Nova Godina Quotes

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

Od tada pokušavam da razumijem te ljude. Ali mi loše ide: oni se kreću u prostoru kolektivnog iracionalnog, a ako vas je Bog kaznio pa u vas usadio malo razuma, teško je probiti se kroz taj svijet džinovskih pečurki na čijim klobucima raste mahovina u obliku krsta i četiri slova 'S', svijet nadrkanih, bijelih zečeva koji predvode horde bivših opštinskih činovnika pretvorene u koljačke paravojske nalivene šljivovicom, svijet ludog šeširdžije koji se svakog božića preoblači u pravoslavnog patrijarha, vadi svoj časovnik i mahnitu zemlju iza izvrnutog zrcala, u kojem se ogleda Evropa, obaviještava da Hrist nije rođen 25. decembra, nego 7. januara, i da Nova godina ne počinje prvog, nego četrnaestog januara.

Jonathan Swift: Guliverova putovanja ll. dio U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ... Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava. ... ... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra. lll. dio ... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine. lV. dio Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života. ... I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima. Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče: Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.

Povratak se na grčkom kaže nostos. Algos znači patnja. Nostalgija je, znači, patnja izazvana neostvarenom željom za povratkom. Za to osnovno značenje većina Evropljana može da se posluži rečju grčkog porekla (nostalgia) i drugim izrazima koji svoj koren imaju u njihovom jeziku : anoranya, kažu Španci; saudade, kažu Portugalci. U svakom od jezika, ove reči nose drugačiju semantičku nijansu. Najčešće označavaju samo tugu izazvanu nemogućnošću povratka u domovinu. Tugovanje za domovinom. Tugovanje za zavičajem. To se na engleskom kaže : homesickness. Ili na nemačkom : Heimweh. A na holandskom : heimwee. Ali to je samo prostorno ograničenje jednog sveobuhvatnog značenja. Jedan od najstarijih evropskih jezika, islandski, dobro razlikuje ta dva izraza : soknudur : tugovanje u opštem značenju, heimfra : tugovanje za domovinom. Česi, pored reči nostalgija, pozajmljene iz grčkog, imaju za taj pojam i sopstvenu imenicu, stesk, i njoj odgovarajući glagol; najdirljivija rečenica na češkom glasi : stzska mi se po tobe : tugujem za tobom, ne mogu da podnesem bol zbog našeg rastanka. Na španskom, anoranza nastaje od glagola anorar (tugovati) koji dolazi od katalonskog glagola enjorar, koji je, pak, izveden od latinske reči ignorare. Pod tim semiotičkim osvetljenjem, nostalgija se javlja kao patnja zbog onoga što ne znamo. Ti si daleko i ne znam šta se dešava sa tobom. Moja je domovina daleko i ne znam šta se tamo događa. Neko jezici iamju poteškoća sa nostalgijom : Francuzi mogu jedino da je izraze imenicom grčkog porekla, a nemaju glagol; oni mogu da kažu : je m' ennuie de toi ali reč s' ennuzer je slaba, hladna, u svakom slučaju previše lagana za jedno tako ozbiljno osećanje. Nemci retko koriste reč nostalgija u njenoj grčkoj formi i više vole d akažu : Sensucht : tuga za odsutnim; ali Sehnsucht može da se tiče onoga što se zbilo kao i onoga što se još nije (nova pustolovina) i ne uključuje obavezno ideju nostosa; jer da bi se u reči Sehnsucht uključila ideja povratka, treba dodati neku od odredbi : Sehnsucht nach der Vergangenheit, nach der verloren Kindheit, nach der ersten Liebe (tuga za prošlošću, za izgubljenim detinjstvom, za prvom ljubavi). Odiseja, epopeja koja je rodonačelnik priče o nostalgiji, rođena je u zoru antiučke grčke kulture. naglasimo i to : Odisej, najveća lutalica svih vremena, ujedno je i najveći nostalgičar. Otišao je (bez vidljivog zadovoljstva) u trojanski rat koji je potrajao deset godina. Potom je požurio da se vrati na svoju rodnu Itaku, međutim, svađe bogova produžiše njegovo stradanje najpre na tri godine ispunjene najčudnovatijim događajima, a potom na još narednih sedam kao talac i ljubavnik boginje Kalipso koja ga, zaljubljena, nije puštala da napusti njeno ostrvo. Na kraju petog pevanja Odiseje, on joj kaže : "Stoga se, boginjo gospo, ne srdi na me, ja znadem veoma dobro da se Penelopa mudra i licem i veličinom na oči neznatnija čini; ona je smrtna, a ti si vekovita i vazda mlada; ali i takvu ja je žudim i jednako želim domu svojem da dođem i ugledam povratku danak!" I Homer nastavlja : "Tako Odisej reče, i spusti se mrak, jer sunce se već smiri, a njih oboje uđu u prostranu špilju pa se ležeć jedno kraj drugoga ljubiše slatko.

PREVEDENA KNJIŽEVNOST Vujica Ognjenović: Putovanje lavirintima vavilonske književnosti Doba koje izgubi sluh za kritiku izgubilo je sve – mogućnost da se vidi, čuje i samoodredi bilo što Uvecaj! Vujica Ognjenović Istinska je čitalačka privilegija imati u rukama knjigu koja vam donosi brojne susrete sa najaktuelnijim piscima sa svih strana svijeta. Takva je nova knjiga Vujice Ognjenovića, poznatog pisca i kritičara, koga, sigurno, čitaocima Arta ne treba posebno predstavljati. Ognjenović je, tokom proteklih deset godina, u Artu objavio nekoliko stotina razgovora sa najznačajnijim svjetskim, ali i regionalnim piscima. Knjiga “Prevedena književnost” donosi ne razgovore, već prikaze i književnokritičke osvrte na knjige, uglavnom prevedene, mada ima i nekoliko izuzetaka. Među koricama Ognjenovićeve knjige sačekaće vas i pisci koji su već neprijeporna vrijednost moderne književnosti – poput Ajris Merdok, Doris Lesing, Tolkina, Kabrere Infantea, Gintera Grasa, Kormaka Mekartija ili Lorensa Darela, ali i pisci koji tek treba da zadobiju takvu poziciju: Kolm Toibin, Boris Akunjin, Kazuo Išiguro, Pol Oster, Orhan Pamuk... Ognjenovićev presjek svjetske književne scene ide do onih najmlađih, tako da ćete naći tekstove i o sjajnom Njemcu Danijelu Kelmanu, Špancu Safonu ili Rusu Viktoru Peljevinu... Pobrojana imena su tek manji dio autora o čijim knjigama ćete čitati u ovom Ognjenovićevom literarnom panoptikumu. Odnosno, Vujica konsekventno prati savremenu planetarnu književnost. Autori i njihove knjige sa svih kontinenata su tu – književnost i ne može postojati drugačije nego kao kosmopolitska djelatnost... Zato je njegova nova knjiga nezaobilazan doprinos novijoj crnogorskoj duhovnoj produkciji. Ovaj neumorni kulturni pregalac, pisac i slikar, maštar i tragalac za tajnovitim, načinio je svoj izbor kritika i prikaza, uz dodatni vlastiti sud, dugačkog spiska najčitanijih i u svijetu ovog vremena najprevođenijih knjiga šarolikih žanrova, od književnosti do putopisa i politike. U njegovoj knjizi, a ja bih rekao antologiji, Prevedena književnost - kritike i prikazi, primjera radi, zajedno su Ajris Merdok i njeg Crni princ, i Alis Monro i Životi djevojaka i žena, i Boris Akunjin i njegov Turski gambit, i Autobiografija Čarlija Čaplina, i Bolesni na vlasti britanskog političara Lorda Dejvida Ovena i Erika Džong, i Če Gevara, i Orhan Pamuk, i Frida Kalo, i Ginter Gras, i Ljosa, i Koeljo...

Ja mislio da su to sve volonteri entuzijasti. Sandale, lanene hlače, žene nose marame na glavama kao da imaju leukemiju. - Da, možda prije petnaest godina. Ovo je nova generacija. Aktivizam i dobročinstvo su roba. Računaju se troškovi, smišljaju slogani, svi govore riječi poput „projekt“, „grant“ i „klaster“.

NEW YORK (22. decembar) Lou Reedov album “New York” dobio sam na poklon za rođendan 1990. godine, dok se zagrijavao haos iz kojega do danas nismo izašli. Ništa nisam slutio, danima sam svakodnevno slušao tu ploču i sve na njoj volio. Kad sam prestao, nisam je više niti jednom stavio na gramofon. Uvijek je nešto bilo preče od nje. Večeras sam je izvadio iz najlona. Na vinilu se skupila sitna prašina, decenijama stara. Četka ju je lako pokupila i ploča je zasvirala kao nova. I dalje znam svaki refren, riff, solo na gitari, i dalje mi se sve na toj ploči sviđa. Kao da se ništa nije promijenilo od tada. A onda vidim posvetu na omotu. Mnogi dragi ljudi odavno su otišli iz Bosne i Hercegovine. Prije nekoliko godina bio sam u New Yorku, nakratko, možda tri ili četiri dana. Odlučio sam da ne obilazim turističke lokacije. Lutao sam, bez ikakvog plana, nasumično skretao u uličice, kratko odmarao u barovima i Starbucks kafeima, pa nastavljao pješačenje. Mislio sam da tako mogu bolje osjetiti taj veliki grad. Moje lutanje nije bilo sasvim bez cilja, tražio sam prodavnicu ploča. Planirao sam da kupim neku tipičnu njujoršku ploču, albume Ramonesa ili New York Dollsa, “Marquee Moon” od Television, ili bilo koji Reedov album. Želio sam to bude prvo izdanje, nije trebalo biti pretjerano očuvano, ne bi mi smetale ni sitne ogrebotine niti ljepljiva traka, tražio sam predmet sa tragom vremena na sebi. Bio bi to, mislio sam, idealan suvenir. Našao sam tobacco shop u kojem je desetak tipova nalik na Wu Tang Clan ozbiljno pućkalo iz lula, comic shop sa figurama Batmana od par hiljada dolara, popio kafu sa rastafarijancem od tri metra koji se zove Dino i kojem je bilo jako smiješno moje ime na Starbucks čaši... U ulici skupih cipela, stisnutu između dva bara sa live muzikom, naišao sam na neobičnu prodavnicu. U izlogu je imala samo kartonske maske klaunova, suncobran, ogromne rugby lopte i ofucane plišane pse, a unutra gomilu starih novina u koje je zabodena američka zastava. Prodavac sa staromodnim cvikerom na nosu razgledao je staklenu bočicu kao da je dragulj. Sada nisam siguran, možda je ta prodavnica bila u Washingtonu ili nije bila nigdje, ali tako je se sjećam. Bilo kako bilo, prodavnicu ploča koju sam tražio, nisam uspio naći. Odavno je prošla ponoć i odjednom sam shvatio da sam zaboravio broj avenije, ulice, pa i naziv hotela. Možda zbog jet laga, uzbuđenja, umora, par votki i previše kafe? Ne znam, ali nisam brinuo, vjerovao sam da ću se sjetiti tokom večeri. Stao sam ispred jedne pepeljare na trotoaru, zapalio cigaretu da bih razmislio, okrenuo se i vidio da se nalazim baš ispred hotela u kojem sam odsjeo. Sergej Dovlatov je New York uporedio sa brodom napunjenim milionima putnika, gradom toliko raznolikim da svaki došljak pomisli da u njemu može pronaći kutak za sebe. Odatle, pisao je, čovjek može pobjeći samo na mjesec. Meni u New Yorku niti u jednom momentu nije bilo neugodno. Ništa me nije plašilo u tom gradu, niti sam se u njemu osjećao kao stranac. Kući sam donio samo otvarač za flaše u obliku “Les Paula” i moju fotografiju ulaza u podzemnu željeznicu, koji izgleda baš kao onaj sa omota albuma “Loaded” grupe Velvet Underground. Donio sam i ovu mutnu, nepouzdanu uspomenu. Življe sjećanje na New York daje mi moja stara “Jugoton” ploča.