“
Međutim, ljubavna sjećanja ne predstavljaju iznimku prema općenitim zakonima pamćenja, kojima s druge strane upravljaju još općenitiji zakoni navike. Kako ona oslabljuje sve, ono što smo bili zaboravili (jer je bilo beznačajno te smo mu tako ostavili svu njegovu snagu). To je razlog zašto se najbolji dio našega pamćenja nalazi izvan nas, u nekom kišnome dašku, u neugodnom zadahu neke zatvorene sobe ili u vonju prve naložene vatre, posvuda gdje nalazimo od samih sebe ono što je naš razum, ne znajući kako da to upotrijebi, prezreo, poslednju pričuvu prošlosti, najbolju, onu koja može, kad se čini da su već sve suze presahle, prouzročiti da još plačemo. Izvan nas? U nama, da bolje kažem, ali sakriven našim vlastitimpogledima u dužem ili kraćem zaboravu. Samo zahvaljujući tome zaboravu možemo od vremena do vremena opet naći ono biće koje smo jednom bili, postaviti se prema stvarima onako kako je stajalo to biće, patiti nanovo, jer više nismo mi, nego ono, a ono je međutim ljubilo to što je nama sada ravnodušno.
”
”