Ih Quotes

Do kraja života upoznaću ljude a nikad ih upoznati neću uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.

Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.

Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Glavu gore. Ima i one vrste, srest ćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Njih vredi čekati… A onim drugima se nasmeši, mahni i odi. To je sve što zaslužuju…

Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

Otići ću da te ne mrzim da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima razneće ih vjetar i sprati kiše nadam se. U meni će ga potrti pozlijedenost.

Nekima se čini da su moje pesme sve iste ... Shvatam ih potpuno... Meni su, na primer, one Ajnštajnove formule sve iste.... Nismo svi svemu dorasli ...

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju... Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih. Verujte

Usne jedino zato postoje da s nekim podelis nesto svoje I da ti sapat saptom vrate... I nikad nikom nemoj ih dati ako ne ume da ti ih vrati toplije,mekse, mladje i sladje. Jer usne samo zato postoje da osmeh po tvome osmehu skroje.

Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi povod i sreća uvijek negdje drugdje stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se barem tako kažu snovi život pretvara u bajku.

Do kraja života upoznavaću ljude, a nikada ih upoznati neću. Uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka

Demokratija statistički izjednačuje glupost s razumon, a idiotima, samo ako ih je dovoljno dopušta da upravljaju svetom.

Žao mi što nisam rođen ili malo gluplji, ili malo pametniji. Gluplji da ne primećujem neke stvari oko sebe, ili pametniji da ih primećene, ne komentarišem.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Djeca nemaju strah od smrti, to i jest ono što ih čini djecom. Djeca imaju strah od roditelja. Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli.

Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.

Volite svoju decu i kad su kriva, jer ce ih život kažnjavati i kad nisu.

Velike reči obično imaju malu grešku, i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš.

Imao sam puno takvih dana u životu i pamtim ih samo po tome što sam ih zaboravio... Oni su kao slike u decijim farbankama koje ožive tek kad se oko njih potrudiš, i ja sam, kao i svi, preskocio mnogo stranica tragajuci za slikama koje cu lakše obojiti.

Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.

Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti?

Uvidio sam da je uludo žene upućivati na razbor, što ih više nastojiš dovesti k pameti, to pamet od njih brže uzmiče.

Znate li što je najveća pogreška Hrvata? Zaboravljivost. Slabo sjećanje. Nitko na svijetu tako brzo i savršeno ne zaboravlja zloće što ih je netko počinio na Hrvatima kao oni sami.

Ali do vraga sa starim uspomenama... Nisu one te koje me brinu... Mene sve više i više plaše nove uspomene... Što ih još nema? Gdje su se to zadržale?

Smatrao sam da me mora razumjeti, ako me voli, da me mora razumjeti i kad ništa ne kažem, mora biti na mojoj strani i kad nemam pravo. Zaboravljajući da bi to trebalo da bude i moja obaveza, okrenuo sam se protiv nje, stavljajući ih zajedno na jednu stranu. Sad sam sâm, ima zadovoljstva i u tome. I ne želim više da ih uvjerim, da im objasnim sebe, hoću da imam pravo. Jer imam pravo, iako to nema nikakva značaja.

‎Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom.

Deep inside her (ih her harrowed soul) she felt a glowing ember of fury at the man responsible for this. Tha man who had put her in this position. She looked at the pistol lying beside the basin, and knew that if he were here, she would use it on him without a moment's hesitation. Knowing that made her feel confused about herself. It also made her feel a little stronger.

Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao tako kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.

Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.

Trebao sam samo da nadjem jednu koja me nece podsecati na nju. Pogledao sam oko sebe i desilo se cudo. Ni jedna me nije podsecala na nju. Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno bi svaka od njih trazila da prestanem cugat', pusiti, da se ponasam pristojnije. Sve bi one trazile da ih drzim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam sale na njihov racun. Trazile da ih izvodim na neka fina mesta i slicno. A ona...Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije trazila da se menjam. A promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao sta osecam. Nije trazila da je drzim kao kap vode na dlanu .Cinjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna

Ima među ženama više heroja nego što ih ima među ljudima, ali su ljudi celu istoriju prigrabili za sebe, i za priče o sebi. Međutim, mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom.

Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće... Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.

Tvoja ih praznina sve više očarava.

Sve uspomene sa kaputa stresi, samo budi to što jesi, tu gde si, šta god da se desi ti budi ok. I nikad ne saznaj kako to boli kad nekoga voliš, a mrziš; kad mrziš, a voliš i lomiš se da izdrziš. Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati mene, moja lutanja, maštanja i sanjanja, i znati da ih prati. I ko zna, možda jednom nađeš me - tamo gde prestajem ja gde počinješ ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi. Ali srešćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden, iako te je taj neznanac nekada voleo više od sebe. (Jedan)

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...

Ali ipak... najljepše stvari, spoznaje, iskustva ... čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle - uobličiti) - nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!

Teško ljude vraćam ljudima. Pretvaram ih u stihove. (A tebe sam odavno upriličio u zbirku.)

Oni što kopaju, oni valjda mogu zavoljeti samo nedostižno, povremenu uspomenu, možda nešto što ne razumiju. Oni vole izdaleka. Osluškuju. Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.

...odavno sam prestao da verujem u slučajnosti. Sve se dešava s razlogom. Sve slučajnosti su znakovi pokraj puta, a što je čovek mudriji, utoliko ih više prepoznaje i može lakše da putuje kroz život.

Griješne misli su kao vjetar ko ce ih zaustaviti U cemu je pobožnost ako nema iskušenja koja se savladavaju Čovjek nije Bog i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.

Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onoga koji udara. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.

Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?

Priznaću bez oklevanja: ne volim mnogo one koji vole mnogo da pitaju, a onima koji su mi prijatelji kazujem, često i nepitan, sve što žele da znaju o meni, mojim mislima, planovima i poslovima, kao i o osećanjima koja ih prate.

Provukla se kroz gužvu naizgled lako (kao da se priseća polke?), gaseći cipelicama neke zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka ka meni. U zadnji čas sam odlučio da ipak ne kažem glasno da ih je možda prekasno napravila? Rastojanje između nas definitivno se više nije moglo preći tek tako, prostim svakodnevnim koracima...

Većina potrebnih stvari u životu čoveku dolazi kasno. Najčešće kad se od njih nema naročite koristi. Mudrost, između ostalih. Prava osećanja, ponekad. Istine uvek nekako stižu na vreme da ih čovek snese u grob.

Nema prokletstva. Ima samo zlih i dobrih, ali zli su uvijek jači, iako ih je manje. Od jedne kapi žuči zagorčiš vrč čiste vode!

I oh wha ih eenz, idj," Vi said, though it was a lie.

Nikada, na primer, nisam prebrojao prste na rukama. Rečeno mi je da ih ima deset i ja sam to prihvatio zdravo za gotovo, a takvi ne uspevaju u životu. - Elisa za Isu

Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali pošrena. Sandijevi su za nas s te krive strane, shvatila sam. Od svega dobrog i lijepog dijeli ih riječ koja kaže da nisu sasvim vrijedni toga. Upozoraca da u svojoj srži…možda skrivaju i potpunu suprotnost. Bilo mi je teško zbog toga, shvaćaš. I, da, željela sam vidjeti kako je s njegove strane tog prokletog „ali“, pa makar tamo ostala zauvijek.

Ponekad čovek preživljuje takve stvari, da sama činjenica da ih je preživeo znači ne samo pobedu i izbavljenje nego i čudo; jedno ponovno, radosno rođenje po naročitoj milosti viših sila.

Prođimo redom sve vrste zadovoljstava što ih takvo putovanje pruža. Putuješ li sa ženom? - Da. - Znači, jedno zadovoljstvo manje. Ostaju: krajobrazí, kazališta, muzeji i obiteljski posjeti.

Sasvim tanki prsti Ti ćeš mi pomoći da ostarim jer si oluja. Tajna dugovečnosti leži u skrivanju. Ti kad prekrižiš limun dobiješ dva sunca. Onda ih podeliš na mesece. Takvi su tvoji prsti.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene..

Izdaleka, kroz nišan snajpera ponekom bi se možda učinilo da su to pre Muslimani, Srbi ili Hrvati, ali ja sam im prišao prsa u prsa, dobro sam ih video, i verujte mi na reč... To su samo Ljudi... Ništa strašno...

Volela sam da volim vise nego sto je uobicajeno. Zato moji snovi nisu imali kuda da odu. Pa sam se do zemlje savila. Ostavite nocu prozore otvorene. Ostavite ih da snovi mogu slobodno da odu da se pretvore u vetar, pero, oblak, prah... Da vas nikada ne zabole..

Znam, ponekad sam neprijatan, dobro, često sam neprijatan, mučim vas. Ali koga da mučim ako neću vas? Vi ste mi najbliži, volim vas oboje, i imam prava da budem neprijatan. U čudnom sam rasploženju, vjerujem da i vi imate časova koji su gori od drugih, samo što sam ja luđi od vas pa stvaram probleme i tamo gdje ih nema, kidam se bez razloga i tad se iskaljujem na vama. E pa, pretrpite se malo, prijatelji ste mi, poslije ću se ja vama staviti na raspolaganje. Zasad ste jači od mene, i ne ljutite se, primite me ovakvog nikakvog, dok ne dođem sebi.

Mali ljudi, koje mi zovemo "deca", imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao odrasli i mudri ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

Nisam birao saigrače po grbu na prsima, birao sam ih po grbu u prsima, po nekom Našem Grbu, koji se ne skida tek tako, s majicom ... I svaka čast svakom ... Ali Nacionalnost je ipak samo jedna romantična stavka životnog formulara.. Amateri su definitivno morali ispuniti daleko više od toga da bi zaslužili da budu u ekipi samnom...

Ako ne možeš da prođeš kroz zid, onda ga preskoči. Ako ne možeš da ga preskočiš, provuci se ispod njega. Ne gledaj na granice koje drugi postavljaju - to su samo ograničenja ograničenih. Ne postavljaj ih ni sebi, jer za posebne ljude ne postoji kraj. Postoji samo večnost. Uhvati je...

...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.

„Reci im da ću ih izbaciti napolje ako se ne utišaju, ne mogu da spavam.“ Vikao je Vladimir iz svoje sobe, doduše ne zvučeći baš ljutito. „Ne možeš da spavaš jer si previše začinio večeru i sada te muči žgaravica,“ odgovorila mu je Nataša i dodala:„Nemaš više dvadeset, ti si sada čovek u godinama.“ Namignula je curama i poželela laku noć.Krenula je da zatvara vrata kada se začuo Vladimirov glas: „Dođi da ti pokažem šta može čovek u godinama!

Sad ih više nema. Ni kajsije, ni tarabe, ni nespretnih mundira. Ni djeda ni majke. U dvorištu je sad samo hrpa smeća i starog željeza, ostaci nečijeg namještaja, komadi polupane zahodske školjke. Kao da je netko izbljuvao svoj sažvakani život i ostavio ga tu da trune poput opomene.

Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu.

He was the kind of beautiful that drew you in before you even considered the fact that beautiful things can be poisonous.

Kad u glavi imamo rečenice, mislio sam, još uvek nemamo odlučnost i da ih stavimo na papir. Rečenice nas plaše, najpre nas plaši misao, onda rečenica, naposletku to što tu rečenicu možda više nemamo u glavi kada hoćemo da je zapišemo. Vrlo često neku rečenicu prerano zapišemo, neku, opet, prekasno; rečenicu moramo da zapišemo u pravom trenutku, inače je zauvek izgubljena.

Dosta je u našoj zemlji rođeno slabića, mlitavaca, mekušaca. Dosta je slabih na volji, nestalnih na odlučnost, dosta je sramotno podatnih, izdajničko pohlepnih. Dosta ih je rođeno u našoj zemlji koji nemaju snage da budu svoji gospodari, ali imaju obraza da budu sluge drugima pod svojim krovom, na svojem imanju...

- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve? - Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.

Backslapping and smiling all around. Even Matthias. “Oh my God,” I croaked. They all froze. “You have dimples!” The rest of the boys grinned at the Aussie who slapped a hand over his mouth to help cover the deep, adorable dimples prominently displayed in each cheek. He pointed a finger at us and said, “Knock it off!” but from behind his hand it actually came out “Naw ih aw!” We laughed harder. He gave up the hand and turned away in a huff, but the dimples remained.

Zeleno, volim te, zeleno. Zelen vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. Opasana senkom ona sanja na verandi, zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Zeleno, volim te, zeleno! Pod lunom Cigankom stvari pilje u nju a ona ih ne vidi. Zeleno, volim te, zeleno! Velike zvezde od inja dolaze sa ribom senke što otvara put zori. Smokva trlja vetar korom svojih grana, a breg, mačak lupež, ježi svoje ljute agave. Ali ko će doći? I odakle? Ona čeka na balkonu, zelene puti, kose zelene, sanjajuci gorko more. -Kume, daću ti konja za kuću, sedlo za njeno ogledalo, nož za njen ogrtač. Kume, dolazim krvareći iz Kabrinih klanaca. -Kad bih mogao, mladiću, lako bi se nagodili. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. Kume, hoću da umrem pristojno u svojoj postelji od čelika i, ako je moguce, sa holandskim čaršavima... Zar ne vidiš moju ranu od grudi do grla? -Trista crnih ruža pokrivaju tvoj beli grudnjak. Krv ti vri i miriše oko pojasa. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. -Pusti me bar na visoke verande, pusti me da se popnem! Pusti me na zelene verande. Verandice mesečeve, gde kaplje voda. Već se penju dva kuma na visoke verande. Ostavljajući trag krvi. Ostavljajući trag suza. Drhtali su krovovi, fenjerčići od lima. Hiljadu staklenih defova ranjavalo je zoru. Zeleno, volim te, zeleno! Zelen vetar, zelene grane. Dva kuma su se popela. Širok vetar ostavljao je u ustima čudan ukus žuči, mentola i bosiljka. -Kume, gde je, reci mi, gde je tvoje gorko devojče? -Koliko puta te je čekala sveža lica, crne kose, na toj zelenoj verandi. Nad ogledalom bunara Ciganka se njiha. Zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Mesečev stalaktit od leda drži je nad vodom. Noć je postala intimna kao mali trg. Pijani su žandari lupali na vrata. Zeleno, volim te, zeleno! Zelene vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. - ROMANSA MESECARKA

For the ones who made it out alive. For the ones who didn’t. For the ones still fighting somewhere in between.

Nigdje takvih prijetnji i kletvi kao u Bosni.Smišljaju ih od duga vremena,ne da nekoga povrijede i uplaše,prije da pokažu svoju maštu koja treba pobijediti maštu onog drugog.Najbolje prijetenje i kletve su one koje prate razvoj i kulturu civilizacije.Tako je,recimo,s mehanizacijom sela došla i ova kletva: ''Dabogda ti dijete izrezali motorkom i složili u podrum za zimu.

Znao sam stajati na ulici i gledati u mnoštvo, kako se klanja, prolazi, kicoši i previja, i najodurniji mi postadoše ljudi uredni, lijepi i elegantni. "Sve je to pomada, karmin i parfem: parfem za naš njuh, karmin za naš vid, a pomada za opip..." Najantipatičniji mi postadoše mladići; ja sam zaljubljivanje protegao na mladost, glupost i brčiće. Koketiranje mi postade nešto slična karikiranom majmunu, ljubav karikirano koketiranje, a zabave, šetnje i plesovi karikature karikatura. Naprotiv sam zavolio bradate ljude, i sretajući ih pokadšto, ja bih se razmiljio i unježio, kao da sam našao srodnu i plemenitu dušu. Ne. Ja nijesam bio normalan.

Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno bi svaka od njih tražila da prestanem cugat’, pušiti, da se ponašam pristojnije. Sve bi one tražile da ih držim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam šale na njihov račun. Tražile da ih izvodim na neka fina mesta i slično. A ona… Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije tražila da se menjam. A promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao sta osećam. Nije trazila da je držim kao kap vode na dlanu. Činjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna.

Od svih žena koje možete sresti u Kobuki-čou, vrsta kojoj je pripadala Maki bila je dno dna, ako mene pitate. Neprivlačne, iskompleksirane i glupe kao noć, ali zbog najgoreg mogućeg vaspitanja nesvesne čak i svog neznanja. Ubeđene u to da su stvorene da rade na nekom luksuznom mestu i da žive bolji život, te podjednako snažno uverene u to da su za njihov neuspeh krivi drugi. Zavide svima i zbog toga su rešene da ih krive za sve. Celog života su omalovažavane, te stoga uverene da nema ničeg lošeg u takvom ophođenju s drugima, Spremne da namerno govore stvari koje će povrediti druge.

Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.

Na to je rekla da su ona i njezina obitelj kršćani. Rekla je da je jednom, za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, dobila Duha Svetoga i da je spašena. Njezini mama i tata, praktički svaki put za vrijeme bogoslužja dobiju Duha Svetoga i onda govore nekim nepoznatim jezikom. Ako si kršćanin, tvrdila je, to te čini sretnim. A ona i njezina obitelj najsretniji su za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, jer ih ispuni Duh Sveti i sve to. Rekla je da ću ja otići u pakao jer nisam bio spašen. Odmah sam vidio da je ona kršćanka, jer dok je pričala polizala je moju lizalicu praktički do drške. Uzeo sam natrag to što je bilo preostalo.

Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo oni su neosetljivi i nepristupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.

Nikad poslije u životu dječaci nisu bili tako vitki i lijepi. To bi netko trebao reći srednjoškolkama, zašto im to tajiti; ljubite ih sad, ljubite ih što više, što nježnije, još malo, i imat ćete neke druge oči, a ne te zanesene. Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi i nikad poslije, ništa što dolazi poslije, neće to moći zamijeniti. To je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam do kraja nedostaje. Strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos.

Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“ Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu. Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.

TA LJUBAV Ta ljubav Tako žestoka Tako krhka Tako nežna Tako beznadežna Ta ljubav lepa kao dan I ružna kao vreme Kad je vreme ružno Ta ljubav tako istinita Ta ljubav tako lepa Tako srećna Tako radosna I tako nejasna Što drhti od straha ko dete od mraka Tako sigurna u svoje moći Ko smiren čovek u mrkloj noći Ta ljubav koja je plašila druge Koja ih je terala da govore Koja ih je terala da blede Ta vrebana ljubav Jer smo ih vrebali Gonjena ranjena zgažena dotučena odbačena zaboravljena Jer smo je gonili ranili zgazili dotukli odbacili zaboravili Sva ta ljubav Još tako živa I tako osunčana Ljubav je tvoja Ljubav je moja Ono što je bilo Ono uvek novo Što se nije promenilo Istinito kao biljka Ustreptalo kao ptica Toplo živo kao leto Možemo oboje Otići vratiti se Možemo zaboraviti I posle opet zaspati Probuditi se patiti Ostariti opet zaspati O smrti snevati Probuditi se smešiti smejati Podmladiti se pevati Naša ljubav ostaje tu Tvrdoglava kao mazga Živa kao želja Svirepa kao pamćenje Glupa kao kajanje Nežna kao uspomena Hladna kao mermer Lepa kao dan Kao dete slabašna Smeši nam se nestašno Govori a ništa ne kaže Slušam je drhteći strašno I vičem Vičem zbog tebe Vičem zbog sebe Preklinjem te Zbog tebe zbog sebe zbog svih što se vole I što su se voleli Da vičem joj Zbog tebe zbog sebe i zbog svih ostalih Koje ne poznajem Ostani tu Ostani gde si Tu gde si nekad bila Ostani tu Ne miči se Ne odlazi Mi što smo voljeni Mi smo te zaboravili A ti nas ne zaboravi Samo smo tebe na zemlji imali Ne dozvoli da postanemo hladni Mnogo dalje uvek I bilo gde Javi nam se da si živa Mnogo kasnije u nekom šumarku U šumi pamćenja iskrsni I nama se pridruži Ruku nam pruži I spasi nas

Ona jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.

Ponekad prolazim pored malih radnji, recimo u rue de Seine. Trgovci starim stvarima ili mali knjižarski antikvari i prodavci bakroreza, prepunjenih izloga. Niko nikad ne ulazi kod njih, oni očigledno ne prave poslove. Ali kad čovek pogleda unutra, vidi ih kako sede, sede i čitaju, bezbrižni; ne brinu se za sutra, ne strahuju za uspeh, imaju psa koji sedi pred njima, dobro raspoložen, ili mačku, koja tišinu čini još većom idući duž nizova knjiga i prevlačeći dlakom preko njih, kao da briše imena sa hrptova. Ah, kad bi to bilo dovoljno : želeo bih ponekad da kupim takav prepun izlog i da sa psom sednem iza njega na dvadeset godina.

Ono što je u početku bilo hladno i mračno, sad je postalo svijetlo i toplo, kao prošlost ili zavičaj. Zapravo, tu smo izgleda, bolje nego na drugim mjestima, shvatili da nam je prošlost zavičaj. I ne samo zavičaj, nego i domovina. Druge nismo imali. Sve oko nas već godinama je terra incognita nastanjena čudnim plemenima. Tridesetogodišnjacima koji vjeruju u meditaciju i uroke, etičkim vegetarijancima koji kao zaposlenici banaka tjeraju obitelji iz stanova i prodaju ih na dražbi, agresivnim pacifistima, onima koji više vole razgovarati sa strojevima nego s ljudima, onima koji stvarnost vide kroz ekran, onima koji se ne sjećaju vremena prije kompjutera, moralistima koji zaziru od golotinje i psovke toliko desetljeća poslije prvog nudizma, lažnim plemstvom, lažnim dobrotvorima, lažnim vjernicima...

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

U njezinim očima drhtale su suze...A on je osjećao da pripadaju njemu...Sva mu duša zatrepti. Nije vidio ništa drugo nego njezine suzne oči, ni na šta nije više mislio, samo je osjećao nju. U tom osjećaju povuče njezine ruke i privine ih na svoje grudi. Ona se nije opirala. Osjećala je da mu srce burno udara, da je svaki udar jedan krik za njom, vapaj k njoj, da je svaki dah ovog muškarca njezin...Kroz tvrdi oklop kojim je okovala svoje srce provali zatajena ljubav. Misli i razbor utekoše, ona klone na njegove grudi...Zadrhtao je kao trstika, kad je zahvati vihor. Njegove jake ruke obuhvate je, privinu k sebi tako čvrsto, silno i pohlepno kao da će je pretvoriti u sebe. Sve misli, sav razbor zanijemiše, obamriješe. Samo srca šapću, dozivaju se i cjelivaju u besvjesnom omamnom zagrljaju. Sunce se spuštalo na zapad i kroz velike prozore opraštalo se s njima svojim krvavim suzama. Tiho i nečujno šuljaju se trenuci da ih ne probude iz sna.

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Ali čovek zaboravlja stvarnost i pamti samo reci. Što je reči više upamtio, to ga pametnijim smatrajunjegovi drugovi. On gleda velike transformacije sveta, ali ih ne vidi onako kako su bile sagledane od prvog čoveka koji se suočio sa stvarnošću. Radije tražite to Bezimeno u sebi, to što nadolazi dok mu se obraćam. Ono ne opaža moje reči, već realnost u meni, čiji je deo. To je atman, koji čuje mene, a ne moje reči. Sve ostalo je nestvarno. Definisati znači izgubiti. Bezimeno je suština svih stvari. Bezimeno je nesaznatljivo, moćnije čak i od samog Brame. Stvari prolaze, ali suština ostaje. Snovi bivstva su san u formama. Forme prolaze, nestaju, ali bivstvo ostaje; i sanja nove snove. Čovek tim snovima daje imena i zamišlja da je uhvatio bivstvo samo, a ne zna da samo priziva privide. PONEKAD, MOŽDA, POJAVI SE SANJAR KOJI JE SVESTAN DA SANJA. ON MOŽDA KONTROLIŠE DELIĆ SUPSTANCE SNA, U STANJU JE DA TOM SUPSTANCOM RASPOLAŽE PO SVOJOJ VOLJI, ILI MOŽDA USPEVA DA SE PONEKAD DELIMIČNO PROBUDI, DOSPEVAJUĆI TAKO DO POVEĆANE SAMOSPOZNAJE. AKO IZABERE PUT SAMOSPOZNAJE, NJEGOVA SLAVA ĆE BITI VELIKA, KROZ SVE VEKOVE ON ĆE SIJATI KAO ZVEZDA. ALI AKO SE, MEĐUTIM, OPREDELI ZA STAZU TANTRI, GDE SE SPAJAJU SAMSARA I NIRVANA, GDE SE SVET SHVATA ALI SE ISTOVREMENO U NJEMU ŽIVI, ON ĆE BITI JEDAN OD MOĆNIH MEĐU SANJARIMA. MOĆ SVOJU ON MOŽE UPOTREBITI ZA ZLO ILI ZA DOBRO. Živeti u Samsari, međutim, znači biti podložan uticaju moćnih sanjara. Ako oni moć koriste za dobro, nastaju zlatna vremena. Ako je koriste za zlo, nastaju mračna vremena. San se može preobraziti u košmar. Čovek mora prvo da odradi opterećenja svoje karme, svog mesa, tela, pre nego što dostigne prosvetljenje. U svetlosti večnih istina, kažu mudraci, patnja je kao ništa; u terminima Samsare, kažu mudraci, ona vodi dobru. Bezimeno, čiji smo deo svi mi, sanja formu. Koji je najviši atribut ijednoj formi dostupan? Lepota. Bezimeno je, dakle, umetnik. Problem, dakle, nije u oblasti dileme dobro - zlo, nego u estetskoj oblasti. Boriti se protiv onih koji su među sanjarima moćni a koji svoju moć koriste za zlo ili za ružnoću, ne znači boriti se za ono čemu su nas mudraci podučili da je besmisleno u terminima Samsare ili Nirvane, već znači boriti se da san bude sanjan, simetrično, ritmično, sa poentom i kontrapunktom, izbalansirano, tako da postane lep kao umetničko delo.

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".

Niko ne pali svetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svetlosti je da osvetli prostor oko sebe, da otvori oči, da pokaže lepote i krasote u svojoj okolini. Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocenije što ima: ljubav. Niko ne prepušta svoje snove u ruke onima koji mogu da ih unište. Svako ko slučajno otkrije u sebi neki dar i usudi se da govori o svojim sposobnostima, počinje da pobuđuje podozrenje. Ako postoji neka uteha u tragediji gubitka osobe koju smo toliko silno voleli, to je ona uvek neophodna nada da je možda i bolje što se tako dogodilo. ... nalazim se na bojnom polju otkako sam se rodila, a još sam živa i ne treba mi niko da me štiti. Potpuno se prepustiti ljubavi, bila ona božanska ili ljudska, znači odreći se svega - uključujući i vlastitu dobrobit, ili sposobnost donošenja odluka. Znači voleti u najdubljem smislu te reči. U suštini, mi i ne želimo da budemo spaseni na način koji je Bog izabrao da nas iskupi, želimo da očuvamo potpunu kontrolu nad svakim korakom, da imamo punu svest o svojim odlukama, da budemo kadri da izaberemo predmet svoje odanosti. S ljubavlju nije tako - ona dođe, nastani se u nama, i počinje da upravlja svime. Samo vrlo snažne duše pristaju da joj se predaju... Muzika nije samo nešto što nas teši, ili zabavlja, već mnogo više od toga - jedna ideologija. Ljude možete prepoznati po vrsti muzike koju slušaju. Zato što sam naučila da patim u tišini otkad znam za sebe... Zato se radije mirim sa svojom samoćom: ako u ovom trenutku pokušam od nje da pobegnem, nikad više neću naći partnera. Ako je prihvatim, umesto da se borim protiv nje, možda će se stvari promeniti. Videla sam da je samoća jača kad pokušavamo da joj se suprotstavimo, ali postaje slaba kad na nju jednostavno ne obraćamo pažnju.