Prema Quotes

I don't need poetry, prema. I just need to get near enough to touch you.

pustite me da koracam prema sebi kao prema svome cilju.

‎Ako neko ljubav prema svojoj zemlji, partiji, pokretu, ideji, stavi načelno iznad istine o njoj, ma kakva da je, to nije pravi patriotizam, to nije pravi borac jedne ideje. To je moralna kukavica u potrazi za alibijem.

Čuvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Čuvaj se žalosti, da ne pogriješiš prema Bogu

Bes prema drugima donekle se dresira; bes prema sebi beskrajno je nepokolebljiv i destruktivan.

Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stalni smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Ono sto je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama isčezava, a ono što je dobro ustostruči se.

Nesreća je što niko ne meri sreću prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrećnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tuđa merila i za svoj sopstveni život. Prava sreća čovekova biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primera, dajući svom zivotu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.

Moraš da naučiš da nastaviš. To je deo toga. Deo onoga što čini ljubav prema nekome. Kad zaista nekog voliš, onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.

Ne merimo se mi prema običnima, već oni prema nama

Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće... Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.

Tvoj most prema njemu nisam uspio srušiti, a svoj prema tebi nisam uspio izgraditi.

Mora da je imao blizu dva metra. Uve je uvek nagonski bio skeptičan prema svim ljudima višim od metar i osamdeset pet. Krv ne uspeva da im stigne do mozga, govorilo mu je iskustvo.

Radite svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje, to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trosite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakod dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.

Danas ljudi vole da mrze, mrze zato što vole, ratuju za mir, a u miru pronalaze priliku za rat, od vitezova prave kukavice, od kukavica vitezove – prema ljudima se ponašaju kao prema životinjama, a životinje dresiraju da budu ljudi i stalno dokazuju nedokazivo – da je priroda neprirodna i da čovek nije čovek.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Često smo obijesni, lakomisleni, površni prema sebi i drugima, ali kad se nađemo na rubu ponora, na rubu propasti, okom u oko s nedostojnosti koja nas zove da odlučimo, tada se probudi dobro i mi se dignemo u visine.

Tvoja će vizija postati jasna tek kada se zagledaš u svoje srce. Onaj tko gleda prema van, sanja. Onaj koji gleda prema unutra, budi se'.

Ljubav prema sopstvenom narodu je kao ljubav prema kiselim krastavcima i kao književna tema je odavno potrošena.

Duhovno bogat čovek neretko pokazuje šustinski prezir prema materijalnom. Međutim, malo koji materijalista pokazuje prezir prema duhovnom - iako ga poprilično prezire. Postoji u njih izvesna svest o tome da produhovljeni nikad ne dolazi u opasnost da bude nazvan glupanom zbog nepoštovanja prema materijalnom, ali zato obrnuto uvek važi.

Ime te bolesti je: Mašta. To je -- crv, koji grize crne bore na čelu. To je groznica koja vas tjera da trčite sve dalje -- iako to 'dalje' počinje tamo gdje završava sreća. To je -- posljednja barikada na putu prema sreći. Radujte se: ona je već raznesena. Put je slobodan.

Sad mi je jasno da sam se već dugo kretao prema Tebi i Ti prema meni. Premda ni jedno od nas nije bilo svesno postojanja drugoga pre nego smo se upoznali. Za sve vreme u našoj je nesvesnosti radosno lutala neka slepa izvesnost koja je garantovala da ćemo se sresti. Poput dveju usamljenih ptica što svoj put preko golemih prerija pronalaze pomoću nebeskih znakova, tako smo se i mi sav svoj život kretali jedno prema drugom

I to je bio način mučenja: beskonačnost i vječnost. Jer mi smo navikli gledati stvari ukroćene oblicima, upregnute u naše ograničene potrebe, izrezane u zalogaje prema našem apetitu. Kostmirane stvari, izbrijane, uređene za paradu, za predstavu; poniženje materije, svođenje na rekvizit, na motiku, na četku. A stvari su ćudnovato nadmoćne i bezobzirne. Nedimenzionirane. Beskrajne. I svi simboli što su narasli iznad stvari, oblaci što su se isparili iznad beskrajnih voda, putuju po našim glavama kao misli, brige, želje, maštanja. Mučenja.

Upamti, mala, kada ti sjećanje postane važnije od života, upamti taj čas, to znači da si došla na pola puta, govorila mi je baka, ona koja me, prema kavenim terminima, naučila snalaženju u vremenu. Drugi dio puta ćeš se samo ispitivati i nastojati ispraviti greške prvog. I kad skontaš kakva si bila drugima, a kakvi oni tebi, dođe kraj. Poravnato. Đe si bila, niđe, šta si napravila, znaju drugi. A ti znaš da nisi popila kafu s nekim s kim si trebala. I da si se zajebala.

Praštati ne znači samo reći: praštam, nego iščupati iz srca srdnju, zlo osećanje prema onom ko nas je uvredio. A da to učinimo, treba samo da se setimo svojih greha; a kad se njih setimo, zacelo ćemo naći u sebi još gorih stvari nego što su one zbog kojih se srdimo.

Pogledaj sve ovo",pokazuje rukom prema nebu."Vidiš li koliko je golemo?A ipak je uređeno,planirano?Bog je svoja pravila i zakone primijenio na sve,pa zašto bi ti bio iznimka?

Svaki čovek ima ono malo svoga razuma da razabere kako ne može živeti samo prema razumu.

Svaka vrlo jaka osetljivost može, prema tome da li je organizam otporan ili slab, postati, ja bar mislim, uzrok uživanja ili neugodnosti.

Najbolji način da ustanovimo karakter određenih muškaraca je kroz njihov odnos prema ženama.

Čovjek i ne znajući komponira svoj život prema zakonima ljepote i u trenutcima najdubljeg beznađa.

Kazna odgovara krivici: da nam bude uskraćeno svako zadovoljstvo življenja, da smo dovedeni do najvišeg stepena odvratnosti prema životu.

Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.

Sekcirajte dublje svoje motive. Naći ćete da niko nikada nije učinio ništa uzvišeno za drugoga. Svi postupci su usmjereni ka sebi, sve usluge sebi, sva ljubav je ljubav prema sebi. Izgledate iznenađeni ovim komentarom? Možda imate na umu one koje volite. Zaronite dublje i shvatićete da ne volite njih: ono što volite su prijatni osjećaji koje takva ljubav stvara u vama!

Nekada davno, neki trgovac saznao od vracare da ce umreti na pun mesec kad sledeci put bude otisao da trguje u Damask. Uplasen, covek je odlozio svoj put u Damask i ostao kod kuce. Prodje pun mesec i on ugleda Smrt kako ide prema njemu. Uplasi se, zajase najbrzeg konja i pobegne u susedni grad. I tamo umalo da naleti na Smrt. Nemase kud nego da se sakrije jos dalje. Putovao je nedeljama preko pustinja i planina, sve do Bagdada. Konj mu izdahne pod njim od iscrpljenosti , kad eto ti opet Smrti. Trgovcu vise dojadilo da bezi i da se skriva pa joj pridje i upita je: "Zasto me stalno pratis?" A smrt mu odgovori: "Da te pitam zasto nisi dosao u Damask

Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo oni su neosetljivi i nepristupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.

Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte. Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.

Najbolji medju vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam od vas najbolji prema svojoj porodici. Zene nije postivao osim onaj ko je plemenit, a nije ih ponizavao niko osim zlikovac.

- Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...

Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života. ... Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.

Bože, kakve gluposti čovjek govori ponekad, nešto namjerno, nešto nesvjesno, osjećajući da mu trenutak prisnosti dopušta da ne bude oprezan prema sebi. Ali taj osjećaj vara, trenutak prisnosti je želja, drugi ga ne prihvata.

Tako nije čitao još od vremena kad je bio sasvim mlad i kad je od književnosti tražio životne odgovore. I sad je kao i nekad osjećao da je upravo sve onako kako pjesnik kaže da je u tekstu rečeno nešto što je on sam već davno osjećao i bio je spreman da ustane i počne živjeti i djelovati prema tekstu koji ima pred sobom. Dobro je znao kamo to vodi dobro je znao što postaje onaj tko svijet pokuša urediti prema knjizi a opet nije mogao sebi pomoći.

Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti.

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Svijetla kosa i tamna kosa, to su dva pola ljudskog karaktera. Tamna kosa znači muževnost, odvažnost, otvorenost i poduzetnost, dok je svijetla kosa simbol ženstvenosti, nježnosti, bespomoćnosti i pasivnosti. Plavuša je, prema tome, dvostruka žena. Princeza mora biti plavokosa. Zato žene, da bi bile ženstvenije, boje kosu u žuto, a nikad u crno.

To što negdje nije donesena presuda za genocid, ne mora značiti da ga nije bilo. To što nekome nisu nađeni dokazi da je serijski ubojica, ne mora značiti da on to nije. To što neko negira genocid i zločine počinjene u Prijedoru, ne znači da se ne sprema novi rat protiv onih koji žele reći suprotno. Omarska je simbol onoga što UN nije učinio u Srebrenici, a i onoga da je Europa politikom Marka Pavića dozvolila da se netrpeljivost prema žrtvama još uvijek može tolerirati.

Nismo mnogo kupovali, ali smo štošta znali. Moj otac je posjedovao zaraznu radoznalost prema tekućim događajima, povijesti, pa i našim životima. Odrastajući, shvatio sam da postoje dva tipa obitelji: 1. One kojima treba rječnik da dovrše večeru. 2. One kojima to ne treba. Mi smo pripadali prvoj grupi. Gotovo svake večeri zbog nečega smo morali konzultirati riječnik, koji se nalazio na polici nekoliko koraka od stola. — Ako imaš kakvo pitanje - govorili su moji - onda potraži odgovor.

U mladosti duhovni saputnici su nam prijatelji i knjige. Ali najveća razlika između prijatelja i knjiga je ta da se prijatelji menjaju, a knjige ne. Knjiga, čak i ako skuplja prašinu na polici ili u nekom uglu sobe, uporno čuva svoj karakter i svoju filozofiju. Prihvatajući je ili odbacujući je, čitajući je ili ne, mi samo možemo da promenimo naš stav prema njoj, i to je sve.

Ono što vjerujete o sebi projicirate na druge ljude i to je ono što drugi vjeruju o vama. Dakako, i oni se prema vama ponašaju u skladu s tim, što samo daje snagu vašem uvjerenju da niste vrijedni. A što je istina? Istina je da jeste vrijedni: svatko je vrijedan.

To sjećanje izmamilo joj je osmijeh na lice i ona je pustila da joj misli polete prema njemu kao pčele koje slijede neodoljivi miris orhideje.Nije se borila protiv toga.Ne ovaj put.Samo noćas,dopustit će si slatko,bestežinsko zadovoljstvo da sklizne natrag u prošlost.

Odjednom me nije nimalo sramota što mi je zemlja neuka i zabita, orijentalna, odjednom vidim u ozbiljnosti sa kojom se moj gladni narod odnosi prema životu, njegovu moralnu, ljudsku uzvišenost nad lagodnom mušičavošću ovoga što oko mene pije čaj, već stotinama godina at four o'clock, ima univerzitete već osam stoleća i kraljevsku porodicu koja je još u šesnaestom veku razrešila svoje obrenovićko-karađorđevićke međusobice.

Ljudi su bolesno nepoverljivi. Kao da su u stalnom međusobnom ratu, da jedni od drugih ne očekuju nikakvo dobro. Ljudi su uopšte vrlo čudni. Kao da on i oni nisu iz istih svetova. Čak i oni koji su prema njemu bili ljubazni, pa mu se ponekad činilo da ga shvataju, ni oni nisu odobravali njegov način mišljenja. To se ne radi, govorili su. Ali kad ih je pitao zašto, zašto se nešto ne radi, nisu umeli da odgovore. Zašto su ljudi takvi?

Adolescenti prolaze teško razdoblje. Odrasli se prema njima ponašaju kao prema djeci, ali očekuju da se oni ponašaju kao odrasli. Zapovijedaju im kao da su male životinje, a onda očekuju da reagiraju kao zrele, uvjek racionalne i samopouzdane osobe. Teško je to vrijeme izgubljenosti i traženja

Djevojka?Tempirana bomba.Prema onome što sam vidio u njezinom školskom dosjeu,obitelj je,siguran sam,utjecala na njezinu podsvijest.Nije željela saznati kako je nešto napravljeno,nego zašto.To može biti nezgodno.Upitaš li za veći broj stvari zašto,na kraju ćeš-ustraješ li-biti zaista nesretan.

Every time I glanced at Ren, I saw that he was watching me. When we finally reached the end of the tunnel and saw the stone steps that led to the surface, Ren stopped. “Kelsey, I have one final request of you before we head up.” “And what would that be? Want to talk about tiger senses or monkey bites in strange places maybe?” “No. I want you to kiss me.” I sputtered, “What? Kiss you? What for? Don’t you think you got to kiss me enough on this trip?” “Humor me, Kells. This is the end of the line for me. We’re leaving the place where I get to be a man all the time, and I have only my tiger’s life to look forward to. So, yes, I want you to kiss me one more time.” I hesitated. “Well, if this works, you can go around kissing all the girls you want to. So why bother with me right now?” He ran a hand through his hair in frustration. “Because! I don’t want to run around kissing all the other girls! I want to kiss you!” “Fine! If it will shut you up!” I leaned over and pecked him on the cheek. “There!” “No. Not good enough. On the lips, my prema.” I leaned over and pecked him on the lips. “There. Can we go now?” I marched up the first two steps, and he slipped his hand under my elbow and spun me around, twisting me so that I fell forward into his arms. He caught me tightly around the waist. His smirk suddenly turned into a sober expression. “A kiss. A real one. One that I’ll remember.” I was about to say something brilliantly sarcastic, probably about him not having permission, when he captured my mouth with his. I was determined to remain stiff and unaffected, but he was extremely patient. He nibbled on the corners of my mouth and pressed soft, slow kisses against my unyielding lips. It was so hard not to respond to him. I made a valiant struggle, but sometimes the body betrays the mind. He slowly, methodically swept aside my resistance. And, feeling he was winning, he pressed ahead and began seducing me even more skillfully. He held me tightly against his body and ran a hand up to my neck where he began to massage it gently, teasing my flesh with his fingertips. I felt the little love plant inside me stretch, swell, and unfurl its leaves, like he was pouring Love Potion # 9 over the thing. I gave up at that point and decided what the heck. I could always use a rototiller on it. And I rationalized that when he breaks my heart, at least I will have been thoroughly kissed. If nothing else, I’ll have a really good memory to look back on in my multi-cat spinsterhood. Or multi-dog. I think I will have had my fill of cats. I groaned softly. Yep. Dogs for sure.

Toliko ga je voljela. Ta ljubav ne samo da joj je bila u krvi — bila je to sama krv. Nije znala imaju li svi drugi pravo kad kažu da će ta ljubav jednoga dana izblijedjeti poput stare fotografije. Odakle da zna? Znala je samo da je ljubav prema njemu ono najbolje u njoj i da bi joj bez nje srce bilo prazno.

Uzano mestance koje zauzimam tako je sićušno upoređeno sa ostalim prostranstvom gde mene nema i gde se o meni ne vodi računa; i deo vremena koji ću ja proživeti tako je ništavan prema večnosti gde mene nije bilo niti će biti... A u ovom atomu, u ovoj matematičkoj tački krv se vrti, mozak radi, takođe želi nešto...

When he was finished, he set his plate down, looked at me, and raised an eyebrow. I leaned forward and whispered angrily, “I am not going to sit on your lap, so don’t get your hopes up, Mister.” He still waited until I picked up a fork and took a few bites. I speared a bite of macadamia nut crusted ruby snapper and said, “Whew. Time’s up. Isn’t it? The clock is ticking. You must be sweating it, huh? I mean, you could turn any second.” He just took a bite of curried lamb and then some saffron rice and sat there chewing as cool as a cucumber. I watched him closely for a full two minutes and then folded up my napkin. “Okay, I give. Why are you acting so smug and confident? When are you going to tell me what’s going on?” He wiped his mouth carefully and took a sip of water. “What’s going on, my prema, is that the curse has been lifted.” My mouth dropped open. “What? If it was lifted, why were you a tiger for the last two days?” “Well, to be clear, the curse is not completely gone. I seem to have been granted a partial removal of the curse.” “Partial? Partial meaning what, exactly?” “Partial, meaning a certain number of hours per day. Six hours to be exact.” I recited the prophecy in my mind and remembered that there were four sides to the monolith, and four times six was…”Twenty-four.” He paused. “Twenty-four what?” “Well, six hours makes sense because there are four gifts to obtain for Durga and four sides of the monolith. We’ve only completed one of the tasks, so you only get six hours.” He smiled. “I guess I get to keep you around then, at least until the other tasks are finished.” I snorted. “Don’t hold your breath, Tarzan. I might not need to be present for the other tasks. Now that you’re a man part of the time, you and Kishan can resolve this problem yourselves, I’m sure.” He cocked his head and narrowed his eyes at me. “Don’t underestimate your level of…involvement, Kelsey. Even if you weren’t needed anymore to break the curse, do you think I’d simply let you go? Let you walk out of my life without a backward glance?” I nervously began toying with my food and decided to say nothing. That was exactly what I’d been planning to do. Something had changed. The hurt and confused Ren that made me feel guilty for rejecting him in Kishkindha was gone. He was now supremely confident, almost arrogant, and very sure of himself.

नहीं,

Strah od Njega udaljava te od griješenja prema Njemu, nada u Njegovu milost podstiče te na pokornost prema Njemu, a ljubav prema Njemu vodi te Njemu.

Divna je ljubav, željo moja, prema tebi, ljubav koja me ka dobru i dobročinstvu vodi.

Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.

Zašto bi to bilo tako smešno, da ja mislim na ugašene vulkane, a da sam i Vezuv zavoleo, kao vulkan. Išao sam čak do ostrva Jan Majen, koje sad ljudi ne znaju, ni da izgovaraju, jer nosi ime holandskog mornara, koji je bio prost čovek, ali je to ostrvo, do smrti, tražio, ponova, u magli. Zbog tog dalekog ostrva u arktičkom moru, volim i Vezuv. Zato sam došao u Herkulanum. Čini mi se da sam u Kordobi. Tišina po ulicama je još veća, nego u Pompeji, a ja sam došao da vidim samo jednu kuću, iskopanu, i samo jednu zidnu sliku u toj kući. Samo to. To je slika Vezuva, stara dve hiljade godina. A sveža, kao da je tih dana slikana. Nije ni velika. Neugledna je, ali vanredno nežnih boja, i , Vezuv je na njoj naslikan, kao neki Fudžijama. Otkud ta veza ? Ta nežnost, prema prirodi, ta ljubav prema vulkanu, ta slika rađena sa tolikom ljubavlju – kao da je Vezuv neko dete, ili brdo Mimoro, koje je iz Azije preneto u Italiju. Ta mala slika u Herkulanumu bila je moja najmilija stvar. Nju sam dolazio da vidim. Tu vezu među kontinentima. Tu vezu među ljudima. Tu vezu Azije sa mnom, za koju niko ne zna i koju ne mogu da protumačim.

Noći koje je tamo proveo bile su gotovo nepodnošljive, pa kakav je to dobar dom ako se u njemu ne osjećaš sigurnim, ako se, upravo na mjestu koje smatraš pribježištem, prema tebi odnose kao prema nekom izopćeniku? Nije pravo zatvoriti dušu u mračnu kutiju. To čine nakon smrti, ali dok si živ, sve dok u sebi imaš i onaj zadnji atom snage, dužan si samome sebi i svemu svetom na ovome svijetu ne pristati na takvo poniženje.

Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoći i slobodi samo u odnosu prema nekome tko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost - prema životinjama. A baš je tu došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri elementarnog da su iz njega proizašli svi ostali.

Već vrlo rano je primijetio da se s djevojkama najbolje razumije ako se pretvara u dijete. Muškarac dijete izaziva emociju time što je bespomoćan, i ta je emocija iznimno jaka, samo što ne traje dugo. To je više izljev, prolom oblaka, grčevit zagrljaj, ponekad ima i suza, žena se s takvim muškarcem seksa u bolovima, kao da ga stalno iznova rađa. Muškarac dijete uvijek sve gleda iz aspekta sudbinske ljubavi jer je jedino ljubav prema majci stvarno sudbinska. Muškarac dijete sa ženom može lako i brzo, ali ne može dugo. Poslije muškarca djeteta ne ostaje lijepa uspomena, nego krivnja i mučnina koje se još poslije pretvaraju u gadljivu ravnodušnost.

Svako ko je proživeo ljubav i ko zna koliko daleko ona može ići, nikada ne može biti zadovoljan s ljubavlju koja je osrednja. Sada ne mogu pristati na manje. Jednostavno ne mogu! Moja ljubav prema njemu - bila je ljubav mog života. Gle, iako sam ga izagnala iz svog života, on još uvek u mojoj glavi stoji kao kip prema kojem merim svakog drugog muškarca, i na žalost, svima drugima nešto fali. I naravno, ja sam ta koja gubi takvim usporedbama.

Ljudi misle da je srodna duša ona koja im savršeno odgovara, i to svi žele. Ali, istinska srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te sputava, osoba koja tvoju pozornost usmjerava prema tebi, kako bi mogla promijeniti svoj život. Vjerojatno je najvažnija osoba koju ćeš ikad upoznati, ali zauvijek živjeti sa srodnom dušom? Ne. Previše bolno. Srodna duša u tvoj život dolazi da bi ti otkrila jedan sloj tebe, a potom odlazi. I hvala Bogu na tome.

Neku večer razgovarali smo o izrazima koje koristimo dok tješimo nekoga očajnog. Rekla sam mu kako na engleskom katkad kažemo "Been there." Objasnila sam mu da je duboka tuga kao točno određeno mjesto, sa svojim koordinatama na zemljovidu vremena. Kad se nađete u toj šumi tuge, ne možete ni zamisliti da ćete ikada više pronaći put prema boljem mjestu. Ali, ako vas netko uspije uvjeriti da je bio na tom istom mjestu, ali ga je napustio, to katkad može donijeti nadu.

Ko nijedan tuđi predeo ne može da učini svojim, ko ni u jednoj stranoj zemlji ne može da se zagreje, kome neki ovlaš dokučeni predeo ne može kasnije da znači neku vrstu povratka kući, - njemu nedostaje ono najdublje i jednak je čoveku koji izvan dečje sobe i rodbine ne mođe da shvati nijednog čoveka, ne može sa njim da razgovara i da ga voli. Vredan čovek oseća da je u srodstvu, ne samo sa svojim rođacima i okolinom, već sa životom svakog čoveka i sa životom prirode. Osećanja nenaklonosti ne dokazuje suprotno: ona se zasnivaju na saznanju, slutnji, čak i sudelovanju, a ne na ravnodušnosti. Ono što mi se ne dopada ne živi u meni duže od onoga što volim. Ali ono što ne poznajem i ne želim da upoznam, prema čemu sam ravnodušan, što mi ništa ne znači, to za mene i ne postoji, - i ukoliko je toga više, utoliko ja sam niže padam.

Pijesak, kamenje, vjetar, još narančastije nebo, gomila plosnatih oblaka prema kojima je padalo sunce... Potom duge sjene, umiranje vjetra, mir... Samo zvuk kopita na kamenju i zvuci našeg disanja... Prigušeno svjetlo kad se sunce sudarilo s oblacima... Zidovi dana potresani grmljavinom... Neprirodno jasni obrisi udaljenih predmeta... Hladan, električno plavi osjećaj u zraku... Opet grmljavina... Sad - uzbiban, staklasti zastor kiše koja mi se približava zdesna... Plave pukotine u oblacima... Temperatura pada, naš korak i dalje stalan, svijet sad posve jednobojan...

Došla su druga vremena. Dece je sve manje, a pasa sve više. Danas znamo ono što nikad nismo znali: psi su uglavnom rasni, a deca su naša, domaća i divlja. Od pasa ne treba ništa i nikoga stvarati, oni se rađaju i umiru kao psi. A od dece treba stvarati ljude, što je skoro nemoguće. Nikad vam žena ne može roditi tako kvalitetno dete, kakvog psa možete kupiti.Od deteta nikad nećete stvoriti psa, a pas vam može postati više nego dete. Sa psom morate u šetnju, što samo može koristiti vašem zdravlju. Prema detetu nemate takvih obaveza. Nailazi neko pasje vreme, u najboljem smislu te reči.

Uvideo sam da je moja otuđenost, moja sve veća, sve uočljivija ravnodušnost prema ljudima, zapravo posledica toga što nas kod drugih uzbuđuje samo ono što i u nama postoji, kod drugih mrzimo ili volimo samo ono što dotiče nešto istovetno u nama samima. Ostale ne primećujemo. Zar to nije sjajno?!

Da kažem nešto o sebi. Predstaviću se. Nekada se u školi često tako radilo. Sa svakim novim razredom, izlazili bismo redom pred odeljenje i pred svima govorili o sebi. Meni je to stvarno teško padalo. U stvari, nije samo da mi je bilo teško. Ja u tom činu nisam mogao da pronađem nikakav smisao. Šta ja, uopšte, znam o sebi? Da li sam ja kojeg spoznajem svojom svešću onaj pravi ja? Kao što moj glas snimljen na traci ne zvuči kao moj, predstava koju imam o sebi možda je samo iskrivljena slika koju sam stvorio prema svom nahođenju. Uvek sam tako razmišljao. Kad god bih se predstavljao, kad god bi trebalo da govorim o sebi pred drugima, osećao bih se kao da svojom rukom prepravljam ocene u dnevniku. Uvek mi je bilo neprijatno. I zbog toga sam u tim trenucima pazio da govorim samo i objektivnim činjenicama koje nisu zahtevala obrazloženja i tumačenja (Ja imam psa. Volim da plivam. Ne volim da jedem sir - i slično), pa ipak mi se nekako činilo kao da iznosim izmišljene podatke o izmišljenoj osobi. S takvim osećanjem slušao sam predstavljanje ostalih, pa mi se činilo da oni ne govore o sebi već o nekom drugom. Svi smo mi živeli u izmišljenom svetu i udisali izmišljeni vazduh.

-Tomo! Vi imate - suza? (...) -Recite zbog čega vas je snašla tolika bol da vam se srce rasplakalo? Trenutak šutnje, a onda on odvrati šapatom koji odaje teški napor: -Obeščašćujem vas time što sam ovdje! (...) -Da mogu popraviti to, kneginjice, pretvorio bih sve što je gore na palubi živo u leševe. -Pa ipak ste život svoj žigosali za sva vremena - sramotnim imenom viteza otimača. -Vitez otimač slavan je i častan prema onom mom drugom nedjelu. -Ubojica ste? -Mnogo gore. (...) -Što ste još? -Svetogrdnik! -Svetogrdnik? Kakvu ste to svetinju pogrdili? -Vas! Vas...

Nismo slepi prema činjenici da taj pokušaj donekle protivureči ili izgleda da protivureči zakonima i običajima koji vladaju u duhovnom životu. Jer jedno od vrhovnih načela našeg vrhovnog života je upravo gašenje individualnoga, po mogućstvu potpuno svrstavanje pojedinaca u hijerarhiju vaspitne vlasti i nauka." "Savršena muzika ima svoje uzroke. Ona postaje iz ravnoteže. Ravnoteža postaje iz pravoga, pravo postaje iz smisla sveta. Otuda se o muzici može govoriti samo sa čovekom koji je spoznao smisao sveta. Muzika počiva na harmoniji između neba i zemlje, na saglasnosti tmine i svetlosti." "VERUJEM DA JOŠ NIKADA NISAM VIDEO KOLIKO JE LEP. AH, DA, TO MOŽDA DOLAZI OTUDA ŠTO GA PRVI PUT VIDIM KAO NEŠTO ŠTO MORAM NAPUSTITI I OD ČEGA SE MORAM OPROSTITI." "Svaki od nas je samo čovek, samo pokušaj, uzgrednik. Ali on treba da bude na putu ka savršenom, treba da teži ka središtu, ne ka periferiji. Zapamti: čovek može da bude strogi logičar ili gramatičar, a pritom pun fantazije i muzike. Može se biti muzičar ili igrač staklenih perli, a pri tom sav odan zakonu i poretku. Čovek kakvog mi zamišljamo i želimo, kakav treba da postane prema našem cilju, mogao bi svakog dana svoju nauku ili umetnost zameniti svakom drugom. Iz njega bi u igri staklenih perli obasjavala najkristalnija logika, a u gramatici najstvaralačkija fantazija." "Onaj ko se više penje i dobija veće zadatke, ne biva slobodniji - on je uvek samo odgovorniji." "Odricanje od sadašnjice i sutrašnjice u korist savršenog, ali prošlog, to je bila uzvišena vrsta bekstva." "Nikada nemoj ostavljati utisak kao da radiš, imaj vremena za svakoga ko želi s tobom da razgovara." "TAKO TO BIVA KAD ČOVEK SVOJU SPOSOBNOST DA VOLI SAKUPI NA JEDAN JEDINI PREDMET. S NJEGOVIM GUBITKOM RUŠI SE SVE, A ČOVEK OSTAJE SAM U RUŠEVINAMA.

Dobro su mi poznati moralni čistunci, spolja okrečeni i beli, ni fleke, ni mrlje na njima, divota jedna, a iznutra močvara i glib. Ja sam bila jedna od njih. Zato gajim najdublje nepoverenje prema ljudima koji nemaju ospoljene poroke. U čijem prisustvu ne možete ni da dišete normalno, sve misleći da ste nešto krivi.

A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je bila potrebna da se otkupi istina, onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga...Ja ne želim harmoniju, ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu. Radije ću ostati sa svojim neosvećenim patnjama. Radije ću ostati na svojoj neosvećenoj patnji i na svom neiskaljenom ogorčenju, makar i ne bio u pravu. Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji, nije za naš džep tolika ulaznica. I zato hitam da vratim svoju ulaznicu. Ako sam pošten čovjek, dužan sam je što prije vratiti. To upravo i činim. Nije da ja Boga ne priznajem, Aljoša, nego mu samo najponiznije vraćam ulaznicu.

Što će mi takva osveta,što će mi pakao za mučitelje,što tu pakao može popraviti kad je dijete već nastradalo?I kakva je to harmonija ako postoji pakao:ja želim oprostiti i želim sve zagrliti,ja neću da ljudi i dalje pate.A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je potrebna da se otkupi istina,onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga.Na kraju krajeva,ja ne želim da se majka grli s krvnikom koji joj je dao rastrgati sina! Postoji li na cijelom svijetu biće koje bi moglo i imalo pravo oprostiti?Ja ne želim harmoniju,ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu.Radije ću ostati sa svojim neosvećenim patnjama.Radije ću ostati na svojoj neosvećenoj patnji i na svom neiskaljenom ogorčenju,makar i ne bio u pravu.Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji,nije za naš džep tolika ulaznina.I zato hitam da vratim svoju ulaznicu.Ako sam pošten čovjek,dužan sam je što prije vratiti.To upravo i činim.Nije da ja Boga ne priznajem,Aljoša,nego mu samo najponiznije vraćam ulaznicu.

To ga još jače rastuži, pa okrene putem na drugu stranu prema staroj sumornoj šumi koja je gorjela u ranim večernjim bojama. Iz livada i vinograda dopirala je pjesma zričaka i miris rane jeseni koja se kao šapat dozrelih usana širila krošnjama drveća i naličjem dozrelog voća i otave. Uza svu ljepotu prirode ostade ovaj put potpuno tup, tuđ samom sebi - hladan bez osjećaja.

Rekao bih da je količina dosade, ako se dosadu može izmjeriti, danas mnogo veća nego nekoć. Jer su nekadašnja zanimanja, barem velikim dijelom, bila nezamisliva bez strastvene predanosti: seljaci zaljubljeni u svoju zemlju; moj djed, čarobnjak lijepih stolova; postolari su znali napamet stopala svojih suseljana; šumari; vrtlari; pretostavljam da su tada čak i vojnici ubijali sa strašću. Pitanje smisla života nije se postavljalo, bilo je njima posve prirodno, u njihovim radionicama, njihovim poljima. Svako je zanimalnje stvorilo vlastiti način mišljenja, vlastiti način postojanja. Liječnik je razmišljao drugačije od seljaka, vojnik se ponašao drukčije od učitelja. Danas smo svi jednaki, ujedinjeni zajedničkom ravnodušnošću prema svom poslu. Ta ravnodušnost postala je strašću. Jednom velikom kolektivnom strašću našega doba.

- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice. - Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata. - Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled. Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se. - Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje... Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć... - Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka. - Loše - rekao je tata i uzdahnuo. - Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu: - Imaginatio destructiva progressiva. - Što? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!? Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik. - Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!

Prijatelja nisam nikada ni želeo da imam, otkako sam navršio dvadesetu i tako odjednom postao nezavistan mislilac. Jedini moji prijatelji su oni, mrtvi koji su mi ostavili svoju književnost, drugih nemam. I oduvek mi je bilo teško imati nekoga i stoga uopšte ne mislim na tako zloupotrebljavanu i mučnu reč, kao što je reč prijateljstvo. I već vrlo rano na mahove uopšte nisam nikoga imao, svi drugi su imali nekoga, ja nisam imao nikoga, bar sam znao da nemam nikoga iako su drugi još insistirali na tome da imam nekoga, govorili su imaš nekoga kad sam bio sasvim siguran da nemam nikoga i, možda je odlučila i najviše me uništila upravo misao da mi niko nije potreban. Umislio sam da mi nijedno ljudsko biće ne treba, to i danas umišljam. Niko mi nije trebao, pa prema tome nikoga nisam ni imao. Ali, kako je prirodno, neko ljudsko biće nam je potrebno inače neizbežno postajemo ovakvi kakav sam postao ja: teški, nesnosni, bolesni, u najdubljem značenju reči nemogući. Uvek sam verovao da duhovni rad mogu da obavljam samo sasvim sam, bez ikoga, što je moralo da se pokaže kao zabluda, ali i da nam je neko potreban takođe je zabluda, zato nam je potreban neko i nije nam potreban niko i nekada nam je potreban neko, a nekad nam nije potreban niko, i nekada nam je potreban neko, a istovremeno nam nije potreban niko, sada, ovih dana, opet sam se uverio u tu činjenicu, najapsurdniju od svih; nikada ne znamo, baš nikada, da li nam treba neko ili nam ne treba niko, ili nam u isto vreme treba i neko, i niko, i, kako nam nikada, baš nikada, nije jasno šta izistinski trebamo, da li smo nesrećni i zato nesposobni da otpočnemo neki duhovni rad onda kad mi to hoćemo, kad nam se učini ispravnim.

A venecijanska laguna bi mi, i pored moje velike ljubavi prema Veneciji, ostala strani, čudan i neshvatljiv kuriozitet da nisam, umoran od glupog gledanja jednog istog, na osam dana i noći uzeo čamac, hleb i krevet kod jednog ribara iz Torčela. Veslao sam duž ostrva, gacao mrežom po mrkim, muljevitim sprudovima, upoznao biljke i životinje lagune, disao i posmatrao njen jedinsveni vazduh, i od tada mi je ona prisna i prijateljska. Tih osam dana sam verovatno mogao da potrošim na Ticijana i Veronezea, ali u onom ribarskom čamcu sa trouglastim zlatnomrkim jedrom naučio sam da bolje razumem Ticijana i Veronezea, nego u Akademiji i duždevoj palati. I ne samo nekoliko slika, već i čitava Venecija nije za mene više samo lepa zagonetka koje se plašim, već je postala mnogo lepša stvarnost koja mi pripada i na koju, zato što je razumem, imam pravo.

Kod mnogih od onih nebrojenih koji su se u novije vreme umorno i s verom poklonički vraćali postojbinskoj kolevci čovečanstva i kulture i bacali pred noge velikom Konfuciju i velikom Lao-Ceu, radi se jednostavno o dubokoj čežnji za onom božanskom dokolicom koja se tu upražnjava. Šta je čarolija Bahusa koja oslobađa briga i slatka, sanjiva slast hašiša prema beskrajnom miru onoga ko je pobegao od sveta i koji sedeći na rubu planine, posmatra kretanje svoje senke, a svoju dušu, koja pažljivo osluškuje, pušta da se slije sa neprestanim, tihim, opojnim ritmom kruženja sunca i meseca. Mi smo kod nas, na jadnom Zapadu, pocepali vreme na najsitnije delove od kojih svaki ima još vrednost novčića; a tamo, vreme još uvek nije isparčano, teče u valovima koji stalno rastu i koji su dovoljni da ugase žeđ jednog sveta, tamo je vreme neiscrpno, kao so u moru i svetlost zvezda.

Ali što je sve to prema činjenici da si otjeran na široki ocean gdje pouzdano nema ni obale, ni kopna, ni otoka na najmanje tri tisuće milja? Sada vidjeh kako je providnosti Božjoj lako učiniti od najgoreg položaja u kojem čovjek može biti, još gori. Sada sam pomišljao na svoj pusti, osamljeni otok kao na najugodnije mjesto na svijetu, i jedina sreća što ju je moje srce moglo poželjeti bila je da se opet nađem tamo. U gorućoj želji ispružih ruke prema otoku. ''O sretna pustinjo!'' rekoh, ''nikad te više neću vidjeti! O nesretni stvore'', rekoh sam sebi, ''kamo to ideš?'' Tada sam sebe prekorih zbog svoje nezahvalne naravi i sjetih se kako sam se tužio na svoju osamljenost. A sada, što bih dao da sam opet tamo na obali! Tako mi nikada ne vidimo pravo stanje našega položaja dok god nam ga njegova suprotnost ne ocrta jasnije. I tek kada izgubimo ono što imamo, tek onda to znamo cijeniti.

Allahu moj, ja Te molim za Tvoju ljubav, ljubav prema onima koji Tebe vole i ljubav prema djelima koja će mi priskrbiti Tvoju ljubav. Allahu moj, ljubav koju si mi podario usmjeri prema nome što Ti voliš, ono što si mi uskratio što ja volim nadomjesti mi onim što Ti voliš. Allahu moj, učini da mi ljubav prema Tebi bude draža od ljubavi prema porodici, imetku, i od hladne vode kada sam veoma žedan. Allahu moj, učini da me Ti voliš, Tvoji meleki, vjerovjesnici i poslanici i Tvoji dobri robovi. Učini me od onih koji Te vole i koji vole Tvoje meleke, vjerovjesnike i poslanike, i Tvoje dobre robove. Allahu moj, oživi moje srce ljubavlju prema Tebi i učini me onakvim kakvim ćeš Ti biti zadovoljan. Allahu moj, učini da Te svim srcem volim i da krajnjim naporom nastojim da Te učinim zadovoljnim sa mnom. Allahu moj, učini da sva moja ljubav bude usmjerena prema Tebi i učini da svaki postupak koji uradim bude s ciljem da Tebi udovoljim.

Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.

Zašto odbijati točno definirati problem kada nam to omogućuje da ga riješimo? Zato što definirati problem znači priznati da postoji. Zato što definirati problem znači dopustiti sebi da saznate što zapravo želite, od primjerice, prijatelja ili partnera - a onda kada to ne dobijete, bit ćete toga bolno svjesni i boljet će vas, vrlo jasno i određeno. Ali iz toga ćete nešto naučiti i ubuduće ćete moći iskoristiti to što naučite. Alternativa toj jednokratnoj oštroj boli jest tupa neprekidna bol beznađa, neodređena osjećaja neuspjeha i osjećaja da vrijeme, dragocjeno vrijeme, nepovratno prolazi. Zašto odbijati točno definirati? Zato što, dok odbijate definirati uspjeh (a samim time sebi onemogućujete da uspijete), istodobno odbijate definirati neuspjeh tako da ga ne ćete primijetiti kada ga iskusite i ne će vas boljeti. Ali to ne ide tako! Ne možete se tako lako prevariti - osim ako već niste prešli dalek put na toj stazi! Umjesto toga, stalno ćete biti razočarani u vlastitomu Biću, a s time dolaze i samoprijezir i sve veća mržnja prema svijetu koji sve to omogućuje (ili rastvara).

Kao što stari mitovi govore, mi smo jednako djeca neba i Zemlje. Kroz vrijeme svog boravka na ovom planetu sakupili smo opasno evolucijsko breme, naslijeđene sklonosti prema agresiji i ritualu, podčinjavanje vođama, mržnju prema strancima, što sve sada dovodi u pitanje naše preživljavanje. Ali stekli smo suosjećanje za druge, ljubav prema djeci i djeci naše djece, želju da učimo iz povijesti i uzvišenu strastvenu inteligenciju – očito oružje našeg preživljavanja i napretka. Koji će oblici naše prirode prevladati nesigurno je, posebno ako su naši pogledi, razumijevanje i vidici vezani isključivo za Zemlju – ili, još gore, za jedan mali dio nje. Ali tamo gore u beskraju svemira očekuje nas neizbježna budućnost. Za sada nema još nikakvih sigurnih signala izvanzemaljske inteligencije i stoga se pitamo da li civilizacije poput naše uvijek srljaju neumoljivo, nepromišljeno, prema samouništenju. Nacionalne granice su nezamjetljive kada Zemlju gledamo iz prostora. Fanatični etnički, religijski, nacionalni šovinizmi teško se mogu održati kada promatramo naš planet kao nježan plavi polumjesec kako se gasi poput sve slabije točke svjetlosti usred zvjezdanog tkanja. Putovanja proširuju vidike.

Nitko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i nitko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I nitko ih ne bi oborio, da ne postanu smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće... A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest u narodnom tijelu, kao izrasline. Kad jedna izraslina otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko je brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom meknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinićemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Kad mladost jednom prođe, nastupa dekadencija, starost koja ostavlja neizbrisive tragove, dolaze bolesti, a prijatelji odlaze. Na kraju krajeva, nastavljanjem života ništa se ne dobija; naprotiv, otvaraju se samo nove mogućnosti za patnju." "BILA JE TO LEPA USPOMENA IZ ŽIVOTA: SUMRAK, MUZIKA KOJA ISPREDA SNOVE S DRUGE STRANE SVETA, TOPLA I UTUTKANA SOBA, ZGODAN MLADIĆ PUN ŽIVOTA, KOJI JE PROLAZIO, ODLUČIO DA ZASTANE I ZAGLEDAO SE U NJU." "ČITAVOG ŽIVOTA JE SAMO NEŠTO ČEKALA; OCA DA SE VRATI S POSLA, PISMO OD MLADIĆA KOJE NIKAKO NIJE STIZALO, ISPITE NA KRAJU GODINE, TRAMVAJ, AUTOBUS, TELEFONSKI POZIV, RASPUST, KRAJ RASPUSTA. A SADA JE MORALA DA ČEKA I SMRT, KOJA ĆE DOĆI ZAKAZANOG DANA. - To se samo meni može desiti. Ljudi obično umiru onda kad se tome najmanje nadaju." "Kad je postigla gotovo sve što je želela u životu, zaključila je da taj život nema smisla, jer su svi dani jednaki. I odlučila je da umre." "I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje - ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji - a ogorčeni i danima i noćima odmeravaju i pretresaju besmisao i veličinu tog postupka. To su i jedini trenuci kada bi ogorčeni smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevice." "Možemo u životu činiti svakakve greške. Izuzev jedne: one koja će nas uništiti." "Sve je pogrešno. Jer ako ceo svet o nečemu sanja, a samo neznatna manjina to otvari, onda se svi osećaju kao kukavice." "PROVEO SAM JEDAN DEO SVOG ŽIVOTA GLEDAJUĆI VETAR, ALI SAM ZABORAVIO DA SEJEM, I NISAM ISKORISTIO SVOJE DANE, NITI SAM POPIO VINO KOJE MI JE BILO PONUĐENO. ALI JEDNOG DANA OSETIO SAM DA SAM SPREMAN I VRATIO SAM SE SVOME POSLU. ISPRIČAO SAM LJUDIMA SVOJE VIZIJE RAJA, KAO ŠTO SU BOG, VAN GOG, VAGNER, BETOVEN, AJNŠTAJN I DRUGI MUDRACI ČINILI PRE MENE." "POGLEDAJ DOBRO MOJE LICE. SAČUVAJ GA U OČIMA SVOJE DUŠE, DA BI MOGAO JEDNOG DANA DA GA NASLIKAŠ PO SEĆANJU.

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

...u Evropi, tokom XVI i XVII veka, više žena bilo pogubljeno zbog čedomorstva nego zbog bilo kojeg drugog zločina, osim veštičarenja, optužbe koja je takođe podrazumevala ubijanje dece i druga narušavanja reproduktivnih normi. Značajno je i to da su i u slučaju čedomorstva i veštičarenja propisi koji su ograničavali zakonske odgovornosti žena bili ukinuti. Tako su žene po prvi put ušle u evropske sudnice, u svoje ime, kao pravno zrele osobe, pod optužbom da su veštice ili ubice dece. Pored toga, podozrenje koje se u tom periodu pojavilo prema babicama – što je vodilo ka uvođenju muških lekara u sobe za porođaj – više je poticalo iz straha vlasti zbog čedomorstva nego iz navodne medicinske nestručnosti babica. S marginalizacijom babica započinje proces u kojem su žene izgubile kontrolu nad rađanjem i bile svedene na pasivnu ulogu u donošenju dece na svet, dok je na muške lekare počelo da se gleda kao na prave „davaoce života“ (kao u alhemičarskim sanjarijama renesansnih čarobnjaka). S tim pomakom, prevagnula je nova medicinska praksa, koja je u hitnim slučajevima životu fetusa davala prednost nad životom majke. To je bilo u suprotnosti s tradicionalnim procesom porođaja, nad kojim je žena imala kontrolu; da bi se to postiglo, iz sobe za porođaj trebalo je prvo izbaciti zajednicu žena koja se okupljala oko postelje buduće majke, a babice staviti pod nadzor lekara ili ih unajmiti da bi nadzirale žene

Bilo je to u Veneciji, u jesen, u jednom od onih salona u kojima se tuđinci prolazno okupljaju oko domaćice koja je tuđinka kao i oni. Ovi ljudi stoje unaokolo sa svojom šoljom čaja i ushićeni su kad god ih neki vični sused hitro i krišom okrene prema vratima da im se došapne neko ime koje zvuči venecijanski. Oni su spremni na najfantastičnija imena, ništa ih ne može iznenaditi; jer ma koliko inače bili štedljivi u doživljavanju, u ovom gradu se nonšalantno predaju najpreteranijim mogućnostima. U svom običnom životu oni neprestano brkaju izvanredno sa zabranjenim, tako da se očekivanje čudesnog, koje sad sebi dozvoljavaju, javlja na njihovim licima kao grub, raspustan izraz. Što im se kod kuće samo za koji trenutak dešava na koncertima ili kad su sami s nekim romanom, to oni pod ovim laskavim okolnostima izlažu svačijem pogledu kao opravdano stanje. Kao što, sasvim nepripremljeni, ne shvatajući opasnost, dozvoljavaju da ih gotovo smrtonosna priznanja muzike nadraže kao telesne indiskrecije, tako se, ni najmanje ne savladavši postojanje Venecije, predaju nagradi koju pruža nesvestica u gondolama. Ne više skorašnji bračni parovi, koji su tokom celog putovanja izmenjivali samo reči pune mržnje, tonu u ćutljivo podnošenje; muža obuzima prijatan umor njegovih ideala, dok se ona oseća mlada i tromim domaćima podsticajno klima glavom, s osmehom kao da su joj zubi od šećera pa se neprestano tope. A kad se posluša šta govore, ispada da putuju sutra ili prekosutra ili krajem nedelje. Tu sam, dakle, stajao među njima i radovao se što neću otputovati. Ubrzo će zahladneti. Meka, kao opijumom uspavljujuća Venecija njihovih predrasuda i potreba nestaće sa ovim somnolentnim strancima, i jednog jutra će se pojaviti ona druga, stvarna, budna, do prskanja krta, nimalo nastala u snovima : ona usred ništavila na potonulim šumama željena, s mukom postignuta i najzad toliko potpuno postojeća Venecija. Očvrslo, na najneophodnije ograničeno telo, kroz koje je i noću budni arsenal slao krv svoga roda, i prodoran duh ovoga tela koji se neprestano širi i koji je bio jači od mirisa aromatičnih zemalja. Sugestivna država, koja je so i staklo svoje bede menjala za blaga naroda. Lepa protivteža sveta, koja je sve do svojih ukrasa puna latentnih energija što su se granale u sve tananije živce - : ova Venecija.

Oko se sporo privikava na polutamu, na zalelujanu prostoriju bez jasnih kontura, na treperave senke. Privučen plamenom, pogled se ustremljuje na lampu, na tu još jedinu svetlu tačku u velikom mraku sobe, ustremljuje se na nju kao zalutala muva i zaustavlja se na tom jedinom izvoru svetlosti, koje treperi kao neka daleka, slučajna zvezda. Na trenutak zaslepljeno i kao omađijano tom svetlošću, oko ne vidi ništa drugo do tu svetlost, ništa, ni druge senke, ni zalelujane površine, ni krpe koje se klate; ništa. Oko vidi samo tu svetlost, taj grebenasti plamen, nekako izvan prostora, kao što su zvezde izvan prostora, a zatim počinje polako da je rastvara (tu svetlost), da je prelama kroz svoju prizmu, da otkriva u njoj sve boje spektra. I tek tada, kada ju je rastvorilo, kada ju je raščinilo, oko otkriva, u sporim talasima sve bleđe svetlosti koja se širi oko plamena, sve ono što se još može otkriti međ naborima senki i praznine: prvo cilinder, taj kristalni omotač plamena, u prvi mah sasvim neprimećen, apstrahovan, kao da je to samo eho plamena i svetle jezgre, eho iza kojeg nastupa tama, jasno, kao da je svetlost izrezana staklom, kao da je smeštena u jamu, ukopana u mrak, pa okolo vlada ne samo pomračina, nego neka druga materija, gusta i sasvim različite specifične težine od one kojom je obavijen plamen. Ali to traje samo tren. Samo dok se oko ne privikne na tamu, nego na svetlost. Tada oko otkriva polako varku i vidi garež na bokovima cilindra, garež koja se preliva iz karatamnog u srebrnkasto, kao na oslepelom ogledalu, i vidi da taj stakleni omotač nije granica svetlosti, kao što otkriva, ne bez čuđenja, i da je srebrnkasti preliv gareži takođe varka, a da poređenje sa oslepelim ogledalom nije igra duha nego igra svetlosti, jasno vidljiva u okruglom ogledalu koje stoji uspravno iza cilindra i u kojem se vidi drugi plamen, plamen-blizanac, gotovo nestvaran, ali plamen; i ako ga oko sve dosad nije primećivalo, to je bilo samo stoga što se duh opirao toj varci, što duh nije hteo da prihvati privid (kao na onom crtežu gde oko vidi belu vazu, vazu ili peščanik, ili putir, sve dok duh – volja? – ne otkrije da je ta vaza praznina, negativ, dakle privid, a da su pozitivna i, dakle, stvarna ona dva identična profila, ona dva lika okrenuta licem jedan prema drugom, taj simetrični "en face", kao u ogledalu, kao u nepostojećem ogledalu, čija bi osa prolazila kroz osu sad već nepostojeće vaze-peščanika, putira, sasude, dvostrukom, zapravo, ogledalu, kako bi oba lika bila stvarna, a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio samo odraz, odjek onog prvog, i tada više ne bi bili simetrični, ne bi bili čak ni stvarni; kako bi, dakle, oba lika bila ravnopravna, oba platonovski prauzori a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio nužno samo "imitatio", odraz odraza, senka; pa stoga ta dva lika, posle dužeg posmatranja jednako se približavaju jedan drugom, kao u želji da se spoje, da potvrde svoju identičnost).

Ljudi vole zabavljače ne zbog njih samih nego zbog prijatnosti koje nam pružaju u društvu. Dakle oni čiji je motiv prijateljstva koristoljublje vole drugog zbog spostvene koristi, a prijateljstvo onih koji vole zbog prijatnosti i uživanja zasniva se na onome po čemu je to prijatno za njih. Nije, dakle neko predmet njihove naklonosti odnosno prijateljstva zato što poseduje te i te moralne kvalitete, to jest što je takav i takav, nego zato što im je koristan ili prijatan. Takva prijateljstva se zasnivaju na slučajnim, spoljnim obzirima; prijatelj tu nije voljen kao ličnost, nego zato što u jednom slučaju pruža korist a u drugom uživanje. Zato se ovakva prijateljstva lako rasturaju, budući da obe strane ostaju iste, hoću da kažem, čim prestanu da budu korisni ili da pružaju zadovoljstvo, gasi se i naklnost prema njima. A korist nije održiva stalno, nego varira prema prilikama. Zato, razume se, čim iščezne takav razlog prijateljstva, isčezava i prijateljstvo, jer se samo na takvim spoljnim okolnostima zasnivalo

U trenucima kad telo oslobodi dušu, ona se penje u nebesa ili silazi u pakao, zavisno od stanja duha osobe kojoj se to dešava. Na oba ta mesta, ona uči ono što joj treba; kako da uništi svog bližnjeg ili kako da ga izleči. Vera nije želja. Vera je Volja. Želje su nešto što mora da se utoli, a Volja je, sama po sebi, jedna snaga. Volja menja prostor oko nas... A postoji li išta što možemo da sačuvamo za sebe? Sve što imamo, poklonićemo jednog dana. Drveće daje da bi nastavilo da živi, jer kad bis e čuvalo, prestalo bi da postoji. ... najveća je zasluga ne onoga koji nudi već onog koji prima ne osećajući da je dužan. Čovek daje malo kad raspolaže samo materijalnim dobrima; ali daje mnogo kad predaje celog sebe. Svi nastoje da budu zadovoljni onim što imaju. Osim sebe. Osim tebe. Osim nekih retkih pojedinaca poput nas, koji moraju malo da se žrtvuju, u ime jednog našeg cilja. Živeti kao ljudsko biće i kao božanstvo. Prelaziti iz stanja opuštenosti u stanje transa, iz transa u blizak kontakt sa drugima, a iz tog kontakta ponovo u stanje napetosti, i tako redom, kao zmija koja grize sopstveni rep. Naravno da nije nimalo lako - pre svega zato što zahteva bezuslovnu ljubav, koja se ne plaši patnje, ni odbijanja, ni gubitka. Ali, onaj ko se jednom napio te vode, nikad više neće moći da utoli žeđ na drugom izvoru. ... nema potrebe da hvalite zemlju. Ona će uvek biti velikodušna prema vašoj zajednici. Važno je hvaliti ljudsko biće. ... promene se dešavaju samo onda kad su naši postupci u potpunoj suprotnosti sa svim onim na šta smo navikli. ... jer smo svi mi osuđeni na samoću, i uspevamo da vidimo sebe jedino u pogledima drugih ljudi. ... ljubav ispunjava sve. Ne može biti predmet želje, jer je sama sebi cilj. Ne može da vara, jer niko ne može da je poseduje. Ne može da se zarobi, jer je kao nabujala reka koja preplavljuje svaku branu. Ko pokuša da je zauzda, preseći će izvor koji ga napaja, a u tom slučaju, voda koju je uspeo da sakupi postaće ustajala kao bara puna žabokrečine. Novi svet pripada Majci koja je došla, zajedno s Ljubavlju, da odvoji nebesa od vode. Ko veruje da je promašio u životu, grešiće i dalje. Ko je ubeđen da ne može drugačije da postupa, biće uništen rutinom. Ko je odlučio da se odupre promenama, biće pretvoren u prah i pepeo.

Ubrzo sam shvatio da u meni postoje dva Akropolja, dnevni i noćni. Prvi je bio analitičan, s vodičevom glavom. Provera plana, istraživanje strukture celine, dodirivanje kamenja, zamišljanje onog što je propalo - poput studije anatomije iskopane životinje. Prvi pokušaji privikavanja, uspostavljanja ličnog odnosa prema spomeniku kulture. "Za sebe" sam izabrao Propileje i Partenon. Zbog njihove energije, mase i reda. Hram Nike je bio suviše filigranski da bih osetio njegovu kamenu materijalnost - pre je na mene ostavljao utisak uspešne kopije, Dobro urađenog zadatka na klasičnu temu. Najteže mi je bilo da uspostavim vezu s Erehtejonom. Portik karijatida ružile su metalne cevi podupirača koji su građevini oduzimali smisao i planiranu lakoću. Same karijatide, ubogaljene i lišene šarma, kao da su se zaustavile na pola puta između ljudskog oblika i stuba. Nad tamnim jezerom starih atinskih kultova ovaj jonski hram kao da govori o nemogućnosti povezivanja drevne vere s novim arhitektonskim izrazom. Drugi Akropolj - noćni, upaljen na nebu, koji se u celosti prepušta pogledima. Sedao bih na Brdo Muza, kraj samog spomenika Filopapu. Odozdo, iz sirotinjske četvrti Plaka, dopirala je banalna, svakodnevna vreva. U mraku se sjajio kreč belih kuća. U vazduhu se dizao miris ovčetine, maslina i belog luka. Akropolj u vencu mirisa crnog luka. Levo, među drvećem, svake večeri izvođena je predstava 'Son et Lumiere'. Sofoklovi horovi plakali su čas na francuskom, čas na engleskom. Svetlost je iz noći izvlačila fragmente svetog brežuljka. Crveni sjaj reflektora imitirao je požare. Tada je za mene Akropolj bio skulptura; ne arhitektonski kompleks, već skulptura. Ruinirana južna kolonada Partenona, nisko posečena stabla stubova izazivali su grč u mom srcu. Kamenje se borilo s napadom pustoši. S estetskog plana Akropolj se u mojoj svesti prebacio na plan istorije. Nisam mogao da ponovim ni uzbuđenje, ni molitve humaniste iz prošlog veka.(...) Akropolj koji mi se nalazio pred očima, sveden na skelet, odran od tela, za mene je istovremeno bio delo volje, reda i haosa, umetnika i istorije, Perikla i Morosinija, Iktinoja i lupeža. I, dodirujući pogledom njegove rane i ožiljke, osetio sam kako se u meni mešaju divljenje i sažaljenje. Ako sam crpeo posebno osećanje sreće u opasnosti, po svoj prilici to je proisticalo iz svesti o toj neobičnoj činjenici da sam "uspeo da stignem", pre nego što podelimo sudbinu svih ljudskih tvorevina na mračnom poluostrvu vremna, pre nepoznate budućnosti.

Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. Sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavlјenom moralnom kočnicom ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišlјenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš” – izraz koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca. Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je da ugrabi samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu i zato će smatrati da je to sada nešto „njegovo”. Iz te svoje tekovine ili bolјe reći plena, gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće „korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta, toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: „Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Nјemu je izgledalo nepojmlјivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmlјivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan. Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije cilјeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržlјao. Pored poluintelektualca koji je uspeo, postoji i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavlјen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste. Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: 1. Da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca prestane da slabi; 2. Da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju da spreči pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.