Hoda Quotes

We've searched our database for all the quotes and captions related to Hoda. Here they are! All 88 of them:

I love music. For me, music is morning coffee. It's mood medicine. It's pure magic. A good song is like a good meal-I just want to inhale it and then share a bite with someone else.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
It's made me realize that imperfect is perfectly comfortable to me. Whether it's a city or my apartment, I feel most at home when things are somewhat flawed.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
If you fall-and trust me, you will- make sure you fall on your back. Because if you fall on your back, you can see up. And if you can see up, you can get up. And you can keep going and going and going.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
علمنّي كيف لِعينيك أن تحكي حكاية تُناقِض تماماً تصرفاتك ؟
هُدى مُعاهِف
اقترب وانزع عنّي رداء الخوف. قبلنّي ، وامطر على جسدي الإطمنأنية . احضنّي ، واتلِ في أذنّي آيات العِشق كي تزول منّي شكوك الفِراق ، و تلك الأفكار الشيطانية .
هُدى مُعاهِف
مَتى سأسمعُ بِهذا الخبرِ العاجل : أكدت مصادر دُنيويّة أن السعادة سَـتحتلُ العالم
هُدى مُعاهِف
I like the pace of my world. It's busy, but for me, the less I do the lazier I get.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
تعلمت في غيابك أن قلبي كـَجندي مهزوم ، مُلقى على الارضِ جريح !
هُدى مُعاهِف
لمّا تختفي ؟ " أنا طفلتك في كُل الأحوال ، إلا عندما هذا السؤال ساعتها أكون إمرأة ، فلا تُحاول إسكاتي حين عودتك بإحدى تلك الحلويات . أو تكرار نَفس الموال !
هُدى مُعاهِف
ليّ أبٍ يرى موهبتي تفاهة أما أمي لايُهمها سوى ثلاثة أن تكون أبنتها ذكية، خلوقة وطبّاخة
هُدى مُعاهِف
The biggest thing I've learned is to smash my own spiders and get on with my day. There will be another!
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
تحية لكل رشجل دمرَ قلب إمرأة و جعلها كاتبة مُتميزة !
هُدى مُعاهِف
أن ارقص و ارقص امامِك، لأشعل بِك رغبة أن تأتي إليّ . أن اضع يديك حولي و امنع كلامك ، لأكتفي بعطرٍ وأنفاس جذابة تُغلفنّي . أن اكون بقربك، اقرب واقرب .. لا اشعر من جسدي سوى نبضات قلبِك تخترقه و حياة تُزيدُنّي. هذه هي أمنيتي المجنونة . فـَ يا من لا اعلم موقعك على الخارطة و اسمك من قائمة الاسماء العربية يامن جعلتنّي افتقد حضورك، وابحث عنك في ملامِح كُل عابر يامن تكسرت بغيابك ، كُن بالقرب وقُل لأمنياتي معك وبِك : أنا حاضر . أين أنت ؟ الوحدة تمقتنّي كثيراً
هُدى مُعاهِف
Life's not perfect. Some loose ends may never get trimmed up and tidied.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
مفضوحٌ أنتْ ! رأيتك تبحث عنّي ، تسأل عنّي . . رأيتك تتسأل أين أكونْ لعلّي . مفضوحٌ أنت ، لم استمتع برؤية فضيحة إنسان إلا فضيحتك بِحبّي !
هُدى مُعاهِف
بعد أن غِبت أصبح قلبي بإنتظارك مُكبل و سعادتي اعتزلت و ذهبت في الغربة تتجول بعد أن غِبت بأمل عودتك تمسكت ، ولكنّي في كل صباح يوم جديد تمزقت أتعلم بأنّي أنتظرتك و أنتظرتك وأنتظرت حتى الإنتظار بِنفسه أبَى أن يتحمل
هُدى مُعاهِف
- Biografije opterećuju! Kada postane suviše poznato, isuviše obeleženo kao imidž, možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe. Čovek se, naime, hteo ili ne hteo, poistovećuje sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda. Pogledaj, na primer, značajne ljude za vreme službenog ručka! Pogledaj kako dostojanstveno žvaću, razgovaraju, odlaze u klozet, kao da čine nešto neverovatno važno! Poverovali su da su neophodni. A to, veruj mi, nije niko!
Momo Kapor (Una)
Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...
Miroslav Antić
There are times when you just have to show people that you're all in.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
اكثر_شيء تكذب فيه المرأة : حينْ تلعب دَور "غير المُهتمة" بغيابه ، وفي أعماقِها بُركان !
هُدى مُعاهِف
مذُ افترقنّا وأنا أشتري يومياً زوجا من الأحذية و أُضيع إحداهما عمداً. على أمل أن تلقاه لأكون من نصيبك، رغم أنف عادات تقليدية !
هُدى مُعاهِف
تعلمت في غيابك أن أشتاق لرسالةٍ لن تأتي !
هُدى مُعاهِف
اعذرنّي إن لم أستقبل رجوعك في المطار اعذرنّي إن لم آتي إليك مُتلهفة لا تنسى أن رحيلك حطمنّي و كسرنّي وجعلنّي انهار لن أتمكن من مُسالمتك أو أن ارتمي بأحضانك أو حتى رؤيتك سوى في سريرٍ الحنين حوله عشرات الأدوية مليئة بذكرياتنا و قلب لم يمح ِ ما كان لك به من أثار
هُدى مُعاهِف
Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.
Ranko Marinković (Ruke)
بعض الأخطاء تجعلُ حياتنّا أفضل ، فلو لم تأكل بياض الثلج تُفاحة مسممة لما تزوجت الأمير. وتُوجت من النِساء الأجمل ! و لو لم تضع سندريلا حذائها لما وجدت الحب و السعادة ، بعد فقدانها الأمل. لو لم أعد لإسترجاع محفظتي ، لما كشفت خيانتك ، ولما رأيتك تلك العاهرة تُقبل ! لذلك بعض الأخطاء تجعلُ حياتنّا أفضل !
هُدى مُعاهِف
It’s OK if you fall down and lose your spark. Just make sure that when you get back up, you rise as the whole damn fire. —Colette Werden
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
أوقات ، اتسأل عن عدد المرات التي اخطُر بِها على بالك ، و عن مُدتها . و اتسأل إن سبق لقلمِك كِتابة اسمي ، " هُدى " و اسمك بِقُربِها .
هُدى مُعاهِف
Vidim tu djevojčicu koja je zapela, koja se nikada nije realizirala unutar sebe, koja svijetom hoda kao prazno zrcalo društvene stvarnosti.
Ivana Bodrožić (Sinovi, kćeri)
If you don’t like something change it; if you can’t change it, change the way you think about it. —Mary Engelbreit
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
God will, very likely, give you more than you can handle. He will not, however, give you more than He can handle.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Smiling does not necessarily mean you’re happy. Sometimes it just means you’re strong.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Home of the free because of the brave.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
علمنّي الفَشلْ : أن الأشياء التي اسعى بعدها ، ببساطةٍ ليستْ ليّ ! و أنه سيكون دوماً موجود ، بعد كُل بِداية قصة حُب !
هُدى مُعاهِف
أما غيابه، تقويم الإنتظار أخبرنّي عنه : إجازة قد تتجاوز فترة إمرأة حامل أو أكثر.
هُدى مُعاهِف
It’s okay to have a meltdown. Just don’t unpack and live there.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Svetac nije bezgrešan čovjek, bez slabosti, čovjek koji ne podliježe kušnjama, nego je svetac netko tko zna uzeti Boga za ruku, ima odvažnosti uistinu se zagledati u sebe i uvidjeti svoju nesavršenost, ali istodobno ima povjerenja u Boga, u Njegovo milosrđe, te uspijeva, unatoč vlastitim slabostima, izvući iz sebe svu skrivenu ljepotu koja je samo zrcalna slika Božje ljepote. Svetac vrlo čvrsto hoda po zemlji, muči se s raznim problemima, bori se sa svojim slabostima, a istodobno je pun nade.
Pope John Paul II
One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je: - Zbog čega vi hodate bosi? Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi. - Tako se brže hoda, odgovorila im je. - Stvarno?, rekli su svi u glas. - Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete? - U Diznilend, rekli su - Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta. Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu. - Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.
Milan Oklopdžić
A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava - plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda - jedino u rat.
Dragoslav Mihailović (Kad su cvetale tikve)
Ljubomora ispunjava misli potpunije nego najstrastveniji intelektualni rad. U mislima ne ostaje niti jedan slobodan trenutak. Ljubomoran čovjek ne zna što je dosada. ... Ljubomora je kao strašna zubobolja. Ne dopušta čoveku da radi, ni da sjedi. Tjera ga da hoda, tamo-amo, tamo-amo.
Milan Kundera (Farewell Waltz)
Prvo je da se maniš bedastoća i počneš svirati po sluhu. Let`s play by ear, kako kažu jazz glazbenici. Zaboravi na davanje prognoza, jer one uvijek promaše. Zaboravi očekivanja, jer uvijek iznevjere. Slušaj. Uči. Voli ono što jest. Osjeti bilo života i pusti da te ono vodi. Kad prestaneš biti usredotočen samo na sebe i prigrliš svijet takav kakav jest, prestat ćeš biti nesretan, jer je svaki put dobar za onoga tko hoda lišen prtljage. Amen. Dobro je voljeti samoga sebe, ali pokušaj uvijek malo više voljeti druge. Kao bumerang oni će se potom pobrinuti da ti pribave ljubav koju trebaš. Nemoj se osjećati važnim, jer ništa i nitko to nije. Ako si sposoban biti onaj koji jesi i biti gdje jesi, time ćeš već mnogo postići. Što ti više mogu reći? Besmisleno je davati ti upute, jer ćeš napraviti ono što zbilja poželiš i dobro je da bude tako. Na kraju krajeva, nitko ne zna definirati što je sreća, jer ona svakome znači nešto drugo.
Francesc Miralles (El cuaderno de Aroha)
Kultura se stvara u sukobu Kultura se stvara u sukobu a barbarstvo takođe. Kulturu upoznah u Montecatiniju barbarstvo kod svog rođe. Rođo na barbarstvo ne misli ni topličar na kulturu: jedan misli na zavarivanje drugi na uspješnu kuru al onaj što hoda po tanahnoj međi ispunja me revoltom onu dvojicu pozdravljam naklonom njega bih mogao koltom.
Ivan Slamnig (Sabrane pjesme)
Making the decision to have a child is momentous. It is to decide forever to have your heart go walking around outside your body. —Elizabeth Stone
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
The best and most beautiful things in the world cannot be seen or even touched, but just felt in the heart. —Helen Keller
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
It’s okay to be scared. Being scared means you’re about to do something really, really brave. —MANDY HALE
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
C. S. Lewis, reflected hope for a fresh start and positive year ahead: “There are far, far better things ahead than any we leave behind.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
We can’t help everyone, but everyone can help someone. —Ronald Reagan
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Be careful who you pretend to be. You might forget who you are.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
رُفع الأَذانَ في قلبّي ، قائلاً " حُبك أكبر " من أن انساه !
هُدى مُعاهِف
تعلمت في غيابك أن ذاكرتك قد غُسلت من أثاري تماماً .
هُدى مُعاهِف
الاغتراب هو أن أكون بالقربِ منكْ وأنت لا ترانّي .
هُدى مُعاهِف
The elimination diet: Remove anger, regret, resentment, guilt, blame, and worry. Then watch your health, and life, improve. —Charles F. Glassman
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Don’t ruin a good today by thinking about a bad yesterday. Let it go.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Love the people God gave you, because He will need them back one day.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Hold on tightly to the things you love. And get rid of the things you don’t.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, and Kathie Lee)
You don’t have to move mountains. Simply fall in love with life. Be a tornado of happiness, gratitude, and acceptance. You will change the world just by being a warm, kind-hearted human being. —Anita Krizzan
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
U mene ti sa djecom ovako hoda: Ha su počeli svoje živote živjet’ prest’o sam se brinut’. Što sam im`o dao sam `im, što sam znao rek’o sam i što sam umio pokaz’o sam `im. Sad je do njih. Nek’ i oni deveraju k`o što smo mi deverali, jer svak’ ima pravo na svoj dever, k`o što ima pravo i na svoju sreću. Kako je kome suđeno i kako se ko potrudi, bezbeli.. Matere su drugačije, njih briga ne popušća, meščini, dok god dišu.
Uzeir Hadžibeg (Hadžibeg)
Benjamin je promatrao Elizabeth kako hoda. Nije ju poznavao onoliko dobro koliko je htio, ali imao je dojam da mu je dopustila da uđe u njezin život više nego ostalima. I on je učinio isto. Razgovarali su dovoljno puta da vidi koliko su slični. Gledao ju je kako se razvija i mijenja i sad se napokon smirila. Zurio je u krajolik kojem se Elizabeth tako dugo divila i prvi put u godinu dana koliko je tu, otvorio je oči i uistinu ga doživio.
Cecelia Ahern (If You Could See Me Now)
Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.
Forrest Carter
Većina ljudi se nakon nekih negativnih iskustava povuče duboko pod svoju ljušturu, uvjereni da ce sklupčani, tj. zgrčeni bolje zaštiti svoje vitalne tačke i lakše amortizirati nove životne udarce. Ukoliko u takvom položaju ostanu predugo, vidimo ih pogrbljenog hoda kako nasamareni nose teško breme sputavajućih strahova za koje bi shvatili da su obične aždahe od hartije samo da ih uspiju pogledati u oči i dodirom smirene ruke uvidjeti njihovu krhkost i nemoć.
Edin Tule (Kur'anski tretman stresa)
Ovo je prolog… Knjiga je pjesama kao umrla jesen: Stihovi su lišće crno na zemlji bijeloj. … A pjesnik razumije sve što je nerazumljivo i stvari što se mrze on drugama zove. Njemu je znano da su sve staze nemoguće i zbog toga noću po njima tiho hoda. … Poezija je gorčina, nebeski med što teče iz nevidljiva saća što ga stvaraju duše. Ljupke knjige stihova zvijezde su što prolaze kroz nijemu tišinu u kraljevstvo Ničega, ispisujući po nebu svoje strofe od srebra.
Federico García Lorca
Smrt je velika sila. U njenoj blizini čovjek skida kapu i hoda na prstima. Ona nosi svečanu ogrlicu preminuloga, a čovjek se u njenu čast odijeva strogo i u crninu. Razum je glup pred smrću jer on nije ništa drugo do krepost, a ona je sloboda, nepromišljenost, bezobličnost i pohota. Pohota, kaže moj san, a ne ljubav. Smrt i ljubav - to se ne rimuje dobro, to je neukusna loša rima! Ljubav se suprotstavlja smrti, samo je ona, a ne razum, jača od smrti. Samo ona, a ne razum, nadahnjuje dobrim mislima.
Thomas Mann (The Magic Mountain)
The surprising thing, Khalil thought, is that they've changed the vessels that they speak through but they haven't turned up their noses at speaking completely, they long for it, they feel nostalgia for their past which, by necessity, is an innocent past.
Hoda Barakat (The Stone of Laughter)
Uzmimo neko udaljeno mesto, možda vrh planine, i posmatrajmo ga zajedno. Tamo, daleko, još dalje, vidimo čoveka, čoveka inteligentnog i senzitivnog duha. Posmatrajmo ga. Možda se on jednom duboko zagledao u užas sopstvene egzistencije. Možda je previše video! Možda je susreo nagrizajuće ralje vremena, ili sopstvenu ništavnost - to da je puka čestica - ili prolaznost i slučajnost. Njegov strah je bio sirov i užasan do dana kada je otkrio da žudnja ublažava strah. Otuda je primio žudnju u svoj duh, a žudnja, brutalni takmac, uskoro je izgurala sve ostale misli. A žudnja ne misli; ona čezne ona se usredsređuje. Tako je ovaj čovek počeo da se sa žudnjom usredsređuje na Bertu, bogalja. Više nije gledao u daljinu već je provodio vreme sećajući se takvih čuda kao što je kako Berta pomera prste, usta, kako se svlači, kako priča i zamuckuje, hoda i hramlje. Uskoro je celo njegovo biće bilo apsorbovano ovakvim malenkostima. Široki bulevari uma sagrađeni za plemenite ideje postali su zagušeni smećem. Sećanja na to da je nekad mislio velike misli sve više su bledela i uskoro iščezla. I strahovi su nestajali. Ostala mu je samo izjedajuća strepnja da je nešto pogrešno. Zbunjen, tragao je za izvorom strepnje u smeću svoga duha. I takvog ga nalazimo danas, kako pretura po đubrištu, kao da se tu nalazi odgovor. Čak traži od mene da se preturam sa njim!
Irvin D. Yalom (When Nietzsche Wept)
Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".
Forrest Carter (Malo drvo)
Satni mehanizam, koji se metodično izokretao i nadimao, sada je sav u nježnim nijansama bijele i sive. I nije sastavljen od običnih dijelova, već od likova i predmeta, savršeno izrezbarenog cvijeća, planeta i sićušnih knjiga s pravim papirnatim stranicama koje se dade okretati. Tu su i srebrni zmaj, svijen oko jednog dijela sada vidljivog satnog mehanizma, sićušna kraljevna što uzrujano hoda po izrezbarenoj kuli čekajući kraljevića, koji nikako da stigne, i čajnici koji u šalice nalijevaju čaj iz kojega se odbijajući sekunde izdižu minijaturni pramenčići pare. Umotani se darovi odmataju. Maleni psi naganjaju malene mačke. Cijela šahovska partija. U središtu mehanizma, na mjestu na kojem bi u kakvom običnom kronometru obitavala kukavica, stoji žongler. Odjeven poput harlekina sa sivom maskom, žonglira svjetlucavim sivim lopticama čiji broj odgovara broju sati. Kako ura odbija sate, tako se lopticama kojima barata pridružuju nove, sve dok – u ponoć – po složenom obrascu ne počne žonglirati s njih dvanaest. Nakon ponoći sat se počinje sklapati. Površina posvjetljuje i oblaci se vraćaju. Sve je manje žonglerskih loptica, a ma kraju iščezava i sam žongler. Do podneva sat prestaje biti bajka i ponovo postaje običan sat.
Erin Morgenstern (The Night Circus)
Remove anger, regret, resentment, guilt, blame, and worry. Then watch your health, and life, improve. —Charles F. Glassman
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
Svaka manjina hoda ulicom i zna da postoji mogućnost da će umrijeti. U određenim vremenima, više ili manje. U određenim mjestima, više ili manje.
Dino Pešut (Tatin sin)
ZIKRULLAH Vjernikova šutnja je ibadet, jer ne šuti bezveze, pa i kada hoda, svaki korak mu je ibadet, jer korača sa bismillom. Prije su ljudi daleko teže živjeli, da ne kažem patili, ali nisu zikr propuštali, a sada 10 puta lakše žive i nemaju vremena za zikr. To je allahova dž.š. kazna njima.
Husejn Čajlaković (Husejn Čajlaković)
Znate li po čemu se zna da li je čudovište sposobno da ponovo hoda zemljom, gospodine Bišope?" pita me zamišljeno. "Kako znate da li se zaista iskupilo i da ne govori samo ono što želite da čujete?" Poteže još jedan gutljaj iz čuturice. "Date mu dan bez posledica i gledate šta će uraditi s njim.
Stuart Turton (The 7½ Deaths of Evelyn Hardcastle)
The laboratory had taken damage during the attack, as rampaging ghuls smashed instruments and overturned tables. They were beaten back by Dr. Hoda, who whipped up an alchemical concoction that melted the undead to soupy puddles. You just didn’t mess with her lab.
P. Djèlí Clark (A Master of Djinn (Dead Djinn Universe, #1))
Nijedan čovjek ne hoda zemljom bez razloga, ali razlog nije nešto što čovjek ne može promijeniti.
Ivan Baran (Mord Dur'agemski (Ciklus Crnih Knjiga, # 2))
To be fully seen by somebody, then, and be loved anyhow—this is a human offering that can border on miraculous. —Elizabeth Gilbert
Hoda Kotb (This Just Speaks to Me: Words to Live By Every Day)
Don’t hog your journey,’’ Duane recalled telling her. “Share your journey with others, and you’re a power of example. Think of what you are able to accomplish.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
He said breast cancer is part of you,’’ Hoda recalled. “He said it's like going to college or getting married or working at NBC. I will never forget what he said, because it changed the course of my life.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, Cancer, and Kathie Lee)
Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala! Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo. Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.
Elfriede Jelinek (The Piano Teacher)
Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje au¬tomobilsko staklo zabljesnulo je. Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leda su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.
Elfriede Jelinek (The Piano Teacher)
Hadhimooyinka dhibaato ee hoda hoodaalayaasha kama dhigaan qaar hankoodu hooseeyo balse waxay ku hogaamiyaan in ay halyaynimo hagoogtaan hantaana hirka horumarineed ee ay higsanayaan.
Abdirahman Habane
If you fall—and trust me, you will—make sure you fall on your back. Because if you fall on your back, you can see up. And if you can see up, you can get up. And you can keep going and going and going.
Hoda Kotb (Hoda: How I Survived War Zones, Bad Hair, and Kathie Lee)
S proleća i leti, pred veče, Rosandići su, po običaju koji su poneli iz Beča, u određene dane i kad im je vreme dopuštalo da se sa Senjaka spuste u varoš, dolazili u kafanu, da se vide sa prijateljima. Nekoliko godina to je bila kafana “Kod Ruskgog cara”, na uglu Knez- Mihailove ulice i Obilićevog venca. U isti moment kod njih dvoje, dolazio je i Dragiša Brašovan, projektant paviljona svih jugoslovenskih izložaba u inostranstvu koji je tih godina gradio najviše kuća u Beogradu, da svoju najlepšu građevinu podigne u Novom Sadu, - Bansku palatu -, a retko bi izostao iz njihovog društva i Miloš Vušković, slikar koji se pročuo kao karikaturist “Ošišanog ježa”; s vremena na vreme, u prolazu, na povratku kući, ja sam im se s velikom voljom pridruživao. Ne zna se ko je bio eksplozivniji, Rosandić ili Brašovan, i ko se više ljutio, da li Brašovan što se neznalicama daje da zidaju kuće, ili Rosandić, što se diletantima daje da prave biste i podižu spomenike. Gospođa Mara ih je stišavala, sa strahom se obazirući na ljude za susednim stolovima, da među njima nema nekog na koga su se okomila njih dvojica. Miloš Vuković, za sve vreme njihove raspre, ćutao je i pušio, kao da sedi sam. Viđao sam se sa Rosandićima, povremeno, i na ručku i večeri kod njih ili kod mene. Gospođa Mara je bila savršena domaćica, koja je volela ribu u ulju i salate, i odlično ih spremala. Toma Rosandić je voleo vino i razumevao se u njemu, ali ga nije smeo piti; i voleo je pevati, i pevao je iz sveg glasa, ali nije umeo. Kad bih se, zamoren, izdvojio i, povučen u sebe, slušao šta govore i gledao šta rade, činilo mi se da nisam u nečijoj kući, već u pozorištu, - da njih dvoje ne žive, nego glume, i da to čine radi toga da olakšaju i ulepšaju život sebi i drugom. Ličeći spolja na morskog vuka, Rosandić je bio čovek u koga je čvrstinu volje s velikom brzinom smenjivala klonulost i, ne manje iznenada, srditost se preobražavala u blagost. Kad bi, zaćutavši, spustio glavu i začas se usamio zagledan preda se, njegovo izborano koščato lice dobijalo je neizrecivo patnički izraz, ličilo na lice njegovog Hrista kojega je, razapet i sam, s toliko volje vajao. Ne jednom sam zapazio, družeći se s njim, kako se mora mnogo čega lišavati, i najprostijeg i najobičnijeg, - govora, hoda, uzbuđenja, pića. Koliko god se savlađivao, nije uvek mogao da prikrije šta želi i žali i, pokretima, očima, usnama, odavao se da ga neko sprečava u nečem što je njemu drago. Kad bi mu žena branila da po drugi put uzme čašu, znao je viknuti, sav nesrećan : “Pusti me da živem”!
Milan Kašanin (Susreti i pisma)
Slučaj je hteo da se nađem s Meštrovićem u srdačnijim odnosima i duže vremena u Amsterdamu nego u Beogradu. Čudnovato, to se dogodilo ne povodom izložbe o kojoj govorim i na čije otvaranje nije došao, već povodom međunarodnog kongresa Pen-kluba koji se održavao u Holandiji 1931. Meštrović nije bio pisac, ali je zagrebački centar slao njega kao svoga delegata na taj kongres na kojem se on pojavio sa urednikom Nove Evrope, svojim neumornim biografom Milanom Ćurčinom. Izaslanici beogradskog centra bili su Isidora Sekulić, na koju se zalud čekalo da dođe, Jovan Dučić, koji je doputovao brodom iz Egipta gde je bio naš poslanik, i najposle ja, koji sam stigao u Hag iz Pariza, gde sam se zadržavao prikupljanjem slika za muzej. Ivan Meštrović i Jovan Dučić, koji su se dvadesetinu godina ubrajali u prijatelje, nisu se razdvajali za tih nekoliko holandskih svojih dana. Nisam ih ni ja napuštao, iako sam se rado usamljivao. Kraj svega poštovanja prema njima dvojici, više su me privlačili holandski ljudi i predeli, slike Vermerove i Rembrantove, mostovi i kanali po gradovima, automobili po putevima, brodovi po pristaništima, horizonti Severnoga mora. Ali ako nismo bili nerazdvojni, svugde smo se susretali, i ja sam ih, kada bih se našao sa njima, sa najvećom radoznalošću slušao. Ništa nije privlačnije za mladog pisca nego posmatrati starije i slavnije od sebe i, diveći se onome kod njih u čemu se čine nedostžni, radovati se otkriću onog u čemu su mali. I fizički i duhovno, Jovan Dučić i Ivan Meštrović su bili različni. Lak u pokretu i u duhu, brz na rečima i na osmehu, Jovan Dučić je, zračeći vedrinom, voleo da stoji i da hoda i, prav i visok, da govori - u paradoksima i sa humorom koji nije bio bez ironije - ne samo stoga što treba i mora nešto da kaže, nego i zato što voli i ume govoriti i želi da ga slušaju. Ivan Meštrović, kome je više priličilo da sedi no da stoji, bio je trom u pokretima i spor na rečima, ali sa težinom u mislima, nepokolebljiv u uverenju i uporan u odbrani, i govorio malo i oprezno, prećutkujući i ono što se očekivalo da kaže. Koliko je jedan umeo govoriti, toliko je drugi znao slušati. Jednog dana, našli smo se zajedno za stolom na terasi kazina u Sheveningenu i nastavili jučeranji razgovor, za koji nam se činilo da nije bio ni prekidan, - bilo je u našem raspoloženju toliko bezbrižnosti ko da nema i kao da neće nikad biti na svetu zla i nesreće. Dučić je pričao o piscima koje je tih dana upoznao i pred nama se čudio otkud su se našli na kongresu kad on nikad ni za jednog nije čuo, i divio se ulicama u Amsterdamu, u kojima je svaka druga kuća banka, i ulicama u Beogradu, u kojima je svaka druga kuća krčma. Meštrović ga je dopunjavao poređenjem holandskih žena s dalmatinskim i Severnog mora s Jadranskim, ostavljajući nama da iz njegovih zapažanja izvedemo zaključke. Najmanje su njih dvojica raspravljali o skulpturi i poeziji, i ja sam to tumačio u sebi time što se Meštrović ne razume u poeziju, a Dučić u skulpturu. Bilo je leto, no veče sveže i more nemirno, i kad je po ponoći zahladnelo, prešli smo u dvoranu, gde smo bili sami. Prvi put sam tada čuo da je Ivan Meštrović u mladosti imao na posetnici pored prezimena Meštrović i prezime Gabrilović. Dučić ga je uveravao, s velikom ozbiljnošću i usrdnošću, da se nije mogao prezivati Gabrilović, nego Gavrilović, i da je pravoslavnoga porekla. Meštrović je, ne bez osmeha, pristajao da bude Srbin, ali ne i pravoslavljanin, i poricao Dučićeva filološka i verska objašnjenja. Ponovo su se približili kad su se opomenuli da je Meštrović starinom iz Fojnice, u Bosni, a Dučić rodom iz Trebinja, u Hercegovini. Na kraju su se, na Dučićev predlog, saglasili da su obojica veliki umetnici. Svitalo je kada su se rastajali, puni obazrivosti i hvale jedan za drugog. Sam idući u svoj hotel, nisam mogao a da se ne pitam, kad su se u svemu slagali, zašto u onom jednom nisu.
Milan Kašanin
Od crne šeširčine novembra ne vidi se više plavo nebo. Sunce hoda negde iznad oboda. Dan nije više belac, dan je sada crnac. Vetrovi krojači svake noći izrade novembru novi šešir od tamnih oblaka, a novembar preko dana hoda po zemlji ispod ogromnog šešira koji ponekad liči na velikog crnog vuka koji se sklupčao na glavi novembra. A sunce koje se nalazi s one strane šešira često se nervira zato što ne vidi zemlju, pa malim zlatnim mecima izbuši šešir novembru. To traje samo desetak minuta, jer vetrovi krojači dotrče i krpe šešir. Ponekad se na vrhu crnoga šešira razvije velika borba između sunca i vetrova. Vetrovi krojači zakrpe tri rupe, a sunce napravi novu zlatnu rupu. Novembar stoji mirno, hrabro, kao sin Viljema Tela sa zlatnom jabukom na glavi. Sam, za svaki slučaj, u velike klempave uši stavlja po deset malih vunenih oblaka. Čuva sluh.
Dragan Lukić (Iz jednog džepa)
Making the decision to have a child—it is momentous. It is to decide forever to have your heart go walking around outside your body.
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
There are far, far better things ahead than any we leave behind
Hoda Kotb (I Really Needed This Today: Words to Live By)
BizDevOps
Rashina Hoda (Agile Processes in Software Engineering and Extreme Programming – Workshops: XP 2019 Workshops, Montréal, QC, Canada, May 21–25, 2019, Proceedings (Lecture ... Business Information Processing Book 364))
Bjarte Bogsnes writes: “The agile mindset is now finding its way into the C-suite, and it is starting to radically change the way organizations are led and managed. Business agility is on everybody´s lips, for very good reasons”.
Rashina Hoda (Agile Processes in Software Engineering and Extreme Programming – Workshops: XP 2019 Workshops, Montréal, QC, Canada, May 21–25, 2019, Proceedings (Lecture ... Business Information Processing Book 364))
The days, months, and years eventually reveal, like a polaroid, a clear picture of how significant events and decisions ultimately shape our lives
Hoda Kotb
Svaka žena može da vam izgleda interesantnije od vaše supruge; ona samo davi. Ono što vi međutim ne znate je da se sve žene vode istom filozofijom. Dan ili dva su zanimjive, a kad vas se dočešaju, počinje prava stvar - počinju da dave. Isto važi i za muškarce. Kada upozna ženu na plaži, u parku, pored reke, pretvara se da je Aleksandar Veliki, hoda kao lav. A za dva dana se isti taj muškarac pretvori u pacova.
Osho (Being in Love: How to Love with Awareness and Relate Without Fear)
Sve 'oće da bude voljeno. Mi pevamo i igramo, nameštamo lice i dajemo bukete cveća, trudeći se da budemo voljeni. Jesi l' nekad primjetila da drveće radi sve moguće da privuče pažnju, sam' što ne hoda?
Alice Walker (The Color Purple)