Oni Quotes

Give me your honest opinion. I don't want truth with a veil on—I like naked ladies naked.

One more thing." "What." "I think we're dating now." As V barked out a laugh, the cop shrugged. "Come on....I got you naked. You wore a damn corset. And don't get me started about the sponge bath afterward." "Fucker." "To the end.

Up ahead they's a thousan' lives we might live, but when it comes it'll on'y be one.

Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.

Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju

As my friend, I liked you,” I whispered. “As my enemy, I craved you. As a fighter, I loved you, and as my wife”—I slid the ring the rest of the way on—“I keep you.” I squeezed her hand. “Forever,” I promised.

I think we're dating now" "Come on...I got you naked. You wore a damn corset. And don't get me started on the sponge bath afterward.

O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

Oni koji mnogo znaju - malo govore. I obrnuto - najviše govore oni koji ništa ne znaju. To ima veze. Samo mišljenje može čoveka sprečiti da govori.

Jer, o apsolutno svemu smeju govoriti samo oni koji svašta znaju i oni koji ne znaju maltene ništa - s tim što ovi drugi polažu veće pravo, jer znanje u nekoj tački počinje da te ograničava, a neznanje - nikad.

Oni koji imaju svet Neka misle šta će s njim Mi imamo samo reči I divno smo se snašli u toj nemaštini

Imao sam puno takvih dana u životu i pamtim ih samo po tome što sam ih zaboravio... Oni su kao slike u decijim farbankama koje ožive tek kad se oko njih potrudiš, i ja sam, kao i svi, preskocio mnogo stranica tragajuci za slikama koje cu lakše obojiti.

Ne vrijeđa to što oni lažu, jer laž se može svagda oprostiti, laž je draga, jer vodi istini. Nije to, nego me ljuti što lažu i svojoj se laži klanjaju.

Postoje ljudi, koji ti za pet minuta pokvare cijeli dan, a postoje i oni s kojima provedeš minut, a poželiš da traje vječno.

Znate li što je najveća pogreška Hrvata? Zaboravljivost. Slabo sjećanje. Nitko na svijetu tako brzo i savršeno ne zaboravlja zloće što ih je netko počinio na Hrvatima kao oni sami.

Kakimi chertyami oni viigrali holodnuyu voinu?" This translates roughly to: "How the hell did these people win the Cold War?

Besides this earth, and besides the race of men, there is an invisible world and a kingdom of spirits: that world is around us, for it is everywhere; and those spirits watch us, for they are commissioned to gaurd us; and if we were dying in pain and shame, if scorn smote us on all sides, and hatred crushed us, angels see our tortures, recognize our innocence, and God waits ony a speration of spirit from flesh to crown us with a full reward.

Ne merimo se mi prema običnima, već oni prema nama

Nisi ti loš, nego su te zaveli. Upa si u loše društvo. Naplaćuješ struju ljudima. A je li ti ikad palo na pamet, dok si čoviku naplaćiva struju, da bi on moga bit tvoj ćaća? Ili tvoja mater? Znadu li ti ćaća i mater šta ti radiš, Nenade? Jesu te oni tako odgajali, da naplaćivaš struju? Znadu li oni di si ti sad razbojniče?

Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

Nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne, zapravo defektne.

Pazi da ne pogrešiš. Oni što pišu debele knjige nemaju šta da kažu. Naravno, oni koji pišu knjige tanje, imaju da kažu još manje

Ain't you thinkin' what's it gonna be like when we get there? Ain't you scared it won't be nice like we thought? No, she said quickly. No, I ain't. You can't do that. I can't do that. It's too much - livin' too many lives. Up ahead they's a thousan' lives we might live, but when it comes, it'll on'y be one.

Skromni ljudi stidljivo plaču, znaju meru i u plakanju. Mali ljudi ne plaču, već cmizdre, oni nemaju ni pravih muka, ni pravih suza. Lako plaču samo zaboravni. Ima onih koji nikada ne plaču, koji čuvaju suze za svaki slučaj. Malo je života za mnogo plakanja, mnogo je plakanja za malo života

Oni što kopaju, oni valjda mogu zavoljeti samo nedostižno, povremenu uspomenu, možda nešto što ne razumiju. Oni vole izdaleka. Osluškuju. Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.

Pretjerano čitanje ne čini nas pametnijim. Neki ljudi jednostavno 'gutaju' knjige. Oni to čine bez onih neophodnih intervala razmišljanja, koji su potrebni da se pročitano 'svari', preradi, usvoji, razumije. Kod čitanja lični doprinos je potreban kao što je pčeli potreban 'unutrašnji' rad, pa i vrijeme, da sakupljeni cvijetni prah pretvori u med.

Zapazio sam odavno da su svi dobri pisci besramni. Njihovo delo im je važnije od svake stidljivosti. Što ne bi nikada ispričali, oni napišu. Bez obzira na cenu koja, katkad, može biti visoka. Viša od cene lične sreće.

...ja mislim da je umetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspešnim ljudima. Niko bolje ne poznaje ljude od umetnika. A to dragoceno znanje stiče se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.

Od svega ovoga što sledi niko ništa nije znao, i oni koji su me svakog dana viđali nisu znali ništa više od drugih; bili su, u odnosu na mene, kao postelja u kojoj spavam i koja ne zna moje snove. A usotalom, zar ljudsko srce nije ogromno samovanje u koje niko ne može da prodre?

Birds sold as free-range or free-roaming must be given access to the outside, however that is the ony requirement; the area to which they have access may be small, and consist of gravel and no forage of any kind. The term pastured or pasture-raised tends to be more meaningful, as this practice can affect the flavor and size of the birds...The term "natural" is unregulated and essentially meaningless. According to the current USDA standards, no poultry may be given hormones; thus, poultry labeled as "hormone-free" is akin to labeling bottled water "no carbs" or "fat free.

Mene više ništa ne može da porazi. Ni začudi. Ni zasmeje. Zato iskreno sažaljevam žive. Oni ne znaju da je od prostora na zemlji čoveku neophodan samo prostor komotnog ležaja. Od vremena, dok voli. Od imanja, da nije ni gladan ni žedan. Od znanja, da zna svoje telo. Od prava, da sme da ne voli onog koga ne voli. I još ponešto slobode za sebičluk i igru

Univerziteti ne prodaju znanje - objasnio je Tesla. -Oni prodaju status pod maskom znanja. Institucije legitimiziraju pravo mediokriteta da budu dosadni. A ja ne mogu da dišem okružen mrštenjem bez vrednosti. Ne želim!...Ti sigurno znaš da je stvaralaštvo bez igre ili prevara ili zabuna.

što nam ljudi više okreću leđa, više rade na našem usavršavanju: napuštajući nas, oni nas spasavaju.

Mi smo u ratu sve znali. I oni s druge strane su isto sve znali. Svi su sve znali jebote, pa kako smo onda uspjeli s toliko znanja, vrhunac pameti svesti na međusobno uništavanje?

Ciała mężczyzn są znacznie bardziej delikatne niż ciała kobiet, chociaż uważa się inaczej. Oni najważniejsze rzeczy mają na wierzchu, a ich serca biją bliżej skóry, nieosłonięte wypukłością piersi.

Not specifically. "Demons have been on Earth as long as we have. They're all over the world, in their different forms – Greek daemons, Persian daevas, Hindu asuras, Japanese oni. Most belief systems have some method of incorporating both their existence and the fight against them. Shadowhunters cleave to no single religion, and in turn all religions assist us in our battle. I could as easily have gone for help to a Jewish synagogue or a Shinto temple, or – Ah. Here it is.

Adolescenti prolaze teško razdoblje. Odrasli se prema njima ponašaju kao prema djeci, ali očekuju da se oni ponašaju kao odrasli. Zapovijedaju im kao da su male životinje, a onda očekuju da reagiraju kao zrele, uvjek racionalne i samopouzdane osobe. Teško je to vrijeme izgubljenosti i traženja

To choroba, która ich toczy. Choroba, od której oni nie umierają, żyją z tym od lat, od pokoleń. U nich przebiega łagodnie, jak u nas katar. Ale dla nas jest zupełnie nowa, jak dla Indian ospa, jak dla naszych przodków syfilis. Nasze ciała nie potrafią z tym walczyć. Umrą wszyscy, którzy nie są odporni.

umiremo srazmerno broju rechi koje razbacujemo svuda oko sebe.oni koji govore nemaju tajni. a svi govorimo. izdajemo se, krchmimo dushu; svako se, kao dzhelat neizrecivog, upinje da unishti sve tajne, pochev od sopstvenih.

She bent over to pick up her glasses. “Do you need those?” Reagan asked. “Yes”—Cath put them on—“I need them to keep me from becoming the girl in She’s All That.

Danas svako govori svašta, riječi su jeftine, gotovo bez ikakve cijene, postale su svakakve, nema više ljudi rijetke riječi, niti se prepoznaju oni koji šute.

Samo oni pobjeđuju koji ustraju

Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali upravo zbog toga odustaju.

Da. Ljudi vole i svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva. Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. Oni se ponekad čak i vrijeđaju kad im se ne priznaju. Jer oni imaju pravo na njih...

From this moment on, I thought, from this moment on—I had, as I’d never before in my life, the distinct feeling of arriving somewhere very dear, of wanting this forever, of being me, me, me, me, and no one else, just me, of finding in each shiver that ran down my arms something totally alien and yet by no means unfamiliar, as if all this had been part of me all of my life and I’d misplaced it and he had helped me find it. The dream had been right—this was like coming home, like asking, Where have I been all my life? which was another way of asking, Where were you in my childhood, Oliver?

I know, Ma. I'm a-tryin'. But them deputies- Did you ever see a deputy that didn't have a fat ass? An' they waggle their ass an' flop their gun aroun'. Ma", he said, "if it was the law they was workin' with, why we could take it. But it ain't the law. They're a-working away at our spirits. They're a-tryin' to make us cringe an' crawl like a whipped bitch. They're tryin' to break us. Why, Jesus Christ, Ma, they comes a time when the on'y way a fella can keep his decency is by takin' a sock at a cop. They're working on our decency".

They shouldnt teach their immigrants' kids all about democracy unless they mean to let them have a little bit of it, it ony makes for trouble. Me and the United States is dissociating our alliance as of right now, until the United States can find time to read its own textbooks a little.

Sjećaš se kad smo ono jednom pričali o tome kako se ljudi vide jedino ponegdje u ogledalima i u izlozima, pa i tada brzo namještaju izraze lica, i zato misle da hodaju po svijetu izgledajući kao vlastite fotografije na osobnim iskaznicama? I da ponekad nisu svjesni koliko često zapravo odaju svoje razočaranje, gađenje, Nisu svjesni malih gesti, izdaha i tikova koji govore ono što oni nikada ne bi izgovorili. Pretvaranje i sudjelovanje u tuđem pretvaranju omogućuje da živimo u koliko-toliko uređenom svijetu.

You have certain ideas about what should happen... expectations. And if life is not moving that way, something is wrong. Nothing is going wrong! Life is going on its own, on,!y you have some fixed ideas. So drop those fixed ideas. Life is never going to follow you... you have to follow life. So if it is muddled, be muddled. What can you do?

To je jedan od onih dobrih đaka, čednih i primernih u svemu, koji sa velikom lakoćom i kao uzgred polažu sve predmete, a celo svoje iskreno i stvarno zanimanje posvećuju svojim pomalo ćudljivim i nesređenim duhovnim sklonostima, izvan škole i njenog zvaničnog programa. To su oni đaci vedra i jednostavna srca, ali nemirna i ljubopitljiva duha. Njima su gotovo nepoznate one teške i opasne krize čulnog i osećajnog života kroz koje prolaze toliki drugi mladići njihovih godina, ali zato oni teško nalaze smirenje svojih duhovnih nemira i vrlo često ostaju za ceo život svaštari, zanimljivi osobenjaci, bez stalnog dela i bez određenog pravca uopšte.

I think that we Americans, at least in the Southern col[onie]s, cannot contend with a good grace for liberty until we shall have enfranchised our slaves,” Laurens told a friend right before the signing of the Declaration of Independence.

Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte. Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

But I would rather have snow. Snow is the on.y weather I really like. Nothing makes me less grumpy than snow. I can sit by a window for hours watching it fall. The silence of snowfall. You can use that. It's best when there's background lighting, for example a street lamp. Or when you go outside and let it flutter down on you. That's real riches, that is.

Why, Jesus Christ, Ma, they comes a time when the on'y way a fella can keep his decency is by takin' a sock at a cop.

I do not write to you, but of you,/because the paper that we write on/is our perishable skin.

The world was indeed a kind of screen and did not manifest itself other than by passing me on and on—I was just the bouncing ball that objects played with!

Mislim da je ljudima koji vole horore samo dosadno u životu. Žude za podsticajma, a kada se stvarno jeziv film završi, ponovo si uveren da si živ i da svet još uvek postoji kao i pre, i oni imaju potrebu da se u to iznova uveravaju. To je pravi razlog zašto postoje horor filmovi - oni služe kao prigušivači šoka - i ako nestanu, to će značiti da gubimo jedan od nekoliko načina na koje se nosimo sa anksioznošću koju naša mašta proizvodi. Kladim se da bismo tada bili svedoci velikog porasta broja serijskih i masovnih ubica. Konačno, svako ko je dovoljno glup da iz horor filmova dobije ideju da ubija ljude može istu tu ideju da dobije gledajući vesti, zar ne?

Odjebi, JNA... Dao sam ti jednu dobru godinu života... Najbolju, možda? Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu.... Nikad više... Ali... Proklet da sam... Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete... Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe... Oni ostadoše negde u devetnaestoj... Zaljubljeni... Zaigrani... Zbunjeni... Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove... Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje... Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate... Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti... Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme... Nema Mojih u ovom Ratu Naših... Ma znam... Ne može to tek tako... Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski... Razmišljao sam o tome... Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje? I, žalim... Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom... Zato odjebi, JNA... Dosta je bilo...

Ima takvih ljudi koji se nečega plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili odeću na njima.

Upamti, mala, kada ti sjećanje postane važnije od života, upamti taj čas, to znači da si došla na pola puta, govorila mi je baka, ona koja me, prema kavenim terminima, naučila snalaženju u vremenu. Drugi dio puta ćeš se samo ispitivati i nastojati ispraviti greške prvog. I kad skontaš kakva si bila drugima, a kakvi oni tebi, dođe kraj. Poravnato. Đe si bila, niđe, šta si napravila, znaju drugi. A ti znaš da nisi popila kafu s nekim s kim si trebala. I da si se zajebala.

Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest s prijateljima. Oni su naše zrcalo; naše pamćenje; ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati.

- Wydaje mi się, ciociu, że oni chcieliby widzieć ten szpital innym, niż naprawdę jest. Jakby człowiek przychodził do szpitala tylko po to, żeby wyzdrowieć. A przecież przychodzi się tutaj także po to, żeby umrzeć. - Masz rację, Oskarze. Myślę zresztą, że popełnia się ten sam błąd w stosunku do życia w ogóle. Zapominamy, że życie jest kruche, delikatne, że nie trwa wiecznie. Zachowujemy się wszyscy, jakbyśmy byli nieśmiertelni.

Ko li će goreti u Paklu? Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo... Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi... O, nikako... Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva... Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika... Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo? Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u grudi...

Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.

Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo oni su neosetljivi i nepristupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.

If on'y they didn' tell me I got to get off, why, I'd prob'y be in California right now a-eatin' grapes an a-pickin' an orange when I wanted. But them sons-a-bitches says I got to get off-an', Jesus Christ, a man can't, when he's tol' to!

I know this - a man got to do what he got to do, I can't tell you. I don't think they's luck or bad luck. On'y one thing in the worl' I'm sure of, an' that's I'm sure nobody got a right to mess with a fella's life. He got to do it all hisself, Help im, maybe, but not tell him what to do.

Sad je znao da ima na tisuće i tisuće oblika radosti na svijetu, ali se svi oni svode u biti na jednu jedinu radost, radost što možeš voljeti. Pa i poslije, kad se bio već odavno vratio u svoj svijet, kad je odrastao i naposljetku ostario, nikad ga ova radost nije više napustila. I u najtežim životnim časovima ostalo mu je to istinsko zadovoljstvo zbog kojeg se i tada smiješio i tješio druge

Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“ Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu. Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.

Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Son, it’s easy tae be guid oan a fu’ belly. It’s when a man’s goat two bites an’ wan o’ them he’ll share, ye ken whit he’s made o’. Listen. In ony country in the world, who are the only folk that ken whit it’s like tae leeve in that country? The folk at the boattom. The rest can a’ kid themselves oan. They can afford to hiv fancy ideas. We canny, son. We loass the wan idea o’ who we are, we’re deid. We’re wan anither. Tae survive, we’ll respect wan anither. When the time comes, we’ll a’ move forward thegither, or nut at all.

Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!

From this moment on, I thought, from this moment on—I had, as I’d never before in my life, the distinct feeling of arriving somewhere very dear, of wanting this forever, of being me, me, me, me, and no one else, just me, of finding in each shiver that ran down my arms something totally alien and yet by no means unfamiliar, as if all this had been part of me all of my life and I’d misplaced it and he had helped me find it.

- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.

Ponekad prolazim pored malih radnji, recimo u rue de Seine. Trgovci starim stvarima ili mali knjižarski antikvari i prodavci bakroreza, prepunjenih izloga. Niko nikad ne ulazi kod njih, oni očigledno ne prave poslove. Ali kad čovek pogleda unutra, vidi ih kako sede, sede i čitaju, bezbrižni; ne brinu se za sutra, ne strahuju za uspeh, imaju psa koji sedi pred njima, dobro raspoložen, ili mačku, koja tišinu čini još većom idući duž nizova knjiga i prevlačeći dlakom preko njih, kao da briše imena sa hrptova. Ah, kad bi to bilo dovoljno : želeo bih ponekad da kupim takav prepun izlog i da sa psom sednem iza njega na dvadeset godina.

Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.

... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne. Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris. Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni. Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše? Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica. U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme... SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO? Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek... SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

- Vidite, umetnik, to je "sumnjivoo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko biće. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.

Ruch, zmiana — o czym to miałoby przesądzać? Spojrzeć na szron na szybie, na te niby-kwiaty zarastające ją od okiennicy ku środkowi… Jest tylko mróz, presja zewnętrznych warunków; pod nią wilgoć objawia się w tej i innej postaci. Gdyby szron przyjmował jeszcze bardziej skomplikowane formy, gdyby szybciej reagował na zmiany warunków zewnętrznych, gdyby w jego zawiłościach ukazywały się sensy głębsze — czy wówczas uznalibyśmy go za niepodległą, świadomą istotę? Dlaczego wiec o lutych mówimy „oni”? Dlaczego o sobie mówię „ja”? O ile bardziej, o ile prawdziwiej istnieje niż wymalowana na szybie paproć szronu? Że potrafię sam siebie objąć myślą? Cóż z tego? Zdolność do samooszustwa to tylko jeden więcej zakrętas w kształcie lodu, wymrożony na wiwat barokowy ozdobnik.

I’ve seen thousands of mortal girls,” he said softly, “more than you could ever count, from all corners of your world. To me, they’re all the same.They see only this outer shell, not who I really am, beneath. You have. You’ve seen me without the glamour and the illusions, even the ones I show my family, the farce I maintain just to survive. You’ve seen who I really am, and yet, you’re still here. You’re here, and the only dance I want is this one." "For better or worse, I’m afraid you’re stuck with me now." "I plan to keep you, from everyone, for as long as I’m alive. That includes Puck, the false king, and anyone else who would take you away. I guess I should’ve warned you that I have a slight possessive streak." “My name is Ashallyn’darkmyr Tallyn, third son of the Unseelie Court. Let it be known—from this day forth, I vow to protect Meghan Chase, daughter of the Summer King, with my sword, my honor, and my life. Her desires are mine. Her wishes are mine. Should even the world stand against her, my blade will be at her side. And should it fail to protect her, let my own existence be forfeit. This I swear, on my honor, my True Name, and my life. From this day on…I am yours.” “My life…everything I am…belongs to you.” “I will always be your knight, Meghan Chase. And I swear, if there is a way for us to be together, I will find it. No matter how long it takes. If I have to chase your soul to the ends of eternity, I won’t stop until I find you, I promise.

Vidim i slušam: oni koji doživljavaju sud, tuže se radi nevolje, a nikad se mislima ne vraćaju natrag u svoj život i ne razmišljaju što su sve i kome učinili zlo. Kad bi pošli natrag i svoje čine upoznali, morali bi se uvjeriti da je nevolja došla kao kazna za zlo što su ga učinili drugima. Oni koji su doživljavali nepravde i tada je ujednom došla sreća - ne misle da im pravednost pruža nagradu za sve što je bilo nepravde u njihovu životu. Da je to plaća što su nevino stradali, hrabro i pošteno snosili svoju sudbinu. Ljudi primaju dobro, a da se ne sjete otkud dolazi. Isto tako primaju zlo, a ne razmišljaju zašto je došlo. Zlo i dobro - nagrade su i kazne koje smo zaslužili.

AT NIGHT My bedroom,as I drift. Every night,Jack is with me. He lies down on his side, lengthwise on my bed,and props his head on my pillow. I mirrow his position. He places his hand over mine. I see it,but I don't feel it.We discovered long ago that we can't touch,even in our dreams. I am as much of a ghost to him as he is to me. We are a breath away-and a world apart-from each other. He doesn't know where he goes when he's not with me.He doesn't think he exists anymore,except for in my dreams. I think he is right.And I tell him to hang on.I will never stop dreaming of him. I will find him.

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Jer, put do najintimnijeg dela našeg bića znači dugo putovanje kroz druge ljude i svetove. Tako sam se vratio ocu. Ali, kao što obično biva, tada je već bilo prekasno. Da sam onda znao da ga poslednji put vidim krepkog, da sam slutio kako ću ga dvadeset pet godina kasnije zateći pretvorenog u prljavu hrpu kostiju i iznutrica u raspadanju, kako me tužno gleda iz dubine tih očiju koje maltene nisu više pripadale ovom svetu, tada bih pokušao da razumem tog grubog, ali dobrog, snažnog, ali naivnog, naprasitog, ali čestitog čoveka. Izgleda, uvek kasno shvatamo svoje najbliže. A kada počnemo da stičemo izvesnu umešnost življenja, već dođe vreme da mremo. Što je najgore, već su pomrli oni na koje bismo najradije primenili stečenu veštinu.

In Denmark, “social trust”—a general feeling that you trust your fellow citizens and the pillar institutions of government, law courts, police, hospitals, and so on—is generally found to be the highest in the world. A perfect example of Danish “social trust” is the image of babies sleeping in carriages outside a restaurant while the parents eat inside. You might say, “But no one is watching!” A Dane will say, “Everyone is watching.

Franval, who was now absolutely at ease, thought on,y of upsetting others; he behaved in his vindictive, unruly, impetuous way when he was disturbed; he desired his own tranquility again at any price, and in order to obtain it he clumsily adopted the only means most likely to make him lose it once again. If he obtained it he used all his moral and physical facilities only to do harm to others; he was therefore always in a state of agitation, he had either to anticipate the wiles which he forced others to employ against him, or else he had to use them against others.

You always was a nice chap," said Mrs. Brown. "On'y I'm so buried under me fat I feel half ashamed to tell you so. Love don't seem dainty on a fat woman. Nothin's going to break up this home not even if you lose yer head, but it'll make it easier if you keep it. On'y leave that child to me. She's got more to come. You think the Grand National's the end of all things, but a child that can do that can do more when she's grown. On'y keep her level, keep her going quiet. We'll live this down presently an' you'll see

Pa said, "Won't you say a few words? Ain't none of our folks ever been buried without a few words." Connie led Rose of Sharon to the graveside, she reluctant. "You got to," Connie said. "It ain't decent not to. It'll jus' be a little. The firelight fell on the grouped people, showing their faces and their eyes, dwindling on their dark clothes.All the hats were off now. The light danced, jerking over the people. Casy said, It'll be a short one." He bowed his head, and the others followed his lead. Casy said solemnly, "This here ol' man jus' lived a life an' just died out of it. I don't know whether he was good or bad, but that don't matter much. He was alive, an' that's what matters. An' now his dead, an' that don't matter. Heard a fella tell a poem one time, an' he says 'All that lives is holy.' Got to thinkin', an' purty soon it means more than the words says. An' I woundn' pray for a ol' fella that's dead. He's awright. He got a job to do, but it's all laid out for'im an' there's on'y one way to do it. But us, we got a job to do, an' they's a thousan' ways, an' we don' know which one to take. An' if I was to pray, it'd be for the folks that don' know which way to turn. Grampa here, he got the easy straight. An' now cover 'im up and let'im get to his work." He raised his head.

Ali čovek zaboravlja stvarnost i pamti samo reci. Što je reči više upamtio, to ga pametnijim smatrajunjegovi drugovi. On gleda velike transformacije sveta, ali ih ne vidi onako kako su bile sagledane od prvog čoveka koji se suočio sa stvarnošću. Radije tražite to Bezimeno u sebi, to što nadolazi dok mu se obraćam. Ono ne opaža moje reči, već realnost u meni, čiji je deo. To je atman, koji čuje mene, a ne moje reči. Sve ostalo je nestvarno. Definisati znači izgubiti. Bezimeno je suština svih stvari. Bezimeno je nesaznatljivo, moćnije čak i od samog Brame. Stvari prolaze, ali suština ostaje. Snovi bivstva su san u formama. Forme prolaze, nestaju, ali bivstvo ostaje; i sanja nove snove. Čovek tim snovima daje imena i zamišlja da je uhvatio bivstvo samo, a ne zna da samo priziva privide. PONEKAD, MOŽDA, POJAVI SE SANJAR KOJI JE SVESTAN DA SANJA. ON MOŽDA KONTROLIŠE DELIĆ SUPSTANCE SNA, U STANJU JE DA TOM SUPSTANCOM RASPOLAŽE PO SVOJOJ VOLJI, ILI MOŽDA USPEVA DA SE PONEKAD DELIMIČNO PROBUDI, DOSPEVAJUĆI TAKO DO POVEĆANE SAMOSPOZNAJE. AKO IZABERE PUT SAMOSPOZNAJE, NJEGOVA SLAVA ĆE BITI VELIKA, KROZ SVE VEKOVE ON ĆE SIJATI KAO ZVEZDA. ALI AKO SE, MEĐUTIM, OPREDELI ZA STAZU TANTRI, GDE SE SPAJAJU SAMSARA I NIRVANA, GDE SE SVET SHVATA ALI SE ISTOVREMENO U NJEMU ŽIVI, ON ĆE BITI JEDAN OD MOĆNIH MEĐU SANJARIMA. MOĆ SVOJU ON MOŽE UPOTREBITI ZA ZLO ILI ZA DOBRO. Živeti u Samsari, međutim, znači biti podložan uticaju moćnih sanjara. Ako oni moć koriste za dobro, nastaju zlatna vremena. Ako je koriste za zlo, nastaju mračna vremena. San se može preobraziti u košmar. Čovek mora prvo da odradi opterećenja svoje karme, svog mesa, tela, pre nego što dostigne prosvetljenje. U svetlosti večnih istina, kažu mudraci, patnja je kao ništa; u terminima Samsare, kažu mudraci, ona vodi dobru. Bezimeno, čiji smo deo svi mi, sanja formu. Koji je najviši atribut ijednoj formi dostupan? Lepota. Bezimeno je, dakle, umetnik. Problem, dakle, nije u oblasti dileme dobro - zlo, nego u estetskoj oblasti. Boriti se protiv onih koji su među sanjarima moćni a koji svoju moć koriste za zlo ili za ružnoću, ne znači boriti se za ono čemu su nas mudraci podučili da je besmisleno u terminima Samsare ili Nirvane, već znači boriti se da san bude sanjan, simetrično, ritmično, sa poentom i kontrapunktom, izbalansirano, tako da postane lep kao umetničko delo.

Georgie: I feel stupid. Andrew: What are you talking about, you feel stupid? You just walked in here and insulted me for ten minutes. Georgie: That was different. I was mad. Andrew: You have to be mad to talk? Georgie: No, come on—I don't know— Andrew: I could make you mad. Georgie: No, you couldn't. You're too nice. Andrew: Fuck you. Georgie: —Andrew— Andrew: Fuck you. Come on. Fuck you. Georgie: Yeah, fuck you too. Andrew: Fuck you. Georige: Fuck you. Andrew: Fuck you. Georgie: You look really stupid saying fuck you— Andrew: Fuck you. Fuck you! Fuck you. Georgie: Andrew, stop it. Cut it out. It sounds weird when you say it. You shouldn't talk like that. Andrew: You talk like that all the time! Georgie: I'm different. I mean, I know how to swear. You don't. It's like, fuck you. Fuck you. Or, you know, fuck you. It's just—you know. You got to know how to say it. Andrew: Fuck you. Georgie: Forget it. You look really stupid. You look the way I look when I try to talk like you. Andrew: You've tried it? Really? I must have missed that day. Georgie: Oh, fuck you.

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".

I ain't sayin' I'm like Jesus," the preacher went on. "But I got tired like Him, an' I got mixed up like Him, an' I went into the wilderness like Him, without no campin' stuff. Nighttime I'd lay on my back an' look up at the stars; morning I'd set an' watch the sun come up; midday I'd look out from a hill at the rollin' dry country; evenin' I'd foller the sun down. Sometimes I'd pray like I always done. On'y I couldn' figure out what I was prayin' to or for. There was the hills, an' there was me, an' we wasn't separate no more. We was one thing. An' that one thing was holy...An' I got thinkin', on'y it wasn't thinkin', it was deeper down than thinkin'. I got thinkin' how we was holy when we was one thing, and' mankin' was holy when it was one thing. An' it on'y got unholy when mis'able little fella got the bit in his teeth an' run off his own way, kickin' and draggin' and fightin'. Fella like that bust the holiness. But when they're all workin' together, no one fella for another fella, but one fella kind of harnessed to the whole shebang -- that's right, that's holy. An' then I got to thinkin' I don't even know what I mean by holy...I can't say no grace like I use' ta say. I'm glad of the holiness of breakfast. I'm glad there's love here. That's all.

I like it too," Angelo said. "I love this country. Much you and anybody, and you know it." "I know it," Prew said. "But I still hate this country. You love the Army. But I dont love the Army. This country's Army is why I hate this country. What did this country ever do for me? Gimme a right to vote for men I cant elect? You can have it. Gimme a right to work at a job I hate? You can have that too. Then tell I'm a Citizen of the greatest richest country on earth, if I dont believe it look at Park Avenue. Carnival prizes. All carnival prizes. [..] They shouldnt teach their immigrants' kids all about democracy unless they mean to let them have a little bit of it, it ony makes for trouble. Me and the United States is dissociating our alliance as of right now, until the United States can find time to read its own textbooks a little." Prew thought, a little sickly, of the little book, The Man Without A Country that his mother used to read to him so often, and how the stern patriotic judge condemned the man to live on a warship where no one could ever mention home to him the rest of his whole life, and how he had always felt that pinpoint of pleased righteous anger at seeing the traitor get what he deserved.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

I been thinkin'," he said. "I been in the hills, thinkin', almost you might say like Jesus went into the wilderness to think His way out of a mess of troubles. Seems like Jesus got all messed up with troubles, and He couldn't figure nothin' out, an' He got to feelin' what the hell good is it all, an' what's the use fightin' an' figurin'. Got tired, got good an' tired, an' His sperit all wore out. Jus' about come to the conclusion, the hell with it. An' so He went off into the wilderness." "I ain't sayin' I'm like Jesus," the preacher went on. "But I got tired like Him, an' I got mixed up like Him, an' I went into the wilderness like Him, without no campin' stuff. Nighttime I'd lay on my back an' look up at the stars; morning I'd set an' watch the sun come up; midday I'd look out from a hill at the rollin' dry country; evenin' I'd foller the sun down. Sometimes I'd pray like I always done. On'y I couldn' figure what I was prayin' to or for. There was the hills, an' there was me, an' we wasn't separate no more. We was one thing. An' that one thing was holy." "An' I got thinkin', on'y it wasn't thinkin, it was deeper down than thinkin'. I got thinkin' how we was holy when we was one thing, an' mankin' was holy when it was one thing. An' it on'y got unholy when one mis'able little fella got the bit in his teeth an' run off his own way, kickin' an' draggin' an' fightin'. Fella like that bust the holiness. But when they're all workin' together, not one fella for another fella, but one fella kind of harnessed to the whole shebang—that's right, that's holy. An' then I got thinkin' I don't even know what I mean by holy." He paused, but the bowed heads stayed down, for they had been trained like dogs to rise at the "amen" signal. "I can't say no grace like I use' ta say. I'm glad of the holiness of breakfast. I'm glad there's love here. That's all." The heads stayed down. The preacher looked around. "I've got your breakfast cold," he said; and then he remembered. "Amen," he said, and all the heads rose up.