Iz Quotes

molesting the vampire while he's too weak to fight back, iz? jace asked. i'm pretty sure that violates at least one of the accords.

Iz," Alec said tiredly. "It's not like it's one big bad thing. It's a lot of little invisible things. When Magnus and I were traveling, and I'd call from the road, Dad never asked how he was. When I get up to talk in Clave meetings, no one listens, and I don't know if that's because I'm young or if it's because of something else. I saw Mom talking to a friend about her grandchildren and the second I walked into the room they shut up. Irina Cartwright told me it was a pity no one would ever inherit my blue eyes now." He shrugged and looked toward Magnus, who took a hand off the wheel for a moment to place it on Alec's. "It's not like a stab wound you can protect me from. It's a million little paper cuts every day.

It doesn't hurt." "But my eyes do," said a coolly amused voice from the doorway. Jace. He had come in so quietly that even Simon hadn't heard him; closing the door behind him, he grinned as Isabelle pulled Simon's shirt down. "Molesting the vampire while he's too weak to fight back, Iz?" he asked. "I'm pretty sure that violates at least one of the Accords." "I'm just showing him where he got stabbed," Isabelle protested, but she scooted back to her chair with a certain amount of haste.

It’s me,” he said, and cleared his throat. “I could understand if you didn’t believe me, but I swear on the Angel, Iz, it’s me.” Alec said nothing, but his grip on Jace’s hand tightened. “You don’t need to swear,” he said, and with his free hand touched the parabatai rune near his collarbone. “I know. I can feel it. I don’t feel like I’m missing a part of me anymore.” “I felt it too.” Jace took a ragged breath. “Something missing. I felt it, even with Sebastian, but I didn’t know what it was I was missing. But it was you. My parabatai.

Ne volim ljude koji se izvlače iz sveta kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši. Agnosceo veteris vestigia flamme. Ožiljkom jednim obogaćen.

Every great character, Iz, be it on page or screen, is multidimensional. The good guys aren't all good, the bad guys aren't all bad, and any character wholly one or the other shouldn't exist at all. Remember this when I describe the antics that follow, for though I am not a villain, I am not immune to villainy.

Glavu gore. Ima i one vrste, srest ćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Njih vredi čekati… A onim drugima se nasmeši, mahni i odi. To je sve što zaslužuju…

love iz a big fat turkey and every day iz thanksgiving

It doesnt hurt." "But my eyes do," said a coolly amused voice from the doorway. Jace. He had come in so quietly that even Simon hadn't heard him, he grinned as Isabelle pulled Simon's shirt down. "Molesting the vampire while he's too weak to fight back, Iz?" he asked. "I'm pretty sure that violates at least one of the Accords.

We can't sit around discussing pure evil without tea and biscuits, Iz. It's just not done.

Oh noes, kitteh haz major angriez!” I said. I turned around to share a laugh with my companions and found them glaring at me. “What?” I asked. Leif shook a finger and said in a low, menacing tone, “If you tell me I have to talk like an illiterate halfwit to fit into this society, I will punch you.” “And I’ll pull out your goatee,” Gunnar added. “Lolcat iz new happeh wai 2 talk,” I explained to them. “U doan haz 2 be kitteh 2 speek it.

Da mržnja ima miris osjećalo bi se iza mene na krv. Da ima boju crn trag bi ostao za mojim petama. Da može da gori plamen bi skuljalo iz svih mojih otvora.

Sumatra Sad smo bezbrižni, laki i nežni. Pomislimo: kako su tihi, snežni vrhovi Urala. Rastuži li nas kakav bledi lik, što ga izgubismo jedno veče, znamo da, negde, neki potok mesto njega, rumeno teče! Po jedna ljubav, jutro, u tuđini, dušu nam uvija, sve tešnje, beskrajnim mirom plavih mora, iz kojih crvene zrna korala, kao, iz zavičaja, trešnje. Probudimo se noću i smešimo, drago, na Mesec sa zapetim lukom. I milujemo daleka brda i ledene gore, blago, rukom.

Whoever used to hang out here, they must have been pretty tiny," I joked. Dex turned his flashlight on me. "Um, Iz, pretty sure they weren't standing up," he said, and I blushed.

Pesnik kaze: - I ti si nekome more. Danima mi ta recenica ne izlazi iz glave. Zamisli. Da si nekome more. I da ti je neko more. Jasno je kao dan - ljubav neka je takva, ili neka je nema.

Niye bu kadar sıkıyorsun kendini? Yeni tanıştığın birine her şeyini anlatmaz mısın? Ben karşıma çıkan ilk insana, bütün hayatımı anlatabilirim.” “Neden?” “Nedeni yok. Yani bence yok. Doktora sorarsan, manik döneminde olduğu için der ama palavra. Ben her zaman böyleyim. Bizi samimiyetin hastalık olduğuna inandırmaya çalışıyorlar. İnanınca, herkes gibi olunca, aptallaşınca iyileşiyoruz…

Šavovi moga tela, odrešite me iz ovog bića i pustite me da šiknem. Ionako sam odavno napolju, a ne unutra.

Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.

Iz iskustva je znao kako štetni, i po društvo i pojedinca opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicjivost i u tačnost svakog svog suda i zaključka.

Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom nreperstanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nipta ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !

There iz no alternativ. Every possible reezon that could ever be offered for altering the spelling of wurds, stil exists in full force; and if a gradual reform should not be made in our language, it wil proov that we are less under the influence of reezon than our ancestors. [This quote illustrates the reformed spelling advocated by Webster.]

Svaki nered se opravdava ako teži da izađe iz sebe, možda se kroz ludilo može dospjeti do razuma koji neće biti onaj razum čiji je nedostatak ludilo.

Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.

Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.

Ako hoćeš da budeš srećan jedan dan", kaže stara poslovica iz Gruzije, "onda se dobro napij! Ako želiš da budeš srećan godinu dana, zaljubi se u lepu ženu. Ali, ako hoćeš da budeš srećan celog života, onda pij dobro vino sa starim prijateljima!" - Možda se sreća sastoji u tome da na vreme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života pre no što nam lekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?

Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge. Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.

Nije svatko kovac svog zivota. Nije nitko. Na neke stvari mozes utjecati, na neke ne. Nesto kujes, a nesto nosis kako ti je skovano. No, i jedno i drugo, i to sto kujes i to sto ti je skovano, zapravo su okovi. Sanduk iz kojeg ces kad tad morati izvuci ruku ili ces biti uhvacen.

Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis. Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo... Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda... Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje... Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka... Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja... Laku noc, njene pospane oci...

Često je teže oprostiti se s nečijom prošlošću nego s osobom iz sadašnjosti koju smo prestali voljeti. I kad ljubav prestane, prošlost se još opire i pravi probleme.

Sarah had a saying: Der gleichster veg iz ful mit shtainer." "What's it mean?" "The smoothest way is sometimes full of stones.

Sve osnovne ljudske stvari izvlačimo iz djetinjstva.

Help is help to anyone, Mary. Even if they don't know they're asking for it." I said that made a whole lot of sense, because it did. And it still does. Here's the thing, Iz: my mom needs help right now. And I know it, even if she doesn't.

Remember that, Iz. Be a kid of honesty. Wave it like a banner for all to see. Also, while I'm thinking about it - be a kid who loves surprises. Squeal with delight over puppies and cupcakes and birthday parties. Be curious, but content. Be loyal, but independent. Be kind. To everyone. Treat every day like you're making waffles. Don't settle for the first guy (or girl) unless he's the right guy (or girl). Live your effing life. Do so with gusto, because my God, there's nothing sorrier than a gusto-less existence. Know yourself. Love yourself. Be a good friend. Be a kid of hope and substance. Be a kid of appetite, Iz. You know what I mean, don't you? (Of course you do. You're a Malone.) Okay, that's all for now. Catch you on the flip side. Blimey, get ready. Signing off, Mary Iris Malone, Your Big Sister

Tek jesen je pokazala kako su plitkog korena i kratkog veka bile moje obmane. I ne samo jesen. Jelene je nestalo iz svih mojih godišnjih doba.

Svaki put kad glasno kažem što mislim, steknem barem jednog prijatelja i barem jednog neprijatelja. Oba iz potpuno krivih razloga.

Putovanje neće riješiti tvoje probleme, samo će te natjerati da na njih gledaš iz druge perspektive.

Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...

Hiçbir şey zekayı tutkulu bir kuşku kadar bileyemez. Hiçbir şey olgunlaşmamış bir zihnin bütün olanaklarını karanlıkta kaybolan bir iz kadar harekete geçiremez.

Kad je oblačno, oblačno je. I mračno je koliko je oblačno, u 14:40. I nema druge. Zato ti budi vedar i spasi sebe, za onoga kome sunce treba. A vedrina iz mraka dolazi. Tamo ona i nastaje.

Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

Ovih dana sam mnogo čitao i mnogo razgovarao sa ljudima - više nego što je zdravo i dobro za mene - a nauk koji se može izvući iz svega toga uvek je isti. Iznutra treba rasti, ćutke i neprimetno napredovati, i u pravi čas se zaustaviti. Sve drugo znači: sam sebi plesti zamku, spremati svoj sopstveni pad.

Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje

Koliko puta ste poželjeli da vas nema, da izmaknete tuđim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuđih razmišljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poželjeli da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi? Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mašte, nevidljivost kao jeftina dosjetka iz starih naučno-fantastičnih i horor filmova. I tu se stvar završava. Svijet, i mi u njemu, uvijek će ostati vidljiv, možda i previše vidljiv, i dok se probijamo kroz njegovu iritirajuću očitost, samo ponekad pomislit ćemo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.

Radite svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje, to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trosite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakod dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.

Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je deo našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser. Najveći broj njih služi samo za jelo.

Prava snaga riječi leži u onome tko sluša, a ne u onome tko govori. Mudrac može u nedogled govoriti budali, to neće imati nikakvog značaja, no prava riječ pronalazi smisao samo ako je upućena pametnome.

Ako se puneći čašu zaustaviš na pola, čaša je do pola puna. Ako se prazneći čašu zaustaviš na pola, čaša je do pola prazna. Sve ostalo su jeftine fore i iskrivljavanje istine.

Samo nam ljudsko biće može podariti potpunu iluziju sigurnosti. Samo glas, pogled i dodir ruke jednog čoveka deluju kao utešna poruka iz svemira u kome smo mi tako sićušni. Ovaj čovek može da nam bude prijatelj, lekar, ređe kakav rođak, ali bez izuzetka to je uvek osoba koja nas voli. Strasna ljubav je kao uveličavajuće staklo, koje prikazuje vrednosti u nama za koje nismo ni slutili. Razbije li se uveličavajuće staklo, oplakaćemo gubitak optičke iluzije o sebi.

Mali ljudi, koje mi zovemo "deca", imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao odrasli i mudri ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

O kadar az yaşadım ki sanki hiç ölmeyecekmişim gibi düşünme eğilimindeyim; insan hayatının bu kadarcık bir şeye indirgenmesi gerçek olamazmış gibi geliyor bana; elinizde olmadan, er ya da geç bir şey olacak diye hayal ediyorsunuz. Büyük hata. Bir hayat pekâlâ da boş ve kısa olabilir. Günler ne bir iz ne bir anı bırakmadan sefil bir şekilde akıp gider; ve sonra bir anda duruverir.

-Ima, međutim, nešto čudno u celoj toj legendi, Gubelkijane. Jeste li zapazili? Jeste li primetili da nema značaja što je odmereni Dedalus preživeo. Mit danas priznaje promašenog letača, krilatog Ikarusa, samo njega. Dobri zanatlija Dedalus je zaboravljen. Zanemaren nepravedno, no bez priziva. A, znate li zašto, Gubelkijane? Ja mislim zato što je, onako trezven i naučno bojažljiv, priznao jednu tuđu, naturenu granicu , što se slepo i ropski držao unutrašnjosti kruga koji nam je određen, što je izneverio i proigrao šansu da iz njega izađe, što je pokazao da je i suviše malo čovek, da bi bio bog. Razmislite o tome, ima u toj prokletoj legendi nekog naravoučenija. I budite mi zdravo!

...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.

„Reci im da ću ih izbaciti napolje ako se ne utišaju, ne mogu da spavam.“ Vikao je Vladimir iz svoje sobe, doduše ne zvučeći baš ljutito. „Ne možeš da spavaš jer si previše začinio večeru i sada te muči žgaravica,“ odgovorila mu je Nataša i dodala:„Nemaš više dvadeset, ti si sada čovek u godinama.“ Namignula je curama i poželela laku noć.Krenula je da zatvara vrata kada se začuo Vladimirov glas: „Dođi da ti pokažem šta može čovek u godinama!

A onda sam izašao da prošetam po ulici u kojoj živim. Hm. Sivo je. Presivo.U Beogradu. I u Paraćinu. I ništa, tu smo, svi smo tu: nismo odabrali kao Lindo, nismo ni kao Zlakušani. Čovek se zapita kako se to onda zove, to što mi biramo da živimo: beskrajna hrabrost ili beskrajni kukavičluk? Čini mi se, Hamlet je poreklom bio iz naših krajeva.

Ljudsko iskustvo se ne prenosi tako lako s koljena na koljeno kako neki misle. Svi, izgleda, moramo nauciti iz osobnih gresaka, zasluziti vlastite oziljke, kusati vlastita govna. Najvise stoga sto nam dse serviraju usminkane verzije proslosti, sadasnjosti i buducnosti, te pateticno-romanticne bajke o ljubavi, obitelji, bratstvu medju ljudima i zrtvama za domovinu i o covjecanstvu uopste. Gdje bismo inace danas dogurali da svakih sto godina makar imalo uznapredujemo, ali sve je isto od nastanka ljudskog svijeta.

Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, To njeno zbogom beše premnogo i za česmu MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... U meni prošlo vreme kao parastos ječi, A negde ispred oka mota se kosa crna I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, Kunući ono zbogom što ga izreče ona. A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...

Ово завршавајући више немам шта чинити овде доле, и дуго ми је, и једина ми забава тражити реч, моћну да призове смрт, јер жури ми се, а она не долази.

Hundreds of words await ostracism from our functional vocabularies: waltz and fizz and squeeze and booze and frozen pizza pie, frizzy and fuzzy and dizzy and duzzy, the visualization of emphyzeema-zapped Tarzans, wheezing and sneezing, holding glazed and anodized bazookas, seized by all the bizarrities of this zany zone we call home. Dazed or zombified citizens who recognize hazardous organizations of zealots in their hazy midst, too late - too late to size down. Immobilized we iz. Minimalized. Paralyzed. Zip Zap. ZZZZZZZZZ. Crazy. Crazy. Did I say crazy?

Ponekad nešto moraš da prećutiš, da povučeš potez koji neće odmah biti jasan, da budeš neprimereno blag ili pak grub...dođavola, da li te to čini manipulatorom? Hm. (...) Ali kako beše ide priča o prvim izbeglicama? Sećate se, onaj ljupki par što je proteran iz Raja? Razlog: dirnuli su u zabranjeno znanje. I šta sad, manipulacija je za osudu, Tvorac je manipulator - a isti je simbol konačnog principa dobra. Paradoks ili objašnjenje nužnosti?

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka.

Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečeg što sam mislio da ima veze samnom, očekivanje nečeg novog, neizvjesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu. A i opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.

This young man had stalked Iseult through Veñaza City. Had smiled cruelly at her, his crystal eyes swirling red. Then he had saved her too, in Lejna. With a salamander cloak and a single phrase: Mhe varujta. Trust me as if my soul were yours.

Zeleno, volim te, zeleno. Zelen vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. Opasana senkom ona sanja na verandi, zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Zeleno, volim te, zeleno! Pod lunom Cigankom stvari pilje u nju a ona ih ne vidi. Zeleno, volim te, zeleno! Velike zvezde od inja dolaze sa ribom senke što otvara put zori. Smokva trlja vetar korom svojih grana, a breg, mačak lupež, ježi svoje ljute agave. Ali ko će doći? I odakle? Ona čeka na balkonu, zelene puti, kose zelene, sanjajuci gorko more. -Kume, daću ti konja za kuću, sedlo za njeno ogledalo, nož za njen ogrtač. Kume, dolazim krvareći iz Kabrinih klanaca. -Kad bih mogao, mladiću, lako bi se nagodili. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. Kume, hoću da umrem pristojno u svojoj postelji od čelika i, ako je moguce, sa holandskim čaršavima... Zar ne vidiš moju ranu od grudi do grla? -Trista crnih ruža pokrivaju tvoj beli grudnjak. Krv ti vri i miriše oko pojasa. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. -Pusti me bar na visoke verande, pusti me da se popnem! Pusti me na zelene verande. Verandice mesečeve, gde kaplje voda. Već se penju dva kuma na visoke verande. Ostavljajući trag krvi. Ostavljajući trag suza. Drhtali su krovovi, fenjerčići od lima. Hiljadu staklenih defova ranjavalo je zoru. Zeleno, volim te, zeleno! Zelen vetar, zelene grane. Dva kuma su se popela. Širok vetar ostavljao je u ustima čudan ukus žuči, mentola i bosiljka. -Kume, gde je, reci mi, gde je tvoje gorko devojče? -Koliko puta te je čekala sveža lica, crne kose, na toj zelenoj verandi. Nad ogledalom bunara Ciganka se njiha. Zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Mesečev stalaktit od leda drži je nad vodom. Noć je postala intimna kao mali trg. Pijani su žandari lupali na vrata. Zeleno, volim te, zeleno! Zelene vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. - ROMANSA MESECARKA

Mislim da je ljudima koji vole horore samo dosadno u životu. Žude za podsticajma, a kada se stvarno jeziv film završi, ponovo si uveren da si živ i da svet još uvek postoji kao i pre, i oni imaju potrebu da se u to iznova uveravaju. To je pravi razlog zašto postoje horor filmovi - oni služe kao prigušivači šoka - i ako nestanu, to će značiti da gubimo jedan od nekoliko načina na koje se nosimo sa anksioznošću koju naša mašta proizvodi. Kladim se da bismo tada bili svedoci velikog porasta broja serijskih i masovnih ubica. Konačno, svako ko je dovoljno glup da iz horor filmova dobije ideju da ubija ljude može istu tu ideju da dobije gledajući vesti, zar ne?

Aeduan.” She’d never said his name aloud. She was surprised by how easily it rolled off the tongue. He looked back, his expression inscrutable as always. But laced with … with something. Hope, she found herself thinking, though she knew it was fanciful. Aeduan was not the sort of man to ever hope.

He was younger than Iseult had imagined. No older than twenty, if she had to guess. Yet he felt old, with his voice so gruff. His language so formal. It was in the way he carried himself too, as if he’d walked for a thousand years and planned to walk a thousand more.

Lekcije iz kontriranja svemiru nauče se u pubertetu ili nikad, a ona glavna ide ovako: na stolu je tanjir i u njemu zrno pasulja - ti si zrno a tanjir je sistem. Ti ne želiš da te tanjir ograničava, zato hrabro odbiješ da boraviš u njemu i iskočiš; mašala, zeznuo si sistem. Elem, sledi neugodna spoznaja: čitav sto je sistem, ti si iz tanjira sagledavao samo njegov mali, lako prejebivi ogranak. Lepo, sad kad si to shvatio, bunt ide dalje: skačeš sa stola. Neugodna spoznaja 2: em što si doznao da je cela soba sistem, em si, tako tvrdopasuljast, pošteno napukao od skoka sa astala. E, ta igranka ide u nedogled i sad još samo treba da budeš dovoljno klinac da nastaviš otkrivanje sve većih jedinica sistema. Pametnijima je već u toj tački jasno da nema izlaza. I još gore: sesitem em dopušta, em predviđa buntovnike. Na taj način, reguliše se princip nade - a bez nade vazda ništa ne ide. Hajdučija je, dakle, sistemu dobrodošla. Stoga ostaje samo jedno: nauči da funkcionišeš unutra i da što manje izneveriš sebe. Nauči da je moguće spasiti samo dušu - sebi i još nekima - ne i spasiti svet. Ko nađe načina za to, kanda nalazi i svoj recept sreće.

Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život ishranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osjećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke maternice univerzuma. Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje osi obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj od prirodnog. Pomeranje je bilo sporo i postupno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život. Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledalu na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve - imitacija.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.

Ko li će goreti u Paklu? Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo... Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi... O, nikako... Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva... Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika... Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo? Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u grudi...

Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.

A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.

Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.

Bir gün bir postanede rastlaşmış iki insanın birbirlerinden alabildiğine hoşlanmış olmaları güzel geçici bir rastlantı mı yalnızca? “Birine rastlamış, sevmiş, tad almıştım, şimdi geçti, hiçbir iz kalmadı bende.” denebiliyorsa, bu rastlantıyı unutmak, hiç olmamış saymak gerekmez mi? Benim sana, senin bana verdiğimiz yalnızca bir adsa, bu alışveriş niçin bir “Hadi eyvallah!”la bitmesin? Ben yalnızca senin için güzel olacaksam, sana beğendirmek için kendimi, olanları umursamayıp en güzel bakışımla geleceksem yatağına, sen bütün bunları unutturacaksan bana, unutturmak için hiç bakmayacaksan pencereden, o kısa unutma anından sonra, vücutlarımızın bize acı veren gerginliğini giderdikten sonra bu pencereyi kapatarak unuttuğumuz, dışında, uzağında kaldığımız dünya nasıl yabancımız olursa, öyle yabancı oluruz birbirimize. Bir kısa anın ardından ayrı yönlere giden trenlere bineriz. Ya da o trenlere bile yetişemeyip tükenmişin üstünde çoğalırız.

Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio! Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.

Čovečja je priroda nemonaška. Jer je priroda uopšte nemonaška. Priroda je nestalnost i zaborav i preziranje zakletvi. Priroda je strast koja se slučajem pali i gasi. Priroda je neprekidna promena. Zato dugotrajne žrtve i savlađivanja postaju obične pojave, brišu se iz reda visokih tekovina ljudskih. Zato čovek, čovek kao priroda, želi na poprištu borbe herija ili martira. Drugim rečima, želi smrt, i promenu i obnovu. Uništenje ideala, i početak druge borbe. Ali čovek kao duh, znajući da je duh plemenitiji od prirode, okreće svoje strasti pred zakone lepote. Neće smrt i promenu, nego raspiruje i održava stalnu borbu. Stalnu, jer ne sme poginuti u iskušenju. A mora primati iskušenja. Jer, gde prestaju iskušenja, prestaje i monaštvo.

- Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći. Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno. Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično. Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori. Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.

Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!

Kako je čitanje nešto neobično!Kako je čudno to čitanje koje poništava vreme, pretače vrtoglavi prostor, a da pri tom ne zaustavlja dah niti oduzima život čitaocu. Verujemo da smo nevidljivi, odsutni, iako smo svuda prisutni, čak i tamo gde smo, grozničavi, s tom knjigom u ruci koju gutamo, jedemo očima, kao u nekoj radnji bele magije, da bismo nahranili svoj duh. A čitanje je zbilja čarobna radnja svesti koja otkriva jednu od najnepoznatijih sposobnosti čovekovih i daje mu veliku moć: sposobnost da bude na dva mesta istovremeno i moć da se usami, da se potpuno odvoji od okoline, da izađe iz svog vlastitog života a da ne izgubi vezu sa životom; ukratko, da saobraća sa svim i svačim, čak i kada više ne veruje ni u šta.

Devojke su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da ce pasti i povrediti se. Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre,do njih lakše dođu. Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene. Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovek dođe, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, kome trebamo i voli nas napraviće SVE da dođe do nas. Žena je izašla iz rebra muškarca, a ne iz nogu da bude gažena, niti iz glave da bude nadmoćna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, i blizu srca da bude voljena.

Ono što je u početku bilo hladno i mračno, sad je postalo svijetlo i toplo, kao prošlost ili zavičaj. Zapravo, tu smo izgleda, bolje nego na drugim mjestima, shvatili da nam je prošlost zavičaj. I ne samo zavičaj, nego i domovina. Druge nismo imali. Sve oko nas već godinama je terra incognita nastanjena čudnim plemenima. Tridesetogodišnjacima koji vjeruju u meditaciju i uroke, etičkim vegetarijancima koji kao zaposlenici banaka tjeraju obitelji iz stanova i prodaju ih na dražbi, agresivnim pacifistima, onima koji više vole razgovarati sa strojevima nego s ljudima, onima koji stvarnost vide kroz ekran, onima koji se ne sjećaju vremena prije kompjutera, moralistima koji zaziru od golotinje i psovke toliko desetljeća poslije prvog nudizma, lažnim plemstvom, lažnim dobrotvorima, lažnim vjernicima...

- Vidite, umetnik, to je "sumnjivoo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko biće. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...

Umreti, to, naravno, znači izgubiti vreme i otići iz njega, ali to ujedno znači steći večnost i trajnu sadašnjost, a to znači pravi život. Jer suština života je sadašnjost i njegova tajna predočava se samo na mitski način, u vremenskim formama prošlosti i budućnosti. Ni lepota nikad nije savršena, te baš zbog toga i podstiče sujetu. Kome je mnogo dato, tome može mnogo i da uzme. Ako me Gospod učini bogatim, on može i da me pretvori u zemni prah i da me učini siromahom poput nekog pogorelca; jer njegova ćud je silna i mi nismo u stanju da spoznamo puteve njegove pravednosti. Gledao sam gore, to zacelo stoji! Posmatrao sam kako svetlost zrači, kako veličanstveno promiče, i moje su se ognjenim sunčevim strelama pozleđene oči krepile na blagom sjaju noćne zvezde. Ja može svako da kaže, ali ko to kaže, to je bitno. SETI SE MENE KAD BUDEŠ DOSPEO U SVOJE CARSTVO. Čovek mora da vodi računa čime će se ukrasiti, mora da pripazi da se ne odluči za ono što mu ne pristaje. Videti ne znači imati. Ali videti znači hteti imati. Ili je život opsena, ili je lepota opsena. Nećeš oboje naći sjedinjeno u stvarnosti.

Bože moj... Prošao sam kroz Vukovar mnogo puta...(...) Kad sam dolazio sa zapadne strane, iz Italije, sa mora, iz Zagreba ili Ljubljane, tu sam prvi put nailazio na putokaz za Novi Sad, i, iako je kraj imena moje varoši čitko pisalo ''82 km'', tog momenta sam, iz bezbroj razloga, uvek računao da sam stigao Kući? Dudule je u pravu, liče, još kako liče... Ne samo zbog Dunava, bokora zelenila, austrougarskih kućerina i rasipnički širokih ulica, već (i uglavnom), zbog pitomosti, zbog onog retkog osjećaja koji mi se javljao samo u naročitim gradovima, da bi tu i u tri po ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim, ne zazirući od automobila koji usporavaju, i ne prelazeći na drugu stranu kad neko naiđe u susret... Puno puta je vukovarski vazduh pirnuo pod svodovima mojih pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem svoj život, mirni ljudi i stabilne lađe, tesne suknje i komotne čarde, obala i gimnazija, korzo i pozorište, sasvim dovoljno za pametnog čoveka... A opet... Bojim se da na taj gradić nikad više neću pomisliti onako kako ga se sećam, nego onako kako mi se prikazao u sledećoj Duletovoj tišini, u onoj poslednjoj, najdužoj, koju nisam ni uspeo da odbrojim do kraja, jer je otišao nenadano, ne rekavši pozdrav...

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

O, čarobna organsko lepoto, koja se ne sastojiš ni iz uljane boje ni iz kamena, već iz materije žive i raspadljive, pune grozničave tajne života i truljenja! Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvetane bradavice s jedne i s druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj samo kako se lopatice miču pod svilastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svežoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i kolenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmerna radost, milovati ta divna mesta ljudskoga tela! Radost posle koje čovek ne žali da umre! Oh, daj da osetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom večno načinjena zglobna čaura luči svoje mazivo! Pusti me da sneno dodirnem ustima arteriju femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dole deli u dve golenične arterije! Pusti me da osetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i belančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje.

...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Nismo slepi prema činjenici da taj pokušaj donekle protivureči ili izgleda da protivureči zakonima i običajima koji vladaju u duhovnom životu. Jer jedno od vrhovnih načela našeg vrhovnog života je upravo gašenje individualnoga, po mogućstvu potpuno svrstavanje pojedinaca u hijerarhiju vaspitne vlasti i nauka." "Savršena muzika ima svoje uzroke. Ona postaje iz ravnoteže. Ravnoteža postaje iz pravoga, pravo postaje iz smisla sveta. Otuda se o muzici može govoriti samo sa čovekom koji je spoznao smisao sveta. Muzika počiva na harmoniji između neba i zemlje, na saglasnosti tmine i svetlosti." "VERUJEM DA JOŠ NIKADA NISAM VIDEO KOLIKO JE LEP. AH, DA, TO MOŽDA DOLAZI OTUDA ŠTO GA PRVI PUT VIDIM KAO NEŠTO ŠTO MORAM NAPUSTITI I OD ČEGA SE MORAM OPROSTITI." "Svaki od nas je samo čovek, samo pokušaj, uzgrednik. Ali on treba da bude na putu ka savršenom, treba da teži ka središtu, ne ka periferiji. Zapamti: čovek može da bude strogi logičar ili gramatičar, a pritom pun fantazije i muzike. Može se biti muzičar ili igrač staklenih perli, a pri tom sav odan zakonu i poretku. Čovek kakvog mi zamišljamo i želimo, kakav treba da postane prema našem cilju, mogao bi svakog dana svoju nauku ili umetnost zameniti svakom drugom. Iz njega bi u igri staklenih perli obasjavala najkristalnija logika, a u gramatici najstvaralačkija fantazija." "Onaj ko se više penje i dobija veće zadatke, ne biva slobodniji - on je uvek samo odgovorniji." "Odricanje od sadašnjice i sutrašnjice u korist savršenog, ali prošlog, to je bila uzvišena vrsta bekstva." "Nikada nemoj ostavljati utisak kao da radiš, imaj vremena za svakoga ko želi s tobom da razgovara." "TAKO TO BIVA KAD ČOVEK SVOJU SPOSOBNOST DA VOLI SAKUPI NA JEDAN JEDINI PREDMET. S NJEGOVIM GUBITKOM RUŠI SE SVE, A ČOVEK OSTAJE SAM U RUŠEVINAMA.

Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.