Pa Tama Quotes

Tama na sa akin 'yung maligaya ako paminsan-minsan. Para kapag malungkot ako, masasabi ko sa sarili ko: Minsan naman, maligaya rin ako.

Paano mo malalaman kung hindi ka magtatanong? Pero andami-dami nating nalalaman kahit hindi tayo nagtatanong. Paano ka pa magtatanong kung alam mo na ang sagot. Pero paano ka magtatanong kung hindi mo alam kung ano ang iyong itatanong? Paano mo sasagutin ang tanong sa iyo kung hindi mo alam ang isasagot? Paano ka sasagot kung hindi mo alam ang tanong. (Kunsabagay, sa buhay na ito, madalas, tama ang sagot, mali nga lang ang tanong).

I’ll wait for you.. I can do that, right? hihintayin kita hanggang sa magsawa ako kakaintay sayo.. hanggang sa mapagod ako.. hanggang sa mawalan na ako ng lakas kakaintay sayo..” “Wag na Athena.. please. Wag mo na akong intayin..” “Pero gusto ko.. Hayaan mo na lang akong mag hintay kahit na alam kong wala na akong iniintay pa. Tama na, please.. Wag mo na akong intayin.. yun na lang hinihiling ko..” he sighed while I cried. “Wag ka namang umiyak oh.. please.. “Bakit hinde ako iiyak? Eh mawawala ka na sakin..” “Hinde naman ako mawawala eh.. “Magkatabi naman tayo sa classroom diba? Magkakasama rin naman tayo.. Magkaibigan pa rin tayo..” naiyak ako lalo sa huling sinabi niya.. “I love you.. I’m sorry Athena.. Bye..

Kaya makapal ang mukha ko at matigas ang bituka,e. Hindi kilala ang pagsuko dahil hangga't wala akong inaapakang tao, inilalaban ko ang magpapasaya sa puso ko- kahit mabasted nang ilang libong beses, 500 doon ay sa text pa; kahit hindi matanggap sa audition para sa role ni Pilosopo Tasyo sa El Fili; kahit madalas palakol sa exam; kahit hindi ako laging nakakapasa sa kung ano ang tingin ng iba na disente at tama, go pa rin. Sabi nga ng paborito kong mga philosophers, "Laban, laban!" [Sexbomb Girls]. Bawal bumawi kung ang gusto mo lang naman mapalanunan ay ligaya at pagmamahal.

Oko se sporo privikava na polutamu, na zalelujanu prostoriju bez jasnih kontura, na treperave senke. Privučen plamenom, pogled se ustremljuje na lampu, na tu još jedinu svetlu tačku u velikom mraku sobe, ustremljuje se na nju kao zalutala muva i zaustavlja se na tom jedinom izvoru svetlosti, koje treperi kao neka daleka, slučajna zvezda. Na trenutak zaslepljeno i kao omađijano tom svetlošću, oko ne vidi ništa drugo do tu svetlost, ništa, ni druge senke, ni zalelujane površine, ni krpe koje se klate; ništa. Oko vidi samo tu svetlost, taj grebenasti plamen, nekako izvan prostora, kao što su zvezde izvan prostora, a zatim počinje polako da je rastvara (tu svetlost), da je prelama kroz svoju prizmu, da otkriva u njoj sve boje spektra. I tek tada, kada ju je rastvorilo, kada ju je raščinilo, oko otkriva, u sporim talasima sve bleđe svetlosti koja se širi oko plamena, sve ono što se još može otkriti međ naborima senki i praznine: prvo cilinder, taj kristalni omotač plamena, u prvi mah sasvim neprimećen, apstrahovan, kao da je to samo eho plamena i svetle jezgre, eho iza kojeg nastupa tama, jasno, kao da je svetlost izrezana staklom, kao da je smeštena u jamu, ukopana u mrak, pa okolo vlada ne samo pomračina, nego neka druga materija, gusta i sasvim različite specifične težine od one kojom je obavijen plamen. Ali to traje samo tren. Samo dok se oko ne privikne na tamu, nego na svetlost. Tada oko otkriva polako varku i vidi garež na bokovima cilindra, garež koja se preliva iz karatamnog u srebrnkasto, kao na oslepelom ogledalu, i vidi da taj stakleni omotač nije granica svetlosti, kao što otkriva, ne bez čuđenja, i da je srebrnkasti preliv gareži takođe varka, a da poređenje sa oslepelim ogledalom nije igra duha nego igra svetlosti, jasno vidljiva u okruglom ogledalu koje stoji uspravno iza cilindra i u kojem se vidi drugi plamen, plamen-blizanac, gotovo nestvaran, ali plamen; i ako ga oko sve dosad nije primećivalo, to je bilo samo stoga što se duh opirao toj varci, što duh nije hteo da prihvati privid (kao na onom crtežu gde oko vidi belu vazu, vazu ili peščanik, ili putir, sve dok duh – volja? – ne otkrije da je ta vaza praznina, negativ, dakle privid, a da su pozitivna i, dakle, stvarna ona dva identična profila, ona dva lika okrenuta licem jedan prema drugom, taj simetrični "en face", kao u ogledalu, kao u nepostojećem ogledalu, čija bi osa prolazila kroz osu sad već nepostojeće vaze-peščanika, putira, sasude, dvostrukom, zapravo, ogledalu, kako bi oba lika bila stvarna, a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio samo odraz, odjek onog prvog, i tada više ne bi bili simetrični, ne bi bili čak ni stvarni; kako bi, dakle, oba lika bila ravnopravna, oba platonovski prauzori a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio nužno samo "imitatio", odraz odraza, senka; pa stoga ta dva lika, posle dužeg posmatranja jednako se približavaju jedan drugom, kao u želji da se spoje, da potvrde svoju identičnost).

Ugovor Raspolažeš mrakom a tvoje blijedo lice ostaje nepromijenjeno od godina čipke i optimizma. Nakon silnih ulica poput ilegalca udružuješ se u urotu protiv sebe. Vraćajući se nekadašnjem domu vraćaš i tuđe surovo i mršavo lice potrošene mladosti. Govornica u tvoje ime izdiše spisak stvari koje traže peglanje. Berberin oslobađa perut iz kose onoga koji je pokorio Kartagenu i Ande i sada spokojno spava omamljen astrologijom. Jutro tvojih kasnih godina najavljuje prvi snijeg smrvljenih analgetika zavjeru pijanih činjenica desant na vjetru i vjetar u centru praemocije. Raspolažeš mrakom pa opet ništa od svega toga nije dovoljno da bi se ispoštovao davni ugovor zapisan u pjesmi.