Smrt Quotes

Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.

Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.

Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.

Djeca nemaju strah od smrti, to i jest ono što ih čini djecom. Djeca imaju strah od roditelja. Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli.

Ljudi su mrtvi a ne smrtni sunce će proći i kroz naše oči neizmenjeno

„Hezký den na bitvu,“ řekl počítač. „Hezký den na smrt,“ řekl Ten druhý. „Díky, chlapci,“ řekl jsem já.

A vlastně ať je navždy po tvém A navěky je vůle tvá A život je když něco zbylo A smrt když už nic nezbývá

Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.

Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Mučiću se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrđavi čeka smrt. Misliću i zaboraviti. Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetlište istruljelih jada, žaljenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa, i sav taj smrad nazivaću iskustvom. Već osjećam kako zaudara, još osjećam, poslije će mi biti svejedno.

Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije.

Sve bede među ljudima, to su nesreće koje učini čovek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreća i nesreća, nego ima samo smrt ili život. Čovek je najveća štetočina na zemlji.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja.

Ali ipak... najljepše stvari, spoznaje, iskustva ... čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle - uobličiti) - nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!

Bismilahir-rahmanir-rahim! I call to witness the ink, the quill, and the script, which flows from the quill; I call to witness the faltering shadows of the sinking evening, the night and all she enlivens; I call to witness the moon when she waxes, and the sunrise when it dawns. I call to witness the Resurrection Day and the soul that accuses itself; I call to witness time, the beginning and end of all things - to witness that every man always suffers loss.

Sad, kada se ne nadam više da ću hodati obalom u Skagenu, ili sedeti i luci u Tronjemu, ili igrati sa studentkinjama u Upsali, sad mi se eto stalno vraća misao, da je trebalo živeti, dublje, zanosnije, i ne tako brzo. Kajem se što sam tako olako odlazio. Misao na smrt, rađa misao na trag konja, koji nestaje u snegu, kad jahači odu.

Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini. Želio bih umrijeti izvaljen nauzak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani grozdovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.

A čovek valjda traje dok traje u drugome.

Klečala je preda mnom i šaputala, da ne može bez mene da živi. Ja sam joj rekao da ode. Predosećam smrt i rado kašljem, pa bi bilo suviše sentimentalno da umrem u njenim rukama. Ona bi suviše glasno plakala, a ja ne volim plač nego tugu. Nisam više željan, da me ljube, niti da mi iko pruža ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, naljubio sam se. Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo žito, i stoput na dan hoću da se zaplačem. Žao mi je sebe samog. Ali mi je žao i žita. Ko zna, možda i neće moći bez mene da živi. Zar je ona kriva, ako ljubav nije večna. Sve to priznajem. Ja ništa ne želim, osim da brzo prodje sve što dodje. Kad smo se našli i ja i ona imali smo već hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav počinje u šumi, kako bi sve lakše bilo.

Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

Jan Majen i moj Srem, Pariz, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, Priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem, I ležim, hladan, kao na pepelu klada. Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde, Nego neka čudovišta, polipi, delfini, Što se tumbaju preko nas i plove, i jezde, I urliču: „Prah, pepeo, smrt je to." A viču i rusko: „Ničevo" - I špansko: „Nada

Najposle meni nikog nije žao, najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt. Za nama će doći bolje stoleće, ono uvek dolazi.

Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt.

Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.

Kako zatajiti svoje postojanje, ukrasti od ljudi svoje izdajničko tijelo, odnijeti ga u neku beskrajnu samoću, sakriti ga u čahuru straha, uvući se u privremenu smrt?

Ono što daje smisao životu, istovremeno daje i smisao smrti.

Otići ću, da te ne gledam, otići ću, da ne mislim na izdaju. - Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad? Otići ću, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni će ga potrti pozlijeđenost.

Čovek koji se ne pamti, prijatelju moj, nije ni postojao.

...relativno sam rano, u petoj ili šestoj godini, zaključio da su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odlučio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razriješim problem s postojanjem ili nepostojanjem Boga.

Jer svako živi u grobu svom, samo što neće da vidi grob.

Uvijek zamišljamo da ćemo bliskim osobama sve stići reći i objasniti, pokazati kako ih razumijemo i volimo. Iznenadna smrt nepravedna je i za onog koji ostaje.

Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.

Nemaš uvijek izbora. Ne možeš izabrati kako ćeš umrijeti. Smrt? Ne, taj izbor nemaš. Iako… Ako si doista snažan, možeš i o tome odlučiti.

Pa ipak se živi.Još samo katkad biva da me prevlada bol,pa se savijam kao crv na zemlji i pritištem lice u šuškavu,hladnu travu i izgovaram u crnu žednu zemlju riječi koje nemam kome da kažem.Još samo katkad grešno žudim smrt i žalim se nevidljivom Bogu,što sam udaren nepodnosivim prokletstvom,da najbolje misli i najbolja osjećanja prosipam neviđeno i zaludno kao pelud na kamen,iskre u tamu,jauk u vjetar

»Рекох чудну ријеч: побуна. И зауставих перо над равним ретком у ком је остала утиснута једна недоумица, прелако изречена… …Одакле је дошла опасна ријеч?… …Је ли то само ријеч, или је мисао? Ако је мисао, онда је моја мисао, или моја заблуда. Ако је заблуда, тешко мени; ако је истина, тешко мени још више.«

Bukščar motoru znači "nek' te motor zgazi". Klkačar šleperu "nek' te zgazi šleper". Mlnšići tuga, "nek' te tuga pojede". Tuga, motor i šleper, ono što te ubije, naše su riječi u njihovim psovkama. Nije slučajno.

Всички големи градове в Америка, приличат повече на изложба за строителни материали, отколкото на онова, което ние в Европа наричаме град.

Da li znaš da čitaš poljupce? Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani. Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom, ili dobro jutro! On znači doviđenja, nosi izdaju i smrt, ili bolest, govori dobro došli, seti me se, ili srećan put! Poljubac je zalog sreće, sećanje, laž, obećanje, ili dug sa kamatom. Vesnik radosti ili nesreće. Kroz poljubac jedno naše telo odlazi u naše drugo telo...

Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život ishranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osjećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke maternice univerzuma. Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje osi obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj od prirodnog. Pomeranje je bilo sporo i postupno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život. Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledalu na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve - imitacija.

Věřím, že fantazie je silnější než vědění. Že mýty mají větší moc než historie. Že sny jsou mocnější než skutečnost. Že naděje vždy zvítězí nad zkušeností. Že smích je jediným lékem na zármutek. A věřím, že láska je silnější než smrt.

U jesen može se katkad videti, kako zvezde padaju. Eto, mislim ja tada u svojoj samoći, možda se to trza čitav jedan svet tamo gore? Svet se raspada u komade pred mojim očima? I meni – je palo u deo, da u svom životu vidim smrt zvezda!

‎"Smrt je kuckala prstima po stolu, proizvodeći zvuk koji uopće ne sliči mišjem stepu, i podarila Morta s još nekoliko sekunda svojeg čvrstog pogleda. Učinilo joj se da dječak ima manje lakte nego kad ga je upoznala, da stoji malo uspravnije i, gle gluposti, znade koristiti riječi poput "iščekivanje". Za sve je kriva ta knjižnica.

SMRT:   Oho-ho! Otkud vi u sektoru? Što se zadržavate, Apolone Febe, tu? Zar opet omalovažavate ingerencije donjih službi? Nije li dovoljan presedan bilo Admetovo izuzeće, odjel sudbine grubo izmanipuliran? Zar se sada, je li, okreće vaša oružana sila i u obranu predmetne žene koja je sama odlučila provesti značajne izmjene u planu umiranja supruga?

Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih žalosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mašte.

-Ustani i hodaj -naređivala je Gala. –Još ni u čemu nisi uspeo. Moraš da pričekaš smrt!

Smrt se dá porazit jediným způsobem, a to tak, že vlastní život proměníme v mistrovské dílo.

Smrt je bez prostora i vremena, udarac bez valovitog gibanja krugova, iznenadno padanje preko ruba života u beskrajno duboki bezdan - bez dna. Tautologija bez kraja...

Smrt postoji ne kao suprotnost života već kao njegov deo.

Nekada davno, neki trgovac saznao od vracare da ce umreti na pun mesec kad sledeci put bude otisao da trguje u Damask. Uplasen, covek je odlozio svoj put u Damask i ostao kod kuce. Prodje pun mesec i on ugleda Smrt kako ide prema njemu. Uplasi se, zajase najbrzeg konja i pobegne u susedni grad. I tamo umalo da naleti na Smrt. Nemase kud nego da se sakrije jos dalje. Putovao je nedeljama preko pustinja i planina, sve do Bagdada. Konj mu izdahne pod njim od iscrpljenosti , kad eto ti opet Smrti. Trgovcu vise dojadilo da bezi i da se skriva pa joj pridje i upita je: "Zasto me stalno pratis?" A smrt mu odgovori: "Da te pitam zasto nisi dosao u Damask

...Ništa nije pomagalo. Ostajala je postelja, koja kao grob pokriva zaboravom i leči svaku muku, iako manje savršeno. Ah, kad bi leći bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom, u kom nema ni kofera, ni plača, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih.

Ali ti znaš: znaš da bih ostao da sam mogao, da sam mogao nastaviti živjeti, znaš da bih se čvrsto držao za svaku sekundu: što god to bilo, ta smrt, znaš da je došlo i odnijelo me poput djeteta koje odnesu patuljci.

Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života. ... Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.

Jer,u tome sigurno i jest stvar:bit će bolji liječnik jer je čitao književnost.Kakva sve duboka objašnjenja njegova preinačena senzibilnost može iščitati iz ljudske patnje,iz samouništavajuće gluposti ili puke zle sreće koja je ljude natjerala u bolest!Rođenje,smrt i krhkost između njih.Uspon i pad-to je liječnikov posao,a to je i književnost.

Pa u tome i jeste sve - vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.

Djed je svakoga jutra, usred grohotno-gromoglasna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno.

Най-фината анестезия да се анулира ефектът от застрашаващият край на човешкия живот са думите "смъртта е непотвърден слух".

Филмите трябва да се споделят с онези, с които не споделяте живота си.

Kako se ono zovete? SMRT. (...) - Ne mogu tvrditi da sam čuo za tu tvrtku - rekao je Lezek. - A gdje vam je sjedište? OD NAJVEĆIH MORSKIH DUBINA, DO VISINA U KOJE SE SAMO ORAO MOŽE UZDIĆI, rekla je Smrt. - To je zbilja široko područje rada...

Čovečja je priroda nemonaška. Jer je priroda uopšte nemonaška. Priroda je nestalnost i zaborav i preziranje zakletvi. Priroda je strast koja se slučajem pali i gasi. Priroda je neprekidna promena. Zato dugotrajne žrtve i savlađivanja postaju obične pojave, brišu se iz reda visokih tekovina ljudskih. Zato čovek, čovek kao priroda, želi na poprištu borbe herija ili martira. Drugim rečima, želi smrt, i promenu i obnovu. Uništenje ideala, i početak druge borbe. Ali čovek kao duh, znajući da je duh plemenitiji od prirode, okreće svoje strasti pred zakone lepote. Neće smrt i promenu, nego raspiruje i održava stalnu borbu. Stalnu, jer ne sme poginuti u iskušenju. A mora primati iskušenja. Jer, gde prestaju iskušenja, prestaje i monaštvo.

Na oltar okrutnog idola boljeg života svakodnevno se prinose životi stotina devojaka i mladića. I - što je još gore - težnja za boljim životom neprestano spušta ionako niske duhovne kriterijume. Bolji život je apsolutno obezvredio patnju i smrt. Odgurnuo ih je na krajnju društvenu marginu. Na smrt se popreko gleda, niko neće da pati, niko o smrti ne misli, niko je ne razmatra, makar kao mogućnost i na kraju dolazimo do toga da više niko ne ume da umre.

U jednom djeliću vremena shvatila je sve tajne nastanka, činjenicu daje svako ţivo biće dio svakog drugog ţivog bića, da su svi dio Boga, vezani ljubavlju, a odaslani na Zemlju kako bi se brinuli jedni za druge. Shvatila je da ne postoje ni strah, ni bolest, ni smrt. Ništa osim ljubavi nema nikakvu vaţnost.

Odrasla sam u lijepom razdoblju koje je, nažalost, već prošlo. Bilo je u njemu velike spremnosti na promjene i sposobnosti snivanja revolucionarnih vizija. Danas više nitko nema hrabrosti izmisliti nešto novo. Neprekidno se govori kako jest i razvijaju stare ideje. Stvarnos se postarala, postala čangrizavom, jer i ona odlučno podliježe istim zakonima kao i svaki živi organizam - stari. Njezini najsitniji sastavni dijelovi - smislovi, podliježu apoptozi kao i stanice tijela. Apoptoza je prirodna smrt, uzrokovana umorom i iscrpljivanjem materije. Na grčkom ta riječ znači "opadanje lišća". Svijetu je opalo lišće.

Гледах мълчаливо Мая и си мислех, че любовта е нещо като влак, който сякаш лети към теб, тракат колелата, вагоните са все по-близо, а ти си вързан за релсите и си мислиш за онзи миг, в който нейният поглед те потопява в чувства, който заглушават звука на приближаващият се влак и болката, в случай че те сгази. И изведнъж, заради тази любов ставаш безчувствен. И не чуваш и не виждаш нищо. Едва по-късно разбираш, че влакът не е съществувал и нещата с любовта са една голяма тайна. Любовта е сън. А може би нищо повече от тайната на физиката, която казва, че две тела в пространството с различни температури, се стремят към сливане.

Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi. Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vetar, a oni se ne ljuljaju. Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali, kad uđeš u šumu, ti osetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba, i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su mirijade iglica koje su, kao suze ponosita čoveka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne tačkice stvrdnute smole koja je prekonoć, u času crnog mraka kad ni najbliži sused ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo.

Takav je običaj, ljudi govore stvari bez razmišljanja, ne štede reči pa šta bude, i ne pada im na pamet da se zaustave i razmisle o posledicama.

Днес тълпата следва кокошия модел и помни само станалото между две хранения.

След "Хайдучка чесма" и концерта, на който се събраха сто хиляди души, лелята на Весна Байетич по свой начин оцени успеха на Брегович. - Ако беше жива майка му, нищо от това не би правил!

Ležao je tu jer na onkologiji nije bilo mesta. Na neurologiji uvek ima mesta. Pacijenti na neurologiji brzo umiru i ustupaju lebensraum sledećoj grupi nevoljnika na koje je došao red da umru.

„Sjećaš se onih žlićica za kavu iz 1930-tih, svake poput rastopljenog bombona? Tako sam ja živjela svoj život, u malim odmjerenim dozama. Ali tvoja smrt bila je golemo more i tonula sam. Jesi li znala da ocean može biti dubok sedam milja? Nikakvo sunce ne može prodrijeti tako duboko. U potpunome mraku samo izobličeni, neprepoznatljivi oblici opstaju na životu, mutacijske emocije za kakve, sve do tvoje smrti, nisam ni znala da postoje.

Bismilahir-rehmanir-rahim I call to witness the ink, the quill, and the script, which flows from the quill; I call to witness the faltering shadows of the sinking evening, the night and all she enlivens; I call to witness the moon when she waxes, and the sunrise when it dawns. I call to witness the Resurrection Day and the soul that accuses itself; I call to witness time, the beginning and end of all things - to witness that every man always suffers loss.

Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu. Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu. Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

bojim se utoliko vise sto sam ja prirodno rodjen da budem osudjivan, i to veoma tesko, ali svakako ne u sustinskom smislu tvoje price, dakle mozda jos teze osudjivan, rekla bi ti; da, vise volim da podnesem najtezu osudu koja pociva na istini nego laksu osudu koju ne zasluzujem." "Ima li na svetu toliko strpljenja koliko mi je potrebno?" "I uprkos svemu, ponekad verujem: ako je mogucno umreti od srece, to ce se meni dogoditi. I ako je sreca u stanju da u zivotu odrzi nekog coveka, osudjenog na smrt, onda cu ja ostati ziv." "... kada sam licem u lice s tobom, cak i ako se stvari ne menjaju, sve nestaje i pretvara se u nista." "Ili je svet tako majusan ili smo mi gorostasni - u svakom slucaju ga oboje potpuno ispunjavamo." "Kad bi vec bila ovde! Ovde nemam nikog, bas nikog osim straha s kojim se, on grcevito zakacen za mene, a ja za njega, valjam kroz noc." "... CEKACU TE DO POSLEDNJEG DANA BAS KAO STO SAM DO PRVOG." "Niko ne peva cistije od onih koji su u najdubljem paklu; ono sto smatramo za pesmu andjela, u stvari je njihova pesma." "Zasto ne mogu da prihvatim cinjenicu da se ne moze uraditi nista bolje nego ziveti u ovoj jedinstvenoj napetosti nalik stalno odlaganom samoubistvu?" "Proveo sam zivot braneci se od zelje da ga okoncam." "... grese ljudi kad se smeju junaku koji lezi na pozornici smrtno ranjen sve pevajuci neku ariju. Svi mi lezimo i pevamo, godinama.

Na svaku od dve šipke sa krova trole možeš da nanižeš barem troje, ako si uporan i četvoro neljubaznih penzionera, jer se njihov bezobrazluk (utemeljen na konstantnoj žurbi nikuda, koju prikazuju kao žurbu svuda) leči samo elektrošokovima, za šta pogodno dođu debeli strujni gajtani kojima se trola napaja. Naravno da samo pravljenje ovog penzoražnjića neće ubiti obezobražene, obezbožene starce očiju krvavih od želje da vladaju svetom, ne. Preživeli su ratove. Preživeli su bedu. Preživeli su i raskoš koju ti nikada nisi osetio. Preživeli su život. Sad hoće da prežive i smrt. Šipka kroz stomak nije ništa za njih. Više ih ljuti što celi komfor metalnog štapa nije samo njihov, nego se guraju sa još troje jednako pomahnitalih. Tu leži sav problem, oni žele da žive sami u zgradama, da imaju svoju privatnu trolu, svoju ličnu poštu bez redova, svoju pijacu, svoje ulice. Ljuti ih čak i to što je smrt svačija kurva. E pa danas je dan.

Войната не е краят на света.Тя е най-печелившата институция, която човек е измислил в своята дълга история. Има начини и тя да се победи. Не в директни стълкновения. Войната е вдъхновение за комарджии, които са решили да забогатеят ...

Къщата не е просто творение, както изглежда някому. Това не са само квадратни метри, както го вижда модерната архитектура. Човек е свързан с невидими нишки с дома си. Може той да не се е сраснал с човека като при охлюва или мидата, но със сигурност е неговата база. Дори и когато няма дом и когато затъва, пропастта на човека се мери с дома, който няма.

A tako kakor mi nekoč iz strahu niso dovolili mojega strahu, me zdaj spet iz strahu ne upajo pustiti v moji bolečini. Ko rečejo, da moram živeti naprej, hočejo, da grem na morje, da berem, da si kupim novo krilo. Ker edino to bi pomenilo, da so mi dali sebe dovolj, da me niso zapustili, ker edino to bi pomenilo, da niso ostali razoroženi v skrbi zame. A to rečejo tudi, ker vem, da je žalost, tako kot bolezen, moteča, in da je ni primerno brez kontrole preglasno in predolgo kazati naokrog; malo da, malo, ravno prav, tiho, umaknjeno, preveč pa ne. Vsaj ne tam, kjer jo lahko vidijo vsi. Vsaj ne tam, kjer med neobremenjene zanaša nemir. In vsaj ne tam, kjer pomeni poraz. Poraz pred utvaro, da je kljub vsemu vse dobro in prav, in poraz pred smrtjo samo. Ker ko žalujemo za tistimi, ki so že šli, smrt prav enako kakor takrat, ko se reče "rak", udari v nas z vso močjo. In ko udari, vsa upanja, da je za nas mogoče pa le ni, ugasnejo v temi, skozi katero ne seže naš pogled.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Ima život i u njemu šest stvari: rat i smrt, ljubav i igra, rad i vjera. Rat i smrt su tu, nezvani i zajedno, kao bolesnik i bolest, kao mrtvac i grob, kao gubavac i guba. Ljubavlju i igrom zaboravljamo na rat i smrt. Voljenjem se budi zanos, a igrom nehaj, ali oboje je kratkotrajno, poput smjene noći i dana. Ostaje rad da bi njime zaboravili na rat i smrt, ljubav i igru. Da radom i znojem spoznamo kako nema obruča da se njime obujmi svijet. Onda se čovjeku javi vjera da ga utješi što je sve nepromijenjeno, i što je tako.

Zbog toga ne moći ispričati svoju priču, biti ušutkan i isključen znači biti dehumaniziran. A to pogađa samo ljudsko postojanje; tjera čovjeka da posumnja u svoje psihičko zdravlje, valjanost svoju inačicu događaja. U nama stvara duboku egzistencijalnu tjeskobu. Gubitkom glasa nešto u nama umire.

Už jsem řekl, že samostatnost imaga zůstává nevědomá, neboť se ztotožňuje se samostatností objektu. Smrt objektu by tedy měla vyvolat zvláštní psychologické účinky, neboť objekt pak úplně nemizí – existuje v nehmatatelné formě dál. Víme, že to tak opravdu je. Nevědomé imago, jemuž neodpovídá žádný objekt, se stává duchem mrtvého a má na subjekt účinky, které nelze chápat jinak než jako psychologické fenomény. Nevědomé projekce subjektu, jež převedly nevědomé obsahy na imago objektu a ztotožnily je s ním, přečkávají reálnou ztrátu objektu a hrají významnou roli v životě primitivů i všech kulturních národů minulosti i přítomnosti.

Ateista imadijaše da prizna veliko ništa od svega svojega: krvi, misli i mesa. Htio je živjeti i vjerovaše da živi. I u klicanju životu zaboravi na smrt. Ponašaše se kao zaborav bluda, kao ekstaza mase. Ne bijaše dubok; bijaše širok. Plovio je površinom, plovio po sebi i rijetko, na mahove, od slučaja zaronjivao bi u sebe i odmah izmiljio na vrh. A sada mu postane jasno, da je zaražen; da ima u njemu nešto, što se ne da prosuditi iz njegovih pjesama, iz njegova smijeha i njegovih lakih razgovora. Bacil je u njemu, razorni bacil, što se baca blatom na rimu njegovu i ideju njegovu. On već nije pristupačan društvu, ne smije pljuvati na pod, ni piti ne smije iz druge čaše.

Nikad nismo shvatili zašto je curama tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas pročitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se počnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja.

I negativne nam emocije pomažu učiti, poput njihovih pozitivnih pandana. Trebamo učiti zato što smo glupi i krhki. Možemo umrijeti. To nije dobro i ne osjećamo se dobro zbog toga. Kada bismo se osjećali dobro zbog toga, tražili bismo smrt i onda bismo umrli. Ne osjećamo se dobro u vezi sa smrću čak i ako postoji sama mogućnost da do nje dođe. A to je, naravno, cijelo vrijeme. Tako nad negativne emocije, unatoč svoj njihovoj neugodnosti, štite. Osjećamo se povrijeđenima, preplašenima, posramljenima i zgroženima zato da izbjegnemo štetu. Na to smo jako osjetljivi. Zapravo, lošije se osjećamo zbog nekoga gubitka, nego što se osjećamo dobro zbog jednako velikoga dobitka. Bol je moćnija od užitka, a tjeskoba od nade.

Lokalne novine bile su pune jezičnih uputa. Svatko je odjednom postao jezični autoritet: i mesar i frizerka i električar. S ratom su se u knjižarama pojavili razlikovni rječnici. Srbi, koji su bili uveliko prešli na latinično pismo, sada su se vraćali ćiriličnome. Hrvati su, u nastojanju da hrvatski jezik što temeljitije kroatiziraju, uveli u opticaj neke nezgrapne konstrukcije, koje su preuzeli iz ruskoga, i neke još nezgrapnije riječi, koje su bile u optjecaju za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Bilo je to vrijeme puno jezičnog razvoda punog buke i bijesa. Jezik je bio oružje. Jezik je odavao, markirao, razdvajao i spajao. Hrvati su odlučili da jedu svoj kruh, Srbi svoj hleb, a Bosanci svoj hljeb. Riječ smrt bila je na sva tri jezika ista.

Jutro je, međutim, u Rimu, vanredno. Sunčani zraci padaju ukoso, a blago, kao mesečina, koja se žuti i koja je topla, a ti zraci prodiru u grudi, kao neke prijatne strele. To je jedino sunce koje sija i bogatašu i siromahu, i maldom čoveku, i bolesniku, i starcu. Sunce i Rim stapaju se u sećanju, u jedno. Nigde u Evropi Sunce ne sija tako. Ni na jedni glavni grad zemalja. Niti igde fontane hlade tako lepo. Sam taj fakt, koji se ponavlja - ujutro, u Rimu - pretvara se u duboku ljudsku sreću, a svi u Rimu učestvujemo u tom baletu, koji nosi naslov: Il Giorno. Dan. Možda je to jutro, U Rimu, taj mir, kojim počinje dan, zato tako vedro, jer nas čeka pritajena žalost smrti, u večeru, u Rimu, koji je najveća grobnica na svetu. To samo u Italiji ide zajedno. Samo se u Italiji, u Rimu, život i smrt, tako mešaju.

Dakle: srce. Izvaditi organ iz bolesnih grudi i sahraniti ga u rodnoj zemlji. Sestrica će se nesumnjivo pobrinuti da to bude raskošna kristalna posuda, prozirna i teška, sa dobrim zatvaračem. Delacroix će predložiti da se komad mesa potopi u vrhunskom konjaku, pa će i na taj način smrt slavnog kompozitora biti ponuđena kao već gotova proza servirana uz kardiovaskularni desert. I samo jezivo retardirana budala ne bi bila u stanju da od tog materijala sastavi priču. Imaginacija gotovo da i nije potrebna. Sve je savršeno jasno, pa se usuđujem reći kako je čin Chopinove smrti tabelarni plan postupaka kojima možete zakoračiti u književno blato, a da ne potonete grokćući poput glupave svinje. Dakako, govorim o prosjeku. Govorim o slijepcima zalutalim u svijet literature koji ne vide dalje od, recimo, Chopinovog srca.

Najgore je što se čovek onda pita kako će sutra da smogne snage da radi ono što i juče, što već radi toliko dugo, i gde da nađe snage za glupe pokušaje, za hiljadu planova koji ničemu ne vode, za poduhvate koji se uvek izjalove, a sve to samo da bi se još jednom osvedočio da je sudbina nesavladljiva, da svake večeri mora da sklizne do podnožja zida, pritisnut strahom od sutrašnjice, sve neizvesnije i sve mračnije. A možda svemu doprinose i godine, podmuklo nam preteći najcrnjim. Nema više u čoveka dovoljno muzike da bu mi život zaigrao, eto. Sva je mladost već otišla, da umre na kraju sveta, u tišini istine. A kuda poći, pitam ja vas, kad čovek više u sebi ne nosi dovoljnu količinu ludosti? Istina je agonija bez kraja. Istina ovoga sveta je smrt. Treba izabrati, umreti ili lagati. Ja nikad nisam mogao da se ubijem.

Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.

Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.

POD RALOM Ralo tvog blagog čelicnog pogleda izbrazdalo je moje srce i iz te zemlje preorane cvet rastanka je zaridao Danas u istom gradu u kome smo se rastali jedino ja vidim tvoju statuu na trgu Izgubljenja Hiljade dana vec je prošlo od dana kada smo se poslednji put ljubili nekad se gledam u ogledalo nemajući hrabrosti da se obrijem I to uvek padne ponedeljkom ponedeljkom kad su berbernice zatvorene i onda se dosađujem I onda otvaram prozor zovem te i ti si tu sa zlatnim brijačem i srebrnom četkom u paklenoj kadi tvog poslednjeg ljubavnika sa četrdeset konja od groma i vetra I letim ti i brijem se kako se nijedan princ nije obrijao i kupam se sa sto pedeset na sat kako se niko na svetu sem onih kojima se tako nešto već desilo okupao nije Ne pitam te čak ni kamo idemo ne zato što me ne zanima već zato što znam da ni ti sama ne znaš I kao što ti to umeš postavljaš mi pitalice te kada je rođena smrt te kada će život konačno umreti onda zašto se smejem i zašto smo se ono rastali Za volanom je čovek plemenita roda a ni on ne zna ko mu je sve u kolima I ja onako još nasapunjanih ruku zatvaram mu oči UU uu! pogodi ko je I kola tako polete u stranu da... Ali u zidini zime uvek će postojati otvor kroz koji će se moći videti ono najlepše leto Smotana gvožđurija prelivena krvlju eksplozija radosti A da ih i ne zoveš srećne uspomene javljaju se tu sam i vraćaju se na svoja mesta kraj neugašene vatre Vreme ne zna koje je doba doba ne zna koje je vreme Jednoga dana talas toplote oboje nas je zahvatio modrica sreće koja se više ne da izbrisati.

Če se dotakneš drevesa, ni nič drugače, kot če se dotakneš kakšnega drugega živega bitja, pravzaprav je še lepše. Zakaj? Če recimo potrepljam psa po glavi, res da zatipam nekaj toplega in trepetavega, vendar zmeraj čutim, da je zraven še nekaj, kar mu odvrača pozornost, bodisi da mu kruli v želodcu, bodisi da se mu toži po nekomu, bodisi da se samo spominja hudih sanj. Razumeš? V psu je preveč misli in preveč potreb, tako kot pri čoveku. Ali bo lahko miren in zadovoljen, ni odvisno samo od njega. Pri drevesu pa je drugače. Od takrat, ko vzklije, pa do takrat, ko umre, nepremično vztraja na istem mestu. Med vsemi bitji sega s koreninami najbližje srcu Zemlje, s krošnjo pa najbližje nebu. Sokovi v njem se pretakajo od zgoraj navzdol in od spodaj navzgor. Širi se in krči, kakor mu veleva dnevna svetloba. Čaka na dež, čaka na sonce, čaka zdaj na ta letni čas, potem na naslednjega, čaka na smrt. Od vseh stvari, ki mu omogočajo življenje, ni prav nobena odvisna od njegove volje. Obstaja in to je vse. Ali zdaj razumeš, zakaj je božati drevesa lep? Ker so trdna, ker dihajo tako počasi in umirjeno, tako globoko.

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

ELEGIJA O NEMOGUĆOJ USPOMENI Šta ne bih dao za sećanje na prašnjav puteljak sa niskim ogradama i visokog konjanika što zoru ispunjava (pohaban dugački pončo) jednog dana među danima ravnice, jednog dana bez datuma. Šta ne bih dao za sećanje na majku koja posmatra jutro na estansiji Svete Irene a ne zna da će se zvati Borhes. Šta ne bih dao za sećanje da sam se borio kod Sepede i video Estanislaa Del Kampa kako pozdravlja prvi kuršum s radošću hrabra čoveka. Šta ne bih dao za sećanje na kapiju skrivenog letnjikovca koju je moj otac svake večeri zatvarao pre no što bi se izgubio u snu i koju je zatvorio poslednji put četrnaestog februara 38. Šta ne bih dao za sećanje na Hengistove čunove koji kreću sa peščanih obala Danske da osvoje ostrvo koje još Engleska ne beše. Šta ne bih dao za sećanje (imao sam ga i izgubio) na jedno zlatasto Tarnerovo platno široko kao muzika. Šta ne bih dao za sećanje da sam čuo Sokrata kad je pred veče kukute s vedrinom ispitivao problem besmrtnosti, naizmenično navodeći mitove i razloge dok se plava smrt penjala iz već studenih nogu. Šta ne bih dao za sećanje da si mi rekla da me voliš i da nisam spavao do zore, bestidan i srećan.

Godine - to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće - to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve drugo je sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je tu onda važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti, identični, nezamjenjivi ja ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?

Kad mladost jednom prođe, nastupa dekadencija, starost koja ostavlja neizbrisive tragove, dolaze bolesti, a prijatelji odlaze. Na kraju krajeva, nastavljanjem života ništa se ne dobija; naprotiv, otvaraju se samo nove mogućnosti za patnju." "BILA JE TO LEPA USPOMENA IZ ŽIVOTA: SUMRAK, MUZIKA KOJA ISPREDA SNOVE S DRUGE STRANE SVETA, TOPLA I UTUTKANA SOBA, ZGODAN MLADIĆ PUN ŽIVOTA, KOJI JE PROLAZIO, ODLUČIO DA ZASTANE I ZAGLEDAO SE U NJU." "ČITAVOG ŽIVOTA JE SAMO NEŠTO ČEKALA; OCA DA SE VRATI S POSLA, PISMO OD MLADIĆA KOJE NIKAKO NIJE STIZALO, ISPITE NA KRAJU GODINE, TRAMVAJ, AUTOBUS, TELEFONSKI POZIV, RASPUST, KRAJ RASPUSTA. A SADA JE MORALA DA ČEKA I SMRT, KOJA ĆE DOĆI ZAKAZANOG DANA. - To se samo meni može desiti. Ljudi obično umiru onda kad se tome najmanje nadaju." "Kad je postigla gotovo sve što je želela u životu, zaključila je da taj život nema smisla, jer su svi dani jednaki. I odlučila je da umre." "I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje - ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji - a ogorčeni i danima i noćima odmeravaju i pretresaju besmisao i veličinu tog postupka. To su i jedini trenuci kada bi ogorčeni smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevice." "Možemo u životu činiti svakakve greške. Izuzev jedne: one koja će nas uništiti." "Sve je pogrešno. Jer ako ceo svet o nečemu sanja, a samo neznatna manjina to otvari, onda se svi osećaju kao kukavice." "PROVEO SAM JEDAN DEO SVOG ŽIVOTA GLEDAJUĆI VETAR, ALI SAM ZABORAVIO DA SEJEM, I NISAM ISKORISTIO SVOJE DANE, NITI SAM POPIO VINO KOJE MI JE BILO PONUĐENO. ALI JEDNOG DANA OSETIO SAM DA SAM SPREMAN I VRATIO SAM SE SVOME POSLU. ISPRIČAO SAM LJUDIMA SVOJE VIZIJE RAJA, KAO ŠTO SU BOG, VAN GOG, VAGNER, BETOVEN, AJNŠTAJN I DRUGI MUDRACI ČINILI PRE MENE." "POGLEDAJ DOBRO MOJE LICE. SAČUVAJ GA U OČIMA SVOJE DUŠE, DA BI MOGAO JEDNOG DANA DA GA NASLIKAŠ PO SEĆANJU.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

Stariji oficir, koji ne voli rodomontade svog mlađeg druga pita, ima li nešto, osim violin, da se vidi u Kremoni ? Ima nešto da se čuje, kažem, u Kremoni. Tamo se rodio jedan veliki Talijan, koji se zvao Monteverdi. Prvi put sam ga slušao, u mladosti, u Parizu. Zatim, sa svojom mladom ženom, u Fiorenci. Vanredno su ga svirali, iako ne meni, nego svima – u Štokholmu. A sa gospođom Martom, sa domaćicom, išli smo, da ga slušamo, i u Rimu, u Svetoj Ceciliji. Domaćica na to kaže tužno : Nećemo više slušati Monteverdija u Rimu. Rat je. Gleda nas. Pita se gde ćemo kroz godinu dve biti ? Ljudska reč, čovečji glas, katkad, i pri običnom razgovoru, može da unese u razgovor neku jezu. Duboku. Tako i ta fraza domaćice, sa tim imenom, unosi među nas “nikad više”, jezivo. Došao je kraj jednoj Evropi. Došao je kraj i našem krugu u Rimu. Ona zatim, valjda i sama uplašena, uzvikuje : Dosta s tim – basta ! Uplašili su se smrti buržuji. A smrt je prirodna pojava, kao i rat. Umire bilje, umiru laste, zašto bi ljudi trebalo da budu besmrtni ? Za nama će ostati, lešina, smrad, kaljuga, hemijska formula. Milioni će, međutim, opet živeti. Večno živeti. Nijedna violina u Kremoni ne zvuči lepše, nego detinji plač – prvi. Pošto se zna, među nama, da ta žena nema dece, taj zvuk nam je tim tužniji i neshvatljiviji. Njen muž, ušeprtljavši, predlaže, da prekinemo te lude razgovore id a se to ostavi, i reši sutra, a da se sad čita, malo, Vergilije.

Желая да напиша книга и старателно да измета мозъчните одаи, из които бродят спомените, и с помощта на всички ангели писатели, от които съм се учил да мисля и говоря, да отделя от този куп онова, което иначе би завършило скрито, както слънцето зад облаците. Не би трябвало ударите на моята душа да останат завинаги недостъпни, когато тръгна на вечния си път, а някои любопитни потомци да се опитват да установят контакт с мен, възнамерявайки да отгатнат важната тайна на своя произход. Искам да избягна недоразумението и съдбата на мобилния абонат, когото приятели и роднини безуспешно търсят по телефона, без да знаят, че той вече не е между живите, когато след безброй повиквания прозвучава гласът на телефонната операторка, който казва: "Абонатът в момента не е достъпен...!

Още тогава млади брачни двойки, наистина като самотно, но интересно явление, се женеха само със свидетели и след подписването заменяха празненствата със скромен обяд. Когато споменахме за такава сватба пред родителите, те веднага възнегодуваха: - Ако ще се жените, то, за бога, направете човешка сватба. Аз си представях сватбата като късометражен филм. Весело, но елегантно, като във филмите на Жан Реноар?! Това за съжаление беше невъзможно. Нашите семейства нямаха селска ипотека. Заради приятелите и роднините, но и заради общото настроение беше трудно да се избегне шофьорската култура, в която в крайна сметка потъваха всички. Купуваха плочите на „Биело дугме“, наслаждаваха се на пастирския рокендрол, но в джобовете и женските си чанти носеха касетки, резерва, която всъщност беше израз на действителната им културологична принадлежност. С най-голямо удоволствие слушаха примитивна музика, появила се на това пространство, на което си даваха среща Ориентът, Средиземноморието и англо-американското влияние. Мелодии и текстове, които всъщност не бяха нито едното, нито второто, нито третото. Турбо-фолкът ми напомняше пешкирите в румънските хотели по времето на Чаушеско, които се разпадаха при допира с мокрото лице , и за да се пресъздаде действителното впечатление за този предмет, бе достатъчна само една дума: боклук. Същото беше и с тази музика – тя беше и си остана музика, която за съжаление изразяваше чувствата на по-голямата част от населението на СФРЮ!