Oulipo Quotes

Question your tea spoons.

What we need to question is bricks, concrete, glass, our table manners, our utensils, our tools, the way we spend our time, our rhythms. To question that which seems to have ceased forever to astonish us. We live, true, we breathe, true; we walk, we go downstairs, we sit at a table in order to eat, we lie down on a bed on order to sleep. How? Where? When? Why? Describe your street. Describe another. Compare.

It seems that the Parisian Oulipo group has recently constructed a matrix of all possible murder-story situations and has found that there is still to be written a book in which the murderer is the reader. Moral: there exist obsessive ideas, they are never personal; books talk among themselves, and any true detection should prove that we are the guilty party.

Scots from hogtowns or cowtowns work from cockcrow to moondown -- to chop down woodlots, to plow down cornrows.

Oulipo does not “explain” poetry, Ouilpo tries to find constraints for new kinds of poems. Oulipo is not into theory, it is a place of creation.

The truth is that the Quarrel of the Ancients and the Moderns is permanent. It began with Zinjanthropus (one million seven hundred and fifty thousand years ago) and will end only with humanity-- or perhaps the mutants who succeed us will take up the cause.

Spavaća mu je soba postala knjižnicom, pa mu se događaju buđenja u kojima je umoran zbog svega onoga što piše u knjigama oko njega. Doista, činilo mu se da ga noću napadaju i pisci i junaci te da biraju noćno doba zato što je tada bez načina da se obrani.

Poveznica knjige i osobe koja ju čita nalazi se već u samom izboru knjige: odrednici njezina žanra, naslova, spisateljskoga stila pa i samoga autora. Posebne spojnice čine citati koje čitatelji izdvajaju. Svaki izdvojen citat upućuje na onaj dio teksta u kojemu je čitatelj junak toga teksta. Prepoznati se u tekstu znači živjeti u tekstu koji je napisan upravo o tebi – čitatelju, junaku.

Il a sorti son carnet, un stylo, il tente de s'abstraire des cris, du bruit, il prend des notes: Épuisement d'un lieu improbable. Mais non. Pourquoi marcher à l'ombre de Perec? Pourquoi ne s'affranchit-il jamais des influences, des figures tutélaires? Pourquoi, quand il ne craint pas d'être un imposteur, n'est il qu'un gamin en quête d'adoubement? Posément, il inscrit Mode avion.

Victor vient de poser le dernier mot au court livre qui raconte l'avion, l'anomalie, la divergence. Comme titre il a pensé à Si par une nuit d'hiver deux cent quarante-trois voyageurs — et Anne a secoué la tête —, puis il a voulu en faire l'incipit et Anne a soupiré. Ce sera finalement un titre bref, un seul mot. Hélas, L'Anomalie était déjà pris.

Une traduction est une œuvre, les traducteurs sont des auteurs.

Je me souviens de "Dop Dop Dop, adoptez le shampooing Dop". (Je me souviens, 1978)

Uvijek je sve povezano, samo je pitanje što je kome poznato. Pero Horvat - junak romana Atanor

Tvoje je pisanje kao alkohol: u njemu nema vode. Zato te i razumiju oni koji žele biti (o)pijani. Nada Horvat - junakinja romana Atanor

Usmjerimo li se samo na tijela, iz vidokruga nam nestaju zvijezde, snovi i ljubavi, pogonska goriva naših „atanora“ u kojima se grijemo i podgrijavamo od rođenja do smrti. Iz vidokruga nam nestaju i nastojanja naših predaka da proniknu u tajnu svijeta.

U ovoj priči glavni je junak Vatroslav Pero Horvat. On ne pamti roditelje i u vlastitu je svijetu ono što je svemiru vodik – element koji se susreće posvuda, ali u malim količinama.

Ostavljao je dojam kao da se nikada neće vratiti, ali i kao da će ga sve što mu pripada uvijek dočekati.

Motreći ju, sve mu je postalo zanimljivo. Čak i ono što je najteže: živjeti vlastiti život.

Prihvati li se mogućnost da i književnost izgrađuje sustav, tada je okruženje književnoga lika mreža, a sam književnik lik pojedinac je koji je pokrenuo kotač odnosno sustav.

Knjiga je kotač i ima vlastiti život, jednako kao što je i život kotač koji se uvrće u vlastitu knjigu.

Ozana Nada Horvat pjesnikinja je i izražava se riječima. Njezine su pjesme izravni prijenosnici čuvstava koje u njoj pobuđuju ljudi i priroda. Dok je u stanju pjesničkoga zanosa, oči su joj suhe, premda su joj osjetila uznemirena, i u stanju je povišene temperature. Tek kada ju pjesnički zanos mine i kada pjesme čita u sebi ili ih naglas izgovara, tada je čitateljski ganuta. Ta dva zanosa – čitateljski i stvarateljski – Ozana Nada Horvat ne poistovjećuje. Kada je pjesnik, tada je kozmos. Kada je poezijom obuzet čitatelj, tada je otisak u koji je kozmos upisao svoje ime.

Prostor pjesme kozmička je plazma, a glasovi uklesani u riječi i stihove spomenici su zajedničkim zračenjima jednoga sa samim sobom i jednoga s mnogima

Uz kozmogonijske stihove Vatroslav Pero Horvat vraća se u svoje prirodno stanište, aktivan je primatelj i davatelj kozmičkoga zračenja. On je vodik i unatoč tome on je zraka, ali i snop zraka. Vatroslav Pero Horvat čitatelj je signala, a time i pjesnik čije su tijelo, misao i duša zbirka otisnutih kozmičkih sila.

Atanor je knjiga igračka. Nije ga potrebno čitati po određenom pravilu, a opet, moguće je slijediti periodni sustav elemenata i prateći orbitale ili periode otkrivati u njih upisani model svemira.

U Vatikanu se čuva rukopis Speculum veritatis u kojemu se nalazi slika na kojoj Merkur u jednoj ruci drži telum passionis, a drugom rukom okreće kotač s osam podjeljaka. Kotač je to koji označava proces, a dijelovi kotača prikazuju ključne sastavnice procesa: smjene godišnjih doba, ciklike i sezone. Kotač, taj omiljeni simbol alkemije, jednom pokrenut okreće se milenijima i okretat će se i nadalje. U njegovu je okretanju sadržana kružnost procesa, uzlijetanje i slijetanje, cikličnost i kruženje, silazak Boga k čovjeku i uzdizanje čovjeka k Bogu, tu su kreposti i poroci te snage i slabosti

Hram je prostor koji okuplja one koji traže duhovno utočište, ali je i prostor posredovanja između tri svijeta – neba, zemlje i ponora. Ako je nebo prostor duha, a zemlja prostor duše, tada se podzemni svijet nameće kao prostor tijela. Ljudska tijela ukapaju se u zemlju nakon što su život provela na ovomu svijetu stremeći ka „nebu“. Njihov dolazak i odlazak s ovoga svijeta posvećuje se u hramu te je hram medij za posredovanje svjetovima u koja dolazimo, napuštamo ih i naposljetku im se vraćamo

Trokut oko kojega se okreće ljudsko postojanje Ozana Nada Horvat naziva transgeneracijskim trokutom čije su ključne točke: predci, roditelji i djeca. U osječkom Parku kralja Držislava šezdesetih je godina postavljena skulptura Majka i dijete umjetnika Stjepana Brlošića. Ozana Nada Horvat svaki put kada prolazi parkom susreće se sa skulpturom i razmišlja o sjedećoj majci koja na koljenima drži uspravljeno dijete. Spojeni čvrstim stiskom ruku i uperenih pogleda jedno u drugoga, majka i dijete svijet su za sebe. U skulpturi oni su doista sami, ali kako je umjetnik za izradu njihovih tijela rabio aluminij, metal koji poput srebra stvara torzijska, refleksijska polja, na pojedinim mjestima skulpture stvara se dojam zrcala, a iz tijela majke i djeteta na takvim zrcalnim mjestima, reflektiraju svi oni kojih u tom trenutku nema – očevi, braće i sestre, bake i djedovi, predci

Novo je doba donijelo mogućnost da svatko od nas postane svojevrsni posvećenik i da jednostavno izađe iz vlastitog života izmještanjem u mrežu i ekran.

Tiskane knjige, novine, pa čak i razglednice, oglasi i osmrtnice za Sunčicu Davorku Završnik u sebi posjeduju snažnu melankoliju. Sve su to predmeti što umnažaju riječi koje posijane pisanjem klijaju u ljudskim duhovima i izrastaju u vlastite živote.

Pojačano pamćenje uzrokovano uporabom olova, suprotno očekivanju, melankoliju nije umanjilo, već ju je osnažilo i cjelokupni planet zarazio se tom bolešću pisaca i umjetnika. Time se potvrdila čudesna težina olova koju su zamijetili još alkemičari i zbog koje im je olovo postalo važnim sastojkom u pokušajima proizvodnje zlata.

nercija koja je upisana u ljudska tijela takva je da ljudi, ti savršeni strojevi, svakoga dana sami sebe napajaju gorivom, prazne se od nakupljenih i prerađenih energenata, treniraju kako bi povećali izdržljivost te čuvaju i održavaju svoja tijela tvornice. I ne samo to, ljudi svoja tijela – tvorničarske spremnike, ukrašavaju i dotjeruju te revnosno potiču na proizvodnju energije preradbom hrane.