Ljudi Quotes

Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...

- Ne treba se bojati ljudi. - Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.

I tako shvatiš, da nije važno imati gomilu ljudi oko sebe. Važno je imati one prave

Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju. Vratila mi se kad sam prišao ljudima.

Nije li čudno što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njenim zakonima.

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

Ljubav nije vjestina. To je pitanje dara kao i poezija. Ljubav ljudi locu, nazalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuce.

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju... Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih. Verujte

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju

Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki.

Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje

Mislila sam, kao što ljudi u teškim nevoljama misle, da će mi promena mesta pomoći da zaboravim svoj bol, kao da svoju nesreću ne nosimo U sebi.

Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.

Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.

Kažu da su oči ogledalo duše, ali to nije istina. Oči su ogledalo onoga u koga gledaju. Otuda tebi verovatno svi ljudi izgledaju dobroćudno: oči im nisu iste kao inače onda kada gledaju u tebe. Ti si od onih što teško uče da ljudima to ipak nisu uobičajene oči.

Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom. Odvikli smo se od dobrote. Ne razumemo zašto nam neko nešto čini, ako ne traži nikakvu protivuslugu. Dobrota se ne može vratiti, jer se i ne daje. Dobri ljudi su dobri zbog sebe, a ne zbog drugih.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo standardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvu potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a on je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.

Recimo da sam običan čovek, mada to nije sasvim tačno: nema običnih ljudi

Ljudi su mrtvi a ne smrtni sunce će proći i kroz naše oči neizmenjeno

Ljudi su zla djeca. Zla po činu,djeca po pameti. I nikada neće biti drugačiji.

Svijet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga.

Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.

Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja... Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati

Nikada ljudi nisu tako puno komunicirali, nikada tako malo slušali jedni druge.

Kad bi svi ljudi i žene govorili samo četvrtkom, na svetu bi bilo mnogo manje gluposti i mnogo manje zla; jer čovek drugom čoveku uvek više škodi rečima nego delom

Ljudi su gori nego živine. Pas koga hraniš, čuva te, čovjek koga pomažeš ubija te.

Ljudi praštaju sve osim iskrenosti.

Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.

Iz iskustva je znao kako štetni, i po društvo i pojedinca opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicjivost i u tačnost svakog svog suda i zaključka.

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !

- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi - neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Velika, prava ljubav pokazaće svoju punu snagu samo onda ako uspije da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, načini stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanaka, ni bolesti, ni života ni smrti.

Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?

Ima neobičnih ljudi, susreta posle kojih smo trajno drugačiji.

Postoje ljudi, koji ti za pet minuta pokvare cijeli dan, a postoje i oni s kojima provedeš minut, a poželiš da traje vječno.

Nažalost, odrasli smo u podrugljivoj sredini, gde se lako žigošu ljudi, a teško pokazuje ljubav.

Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije.

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Kad bismo svi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan dio svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi cijelom svijetu i nama samima odmah jasno ko smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo.

Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako, mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

-Mislite li da to vodi čemu: živeti? -O, kad razmislim, ne! Ne verujem. Ali ima nečega divnog u tome što se živi, i baš zato što to ne vodi ničemu.

Ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko, nažalost!

Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vređa oči.

Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.

Sreća mora doći. Sunce na nebu skrivaju oblaci i javljaju olujama da i ljudi strepe, ali (...) sunce je tamo iza oblaka! Ono mora izaći na čistinu. Mora, samo čekaj i vjeruj da dolazi...

‎Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom.

Pametni ljudi su već sve rekli o Prvim Koracima i na Zemlji i na Mesecu i teško da bih ja tu išta mogao da dodam. Jedino možda da tim koracima nikako ne smeš zakoračiti Od Sebe No to se verovatno podrazumeva. To i nije neka mudrost.

-Ne vjerujem u vraga. Ljudi su ga izmislili. Nisu mogli podnijeti da u čovjeku samom ima toliko zla. Tako im lakše. -Ma nemoj, izmislili su ga. A jesu onda izmislili i Boga? -Jesu. Jer ne mogu podnijeti da budu zahvalni jednome od svojih. To je još teže.

Nesreća je što niko ne meri sreću prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrećnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tuđa merila i za svoj sopstveni život. Prava sreća čovekova biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primera, dajući svom zivotu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.

Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave žalosne ptičje oči kravlje butove konjska stegna a sinoć još su te životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.

Kakvi smo mi to ljudi? Kakav smo mi to narod?... Između Azije i Evrope, na granici vera, carstava, ginuli smo nerazumno, više za druge nego za sebe... i ne stekosmo ni jednog vernog prijatelja. Taj nesrećni i prokleti srpski narod! U Evropi smo danas jedina država koja nema nijednog istinskog prijatelja. Nijednog! Ali nas Bog opet sačuva. Sačuva nas zbog nečeg. I za nešto.

Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.

Sve bede među ljudima, to su nesreće koje učini čovek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreća i nesreća, nego ima samo smrt ili život. Čovek je najveća štetočina na zemlji.

Ljudi se vide u patnji, narod na svadbi, a država u ratu.

Sigurno je da mnogi ljudi cijelog svog zivota i ne slute kako nesrecnih ljudi ima na svijetu.

Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže, u ženi, u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne za o njoj.

Ima među ženama više heroja nego što ih ima među ljudima, ali su ljudi celu istoriju prigrabili za sebe, i za priče o sebi. Međutim, mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom.

A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.

Skromni ljudi stidljivo plaču, znaju meru i u plakanju. Mali ljudi ne plaču, već cmizdre, oni nemaju ni pravih muka, ni pravih suza. Lako plaču samo zaboravni. Ima onih koji nikada ne plaču, koji čuvaju suze za svaki slučaj. Malo je života za mnogo plakanja, mnogo je plakanja za malo života

Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.

Pretjerano čitanje ne čini nas pametnijim. Neki ljudi jednostavno 'gutaju' knjige. Oni to čine bez onih neophodnih intervala razmišljanja, koji su potrebni da se pročitano 'svari', preradi, usvoji, razumije. Kod čitanja lični doprinos je potreban kao što je pčeli potreban 'unutrašnji' rad, pa i vrijeme, da sakupljeni cvijetni prah pretvori u med.

Moja čast, moje poštenje nije ono što vide ljudi, moja je čast i moje poštenje ono što nosi obraz moje unutrašnjosti, a ono bičuje moju dušu mukama za svaku nečistu sjenu i nagrađuje zadovoljstvom ćistoću misli i srca.

Tu, mili, tu je sav problem. Ljudi uvek govore da nemaju kontrolu nad ponašanjem, ali to nije istina. Ono nad čime nemaš kontrolu je emocija. I nisi slab zato što osećaš ono što osećaš. Slab si u delu gde dopuštaš sebi verovanje da je tvoje ponašanje neizbežno i opravdano. Ako ti sam nećeš da prihvatiš koliko si razoren, da li je sasvim pošteno da tražiš od drugih da to prihvate?

ZALJUBLJENOST Od mene do njega može se samo mostom duge. Od mene do njega može se samo jezerom mjesečine. Od mene do njega može se samo srebrnom i strmom Mostovi, rijeke i staze kojima ljudi hode oko njega stazom ptice. Obilaze. On je kao sunčevo plameno ostrvo odvojen sjajem od svega svijeta.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

Onda sam ja rekao da se ja to samo šalim i da nikad ne treba da mi vjeruješ, da je sve što kažem tek onako, da prođe vrijeme, da me ne uzimaš za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi počeli tako shvatati, da ja već u sljedećem trenutku zaboravim šta sam maločas rekao, da mi je zajebancija u krvi.. Ti si rekla da se ništa ne brinem, da ti to znaš bolje od mene, da sam prokužen od prvog momenta našeg susreta i smijala si se.

Ja sam biciklista. Možda sam iznad svega biciklista. (...) Ali čovek je kao biciklista prinuđen da bude izopštenik. Prinuđen je da živi na društvenoj margini, nasuprot ustaljenom saobraćajnom sistemu u kome su svi motorizovani, čak i zdravi ljudi.

Dve smetnje, uglavnom, ne dopuštaju čoveku da dođe do saznanja: stid kojim se zaslepljuje duh i strah koji u svemu vidi opasnost i obeshrabruje čoveka u njegovoj delatnosti. Ludost sjajno oslobađa svih tih teškoća. Mali broj ljudi zna koliko koristi i ugodnosti donosi preimućstvo da te nikad ničega nije stid i da te nikad nije strah!

Uvijek sam se pitala zašto ljudi ne podižu spomenike krumpiru, na primjer. Ali ne, čovjek, ta podanička kreatura, najradije podiže spomenike svojim političarima. Pritom ga krupir hrani, a političari ga upropaštavaju. Tvrdoglavi ljudski primjerak i dalje diže spomenike svojim herojima, za koje se na kraju ispostavlja da su bili kriminalci. Što ćemo, čovjekova duša je konobarska, uvijek spremna da služi i bez napojnice.

Danas ljudi vole da mrze, mrze zato što vole, ratuju za mir, a u miru pronalaze priliku za rat, od vitezova prave kukavice, od kukavica vitezove – prema ljudima se ponašaju kao prema životinjama, a životinje dresiraju da budu ljudi i stalno dokazuju nedokazivo – da je priroda neprirodna i da čovek nije čovek.

A ja što ću, ali sa kime ću? Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga... Moje pleme snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja, nada mnom je nebo zatvoreno, ne prima mi plača ni molitve; u ad mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi.

Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.

Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas. Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim. Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće. I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga, dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi. Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.

Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati.

Moj znak prepoznavanja su ljudi. Još uvijek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude. Optimista sam utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvarati ljudi, a da bi se to postiglo treba praštati i onima koji znaju što čine, praštati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu. Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti.

...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.

Mali ljudi, koje mi zovemo "deca", imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao odrasli i mudri ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

Ja, covjek nestalna srca koji živim bez mira i radosti; gorak život o tudjem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti,šiban strastima, potresen događajima, i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom, i borbom proti grijehu-ja žudim svom dušom mir i molim noćas od Boga život vedar i tih da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.

Jer, ako ima boga, on je samo jedan. I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan. On od tebe jednostavno želi da budeš dobar, a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba. Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda. Jer ovde si to: vera, nacija i boja. Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije, a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije: voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom, i opet bi im bilo vredno da to plate glavom. (Pismo vanzemaljcu)

Sjećaš se kad smo ono jednom pričali o tome kako se ljudi vide jedino ponegdje u ogledalima i u izlozima, pa i tada brzo namještaju izraze lica, i zato misle da hodaju po svijetu izgledajući kao vlastite fotografije na osobnim iskaznicama? I da ponekad nisu svjesni koliko često zapravo odaju svoje razočaranje, gađenje, Nisu svjesni malih gesti, izdaha i tikova koji govore ono što oni nikada ne bi izgovorili. Pretvaranje i sudjelovanje u tuđem pretvaranju omogućuje da živimo u koliko-toliko uređenom svijetu.

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu.

Svijet obično ne sudi mladića po duševnih vrlinah, već po školskih svjedodžbah ili kašnje po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnog zvanja, često rugaju se umniku jer je "ništa", jer ne spada u koju od društvenih kasta. Osobito u malih okolnostih vidi se ovo pusto idolopoklonstvo. A takovo očito vrijeđanje umnih vrlina boli i čovjeka duhovita, ma se i ne povađao za ludilom svojega vijeka.

Ako vam je suviše stalo do onoga što imate kazati, ako vam je ono suviše priraslo srcu, možete biti sigurni, da ćete doživeti potpuni neuspeh. Postat ćete patetični, postati ćete sentimentalni, pod vašim rukama nastaće nešto nezgrapno, nespretno, neozbiljno, neobuzdano, bez ironije, neslano, dosadno, banalno a kraj priče biće: samo ravnodušnost u ljudi, samo razočaranje i jad u vama. Jer tako vam je to , Lizaveto: Osećaj, topli, srdačni osećaj uvek je banalan i neupotrebljiv a umetnička je samo razdraženost i hladna ekstaza našeg pokvarenog, našeg artističkog živčanog sistema

Nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu (svakako ste i sami primetili da mnogi ljudi, kada razgovaraju sa vama, traže i taktilni kontakt - body language - neprestano vas pipkaju za ruku, koleno, tapšu ili vuku za rever), zatim, potrebno je omirisati i liznuti tu kožu; psi se njuškaju kad god se sretnu; potrebno je biti vlažan od tuđeg znoja, jednom rečju, potrebno je prodreti u samu srž tuđeg bića, naravno, u onoj meri u kolikoj je to uopšte moguće među ljudima.

To su zapravo sve pločice dječijih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznse KULT ČISTE LAŽI, a iza svega toga proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumilje! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju ŠTO JE TO ŽIVOTNA STVARNOST I KAKO BI JE TREBALO ŽIVJETI?

Znao sam stajati na ulici i gledati u mnoštvo, kako se klanja, prolazi, kicoši i previja, i najodurniji mi postadoše ljudi uredni, lijepi i elegantni. "Sve je to pomada, karmin i parfem: parfem za naš njuh, karmin za naš vid, a pomada za opip..." Najantipatičniji mi postadoše mladići; ja sam zaljubljivanje protegao na mladost, glupost i brčiće. Koketiranje mi postade nešto slična karikiranom majmunu, ljubav karikirano koketiranje, a zabave, šetnje i plesovi karikature karikatura. Naprotiv sam zavolio bradate ljude, i sretajući ih pokadšto, ja bih se razmiljio i unježio, kao da sam našao srodnu i plemenitu dušu. Ne. Ja nijesam bio normalan.

Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.

Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.

- Vidite, umetnik, to je "sumnjivoo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko biće. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.

Bože moj... Prošao sam kroz Vukovar mnogo puta...(...) Kad sam dolazio sa zapadne strane, iz Italije, sa mora, iz Zagreba ili Ljubljane, tu sam prvi put nailazio na putokaz za Novi Sad, i, iako je kraj imena moje varoši čitko pisalo ''82 km'', tog momenta sam, iz bezbroj razloga, uvek računao da sam stigao Kući? Dudule je u pravu, liče, još kako liče... Ne samo zbog Dunava, bokora zelenila, austrougarskih kućerina i rasipnički širokih ulica, već (i uglavnom), zbog pitomosti, zbog onog retkog osjećaja koji mi se javljao samo u naročitim gradovima, da bi tu i u tri po ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim, ne zazirući od automobila koji usporavaju, i ne prelazeći na drugu stranu kad neko naiđe u susret... Puno puta je vukovarski vazduh pirnuo pod svodovima mojih pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem svoj život, mirni ljudi i stabilne lađe, tesne suknje i komotne čarde, obala i gimnazija, korzo i pozorište, sasvim dovoljno za pametnog čoveka... A opet... Bojim se da na taj gradić nikad više neću pomisliti onako kako ga se sećam, nego onako kako mi se prikazao u sledećoj Duletovoj tišini, u onoj poslednjoj, najdužoj, koju nisam ni uspeo da odbrojim do kraja, jer je otišao nenadano, ne rekavši pozdrav...

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".