Ily Quotes

Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...

Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer ko oprosti on je najveći. A znam zaboraviti ne mogu.

Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povrijedi, prijeđi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga sasiječe.

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena tada je pametnija odlučnija ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen ili grub ili nerazmišljen ili plačljivo nežan.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju... Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih. Verujte

Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje

Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.

Jedan brodolom više ili manje, za mene ionako ne menja stvari i nema uticaja na moju dugu.

Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.

Charlie?" he said, pulling mme back to face him. "I do love you." My breath caught on his words . . . words I'd waited so long to hear.

The oth­ers went up­stairs, a slow unwilling pro­ces­sion. If this had been an old house, with creak­ing wood, and dark shad­ows, and heav­ily pan­elled walls, there might have been an eerie feel­ing. But this house was the essence of moder­ni­ty. There were no dark corners - ​no pos­si­ble slid­ing pan­els - it was flood­ed with elec­tric light - every­thing was new and bright and shining. There was noth­ing hid­den in this house, noth­ing con­cealed. It had no at­mo­sphere about it. Some­how, that was the most fright­en­ing thing of all. They ex­changed good-​nights on the up­per land­ing. Each of them went in­to his or her own room, and each of them automatical­ly, al­most with­out con­scious thought, locked the door....

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Žao mi što nisam rođen ili malo gluplji, ili malo pametniji. Gluplji da ne primećujem neke stvari oko sebe, ili pametniji da ih primećene, ne komentarišem.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

Stajao sam tako ne znam ni sam koliko, možda samo časak, a možda satima ili danima. U meni su umirali svjetovi. Činilo mi se: ništa nije teže podnijeti.

Pesnik kaze: - I ti si nekome more. Danima mi ta recenica ne izlazi iz glave. Zamisli. Da si nekome more. I da ti je neko more. Jasno je kao dan - ljubav neka je takva, ili neka je nema.

Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno. To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posredi je nemušti dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovo ako izgubim svoj mir.

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna potreba da ljubim?

Pobuna! Je li to samo reč, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.

If you have confidence you have patience. Confidence, that is everything.

Dobar čovek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćes razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče.

Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.

OPOMENA Čuj, reći ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične. Može mi se učiniti da tonem u zvuke, pa ću ruke svakom pružiti. Može mi se učiniti lepo i slatko voleti kratko za jedan dan. Ili mogu kom reći u tome času čudesno sjajnu, predragu mi tajnu koliko te volim. O, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Učiniće mi se: negde u šumi ponovo sve moje suze teku kroz samonikle neke česme. Učiniće mi se: crn leptir jedan po teškoj vodi krilom šara što nekad neko reći mi ne sme. Učiniće mi se: negde kroz tamu neko peva i gorkim cvetom krvavog srca u ranu dira. O, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu, kad neko svira.

„Svi mi imamo potrebe koje nas definišu i pokreću a jedna od njih je i želja tokom života nekome ili nečemu pripadati.

Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo sa njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep nas život kad ga drugi žive.

Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

„Kada se nađem u situaciji da mi je neprijatno ili da ne znam kako da odreagujem, ja se šalim. To je valjda postao i moj odbrambeni mehanizam da sakrijem strah i nesigurnost.

Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš koga da psuješ, jer si sam sebe natovario.

... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Dan je.... samo bijela hartija, na kojoj se sve biljezi i ispisuje.... a racun se placa nocu.. na velikim, mracnim poljima nesanice. Ali tu se sve rijesava i brise... konacno i nepovratno.. Svaka preboljena patnja, nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena...

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjsnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.

Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge. Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.

Nije svatko kovac svog zivota. Nije nitko. Na neke stvari mozes utjecati, na neke ne. Nesto kujes, a nesto nosis kako ti je skovano. No, i jedno i drugo, i to sto kujes i to sto ti je skovano, zapravo su okovi. Sanduk iz kojeg ces kad tad morati izvuci ruku ili ces biti uhvacen.

Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.

Neka oprosti gospodja Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Europa samo Bosna ima spomenike. Stecke. Sta je stecak? Olicenje gorstaka Bosanca! Sta radi Bosanac na stecku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli. Na kome je prikazan kao suzanj...

Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.

Sve bede među ljudima, to su nesreće koje učini čovek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreća i nesreća, nego ima samo smrt ili život. Čovek je najveća štetočina na zemlji.

Možda bi se moglo reći da svak voli putovanje, ili bar misao o njemu, kao svoj drugi, lepši, život.

Bila je ljuta i tužna. Vremenom je naučila da valja pokazivati samo ovu prvu emociju. Tužne prestanu slušati prije ili kasnije.

Love isn't tested by how good it makes you feel. It's tested by whether you are brave enough to feel every part of it.

Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i noću. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne živi; fenjer pomaže da bolje vidimo lica, predmete, šta se dogadja. On pomaže da odaberemo, nanižemo i svaku sitnicu povežemo u sliku, u pletivo; da u jednom životu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reči; nema priče u kojoj život diše, jeca ili se razliva od miline

Nisi ti loš, nego su te zaveli. Upa si u loše društvo. Naplaćuješ struju ljudima. A je li ti ikad palo na pamet, dok si čoviku naplaćiva struju, da bi on moga bit tvoj ćaća? Ili tvoja mater? Znadu li ti ćaća i mater šta ti radiš, Nenade? Jesu te oni tako odgajali, da naplaćivaš struju? Znadu li oni di si ti sad razbojniče?

Jebi ga prijatelju, volim je. Svakim danom sve više. Svakim danom je sve lepša, ima sve lepši osmeh, pogled. Volim kad obuče moj duks ili kad se ljuti samo da bih je poljubio, zaglio, mazio… Volim je druže, više od svog života. Zavolela me takvog kakav jesam, nije tražila da se promenim, a promenila me. Čuvam je, sigurna je, a opet joj pružam malo slobode, a puno ljubavi i razumevanja. Znaš, jednog dana bih voleo da je moje dete zove mama.

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...

Kako nas je život gazio, kako smo sve više postojali, ono što se kaže, zreliji ili bogatiji iskustvom, a ustvari bivali sve umorniji, zasićeniji, puni gorčine, jada i jeda, snovi su otpadali s nas, kao malter s vlažnih zidova, ostavljali ružne rane i ožiljke.

Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku miješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potones.

A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.

Zato ne dam i zato neću Zato moj odraz još vešto krije istih osmeha tajne daleke Zato ću uvek biti sa tobom u dašku misli ili u snu

Nema sudbine! Život zna samo tragediju ili lakrdiju, koju odigravamo sami sebi. Jedni dobro, drugi loše! A to zovemo srećom ili nesrećom.

Ali ipak... najljepše stvari, spoznaje, iskustva ... čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle - uobličiti) - nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!

Some people cannot be helped. As long as you're in this business, there will come a day when you will also have to kill someone. But today is not that day. Please understand. Being a child is by no means a crime.

Naše mržnje škode nama, više nego našem protivniku. Govorite rđavo o nekom čoveku pola sata - i vi ste posle toga nesrećni i otrovni; a govorite pola sata o njemu dobro, pa čak i kad to ne zaslužuje, i bićete mirni i blaženi, čak i ponosni na lepotu svojih osećanja, ili bar na lepotu svojih reči.

Sad, kada se ne nadam više da ću hodati obalom u Skagenu, ili sedeti i luci u Tronjemu, ili igrati sa studentkinjama u Upsali, sad mi se eto stalno vraća misao, da je trebalo živeti, dublje, zanosnije, i ne tako brzo. Kajem se što sam tako olako odlazio. Misao na smrt, rađa misao na trag konja, koji nestaje u snegu, kad jahači odu.

Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi.

Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.

Univerziteti ne prodaju znanje - objasnio je Tesla. -Oni prodaju status pod maskom znanja. Institucije legitimiziraju pravo mediokriteta da budu dosadni. A ja ne mogu da dišem okružen mrštenjem bez vrednosti. Ne želim!...Ti sigurno znaš da je stvaralaštvo bez igre ili prevara ili zabuna.

We use people Whether we want to admit it or not. We use people for moments Or months Or years. It’s a selfish thing we do. Telling someone We ´ll love them forever. Until that forever ends, After however long. You couldn’t have fathomed an end when you were with them, And now u can’t imagine a world In wich you’re still there. Our forevers are so fleeting They almost mean nothing. so i stopped saying it. It’s enough to say „Ily“, And have it end there. I won’t soil already perfect words with a time stamp. Because even forever has an Expiration date. No always. No forever. Just now.

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Čovjek može uvijek biti tvrd, uvijek je kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedan trenutak. Jedna sekunda je dovoljna da te izbriše, pretvori u sretnika ili zločinca.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Odurna je životinjska priroda zvjeri u čovjeku, ali kad je ona u čistom obliku, onda je ti s visine svog duševnog života vidiš i prezireš, pa ili pao, ili se održao - ti ostaješ ono što si bio; ali kad se ta ista životinja krije pod tobože estetskim, poetskim ovojem i iziskuje da joj se pokloniš, onda sam nestaješ u njoj i, obožavajući životinju, ne razlikuješ više dobro od zla. Onda je to užasno.

Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuće, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili možda nisi, možda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, možda si se do posljednjeg časa nadao da ću ti pomoći, i kamo sreće da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konačne samoće, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.

Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.

Dakle, drage moje devojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamnaest, dvadest ili pedeset šest godina! Susretao sam ja i devojčice od sedamdeset dve, i odmah se nekako videlo da su još klinke: mislim, videlo se to po načinu na koji su zrikale unaokolo i krile smešak u prste, kako su isprobavale perike sa loknama boje zlata u robnoj kući, ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno – bile su to prave klinke od sedamdeset dve godine, na časnu reč! Jer, drage moje naglo ostarele devojčice, niste vi krive što se život našalio sa vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono 8 banki! Opa! A vi se još pitate da li je 1900. i neke trebalo da popustite jednom putujućem glumcu i dozvolite mu da vas poljubi, pitate se i pitate, a sve idete na prstima da ne probudite unuke; bosim nogama šljapkate po betonu (koliko sam vam samo puta rekao da navučete papuče, a vi opet ništa!), oblačite se onako još spvajući i ložite peć, pa ronite kroz jutarnji smog da kupite kilo polubelog, paklo butera, jogurt, kifle, mortadelu... – atamo vec 8 banki, a još niste načisto da li je trebalo dozvoliti onom putujućem glumcu da vas coki, ili nije?

Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati.

Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz. Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?

Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...

Što je bilo, bilo je. Prošlost živi u nama i ne možemo je izbrisati. Pošto su snovi slika onoga sveta, i dokaz njegovog postojanja, susrećemo se u snovima; kleči kraj furune u koju trpa vlažna drva; ili me doziva promuklim glasom. Tada se budim i palim svetlo. Kajanje i bol se polako pretvaraju u sumornu radost sećanja. Naš dugi, strasni i strašni roman ispunio je moj život, osmislio ga je, i ja ne tražim nikakve nadoknade. Mene neće biti u indeksu knjiga Mendela Osipoviča, u njegovim biografijama ili u fusnoti uz neku pesmu. Ja, gospodine, jesam delo Mendela Osipoviča, kao što je i on moje delo. Ima li lepšeg proviđenja?

- Biografije opterećuju! Kada postane suviše poznato, isuviše obeleženo kao imidž, možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe. Čovek se, naime, hteo ili ne hteo, poistovećuje sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda. Pogledaj, na primer, značajne ljude za vreme službenog ručka! Pogledaj kako dostojanstveno žvaću, razgovaraju, odlaze u klozet, kao da čine nešto neverovatno važno! Poverovali su da su neophodni. A to, veruj mi, nije niko!

Ponekad nešto moraš da prećutiš, da povučeš potez koji neće odmah biti jasan, da budeš neprimereno blag ili pak grub...dođavola, da li te to čini manipulatorom? Hm. (...) Ali kako beše ide priča o prvim izbeglicama? Sećate se, onaj ljupki par što je proteran iz Raja? Razlog: dirnuli su u zabranjeno znanje. I šta sad, manipulacija je za osudu, Tvorac je manipulator - a isti je simbol konačnog principa dobra. Paradoks ili objašnjenje nužnosti?

Nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu (svakako ste i sami primetili da mnogi ljudi, kada razgovaraju sa vama, traže i taktilni kontakt - body language - neprestano vas pipkaju za ruku, koleno, tapšu ili vuku za rever), zatim, potrebno je omirisati i liznuti tu kožu; psi se njuškaju kad god se sretnu; potrebno je biti vlažan od tuđeg znoja, jednom rečju, potrebno je prodreti u samu srž tuđeg bića, naravno, u onoj meri u kolikoj je to uopšte moguće među ljudima.

Ukiishi Mexico City katika daraja la watu wakubwa na wewe na anasa ni marafiki wakubwa, hutapenda kuendesha gari ambayo kila mtu anaendesha mjini. Nunua gari na kuibadilisha kuwa ya kwako. Lisa aliponunua gari yake huko Ejército Nacional Mexicano, Mexico City, katika duka la Ferrari, aliipeleka Los Angeles kwa marekebisho aliyoyataka. Ferrari haikuwa ya kawaida. Mbali na kinga ya risasi ya inchi nne, Ferrari ya Lisa ilikuwa na mwendo mkali na matairi makubwa kuliko Ferrari za kawaida. Ilikuwa na rangi tatu: nyeusi, pinki na njano zilizokuwa zikibadilika kulingana na hali ya hewa; na kadhalika ilikuwa na breki ya upepo kwa nyuma, katika buti ya aluminiamu, kwa ajili ya kuikandamiza chini wakati wa mwendo mkali, ili isiyumbe sana barabarani. Lisa peke yake ndiye aliyekuwa na gari ya namna hiyo Mexico City nzima.

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove.

...A onda sam se sapleo o to „pobeći”. Kad odeš, bežiš; kad bežiš, smatraš sebe slabijim. Kad se smatraš slabijim, ili uzmeš da ojačaš ili će tvoj život uvek biti nekakvo bežanje. I onda mi sine: sve je do ugla kamere. Ako si pesimista, uvek ćeš da nađeš nekog tužnog violinistu što svira rekvijem boljem sutra i demaskira ga u „malo sutra”. Uvek ćeš da nađeš ubedljiv dokaz da smo propali i da ništa ne vredi ni trud, ni talenat, ni vera u svoju zemlju. Ali, sa druge strane, ako gurneš ruku u gaće i napipaš ono ispod falusa, naći ćeš ne samo žargonski sinonim za hrabrost, nego i sidro koje će te zadržati ovde. Lakim pogledom oko sebe, videćeš ljude koji su uspešni i vredni svojoj zemlji, a nisu lopine. Samo ako si voljan da tako usmeriš kameru. Sve se bira. Ja sam tada odabrao tako, i nikad više nisam razmišljao da odem. (...) I dalje mi je žao prosjaka s violinom, ali sam uveren da takav postoji i u Americi.

Lekcije iz kontriranja svemiru nauče se u pubertetu ili nikad, a ona glavna ide ovako: na stolu je tanjir i u njemu zrno pasulja - ti si zrno a tanjir je sistem. Ti ne želiš da te tanjir ograničava, zato hrabro odbiješ da boraviš u njemu i iskočiš; mašala, zeznuo si sistem. Elem, sledi neugodna spoznaja: čitav sto je sistem, ti si iz tanjira sagledavao samo njegov mali, lako prejebivi ogranak. Lepo, sad kad si to shvatio, bunt ide dalje: skačeš sa stola. Neugodna spoznaja 2: em što si doznao da je cela soba sistem, em si, tako tvrdopasuljast, pošteno napukao od skoka sa astala. E, ta igranka ide u nedogled i sad još samo treba da budeš dovoljno klinac da nastaviš otkrivanje sve većih jedinica sistema. Pametnijima je već u toj tački jasno da nema izlaza. I još gore: sesitem em dopušta, em predviđa buntovnike. Na taj način, reguliše se princip nade - a bez nade vazda ništa ne ide. Hajdučija je, dakle, sistemu dobrodošla. Stoga ostaje samo jedno: nauči da funkcionišeš unutra i da što manje izneveriš sebe. Nauči da je moguće spasiti samo dušu - sebi i još nekima - ne i spasiti svet. Ko nađe načina za to, kanda nalazi i svoj recept sreće.

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

Will you pour out tea, Miss Brent?' The el­der wom­an replied: 'No, you do it, dear. That tea-​pot is so heavy. And I have lost two skeins of my grey knitting-​wool. So an­noy­ing.' Ve­ra moved to the tea-​ta­ble. There was a cheer­ful rat­tle and clink of chi­na. Nor­mal­ity returned. Tea! Blessed or­di­nary everyday af­ter­noon tea! Philip Lom­bard made a cheery re­mark. Blore re­spond­ed. Dr. Arm­strong told a hu­mor­ous sto­ry. Mr. Jus­tice War­grave, who or­di­nar­ily hat­ed tea, sipped ap­prov­ing­ly. In­to this re­laxed at­mo­sphere came Rogers. And Rogers was up­set. He said ner­vous­ly and at ran­dom: 'Ex­cuse me, sir, but does any one know what's become of the bath­room cur­tain?' Lom­bard's head went up with a jerk. 'The bath­room cur­tain? What the dev­il do you mean, Rogers?' 'It's gone, sir, clean van­ished. I was go­ing round draw­ing all the cur­tai­ns and the one in the lav -​ bath­room wasn't there any longer.' Mr. Jus­tice War­grave asked: 'Was it there this morn­ing?' 'Oh, yes, sir.' Blore said: 'What kind of a cur­tain was it?' 'Scar­let oil­silk, sir. It went with the scar­let tiles.' Lom­bard said: 'And it's gone?' 'Gone, Sir.' They stared at each oth­er. Blore said heav­ily: 'Well - af­ter all-​what of it? It's mad - ​but so's everything else. Any­way, it doesn't matter. You can't kill any­body with an oil­silk cur­tain. For­get about it.' Rogers said: 'Yes, sir, thank you, sir.' He went out, shut­ting the door.

Ko li će goreti u Paklu? Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo... Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi... O, nikako... Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva... Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika... Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo? Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u grudi...

A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.

Rea­sons Why I Loved Be­ing With Jen I love what a good friend you are. You’re re­ally en­gaged with the lives of the peo­ple you love. You or­ga­nize lovely ex­pe­ri­ences for them. You make an ef­fort with them, you’re pa­tient with them, even when they’re side­tracked by their chil­dren and can’t pri­or­i­tize you in the way you pri­or­i­tize them. You’ve got a gen­er­ous heart and it ex­tends to peo­ple you’ve never even met, whereas I think that ev­ery­one is out to get me. I used to say you were naive, but re­ally I was jeal­ous that you al­ways thought the best of peo­ple. You are a bit too anx­ious about be­ing seen to be a good per­son and you def­i­nitely go a bit over­board with your left-wing pol­i­tics to prove a point to ev­ery­one. But I know you re­ally do care. I know you’d sign pe­ti­tions and help peo­ple in need and vol­un­teer at the home­less shel­ter at Christ­mas even if no one knew about it. And that’s more than can be said for a lot of us. I love how quickly you read books and how ab­sorbed you get in a good story. I love watch­ing you lie on the sofa read­ing one from cover-to-cover. It’s like I’m in the room with you but you’re in a whole other gal­axy. I love that you’re al­ways try­ing to im­prove your­self. Whether it’s running marathons or set­ting your­self chal­lenges on an app to learn French or the fact you go to ther­apy ev­ery week. You work hard to be­come a bet­ter ver­sion of your­self. I think I prob­a­bly didn’t make my ad­mi­ra­tion for this known and in­stead it came off as ir­ri­ta­tion, which I don’t re­ally feel at all. I love how ded­i­cated you are to your fam­ily, even when they’re an­noy­ing you. Your loy­alty to them wound me up some­times, but it’s only be­cause I wish I came from a big fam­ily. I love that you al­ways know what to say in con­ver­sa­tion. You ask the right ques­tions and you know ex­actly when to talk and when to lis­ten. Ev­ery­one loves talk­ing to you be­cause you make ev­ery­one feel im­por­tant. I love your style. I know you think I prob­a­bly never no­ticed what you were wear­ing or how you did your hair, but I loved see­ing how you get ready, sit­ting in front of the full-length mir­ror in our bed­room while you did your make-up, even though there was a mir­ror on the dress­ing ta­ble. I love that you’re mad enough to swim in the English sea in No­vem­ber and that you’d pick up spi­ders in the bath with your bare hands. You’re brave in a way that I’m not. I love how free you are. You’re a very free per­son, and I never gave you the sat­is­fac­tion of say­ing it, which I should have done. No one knows it about you be­cause of your bor­ing, high-pres­sure job and your stuffy up­bring­ing, but I know what an ad­ven­turer you are un­der­neath all that. I love that you got drunk at Jack­son’s chris­ten­ing and you al­ways wanted to have one more drink at the pub and you never com­plained about get­ting up early to go to work with a hang­over. Other than Avi, you are the per­son I’ve had the most fun with in my life. And even though I gave you a hard time for al­ways try­ing to for al­ways try­ing to im­press your dad, I ac­tu­ally found it very adorable be­cause it made me see the child in you and the teenager in you, and if I could time-travel to any­where in his­tory, I swear, Jen, the only place I’d want to go is to the house where you grew up and hug you and tell you how beau­ti­ful and clever and funny you are. That you are spec­tac­u­lar even with­out all your sports trophies and mu­sic cer­tifi­cates and in­cred­i­ble grades and Ox­ford ac­cep­tance. I’m sorry that I loved you so much more than I liked my­self, that must have been a lot to carry. I’m sorry I didn’t take care of you the way you took care of me. And I’m sorry I didn’t take care of my­self, ei­ther. I need to work on it. I’m pleased that our break-up taught me that. I’m sorry I went so mental. I love you. I always will. I'm glad we met.

LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

- Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.

... ni u najvećem gradu, nad čijim ulicama vise samo uska platna neba, proleće se ne da sakriti. ... ima dva načina da se bude veseo i sretan: imati mnogo novca ili imati veliko mišljenje o sebi. Ja mislim da se misao o Bogu začela pred velikom pučinom ili usred pustinje, jer se samo tamo mogla steći ideja o neizmernom i večnom. Zato ljudima rođenim pored mora pučina izaziva samo besnu ljubav za život. Tako je i Bog jedna istina srca. Zato ga nece ni ubiti razum, jer ga on nije sazdao... Umreti u lepoti, to izgleda vrhunac života na zemlji. ... lepota se izgubila zato što je postala lepa za ceo svet. Ne kajem se za grehove koje sam učinila, nego za one koje nisam učinila. Ima nešto savršenije od lepote stvari u prirodi: to je sve ono što je ljudska misao dodirnula i ljudska lepota osvestila.

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći. Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno. Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično. Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori. Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.

... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne. Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris. Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni. Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše? Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica. U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme... SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO? Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek... SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...

Umreti, to, naravno, znači izgubiti vreme i otići iz njega, ali to ujedno znači steći večnost i trajnu sadašnjost, a to znači pravi život. Jer suština života je sadašnjost i njegova tajna predočava se samo na mitski način, u vremenskim formama prošlosti i budućnosti. Ni lepota nikad nije savršena, te baš zbog toga i podstiče sujetu. Kome je mnogo dato, tome može mnogo i da uzme. Ako me Gospod učini bogatim, on može i da me pretvori u zemni prah i da me učini siromahom poput nekog pogorelca; jer njegova ćud je silna i mi nismo u stanju da spoznamo puteve njegove pravednosti. Gledao sam gore, to zacelo stoji! Posmatrao sam kako svetlost zrači, kako veličanstveno promiče, i moje su se ognjenim sunčevim strelama pozleđene oči krepile na blagom sjaju noćne zvezde. Ja može svako da kaže, ali ko to kaže, to je bitno. SETI SE MENE KAD BUDEŠ DOSPEO U SVOJE CARSTVO. Čovek mora da vodi računa čime će se ukrasiti, mora da pripazi da se ne odluči za ono što mu ne pristaje. Videti ne znači imati. Ali videti znači hteti imati. Ili je život opsena, ili je lepota opsena. Nećeš oboje naći sjedinjeno u stvarnosti.

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

Bože moj... Prošao sam kroz Vukovar mnogo puta...(...) Kad sam dolazio sa zapadne strane, iz Italije, sa mora, iz Zagreba ili Ljubljane, tu sam prvi put nailazio na putokaz za Novi Sad, i, iako je kraj imena moje varoši čitko pisalo ''82 km'', tog momenta sam, iz bezbroj razloga, uvek računao da sam stigao Kući? Dudule je u pravu, liče, još kako liče... Ne samo zbog Dunava, bokora zelenila, austrougarskih kućerina i rasipnički širokih ulica, već (i uglavnom), zbog pitomosti, zbog onog retkog osjećaja koji mi se javljao samo u naročitim gradovima, da bi tu i u tri po ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim, ne zazirući od automobila koji usporavaju, i ne prelazeći na drugu stranu kad neko naiđe u susret... Puno puta je vukovarski vazduh pirnuo pod svodovima mojih pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem svoj život, mirni ljudi i stabilne lađe, tesne suknje i komotne čarde, obala i gimnazija, korzo i pozorište, sasvim dovoljno za pametnog čoveka... A opet... Bojim se da na taj gradić nikad više neću pomisliti onako kako ga se sećam, nego onako kako mi se prikazao u sledećoj Duletovoj tišini, u onoj poslednjoj, najdužoj, koju nisam ni uspeo da odbrojim do kraja, jer je otišao nenadano, ne rekavši pozdrav...

She was the first close friend who I felt like I’d re­ally cho­sen. We weren’t in each other’s lives be­cause of any obli­ga­tion to the past or con­ve­nience of the present. We had no shared his­tory and we had no rea­son to spend all our time to­ gether. But we did. Our friend­ship in­ten­si­fied as all our friends had chil­dren – she, like me, was un­con­vinced about hav­ing kids. And she, like me, found her­self in a re­la­tion­ship in her early thir­ties where they weren’t specif­i­cally work­ing to­wards start­ing a fam­ily. By the time I was thirty-four, Sarah was my only good friend who hadn’t had a baby. Ev­ery time there was an­other preg­nancy an­nounce­ment from a friend, I’d just text the words ‘And an­other one!’ and she’d know what I meant. She be­came the per­son I spent most of my free time with other than Andy, be­cause she was the only friend who had any free time. She could meet me for a drink with­out plan­ning it a month in ad­vance. Our friend­ship made me feel lib­er­ated as well as safe. I looked at her life choices with no sym­pa­thy or con­cern for her. If I could ad­mire her de­ci­sion to re­main child-free, I felt en­cour­aged to ad­mire my own. She made me feel nor­mal. As long as I had our friend­ship, I wasn’t alone and I had rea­son to be­lieve I was on the right track. We ar­ranged to meet for din­ner in Soho af­ter work on a Fri­day. The waiter took our drinks or­der and I asked for our usual – two Dirty Vodka Mar­ti­nis. ‘Er, not for me,’ she said. ‘A sparkling wa­ter, thank you.’ I was ready to make a joke about her un­char­ac­ter­is­tic ab­sti­nence, which she sensed, so as soon as the waiter left she said: ‘I’m preg­nant.’ I didn’t know what to say. I can’t imag­ine the ex­pres­sion on my face was par­tic­u­larly en­thu­si­as­tic, but I couldn’t help it – I was shocked and felt an un­war­ranted but in­tense sense of be­trayal. In a de­layed re­ac­tion, I stood up and went to her side of the ta­ble to hug her, un­able to find words of con­grat­u­la­tions. I asked what had made her change her mind and she spoke in va­garies about it ‘just be­ing the right time’ and wouldn’t elab­o­rate any fur­ther and give me an an­swer. And I needed an an­swer. I needed an an­swer more than any­thing that night. I needed to know whether she’d had a re­al­iza­tion that I hadn’t and, if so, I wanted to know how to get it. When I woke up the next day, I re­al­ized the feel­ing I was ex­pe­ri­enc­ing was not anger or jeal­ousy or bit­ter­ness – it was grief. I had no one left. They’d all gone. Of course, they hadn’t re­ally gone, they were still my friends and I still loved them. But huge parts of them had dis­ap­peared and there was noth­ing they could do to change that. Un­less I joined them in their spa­ces, on their sched­ules, with their fam­i­lies, I would barely see them. And I started dream­ing of an­other life, one com­pletely re­moved from all of it. No more chil­dren’s birth­day par­ties, no more chris­ten­ings, no more bar­be­cues in the sub­urbs. A life I hadn’t ever se­ri­ously con­tem­plated be­fore. I started dream­ing of what it would be like to start all over again. Be­cause as long as I was here in the only Lon­don I knew – mid­dle-class Lon­don, cor­po­rate Lon­don, mid-thir­ties Lon­don, mar­ried Lon­don – I was in their world. And I knew there was a whole other world out there.

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Ali čovek zaboravlja stvarnost i pamti samo reci. Što je reči više upamtio, to ga pametnijim smatrajunjegovi drugovi. On gleda velike transformacije sveta, ali ih ne vidi onako kako su bile sagledane od prvog čoveka koji se suočio sa stvarnošću. Radije tražite to Bezimeno u sebi, to što nadolazi dok mu se obraćam. Ono ne opaža moje reči, već realnost u meni, čiji je deo. To je atman, koji čuje mene, a ne moje reči. Sve ostalo je nestvarno. Definisati znači izgubiti. Bezimeno je suština svih stvari. Bezimeno je nesaznatljivo, moćnije čak i od samog Brame. Stvari prolaze, ali suština ostaje. Snovi bivstva su san u formama. Forme prolaze, nestaju, ali bivstvo ostaje; i sanja nove snove. Čovek tim snovima daje imena i zamišlja da je uhvatio bivstvo samo, a ne zna da samo priziva privide. PONEKAD, MOŽDA, POJAVI SE SANJAR KOJI JE SVESTAN DA SANJA. ON MOŽDA KONTROLIŠE DELIĆ SUPSTANCE SNA, U STANJU JE DA TOM SUPSTANCOM RASPOLAŽE PO SVOJOJ VOLJI, ILI MOŽDA USPEVA DA SE PONEKAD DELIMIČNO PROBUDI, DOSPEVAJUĆI TAKO DO POVEĆANE SAMOSPOZNAJE. AKO IZABERE PUT SAMOSPOZNAJE, NJEGOVA SLAVA ĆE BITI VELIKA, KROZ SVE VEKOVE ON ĆE SIJATI KAO ZVEZDA. ALI AKO SE, MEĐUTIM, OPREDELI ZA STAZU TANTRI, GDE SE SPAJAJU SAMSARA I NIRVANA, GDE SE SVET SHVATA ALI SE ISTOVREMENO U NJEMU ŽIVI, ON ĆE BITI JEDAN OD MOĆNIH MEĐU SANJARIMA. MOĆ SVOJU ON MOŽE UPOTREBITI ZA ZLO ILI ZA DOBRO. Živeti u Samsari, međutim, znači biti podložan uticaju moćnih sanjara. Ako oni moć koriste za dobro, nastaju zlatna vremena. Ako je koriste za zlo, nastaju mračna vremena. San se može preobraziti u košmar. Čovek mora prvo da odradi opterećenja svoje karme, svog mesa, tela, pre nego što dostigne prosvetljenje. U svetlosti večnih istina, kažu mudraci, patnja je kao ništa; u terminima Samsare, kažu mudraci, ona vodi dobru. Bezimeno, čiji smo deo svi mi, sanja formu. Koji je najviši atribut ijednoj formi dostupan? Lepota. Bezimeno je, dakle, umetnik. Problem, dakle, nije u oblasti dileme dobro - zlo, nego u estetskoj oblasti. Boriti se protiv onih koji su među sanjarima moćni a koji svoju moć koriste za zlo ili za ružnoću, ne znači boriti se za ono čemu su nas mudraci podučili da je besmisleno u terminima Samsare ili Nirvane, već znači boriti se da san bude sanjan, simetrično, ritmično, sa poentom i kontrapunktom, izbalansirano, tako da postane lep kao umetničko delo.

Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.