)
- One się nie starzeją. (...) Kiedy jeszcze byłem sam na wyspie, obrazy ze snu stawały się coraz wyraźniejsze. W końcu wyskoczyły z moich myśli i wdarły się w tutejszą rzeczywistość. Nadal jednak pozostają fantazją. A fantazja ma tę cudowną moc, że to, co stworzy, na zawsze pozostaje młode i żywe. (...) Słyszałeś o Roszpunce, mój chłopcze? Pokręciłem głową. - Ale o Czerwonym Kapturku słyszałeś? Albo o Królewnie Śnieżce czy Jasiu i Małgosi? (...) Ile oni mają lat, jak myślisz? Sto? Może tysiąc? Są zarazem bardzo młodzi i bardzo starzy, ponieważ zrodzili się w wyobraźni ludzi. Nie, nie przypuszczam, by karzełki się zestrzały i posiwiały. Nawet stroje, które noszą, nie mają najmniejszego choćby zagniecenia. Inaczej jest z nami, zwykłymi śmiertelnikami. My się starzejemy i siwiejemy. To my się zdzieramy na strzępy i pewnego dnia odchodzimy. Z naszymi snami jest inaczej. One potrafią żyć w innych ludziach przez długi czas po naszym odejściu z tego świata.
Jostein Gaarder (The Solitaire Mystery)
KORIJEN Bit ću što sam bio kad nisam bitisao. Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu davno sažgani korijen procvjetava. I tamo u zaboravu, u bistrom dnu, moj odraz još se ocrtava. Pod svodom glave sva u sazvježđa skrita: kružnice bez središta: središta bez kraja. Vatra sam koja seli u noć bez zvijezda, u sunce bez sjaja. Ni veći ni manji od travke ja sam samo drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan. Zemlja sam kao i zemlja ja sam nutaživo žedan. Ja sam ovo tijelo ili: nisam
Jure Kaštelan (Izabrane pjesme)
Na to obeznana z procedurą matka mówi do siedzącej przy tym samym stole dziewczyny: Tata powiedział, że do końca wakacji nie wyjdziesz z domu. Przez wiele tygodni jaskółka codziennie zapowiada deszcz, który pada na strony czytanej przez nastolatkę książki. To tylko dwa przykłady z trwającego wiele lat łamania ciszą. Ta dziewczynka, a potem kobieta, nauczyła się, że jest niegodna nawet słów, a co dopiero miłości. Gdy milkły głosy, wiedziała, że zrobiła coś, za co należy się kara, a że cicho wokół niej było nader często, doszła do wniosku, że to, że żyje, jest przestępstwem, a budzenie się ze snu znów i znów czyni z niej recydywistkę, którą słusznie skazano na dożywocie w ciszy. Potem, jak to w życiu bywa, przyciągnęła faceta, który, żeby nie doświadczyła dysonansu poznawczego, organizował jej przestrzeń bezpieczną, bo znaną z domu rodzinnego. Karał ją milczeniem, gdy zrobiła bądź powiedziała coś, co mu się nie spodobało, ale też wtedy, gdy to on zrobił lub powiedział coś, co urągało jej godności, o której czytała, że powinna ją mieć.
Katarzyna Nosowska (Powrót z Bambuko)
ELEGIJA O NEMOGUĆOJ USPOMENI Šta ne bih dao za sećanje na prašnjav puteljak sa niskim ogradama i visokog konjanika što zoru ispunjava (pohaban dugački pončo) jednog dana među danima ravnice, jednog dana bez datuma. Šta ne bih dao za sećanje na majku koja posmatra jutro na estansiji Svete Irene a ne zna da će se zvati Borhes. Šta ne bih dao za sećanje da sam se borio kod Sepede i video Estanislaa Del Kampa kako pozdravlja prvi kuršum s radošću hrabra čoveka. Šta ne bih dao za sećanje na kapiju skrivenog letnjikovca koju je moj otac svake večeri zatvarao pre no što bi se izgubio u snu i koju je zatvorio poslednji put četrnaestog februara 38. Šta ne bih dao za sećanje na Hengistove čunove koji kreću sa peščanih obala Danske da osvoje ostrvo koje još Engleska ne beše. Šta ne bih dao za sećanje (imao sam ga i izgubio) na jedno zlatasto Tarnerovo platno široko kao muzika. Šta ne bih dao za sećanje da sam čuo Sokrata kad je pred veče kukute s vedrinom ispitivao problem besmrtnosti, naizmenično navodeći mitove i razloge dok se plava smrt penjala iz već studenih nogu. Šta ne bih dao za sećanje da si mi rekla da me voliš i da nisam spavao do zore, bestidan i srećan.
Jorge Luis Borges (Selected Poems)
„Hoće li doći do nacističkog puča ili do komunističke revolucije?” Bernard se nasmija: „Vidim da niste izgubili ništa od svog entuzijazma! Volio bih samo kad bi ovo pitanje meni izgledalo toliko značajno kao vama ... Jer bi to bio znak nečega zdravog u mome karakteru ... Danas je red da čovjeka te stvari interesuju; svjestan sam toga. To je normalno. To je zdravo ... A zato što mi se sve čini pomalo nestvarno, pomalo — nemojte se uvrijediti Kristofe — trivijalno, znam da gubim kontakt sa egzistencijom. Naravno, to je loše ... Čovjek treba da sačuva smisao za proporcije ... A onda imam neprijatan osjećaj, kao u snu, da i ja ne postojim.
Christopher Isherwood (Goodbye to Berlin)
DOBA PLAVOG SEĆANJA Maslinjaci i vinogradi daleko sve do mora Crvene ribarske barke još dalje sve do sećanja Zlatne ljušture avgusta u podnevnome snu S algama ili školjkama. I onaj brodić Nov, zelen, koji u mirnom zagrljaju voda još uvek čita D a ć e B o g Prošle su godine lišće ili šljunak Sećam se dečaka, mornara koji su na odlasku Bojili jedra bojom svoga srca Pevajući o četiri strane sveta Sa severcem naslikanim na grudima. Šta sam tražio kad si došla u bojama sunca na istoku Sa dobom mora u očima I sa zdravljem sunca u telu – šta sam tražio Duboko u morskim pećinama u prostranim snovima Gde je svoja osećanja zapenušao vetar Plav i nepoznat, urezujući mi na grudi svoje morsko znamenje S peskom među prstima zatvarao sam šaku S peskom u očima stezao sam šaku Javio se jak bol - Sećam se bio je april kada sam prvi put osetio tvoju ljudsku težinu Tvoje ljudsko telo greh i glinu A toga prvog našeg dana na zemlji Slavili su praznik amarila – ali bolelo te sećam se Ujed na usnama bio je dubok I dubok trag nokta na koži tamo gde se zauvek vreme urezuje Tada sam te ostavio. A šumni vetar poneo je uvis bele kuće Bela sveže umivena osećanja Na nebo osvetljeno osmehom. Odsad ću imati kraj sebe krčag besmrtne vode Imaću oblik slobode vrtoglavog vetra I one tvoje ruke tirane Ljubavi I onu tvoju školjku s odjekom Egejskog mora.
Odysseas Elytis (Selected Poems, 1940-1979)
NIMFY chórem otaczają wielkiego Pana Już idzie sam! Wszechświata treść Idzie nam nieść Nasz wielki Pan. Najżywsze wy, otoczcie go, Tanecznie wraz obskoczcie go! Poważny on i dobry wraz. Chce. by był wesół każdy z nas. Też pod błękitnym sklepem nieb W bezsennej wciąż czujności krzepł. Lecz szmer strumyków śpiewa mu 1 wietrzyk kołysze go do snu. Gdy nań w południe sen ma przyjść, Na drzewie żaden nie drga liść; Jak balsam słodka roślin woń Napełnia nieb milczącą toń; I nimfie igrać już nie czas, Gdzie stała, tam zasypia wraz. Zaś gdy znienacka, tak jak zwykł, Jego straszliwy zagrzmi ryk, Jak gromu huk i rozjęk mórz, Podówczas nikt nic nie wie już. Zastępów zbrojnych szyk już pęka, Bohater nawet sam się lęka. Kto godzien czci, cześć złóżmy mu — I żyj ty, coś nas przywiódł tu!
Johann Wolfgang von Goethe
U sentimentalnim odnosima potrebno je dobro znati da je jedini neuništivi "pancer", jedini dalekometni top, jedina neizbežna mina i još gore, jedina bomba koja se ne može baciti na glave drugih, ona koja istim udarcem užasno nastavlja bitku - da je to ravnodušnost. Ona je imala iza sebe čitavo skladište, dovoljno da opustoši pokretna polja - grudi i bedra ovog mladića posejane zlatastim dlačicama kao pobranim plodovima; imala je i previše zamorenih topova da bi ciljala pravo u srce koje je kucalo u tami pored njenog. Što se tiče bombe kojom se nikad nije poslužila, nadala joj se, bila bi to jednostavna, kratka rečenica, toliko puta sada upotrebljavana, njena sopstvena sentimentalna Hirošima: "Zamarate me". I ovaj pobeđeni pobednik usvom dubokom dečjem snu, plavokos, ruku sklopljenih pod obrazom u znak instiktivne odbrane, možda nadahnut njome ili prošlim životom o kome ona nije znala ništa, izazivao je u njoj neku nežnu setu u odnosu na nju samu.
Françoise Sagan (Scars on the Soul)
U vrtu palače, u kojoj je danas Muzej moderne umjetnosti, nalazi se malo groblje pasa. Tu ih je pokopala njihova gospodarica. Voljela ih je i žalila je za njima. Na granitnoj ploči uklesana su njihova imena i nadimci, datumi rođenja i smrti. Nepoznat netko ostavlja tu ruže i uklanja ih kad počnu venuti. Muzej je javni, groblje privatno. Mnogi prođu pored njega a da ga i ne primijete. Nisam uspio otkriti gdje Venecijanci pokapaju svoje ljubimce i da li to uopće čine. U Starom Lazaretu, na mjestu gdje je nekoć bila crkvica Svete Marije Nazarećanke, utočište je pasa lutalica, izgubljenih ili napuštenih, ali nema im grobova ni nadgrobnih ploča. Vlasnica Palače Guggenheim, tvrdila je da "za stanovnike ovoga grada sprovodi bez suza nisu pravi sprovodi". Došla je iz daleka. Pokopana je na groblju podalje od palače u kojoj je živjela sa svojim psima, koji su joj bili odani. Moć, osvajanje i vlast, blago, trgovina i raskoš stvarali su pojednostavljenu sliku Venecije, suviše realističnu i praktičnu. Nje\ina druga strana, praznovjerna i nerazumna, ostaje obično nepoznata. Malo tko zna za mletačke okultiste, spiritiste, gatalice, poklonike bijele i crne magije, šarlatane. Oni su se ponekad krili i od same Venecije. Zaboravljamo velike spletkare, kockare, hohštaplere, špekulante, varalice, trbuhozborce. Tko se još sjeća "blažene" kontese Tagliapietre koja je prelazila s jedne strane Velikoga kanala na drugu hodajući po vodi poput Krista. Ovdje je praznovjerje često jače od vjere. Nekoć je bilo u Laguni mnogo vračara, nadahnutih i poticajnih, malo ih je ostalo. Casanova je u svojim Memoarima ostavio zapis o tome kako ga je jedna od njih izliječila od nezaustavljiva krvarenja. Zatvorila ga je najpre u železni kovčeg po kojom je dugo i jako lupala; zatim mu je, kad je napokon zaspao, privela u snu "divnu ženu pod krinolinom, otmjenu, s krunom na glavi na kojoj je blistalo drago kamenje poput iskrica; blaga i veličanstvena izgleda, uputila se laganim hodom prema mome krevetu i sjela uza me." Budući je zavodnik tada imao osam godina. Sve su te ličnosti pridonosile blagostanju i ugledu Venecije. Povijest im nije dala mjesto koje zaslužuju, prepustila ih je "maloj povijesti".
Predrag Matvejević (Druga Venecija)
Na zlomeček věčnosti oběma lodím nic nebránilo ve volné střelbě na protivníka a v tom okamžiku dva různé počítače odstartovaly své palebné plány. Žádný lidský smysl nedokázal postřehnout, co se odehrálo potom; žádný lidský mozek by si to neuměl přebrat. Vzájemná vzdálenost činila dvacet tisíc kilometrů a řízené střely, lasery a grasery dštily zkázu přes tu miniaturní propast vakua jako rozzuření démoni. Ahmed zavrávoral, když jeho bočním štítem bez námahy prošel první graserový svazek. Jeho boky byly opatřeny metrovým pancířem z nejtvrdší slitiny keramiky a kompozitu, jakou se člověk doposud naučil odlévat, a přesto se jí graser prodral pohrdavě snadno. Od strašlivé rány se rozlétly obrovské úlomky a vzájemný pohyb lodi změnil to, co by bývalo kruhovým otvorem, v dlouhou zející trhlinu. Paprsek rozpáral bok lodi, jako když vyvrhovací nůž rozpáře žraloka, a z rány vytryskl vířící cyklon vzduchu, trosek a lidských těl. Ale to byl pouze jeden z osmi takových graserů. Všechny do jednoho zaznamenaly přímé zásahy a na bitevním křižníku nikoho ani ve snu nenapadlo, že by přestavěná obchodní loď mohla nést takové zbraně. Zatímco si zuřivý úder Poutníka s křižníkem pohrával, komunikační obvody zahlcovala kakofonie výkřiků bolesti, šoku i hrůzy a potom se přihnaly řízené střely Q lodě a znovu a znovu křižník probodávaly jednorannými lasery, aby dokončily strašlivé dílo graserů. Zbraňová stanoviště se rozlétala na kusy, výboje bláznivě sršely a kabely syčely, pukaly a explodovaly. Příďová místnost gravitoru vybuchla, když jeden graser zasáhl naplno generátory, a tlaková vlna změnila sto metrů pancéřovaného trupu v pokroucené trosky. Všechny tři fúzní jednotky se automaticky nouzově zastavily a po celé lodi se zavírala vzduchotěsná vrata. Ale v příliš mnoha případech neměla ta vrata v čem zadržovat vzduch, neboť grasery Poutníka se propálily naskrz celým trupem a křižník se převaloval v prostoru jako umírající bezmocný vrak. Ale nezahynul sám. Poutník vypálil o zlomek sekundy dříve než Ahmed - ale jen o zlomeček a na rozdíl od Ahmeda neměl žádný pancíř a žádná hermeticky uzavíratelná oddělení. Byla to obchodní loď, jenom tenká slupka kolem obrovského prázdného prostoru pro náklad, a to nemohla žádná přestavba změnit. Zbraně, které přežily, aby se mohly zakousnout do jeho trupu, byly mnohem lehčí než ty, jež rozpáraly Ahmeda, ale proti tak zranitelnému cíli byly děsivě účinné. Celý pravobok od přepážky třicet jedna dozadu po přepážku šedesát pět byl na padrť. Prázdné doky LAC se rozlétly jako rozšlápnuté sklenice. Zásobníky dva a čtyři byly roztrhány na kusy, stejně jako všechny výmetnice kromě čísla dva. Šest z osmi graserových stanovišť vybuchlo a prakticky celá jejich obsluha zahynula. Jeden laser se prořízl až k jádru lodě, zničil fúzní reaktor jedna a prorazil palubní vězení, z něhož už Randy Steilman a jeho druhové nikdy neměli vyjít před soud, a další se prořízl až na samotnou velitelskou palubu. Můstek zametla tlaková vlna, přepážky a podélníky se trhaly jako papír a zuřící hurikán vytrhl Jennifer Hughesovou navzdory tlumícímu postroji z křesla a odnesl ji do prostoru mimo loď. Její tělo už nikdo nikdy nenajde, ale na tom sotva záleželo, protože svištící příval atmosféry s ní udeřil o okraj trhliny v trupu a na místě jí roztříštil přilbu. John Kanehama zaječel do interkomu, když ho jako oštěp probodla dlouhá letící tříska slitiny. Staršího seržanta O’Haleyho přesekl vejpůl plochý úlomek, dlouhý jako on sám, a Aubrey Wanderman se pozvracel do přilby, když tentýž úlomek prolétl mezi osazenstvem jeho stanoviště a roztrhal Carolyn Wolcotovou a poručíka Jansena. Tento výjev z pekla se po obrovském trupu Poutníka opakoval znovu a znovu. Další výbuchy a odletující trosky zasahovaly lidi, které minula palba Ahmeda, jako by se umírající loď mstila posádce za to, do čeho ji přivedla, a HMS Poutník se potácivě převaloval pryč s nefunkčním pohonem, zničeným hypergenerátorem a s osmi sty mrtvými a umírajícími lidmi v rozbitých odděleních.
David Weber (Honor Among Enemies (Honor Harrington, #6))
Ale przede mną leżała jeszcze przyszłość. Jakiż bezmiar doświadczeń, eksperymentów, odkryć otwierał się teraz! Sekret życia, jego najistotniejsza tajemnica, sprowadzona do tej prostszej, poręczniejszej i zabawkowej formy, odsłaniała się tu nienasyconej ciekawości. Było to nad wyraz interesujące, mieć na własność taką odrobinkę życia, taką cząstkę wieczystej tajemnicy, w postaci tak zabawnej i nowej, budzącej nieskończoną ciekawość i respekt sekretny swą obcością, niespodzianą transpozycją tego samego wątku życia, który w nas był, na formę od naszej odmienną, zwierzęcą. Zwierzęta! Cel nienasyconej ciekawości, egzemplifikację zagadki życia, jakby stworzone po to, by człowiekowi pokazać człowieka, rozkładając jego bogactwo i komplikacje na tysiąc kalejdoskopowych możliwości, każdą doprowadzoną do jakiegoś paradoksalnego krańca, do jakiejś wybujałości pełnej charakteru. Nie obciążone splotem egotycznych interesów, mącących stosunki międzyludzkie, otwierało się serce pełne sympatii dla obcych emanacyj wiecznego życia, pełne miłosnej, współpracującej ciekawości, która była zamaskowanym głodem samopoznania. Piesek był aksamitny, ciepły i pulsujący małym, pośpiesznym sercem. Miał dwa miękkie płatki uszu, niebieskie, mętne oczka, różowy pyszczek, do którego można było włożyć palec bez żadnego niebezpieczeństwa, łapki delikatne i niewinne, z wzruszającą, różową brodaweczką z tyłu nad stopami przednich nóg. Właził nimi do miski z mlekiem, żarłoczny i niecierpliwy, chłepcący napój różowym języczkiem, ażeby po nasyceniu się podnieść żałośnie małą mordkę z kroplą mleka na brodzie i wycofywać się niedołężnie z kąpieli mlecznej. Chód jego był niezgrabnym toczeniem się, bokiem na ukos w niezdecydowanym kierunku, po linii trochę pijanej i chwiejnej. Dominantą jego nastroju była jakaś nieokreślona i zasadnicza żałość, sieroctwo i bezradność – niezdolność do zapełnienia czymś pustki życia pomiędzy sensacjami posiłków. Objawiało się to bezplanowością i niekonsekwencją ruchów, irracjonalnymi napadami nostalgii z żałosnym skomleniem i niemożnością znalezienia sobie miejsca. Nawet jeszcze w głębi snu, w którym potrzebę oparcia się i przytulenia zaspokajać musiał, używając do tego własnej swojej osoby, zwiniętej w kłębek drżący – towarzyszyło mu poczucie osamotnienia i bezdomności. Ach, życie – młode i wątłe życie, wypuszczone z zaufanej ciemności, z przytulnego ciepła łona macierzystego w wielki i obcy, świetlany świat, jakże kurczy się ono i cofa, jak wzdraga się zaakceptować tę imprezę, którą mu proponują – pełne awersji i zniechęcenia! Lecz z wolna mały Nemrod (otrzymał był to dumne i wojownicze imię) zaczyna smakować w życiu. Wyłączne opanowanie obrazem macierzystej prajedni ustępuje urokowi wielości. Świat zaczyna nań zastawiać swe pułapki: nieznany a czarujący smak różnych pokarmów, czworobok porannego słońca na podłodze, na którym tak dobrze jest położyć się, ruchy własnych członków, własne łapki, ogonek, figlarnie wyzywający do zabawy z samym sobą, pieszczoty ręki ludzkiej, pod którymi z wolna dojrzewa pewna swawolność, wesołość rozpierająca ciało i rodząca potrzebę zgoła nowych, gwałtownych i ryzykownych ruchów – wszystko to przekupuje, przekonywa i zachęca do przyjęcia, do pogodzenia się z eksperymentem życia. I jeszcze jedno. Nemrod zaczyna rozumieć, że to, co mu się tu podsuwa, mimo pozorów nowości jest w gruncie rzeczy czymś, co już było – było wiele razy – nieskończenie wiele razy. Jego ciało poznaje sytuacje, wrażenia i przedmioty. W gruncie rzeczy to wszystko nie dziwi go zbytnio. W obliczu każdej nowej sytuacji daje nura w swoją pamięć, w głęboką pamięć ciała, i szuka omackiem, gorączkowo – i bywa, że znajduje w sobie odpowiednią reakcję już gotową: mądrość pokoleń, złożoną w jego plazmie, w jego nerwach.
Bruno Schulz (The Street of Crocodiles)
Przeszłość jest groźna. Przeszłość zabija. Wielu popełniło samobójstwo, kiedy się przebudzili ze snu o przeszłości.
Avoledo Tullio
I jos jednom se javi misao s kojom je sto puta zaspao,nejasna,nikada do kraja domisljena, a uvredljiva i jadna misao: zasto je put do zene tako vijugav i tajan,i zasto on sa svojom slavom i snagom ne moze da ga predje, a prelaze ga svi gori od njega? Svi,samo on, u silnoj i smijesnoj strasti, cio svoj vijek pruza ruke kao u snu. Sta zene traze?
Ivo Andrić (Turske priče)
Śnimy we śnie, śnimy na jawie. Nieustannie tkwiąc w stanie snu, śnimy nieraz, że się budzimy.
Natasza Goerke (9 wigilii)
Samo u snu Istim predelima hodamo
Vasko Popa (Pesme)
Chcieć kogoś to najgorsza z motywacji. Chcieć kogoś tak, że nawet ta osoba tego nie zaspokoi. Nie chce się wtedy już tego, co rzeczywiście może się wydarzyć. Chce się potencji. Chce się snu.
Jakub Żulczyk (Ślepnąc od świateł (Ślepnąc od świateł, #1))
Ali ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca; srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori šitoko usta i oseti da mu oči izviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla, primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatio ga svega. Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.
Ivo Andrić (The Bridge on the Drina (Bosnian Trilogy, #1))
Knjige ti u ocima bivaju vatrene, kao meni u mom snu, prekjuce
Veselin Gajovic Gajo
Između Bremena i Nepala, između Beča i Singapura video sam mnogo lepih gradova, gradove na moru i gradove visoko u brdima, sa mnogih izvora sam kao hodočasnik pio, od čega je kasnije nastajao slatki otrov nostalgije. Ali najlepši grad od svih koje znam je Kalv na Nagoldu, mali, stari švapski gradić ispod Švarcvalda. Kada dođem u Kalv, idem polako od železičke stanice nadole, pored katoličke crkve, pored “Orla” i “Šumskog roga”, kroz Biskupovu ulicu pored Nagolda, pored Vajnštega ili do bara, onda preko reke i kroz donju Leder-uličicu, pa kroz jednu strmu, poprečnu, gore od trga, ispod trema većnice, pored dva jaka stara izvora, bacim pogled prema starim zgradama Latinske škole, u krčmarevoj bašti čujem kokoške kako kokodaču, okrenem se i idem ponovo nadole, pored “Jelena” i “Konjića”, a onda dugo stojim na mostu. To mi je najomiljenije mesto u gradiću, trg pored katedrale u firenci nije ništa u poređenju sa njim. Sada, kad sa lepog kamenog mosta gledam gore i dole, vidim kuće duž reke, a ne znam ko u njima živi. I kada iz jedne od njih gleda lpa devojka (kojih je u Kalvu uvek bilo), ja ne znam kako se zove. A pre trideset godina, iza svih ovih prozora nije bilo nijedne devojke i nijednog čoveka, nijedne stare žene, nijednog psa i nijedne mačke koju nisam znao. Nisu preko mosta prešla nijedna kola i nije kaskalo nijedno kljuse za koje nisam znao čiji su. A tako sam znao sve, mnoge školske drugove i njihove igre i podrugljive nadimke, pekarske radnje i njihovu robu, mesare i njihove pse, drveće, i gundelje, i ptice, i gnezda, vrste ogrozda u baštama. Upravo je zbog toga grad Kalv imao svoju jedinstvenu lepotu. Nema potrebe da ga opisujem, to stoji u skoro svim knjigama koje sam napisao. Da sam ostao u ovom lepom Kalvu, ne bi bilo potrebe da o njemu pišem. To mi nije bilo suđeno. Ali kada sada (kao što se do rata dešavalo jednom u nekoliko godina) ponovo sedim četvrt sata na ogradi mosta preko kojeg sam kao dečak hiljadu puta zabacio udicu, duboko i sa čudesnim uzbuđenjem osećam koliko je za mene lepo i značajno bilo to što sam doživeo: da sam jednom imao domovinu! da sam jednom u jednom malom mestu na Zemlji poznavao sve kuće i njihove prozore i sve ljude iza njih! Da sam drvo, još uvek bih bio tamo. Ali ne mogu da želim da se ponovi ono što je bilo. Povremeno uradim to u svojim snovima i pesmama, ali u stvarnosti ne želim. s vremena na vreme provedem po koju noć u nostalgiji za Kalvom, Ali da živim tamo, svakoga sata, danju i noću, imao bih nostalgiju za lepim, starim vremenima koja su bila pre trideset godina i koja su davno protekla ispod luka starog mosta. To ne bi bilo dobro. Za postupcima koji su učinjeni i za smrtima koje su se desile, ne treba žaliti. Samo ponekad treba da se tamo baci pogled, da se prošvrlja kroz ulicu Leder, da se četvrt sata stoji na mostu, pa makar to bilo samo u snu, pa makar i ne tako često. Herman Hese, Umetnost Dokolice (deo Domovina, 1918)
Hermann Hesse
Nie ma nic dziwnego w tym, że obserwujemy systematyczne redukowanie czasu snu, jeśli wziąć pod uwagę, o jaką ekonomiczną stawkę toczy się gra.
Jonathan Crary (24/7: Late Capitalism and the Ends of Sleep)
Dawno nie miałem snu, jak ten wieczór, jak ta noc.
Stanisław Wyspiański (The Wedding)
PAN MŁODY Trochę to, co inne jeszcze. Ujęły mnie jakieś kleszcze przestrachu, ogromne grozy. Uląkłem się nagle prozy, jaka jest we fantastycznym świecie: że to, co jest tu przed nami żywe, tak się nagle wiatrem zmiecie; że my próżno wyciągamy ręce do widziadeł — bo to są widziadła, i tak mi fantazja zbladła, bo już się była układła do snu we widziadeł lesie. POETA A mnie to znowu teraz niesie ten wicher z nocy. Określiłbym to tak, że dusza pnie się po skale stromej w górę i wie — wie, że stanie tam! Taka pewność sił, tę teraz mam!
Stanisław Wyspiański (The Wedding)
[...] Dopiero wtedy naukowcy uświadomili sobie, że z eksperymentu płynie doniosły wniosek: sen REM jest murem oddzielającym racjonalność od szaleństwa. Gdybyśmy opisali powyższe symptomy psychiatrze, nie informując go o okoliczności pozbawienia uczestników snu REM, postawiłby jednoznaczną diagnozę, stwierdzając depresję, zaburzenia lękowe albo schizofrenię. A przecież jeszcze kilka dni temu mieliśmy do czynienia z młodymi zdrowymi ludźmi.
Matthew Walker (Why We Sleep: Unlocking the Power of Sleep and Dreams)
Na dworze świeciło słońce, był ładny dzień, burza minęła. Ze zmianą pogody nastąpiła również zmiana samopoczucia uwięzionych na wyspie. Czuli się jak obudzeni z koszmarnego snu. Niebezpieczeństwo istniało jeszcze, ale to już było niebezpieczeństwo przy świetle dziennym. Obezwładniająca atmosfera strachu, która przytłaczała ich, gdy burza szalała na dworze, teraz minęła.
Agatha Christie (And Then There Were None)
U nekim očima ne vidiš sebe. Neke usne mogu da ljube ožiljke, ali ne i da ih obrišu. Neke ruke, mogu da te maze ali ne i da te pomaze. Pored svakoga možeš da zaspiš, ali samo pored jedne osobe ne vrištiš u snu. U nekim danima odjekuje smeh, ali se nikada ne nasmeješ. U nekim noćima se ruše zidovi ali se nikada ne sruše. Neki koraci te ponesu daleko, ali to nisu tvoje daljine... Neke sumnje te odnesu u nove blizine, kojima nikako da se približiš. Nisu to tvoje noći. Nisu to tvoji dani. Nisu te ruke, oči, usne... Nešto tvoje. Nisi to ti. Nisi tako zamišljao sve. Nisi se tome nadao. Grliš sopstveni očaj, prizivajući da ti se vrati dobro staro zlo, nešto najbolje što ti se ikada desilo. Shvataš da te ništa nije bolelo, već si boleo samog sebe. Shvatiš da si lečio rane koje, u poređenju sa svakim uzaludnim pokušajem sreće, ne bole. I shvatiš... Da nije bitno ko ti leči rane, koliko su te rane duboke i zašto su nastale. Shvatiš da se neke stvari samo jednom u životu dogode i da postoji samo ta jedna osoba... Sa kojom si spreman na smrt da iskrvariš.
Tamara Kučan (Kapija)
Za neke, to nebo, sjajno kao u vatri koja ne peče, uvek je otvoreno, i lestvicama od svetlosti ljudi idu gore, anđeli silaze dole. U jednom snu i ja sam se popeo tim lestvicama; kada sam pogledao na zemlju, otkrih divnu i čudesnu stvar. Nebo je bilo poda mnom, a ja sam stajao sred doline! Tad mi postade jasno da je ono što smatramo nebom zapravo ogledalo zemlje. Pravo nebo je zemlja dole, i sve što vidimo gore samo je odraz onog što se u nama i sa nama događa.
Stevan Pešić (Katmandu)
Musela znovu vstát a přistoupit k oknu. Snažila se prohlédnout tmu a spatřit ho někde tam mezi stromy. tam, kde ho doteď jen tušila. Věděla proč. Cítila od první chvíle, že on by jí mohl porozumět, protože je také osamělý. Tehdy, když se otáčela na cestě v lese a chtěla ho spatřit v zelených stínech. Pokaždé, když se podívala z okna svého pokoje, přála si, přes všechen zdravý rozum, aby tam někde byl a cítila se smutná, protože tomu snu vlastně nikdy úplně neuvěřila. Teď už to ví. Někde tam je.
Soňa Sirotková (Tegmine (Tegmine #1))
Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost? Ko nas to drži u snu, i ko nas budi? Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?
Meša Selimović
Orzeł czuwał na poddaszu całą noc i teraz nadrabiał braki snu. Snajper potrafi spać w każdych warunkach, bo musi być wypoczęty, jeżeli ma gospodarować swoim czasem i życiem innych. Jaganowi zaświtała myśl, żeby przywiązać mu głowę paskiem do siedzenia. Zrezygnował jednak, bo dojeżdżali już do Szatoj, ostatniego miasteczka, w którym mogli jeszcze napotkać blokadę. A poza tym żołnierz bez paska przy spodniach obniża swoją wartość bojową.
Anonymous
STANICA U PUSTINJI Tako malo Grka u Lenjingradu je sada, da smo porušili grčku crkvu kako bismo na praznom mestu sazidali koncertnu salu. U takvoj arhitekturi ima nečeg beznadežnog. Uostalom, koncertna dvorana sa hiljadu i više mesta nije baš tako beznadežna: to je hram, i to hram umetnosti. Ko je kriv što vokalna umetnost okuplja više ljudi no što mogu znamenja vere? Šteta je jedino što sada nećemo izdaleka videti uobičajenu kupolu, već rugobno ravnu crtu. Al što se rugobe proporcija tiče, čovek ne zavisi od njih, već češće od proporcija rugobnosti. Odlično se sećam kako su je rušili. Bilo je proleće, a ja sam išao u goste jednoj tatarskoj porodici koja je stanovala u blizini – kroz prozor pogledavši, grčku sam crkvu video. Sve je počelo od tatarskih razgovora, a posle su se upleli zvuci, koji su se prvo stapali s govorom, a zatim ga ubrzo zaglušili. U crkvenu baštu ušao je buldožer sa tegom za vrh obešenim i zidovi su počeli brzo da se predaju. Smešno bi bilo ne predati se kad si zid a pred tobom stoji rušilac. Osim toga, buldožer ju je mogao smatrati neživim predmetom i, u izvesnom smislu, sebi sličnim. A u neživom svetu nije uobičajeno vraćanje udaraca. Onda su doterali kamione, i dizalice. Zatim sam kasno uveče sedeo na ruševinama apside, u rupama oltara zjapila je noć. Tako sam kroz te rupe na oltaru gledao zahuktale tramvaje i niz mutnjikavih fenjera. I tako sam kroz prizmu crkve video ono što se u crkvi uopšte ne može sresti. Jednom će, kad nas nestane, tačnije – posle nas, na našem mestu naći isto tako nešto na šta će se užasnuti svako ko nas je znao. Al neće biti mnogo onih koji su nas znali. Tako, po navici, psi dižu šapu na starom mestu; ograda je davno srušena, al njima se, verovatno, ona u snu pričinja. Njihovi snovi javu potiru. Il zemlja možda miris onaj čuva. Šta li će im kuća nakazna! Za njih je tu baštica, lepo vam kažem – baštica. A ono što je očigledno za ljude, potpuno je svejedno psima. To se zove „pseća vernost“, i ako se već dogodilo da govorim ozbiljno o štafeti pokolenja, onda verujem samo u tu štafetu; tačnije, u one koji osećaju miris. Tako je malo Grka sada u Lenjingradu, i, uopšte, nema ih mnogo van Grčke. Ili ih je, barem, premalo da bi se sačuvala zdanja vere. Od njih niko ne traži da veruju da mi gradimo. Jedna je, verovatno, stvar krstiti naciju, dok je nositi krst već sasvim nešto drugo. Oni su imali samo jednu dužnost. Nisu umeli da je izvrše. „Ti, sejaču, ralo svoje čuvaj, a vreme za klasanje mi ćemo odraditi.“ Oni svoje ralo nisu sačuvali. Noćas gledam kroz prozor i mislim o tome gde smo došli. I od čega smo dalje: od pravoslavlja ili od helenizma? Šta nam je blisko? I šta je pred nama? Ne očekuje li nas druga sad era? I ako je tako, šta nam je zajednička dužnost? I šta treba da joj prinesemo na žrtvu?
Joseph Brodsky (Остановка в пустыне)
Pišem zato što mi to spontano dolazi! Pišem zato što ne mogu da radim običan posao kao drugi. Pišem da bi se pisale knjige kao što ih ja pišem i da ih čitam. Pišem zato što se strašno ljutim na sve vas, na svakoga. Pišem zato što mi se mnogo dopada da po celi dan sedim i pišem. Pišem zato što mogu da se pomirim sa stvarnošću jedino ako je promenim. Pišem da čitav svet sazna kakav smo život živeli i živimo – ja, drugi, svi mi u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, pera, mastila. Pišem zato što više od svega verujem literaturi i umetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se plašim da budem zaboravljen. Pišem zato što mi se sviđa slava i zanimanje koje to donosi. Pišem da bih ostao sâm. Pišem da bih možda razumeo zašto se toliko ljutim na sve vas i svakoga. Pišem zato što mi se sviđa da me čitaju. Pišem da bih najzad završio taj roman, ovaj tekst, tu stranicu koju sam jednom započeo. Pišem zato što to svi od mene očekuju. Pišem zato što detinjasto verujem u večnost biblioteka i to da će mi knjige stajati na policama. Pišem zato što je život, svet, sve oko nas toliko lepo i zadivljujuće da je to neverovatno. Pišem zato što je zabavno u reči pretočiti svu tu lepotu i bogatstvo života. Pišem ne da bih pričao priču, već da bih je stvorio. Pišem da bih se oslobodio osećanja da postoji neko mesto u koje uvek treba ići i u koje nikako ne mogu da odem – kao u snu. Pišem zato što nikako ne mogu da budem srećan. Pišem da bih bio srećan.
Orhan Pamuk (Other Colors: Essays and A Story)
Już nie będzie się łaziło W ten mrok nocny, co nas krył Choćby serce jeszcze biło. Choćby księżyc znów się skrzył.   Miecz odrzuca zdartą pochew. Duch odmawia piersiom snu. Miłość niech odpocznie trochę. Serce musi nabrać tchu.   Więc choć noc kochania uczy I zbyt wcześnie wraca brzask Nie będziemy już się włóczyć W księżycowy blask.
Anonymous
Dok su tvoji prsti sijevali po mom snu ja sam umirao... Ali me smrt nije mogla sačuvati za sebe.
Josip Pupačić (Izabrane pjesme)
Snew is SNU, Solar Neutrino Units. One snew is one neutrino event per 1036 atoms per second.
Larry Niven (Fallen Angels)
Rozumiem dobrze, że koniec nadchodzi. Wiem, że to już ostateczny rozkład uczuć i myśli. Ale cóż mnie to wszystko obchodzi! Pragnę, by koniec nadszedł. A chociaż się uczucie od woli oderwało, chociaż wszystkie stany duszy mojej tylko do połowy dojrzewają, skłębiony chaos myśli, podarta sieć uczuć, bez siły przetworzyć się w akt woli — i cóż z tego? Za to rozkoszuję się niesłychanym cudem olbrzymiego światopoglądu. Ja, jako ja, istnieję tylko w uczuciu, znam siebie w uczuciu, a czy ono stanie się wolą, to już mnie nic nie obchodzi. Nie znam nic prócz moich wrażeń, a przede wszystkim nie znam żadnej przyczynowości, li tylko nieskończoną ciągłość wrażeń — a czy pasmo tej ciągłości logicznie się rozwija, czy nie, to również mnie nic nie obchodzi. Jestem ponad wszystkiem. Chwilami zdaje mi się, że mam rodzaj jakiegoś nadmózgu, patrzę na czynność, na tę biedną mozolną pracę mego mózgu — patrzę przez mikroskop, a gdy zachodzi potrzeba przez teleskop, a w bezgranicznej potędze tego nadmózgu, zdaje się, wolno mi mniemać, że wszystko jest snem i ciężką zmorą, że cała ta tak nazwana rzeczywistość jest też tylko pewnym rodzajem snu, a moje Ja dla mnie tak samo obcym i niezrozumiałym jak dla Was. I dla Was, dla Was, którzy może wcale nie istniejecie, a może tylko jesteście sennym majakiem mej duszy bezpłciowej — dla Was, biedne dzieci samicy Ewy — Ja — Pan miałbym żyć?! He, he — może dlatego, że muszę spełnić pewne obowiązki względem człowieczeństwa, do którego przecież zaliczać się muszę? Rassurez-vous: kocham Was, kocham Was wszystkich. O, kocham Was wszystkich i żal mi Was, i pogardzam Wami, że żyć musicie, że jesteście tylko nawozem, co użyźnia nową przyszłość, że jesteście środkiem i organem wiecznej chuci, a okłamujecie się obowiązkiem i miłością dla ludzkości. Ja jestem sam dla siebie. Jestem początkiem, bo noszę w sobie rozwój jestestwa od samego początku i jestem końcem, ostatnim ogniwem rozwoju. Sam jeden z moimi uczuciami. Wy macie jeszcze jakiś świat zewnętrzny, ja nie mam żadnego. Mam tylko siebie. Głowa mi pęka: zdaje mi się, że jestem jakąś potworną syntezą Chrystusa i Szatana, sam siebie stawiam na wysokiej górze i prowadzę się w pokuszenie i sam siebie pragnąłbym omamić. To znowu kojarzy się we mnie rozkosz upojonej ekstazy z zimną obrachowaną analizą, czasami wierzę ślepo, męczenniczo, jak pierwotny chrześcijanin, a równocześnie wyszydzam wszelką świętość, jestem zarówno mistycznym anachoretą i wściekłym zsatanizowanym kapłanem, co najświętsze słowa i najohydniejsze bluźnierstwa równocześnie z pianą na ustach bełkocze. A teraz mam wrażenie, jak gdyby się na niebie rozlała przerażająca powódź czarnoczerwonej krwi, a w uszach straszliwy, nerwy przerzynający zgrzyt, jak gdyby ktoś rznął rżaszką płyty szkła — O qualis artifex pereo!
Stanisław Przybyszewski (Requiem aeternam)
Każdy strach ma kilka pięter, jak pan wie. Jeden strach ze snu pana zerwie, a inny pana uśpi.
Wiesław Myśliwski (Traktat o łuskaniu fasoli)
A tęskniłem za Tobą, tęskniłem. Zawsze i wiecznie tęskniłem za Tobą, za tą chwilą, w której byliśmy jedno, nierozerwalnie jedno, tęskniłem za tą chwilą, kiedym Cię ze siebie wyłonił, kiedy kształty mego ducha układały się w linie Twego ciała, drgania mych nerwów lały w Cię życie, kiedy stałaś się istotą mego ducha, jego treścią w ciało przeistoczoną. Kocham Cię, jak zachodzące słońce kocha łany pszeniczne w parnych zmierzchach lata, ostatnimi, krwawymi promieniami; niechętnie odchodzę od Ciebie, jak słońce, co się z ziemią żegna z bólem i z żalem, że nie będzie mogło widzieć świętych tajemnic nocy. Tajemnicę nocy i otchłannych przepaści — w Tobie, w Tobie chciałem ją ujrzeć. Szukałem jej rozpalonymi, męką dyszącymi palcami; gdyby ostrza lancet wcinałem je w głąb Twej duszy, ale znikała, usuwała się, wabiła mnie, a gdym sięgał głębiej, zaprzepadała się. Duch mój, z którego powstałaś, którego kształtem i ruchem żyjesz, wił się w bolesnej rozpaczy, by Cię od nowa wssać, w siebie roztopić w swych żarach jak kawałek metalu — Ciebie zagubioną, oderwaną połowę. Obcą mi jesteś, bo tylko to mogłoby Cię rozpoznać, co we mnie jest martwe: a ja Cię tylko kochałem moją duszą — moją chorą sceptyczną duszą, co zapomniała samicę w Tobie, a widzi tylko poddaną służebnę i niewolnicę. Ale kochałem Twoje kłamstwo, boć i dusza ma kłamliwa. Ale podczas gdy Twoje kłamstwo mogło, co najwyżej, parę głupich mężczyzn uwieść i mamić, stworzyło kłamstwo moje naukę, odkryło nowe światy, wyłoniło z siebie poezję i zmusiło ludzkość wejść na nowe ścieżki, otworzyło jej nowe tory i drogi. Kocham Twoją zbrodniczość, bo sam jestem zbrodniarzem. Kocham, gdy czuję, że rwiesz się ku mnie, że chcesz spełnić słowo przeznaczenia; Twą chucią rozwiązałaś zagadkę mego bytu, wytłumaczyłaś moją istotę mnie samemu. I to Twoja przewaga. Toć to to, czego uczynić nie zdołałem. I takoż kocham Twoje kłamstwo i Twoją zbrodniczość, bo jedno jakoż i drugie są tylko pomocniczą funkcją Twej płci, nią uchwyciłaś we mnie duszę wszechświata, szarpałaś, budziłaś ją, by ujarzmić ją dla nowej przyszłości, co z Twego łona wykwitnąć miała. Przed oczyma moimi rozpościera się zjawa straszliwej męki, którą z Tobą przeżyłem. Pamiętasz, kiedyś się w pijanym szale Twej rozszalałej chuci wplatała we mnie głęboko, och tak boleśnie głęboko? Gdzieś z dołu dolatywały nas dźwięki jakiejś pijanej muzyki — poprzez zieloną, gęstą umbrę dżdżyło słabe dogorywające światło — i wtedy czułem jak drgania Twego ciała udzielały się memu, jak się wwijały wężowym czołgiem w krew moją, jak serce w coraz to mniejszych odstępach bluzgało prądy krwi w tętnice, a w mózgu zadrżały dawno, dawno już nietrącane struny. Była chwila, żem uczuł szczęście. Wsłuchiwałem się w bolesne natężenie, z jakim się zbierały, łączyły i skupiały płciowe pierwiastki w mej duszy, z rozkoszą czułem, jak się poprzez ciało moje przewinęły zimne dreszcze — czułem, jak krtań się ściskała i z trudem wykrztuszała słowa miłosne, samowiedza ma traciła siłę i coraz słabiej odróżniała jawę od snu — ale naraz ułożyło się Twe ciało w pospolitą, bezwstydną linię i w jednej chwili załamało się wszystko we mnie: znowu mózg pochwycił szatańskimi szpony tworzącą się chuć i zdusił ją. A tyś leżała, żebrałaś Twą żądzą — milcząca, z zawartymi powiekami. A jam się śmiał — śmiałem się cynicznie, dziko, z całym strasznym, dzikim bólem — śmiałem się, że myślałem, iż mi wszystkie żyły w mózgu popękają. Biedne dziecko. Twe łono matczyne Cię oszukało — innego męża trzeba ci było odnaleźć, instynkty Twe płciowe ku innemu zwrócić. Ale uspokój się: ujrzałaś tajemnicze Saïs mego życia.
Stanisław Przybyszewski (Requiem aeternam)
Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je neko bez razloga i bez neke krivice doveden. Ko ovde dođe, taj je kriv, ili se makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju odgovornost, da. Ali kriv je bio svaki. Ovde nevinog čoveka nema. Ali ima ih na hiljade krivih koji nisu ovde i nikad neće ni doći, jer kad bi svi krivi dospeli ovamo, ova bi Avlija morala biti od mora do mora. Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede.
Ivo Andrić (Prokleta avlija)
Jer ti imaš tatu, a ja nemam", rekao je drhtavim glasom. "Svakoga dana kad se probudiš, otac te poljubi u obraz. Svakog dana vježbaš sa svojim ocem, pusti te da ga pobijediš, igra se s tobom, zadirkuje te, sjedi na krevetu pored tebe kad si bolestan, budi se usred noći vidjeti kako si kad imaš noćne more ili mrmljaš u snu, upozori te kad učiniš nešto loše, upozorava te na tvoje greške, pokušava ih popraviti s tobom, želi da se uspneš što više na ljestvama života, s tobom je sve vrijeme. Možeš si dopustiti da padneš jer znaš da je tu otac koji će te uhvatiti," Riječi su izlazile u bujici. "Tko će mene uhvatiti kad padnem? Kad se spotaknem i razbijem na komadiće, nema nikog da me pokupi. Moram se pribrati i nastaviti sa svojim životom. Želim svog tatu. Želim da me uhvati kad padnem.
Qais Akbar Omar (A Fort of Nine Towers: An Afghan Family Story)
- Czuję się, jakbym przebudziła się z długiego snu, wróciła z innego świata. - Co tam było? - Woda. Miałam wrażenie, że nurkuję w oceanie. Spokojnie i bezpiecznie. - Woda… - Susana zamyśliła się. - Bezkresna przestrzeń, którą mogłam przemierzać we wszystkich kierunkach, bez końca. Przez taflę wody przebłyskiwało słońce, wiedziałam, że tam jest, ale nie chciałam wracać na powierzchnię. To było jak schronienie, jak miejsce, w którym mogę być spokojna. Nie chciałam stamtąd wracać.
Edyta Niewińska (Pod powierzchnią)
Mam nieodparte wrażenie, że jeśli Iran kiedyś naprawdę się zmieni, będzie to w dużej mierze zasługą kobiet. Mężczyźni potrafią ryzykować życie podczas demonstracji, ale jak opadnie im adrenalina, popadają w niemoc. Rozprawiają godzinami przy papierosie i herbacie, najlepiej po podanej przez kobiety sutej kolacji. Po czym swoje rewolucje układają do snu. To sprawa kobiet, by stać nad nimi jak wyrzut sumienia i stale przypominać, że Iran to więzienie. Nie przypadkiem najbardziej znany irański ruch społeczny ostatnich lat to Kampania Miliona Podpisów, kobieca inicjatywa na rzecz równouprawnienia. Mimo szykan, aresztowań, kradzieży list z podpisami - kobiety uparcie dążą do celu. Poznałem kilka Iranek zaangażowanych w tę kampanię. Żadna nie wierzyła, że parlament zgodzi się zmienić prawo. Ale im nie o to chodzi, to tylko pretekst. Tak naprawdę cel jest dalekosiężny: zmobilizować kobiety, uświadomić im, że nie są przedmiotami, że mają swoją godność, że mogą wyrwać się spod panowania mężczyzn. Na zmiany w prawie przyjdzie czas, gdy zmieni się świadomość.
Marek Kęskrawiec (Czwarty pożar Teheranu)
W obliczu uporządkowanego świata nie masz nic do zrobienia i do dodania, naprawdę aktywny możesz być tylko w tych światach, gdzie jest coś do zrobienia, w których nieład, stan zabałaganienia, uzasadnia wysiłek działania. Oto dlaczego wierzę w ludzi żyjących w mikrochaosie, w stanie permanentnego zabałaganienia (psychicznego, kulturalnego, afektywnego), który wytwarza bałagan w ich życiu, każdego dnia, co sekundę, nawet podczas snu. Wierzę nawet w bałaganiarski styl, bo tylko on może nam jeszcze przynieść w tym świecie, w którym wszystko już wynaleziono, odrobinę tlenu, odrobinę nowości.
Matei Vişniec
Bo tak już jest, że jak się człowiek boi albo nie rozumie, albo po prostu, kiedy jest mu smutno, to potrzebuje coś słodkiego na język i dużo snu. Dużo snu, żeby nie było tego, co jest naprawdę.
Weronika Gogola (Po trochu)
Zauvek se pamte oni s kojima se grlili nismo, čije su nam usne ostale nepoznate, kojima smo samo s proleća, u snu, pisali pismo.
Desanka Maksimović (Slovo o ljubavi)
Přesto hlavně ve sportech, jako je fotbal nebo tenis, jejichž půvab spočívá v principu nejistoty, se člověk ocitá tváří v tvář otázce, na kterou musí odpovídat i v životě: je to otázka kontroly. Ten, kdo chce mít fotbalový míč nebo tenisový míček v každém okamžiku pod kontrolou, i ten, jehož životní strategií je odvrácení rizika, bývá obvykle zklamaný z výsledku. Oba totiž dělají chybu, že se odmítají smířit s povahou bytí, které je na nejistotě založené. Já jsem to naštěstí díky nečekaným zvratům ve svém životě pochopil poměrně brzy. Nepočítal jsem s tím, že padne komunistický režim, a ani ve snu by mě nenapadlo, že se stanu novinářem, nebo dokonce šéfredaktorem. Zažil jsem přespříliš náhodných událostí, které mě přinutily přijmout princip nejistoty jako životní východisko.
Martin M. Šimečka (Telesná výchova)
Det er i eit som i annat, maa tru, at Sanninge vinner. Om til di Vogga du atter maa snu, før Livet du finner.
Aasmund Olavsson Vinje
Jixa nodded. "Too much snu snu." Was that phrase universal or something? "Damn,
Domino Finn (Trojan (Afterlife Online, #3))
Snu nie da się opowiedzieć. Opowiedziany przestaje być snem
Wiesław Myśliwski (Traktat o łuskaniu fasoli)
Bilo joj ga je žao i grozila se njegovih prljavih ruku, ali nasmijala se na svoj uljudni način, kao da joj nije nimalo neobično gledati čovjeka koji se miče kao u polaganom snu. Ljudi često iskazuju neobično poštovanje prema pijanu čovjeku, nešto poput poštovanja priprostijih rasa prema luđacima. Poštovanje nije više nego strah. Moraš osjećati strahopočitanje prema čovjeku koji je izgubio sve inhibicije, koji je spreman na što bilo. Naravno, kasnije ga prisiljavamo da plati za taj trenutak superiornosti, trenutak impresivnosti.
F. Scott Fitzgerald
Ať už jste kdokoli, vy, kdo nyní posloucháte má slova úplně sami, protože nikdo kromě vlastní upřímnosti vám s nimi nepomůže, vězte, že se stále můžete rozhodnout být člověkem, musíte však začít na zelené louce, stanout nazí tváří v tvář realitě a těmito slovy zvrátit nákladný dějinný omyl: Jsem, tedy myslím. Přijměte onu nezměnitelnou pravdu, že jste životně závislí na svém rozumu. Přiznejte si, že všechno vaše pachtění, pochyby, přetvářky a vytáčky byly zoufalým pokusem uniknout zodpovědnosti za svobodné vědomí, snahou o automatické vědomosti, o instinktivní jednání, o intuitivní jistotu, a že ačkoli jste si nalhávali, že se tak toužíte povznést na úroveň andělů, ve skutečnosti jste se chtěli snížit na úroveň zvířat. Stanovte si, coby svůj mravní ideál, úkol stát se člověkem. Nenamítejte, že se bojíte vydat se na milost svému rozumu, protože toho víte tak málo. Je snad bezpečnější odhodit i to málo a vydat se na milost mystikům? Žijte a jednejte v rámci svých omezených znalostí a rozšiřujte je až k hranicím svého života. Zbavte svou mysl okovů autority. Smiřte se s tím, že sice nejste vševědoucí, ale v roli zombie se vševědoucnosti nedočkáte, že váš rozum je sice omylný, ale útěkem k nerozumu se neomylnosti nepřiblížíte, že jeden vlastní omyl je bezpečnější než deset zjevených pravd, protože to první můžete napravit, zatímco to druhé podkope vaši schopnost rozeznat pravdu od omylu. Namísto snu o bezpracné vševědoucnosti přijměte za svůj fakt, že člověk může získávat vědomosti pouze z vlastní vůle a s vynaložením úsilí, a že právě tím se liší od zbytku vesmíru, taková je jeho přirozenost, jeho mravnost, jeho velkolepost. Zavrhněte onu záminku k neomezenému zlu, jímž je tvrzení, že člověk je nedokonalý. Podle jakého měřítka tak soudíte? Smiřte se s tím, že v morálním světě vám nic menšího než dokonalost neprojde. Skutečná dokonalost však nikterak nesouvisí s mystickou představou nedosažitelného ideálu a skutečná mravnost nestaví na okolnostech, na něž nemáte žádný vliv. Člověk má povinnost jediného základního rozhodnutí – myslet, či nemyslet, a to je měřítkem jeho ctnosti. Mravní dokonalost je rovna neoblomné racionalitě. Není to míra vaší inteligence, nýbrž mysl užívaná naplno a bez výjimky, nikoli rozsah vašich znalostí, nýbrž uznání faktu, že rozum je absolutní. Naučte se rozlišovat mezi omylem z neznalosti a porušením mravnosti. Běžný omyl není mravně závadný, pokud jste ochotni ho napravit. Jedině mystik srovnává člověka s nedosažitelnou úrovní instinktivní vševědoucnosti. Mravně závadné je však učinit vědomě zlovolný skutek, záměrně se vyhnout poznání, zavřít oči a zatemnit mysl. Co nevíte, to vám nelze z mravního hlediska vyčítat. Pokud však něco odmítnete vědět, pak je to příznak hniloby, která vám rozkládá duši. Buďte nanejvýš vstřícní k omylům plynoucím z nevědomosti, neodpouštějte však sebemenší porušení morálky. Poshovte těm, kdo se chtějí učit, střezte se však jako potenciálního vraha každého bezostyšně podlého jedince, který na vás klade nároky, aniž by uvedl či hledal nějaké odůvodnění, který jen vyrukuje s tvrzením, že ‚to tak zkrátka cítí‘. A střezte se i každého, kdo odmítá nesporný fakt mávnutím ruky a slovy ‚Pouhá logika‘, čímž vlastně říká ‚Pouhá realita‘. Jedinou říší protikladnou k realitě je říše a premisa smrti. Přijměte za svůj fakt, že usilovat o štěstí je jediným morálním smyslem vašeho života a že štěstí – nikoli bolest či bezduché požitkářství – je důkazem vaší mravní bezúhonnosti, jelikož je důkazem a výsledkem vaší oddanosti k vlastním hodnotám. Štěstí bylo o
Anonymous