Prsa Quotes

Izdaleka, kroz nišan snajpera ponekom bi se možda učinilo da su to pre Muslimani, Srbi ili Hrvati, ali ja sam im prišao prsa u prsa, dobro sam ih video, i verujte mi na reč... To su samo Ljudi... Ništa strašno...

Smatram da je jedan od najlakših načina ulaska na vrata Dženneta čistoća prsa prema muslimanima.

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

ANATOL: Ach, jak jsme se pak vraceli domů, v kočáře... jako dřív. Položila mi hlavu na prsa. Teď se už nikdy nerozloučíme - řekla... MAX: Probuď se, příteli, a koukej, abys dospěl ku konci. ANATOL: "Už se nikdy nerozloučíme"... A dnes ve dvě se žením! MAX: S jinou. ANATOL: Nu co; člověk se vždyždycky žení s jinou.

Kad imate nekoliko minuta vremena, osobito neposredno prije spavanja i nakon buđenja, »preplavite« tijelo sviješću. Sklopite oči. Lezite na leda. Pažnju usmjerite na različite dijelove tijela, najprije nakratko: dlanovi, stopala, ruke, noge, trbuh, prsa, glava i tako dalje. Osjetite životnu energiju unutar tih dijelova što jače možete. Kod svakog dijela tijela ostanite petnaestak sekundi. Tada dopustite pažnji da nekoliko puta prođe kroz tijelo kao val, od stopala do glave i natrag. Za to vam je potrebna otprilike jedna minuta. Nakon toga u potpunosti osjetite unutarnje tijelo kao jedinstveno polje energije. Taj osjećaj zadržite nekoliko minuta. Tijekom toga razdoblja budite snažno prisutni u svakoj stanici svoga tijela. Ne brinite ako vam um povremeno uspije odvući pažnju iz tijela te ako se izgubite u nekoj misli. Čim

Nekad davno čovjek je, čudeći se, osluškivao kako mu iz prsa odjekuje zvuk pravilnih udara i nije imao pojma o čemu je riječ. Nije mogao poistovjetiti samoga sebe s nečim tako stranim i nepoznatim kao što je tijelo. Tijelo je bilo kavez, a u tom kavezu bilo je nešto što je gledalo, slušalo, bojalo se, razmišljalo i čudilo se. To nešto, taj ostatak nakon što je oduzeto tijelo, to je bila duša. Danas, naravno, tijelo više nije nešto nepoznato. Znamo da je ono što udara u prsima srce, a da je nos završetak cijevi koja služi za dovođenje kisika u pluća. Lice nije ništa drugo, nego neka vrsta komandne ploče na koju su priključeni svi tjelesni mehanizmi: prehrana, vid, sluh, disanje, mišljenje. Otkad je naučio što je što u njegovu tijelu, tijelo manje uznemiruje čovjeka. Znamo već i to da je duša jednostavno aktivnost sive mase velikoga mozga. Dvojnost tijela i duše zaodjenula se znanstvenim terminima i možemo joj se veselo smijati kao starinskoj predrasudi.

Ruka mu je napipala njene male grudi kroz svilenu haljinu, dotakla tvrde vrške bradavica. Ona se privila uz njega čvrsto, kao da se utapa, i počela mu izvlačiti košulju, svlačiti hlače. Bila je tako sitna; pobojao se da je ne ozlijedi, da je ne slomi. Nije. Meškoljila se i migoljila po njim, hvatala je zrak i ritala se, rukom ga vodila kamo treba. Stotinom uzavrelih poljubaca obasuo joj je lice i prsa, a zatim se našla nad njime, zajahala ga, prostenjala i nasmijala se, znojna i skliska kao klen, a on se izvijao i utiskivao i ushićivao, glave pune nje i samo nje, pa da joj je još i znao ime, glasno bi ga izvikao. Na kraju se kanio izvući, ali ona ga je zadržala u sebi, obavila ga svojim nogama, natisnula se tako snažno na njega da je osjetio kako njih dvoje zauzima tek jedno mjesto u svemiru. Kao da su u moćnom, sveprožimajućem trenutku postali jedna osoba, dajući i primajući, dok zvijezde blijede na nebu praskozorja. Legli su zajedno, jedno do drugoga.

Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
 zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu, 
kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca,
 kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu. … Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga Između presečene narandže i sapuna
 zavoleh je što je najljepša, zavoleo sam je stoga,
 što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna. Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje 
sa prstima kao cveće što u čiraku gore…
 Ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje,
 taj dimnjak nosa, ta prsa: bibavo more. Ti ne znaš njene usne što se svlače; zube što škripe, sneg što vrije
 tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana.
 Njeh smeh me svog iscepa i smehom sve zašije 
taj radosni bunar, ta životinja Hana, kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuče
 i ljulja poljupcima bez severa i smera,
 zagrljaji njeni u meni toče i izruče
 sve što divljak ruča i matroz večera. Ti ne znaš njen pogled prljav od uglja što se puši i gleda iz peći,
 Te kapke što se dižu: spore zavjese; oko što sine: beli badem oljušten,
 njene zube krilate, zube od malih reči 
i jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten. ... ... Masakri, masakri,
 nigde polja časti,
 nigde živa brata. 
U lepljivo blato 
mrtvi ćemo pasti
 sa čioda ratnih karata. .... ... Ja nisam od ića, od kolenovića
 što bez straha ležu, ustaju veseli.
 Ja sam od onih crnih nikovića 
što su krv pljuvali i mnogo voleli. ... Ja sam od gorkih nigdenikovića ... ... (1939)

Tamo gdje je bol u tom srcu se kreće i lijek Tamo gdje je oskudica tim pravcem ide i nafaka Ne tragaj za vodom već povećaj svoju žedj kako bi voda mogla poteći prema tebi i sa neba i sa zemlje Dok se ne rodje nježne usne bebine kako bi mlijeko sa majčinih prsa ikako moglo poteći?

Postaje nam jasno da i ovo malo što nas okružuje na ovom našem otoku uglavnom predstavlja višak i teret, nimalo drugačiji od onog glamuroznog velegradskog. Postaje nam odjednom jasno da je raj pustinja, a rajski otok onaj na koji smo zaboravili dovući svoj beskrajno težak teret koji se sastoji od svega što nam ne treba niti će nam ikada trebati, ali umiremo od nesigurnosti ako ga ne vučemo sa sobom.

Grizemo se iznutra zbog te nove najavljene samoće, iako ni ovu nije lako zamisliti, ali se ne damo, odlazimo kući i pretvaramo se u beštije prema onima koji to najlakše podnose.

Di bi mi, pitamo se. Ne usuđujemo se odgovarati, ali nekako znamo da nam fali smijeha i ljudi, ozbiljnosti sudjelovanja i radosti stvaranja, užitka u napravljenom i predavanju naslijeđenog, i nekako znamo da je kasno da vratimo druge i da ostanemo, da smo nedostatni i sitni da bismo popunili ovo ništa koje je ostalo okruženo morem.

Bila bi to jedna od onih knjiga koje smo davno pročitali, ali je se ne odričemo niti je posuđujemo, čak je ne uzimamo više u ruke da bismo se nečega prisjetili, ali mora cijeli život odživjeti kao neki tihi partner u našoj blizini, kao podsjetnik da smo i od njenog finog tkiva satkali neki dio svoje duše.

Ovdje bih volio živjeti, čujemo kako netko glasno komentira za susjednim stolom. Gledamo ga ispod oka i želimo da mu se želja nikada ne ostvari, da nikada ne dočeka zimu na otoku i da zauvijek zadrži u sebi taj neopisivi osjećaj čežnje.

Ponekad davna proleća, puna toplote i mirisa, procvetaju još jednom u nama. I mi ih pronosimo kroz sadašnju zimu štiteći ih prsima. A onda, jednoga dana, ta davna proleća počnu štititi naša prsa od mraza kad se nađemo s one strane prozora na kojoj mraz nije samo slika. (...) Zamisli sada, u ovoj zimi, dva takva proleća što se dodiruju kao dve livade mirisama. Eto šta nam je potrebno umesto ogrtača.

Još uvijek je volio Oliviju. Volio ju je kad se mrštila dok se gledala u ogledalo, njezin osmijeh kada je razmišljala o nečemu zabavnom, kako je kolutala očima na neku njegovu nevještu dvosmislenu šalu, kako je sjedila podvijenih nogu dok je čitala, njezino duboko disanje kao u crtićima kada je bila ljuta, kako bi joj se oči ispunile suzama dok su vodili ljubav, kako bi njegovo srce zakucalo brže kada se ona smijala, kada bi je ulovio kako ga promatra dok je mislila da on to ne primjećuje, polagano zatvaranje očiju kada je slušala omiljenu pjesmu na radiju, način na koji bi ga bez ikakva oklijevanja ili nelagode primila za ruku u bilo kakvoj prilici, volio je njezinu kožu, njezin dodir koji ga je elektrizirao, kada je ujutro pospano prebacivala nogu preko njega dok su ležali, njezina prsa naslonjena na njegova leđa dok su spavali, kada bi se rano ujutro iskrala iz postelje, poljubila ga u obraz i provjerila je li pokriven. Što se od toga promijenilo?

Já pořád prala... Celou válku jsem strávila nad neckama. Pralo se ručně. Všechno - blůzy, vaťáky... Když nám přivezli prádlo, tak obnošený a zavšivený. Nebo bílý maskovací pláště do sněhu - ty byly zase skrznaskrz od krve, spíš červený než bílý. A od starý krve až černý. V první vodě se dál prát nedalo, ta byla taky rudá nebo černá... Blůza bez rukávu a s dírou přes celý prsa, kalhoty bez nohavice. Člověk to v slzách pral a v slzách máchal.

Zanimljivo je to, kako su sve ideologije zapravo krhke, i kako nestaju kao da ih nikada nije ni bilo jednom kad se pred čovjekom umjesto snova kojima je godinama bio okružen pojavi stvarnost. Kad stvarnost pritisne čovjekova prsa i izbije mu zrak iz pluća, malo slogana njegova usta mogu izreći.

Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla - Pa gdje ste, verdammtes Volk? je li radni dan ili nije? ko vam je dopustio da se izležavate? ustaaaj, stoko, loss! Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.

Miris ariševine, topla pozračena večernja arija razlivena azurnom mjesečinom niz oviksanu drveninu, parket, miješajući se sa vonjem rascvjetalih, svježe ubranih ruža, čitav buket kod prozora, na pijaninu, usuprot otomanu šiljtama zatrpanom, ljeskajuća satena i sada u polutami. Visoki zidovi pokriveni tapiserijama, šuvala žutih i zelenih i skerletnih, zlatnih rojti nježno mreškajućih ispod orijentalnih motiva, u sjeni čitav ljudski rastegljaj široka rogovlja prepariranog losa kojeg je sam ustrijelio; ispod je životinjske glave i karabinka toga ulova, uzdarje jednog kneza kojeg je isto tako sam ustrijelio ali u drugim okolnostima, opasnijim, koja su pradavna već prošlost, sada je ulaštena, nikala optočena topazima i rubinima svjetlucavim, obična dekoracija od sporedna značaja. Ali napunjena dekoracija, otkočena. Podno je karabinke, pred ugaslim bijelim kaminom, no i vrućim keramičkim mangalom debeli divan, flanelom lijeno pokriven pa mu je polovica podom rasuta. Pokrivačem tek nogu zakopanih, osvijetljena dogorjevajućom petrolejskom lampom na komodi, sa knjižicom u ruci ležala je mlada ženska osoba, tek šiparica namrštena lica, aurumom svjetla okupana, usana neprimjetno pomičućih kako je čitala rečenice; tek joj se disanje čulo, pa i vidjelo u sjeni nadimanje uskih prsa. “Niniva, zašto čitaš pod lampom...? Samo si kvariš oči.

Číšník mu podal účtenku, Avenarius vytáhl pero a udělal na papír tuto kresbu. Tak řekl: To je Laura, hlava plná snů, se dívá k nebi a tělo je přitahováno k zemi, její zadnice, její prsa, též značně těžká se dívají dolů.