Evo Quotes

Smrtonosan je život, ali smrti odoleva. Jedna strašna bolest po meni će se zvati. Mnogo smo patili! I, evo, sad peva Pripitomljeni pakao. nek srce ne okleva, Isto je pevati i umirati.

Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom nreperstanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nipta ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?

Evo nas još jednom na početku.Danas ćemo ponovo uvežbavati kompletan program života. Da budemo spremni kad jednom počnemo da živimo

Šta vredi sva ta huka, kad evo dođe ovakvo vreme pa čovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je, samo nije svoj.

Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene..

Entro, evo, info. These concepts define the narrative of human progress: the tragedy we were born into, and our means for eking out a better existence. The first piece of wisdom they offer is that misfortune maybe no one’s fault.

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

Evo ti cijelog mog političkog života: volim glazbu i slikarstvo, a dobra je knjiga za mene doživljaj.

Evolution of form is very much a matter of teaching very old genes new tricks!

«Que no está muerto lo que yace eternamente  y con el paso de los evos, aun la muerte puede morir»

Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.

Evo, čim počnem govoriti o moru, postajem sentimentalan. More je za mene uvijek bilo kao neka velika žena. U gradovima i drugdje, mora sam se uvijek sjećao onako kako se drugi sjećaju svoje prve ljubavi.

In his opinion, men fell into four categories: the gorgeous scoundrels, who had half of the female population swooning at their feet; the handsome good guys, who also encountered no difficulties in finding a partner; the ugly, but charming, who still had their fair share of success with the opposite sex. And then came the invisible ones. The men who were neither good-looking, nor ugly. The ones you saw once and failed to remember the next day. They were the nice guys. And he was one of them.

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.

Evo najzad je otkucao čas da i ja potrađim svoje vreme, svoje izgubljeno vreme. Moje traganje, medjutim, teško da će imati sreću da kao na kamen spoticanja iznad zakopanog blaga naidje na naš život, istinski život, jedini stvarno proživljen , o kome je sanjao Marsel Prust: potrošeno vreme nikada više neće biti pronađeno

We have two paths: either capitalism dies or Mother Earth dies. Either capitalism lives or Mother Earth lives. Of course, brothers and sisters, we are here for life, for humanity and for the rights of Mother Earth. Long live the rights of Mother Earth! Death to capitalism!

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Ja vas pozivam, vas pojedinačno - kada se probudite, probudite se veseli i recite evo ga još jedan dan, imam šansu da uradim nešto, a ne, kada se završi dan, hvala Bogu još jedan se dan završio. Život je čudo jedno dato nama... znate ... hoću nešto da vam kažem nešto... o čemu ja ponekad razmišljam - jedno ljudsko biće je jedan od 40 000 spermatozoida. Taj jedan je uspeo. Trideset i devet hiljada i devetsto nisu uspeli. Znači vi ste šampioni. Svako ko se rodio, on je već pobednik. On je već uspeo u odnosu na 40000 drugih.

Behe named this inability to explain the creation of new taxa through genetics "Darwin's black box". When the box is opened, he expects evidence of the Deity to be found. However, inside Darwin's black box resides merely another type of genetics--developmental genetics

What a tragic irony, that the more we understand of biology, the less we have of it to learn from and enjoy. What will be the legacy of this new century - to cherish and to protect Nature or to see butterflies and zebras and much more vanish into legend like the thylacine, moa and dodo?

The people did not come out in opposition to Evo, rather they mobilized to say no to any attempt to govern without consultation, to demand rectification and recognition,” argues Isabel Rauber. In an act of humility, revealing both his great wisdom and his roots, Evo Morales changed course by withdrawing the decree and reiterating his decision to “govern by obeying,” which, in strict terms, is not a question of either governing or obeying, but rather governing together, working jointly on key measures, and sharing responsibility for decisions made and their implementation.

O građani otadžbine Tebe, evo Edipa, znalca čudesne zagonetke i prvog čoveka, čiju sreću niko nije gledao bez zavisti! Gledajte u kakav ponor sudbe grozne pade on! Zato nikog, dan dok onaj poslednji ne dočeka, neću proslavljati kao srećna, pre no doplovi kraju veka svog a nikakav ne pogodi ga jad.

S usidjeličkim nepovjerenjem, oklijevajući još na samom rubu kotla (boje se da ih ne nasamare) skaču košulje u pjenu... i gle, nepovjerenje je bilo posljedica glupe predrasude, jer evo kako jedna za drugom, blistavo bijele, izaze ikz kotla i marširajući u redu pjevaju oduševljeno "Radion pere sam".

Naravno, ja razumem stvarnost isto toliko slabo koliko i ona mene razume. U tom pogledu smo kvit. Meni stvarnost, međutim,ne duguje objašnjenje, a ja joj, evo, odužujem svoje. Bilo bi, u svakom slučaju,lepo kada bih mogao da odgovorim kao nemački filozof Hegel kada je neko primetio da njegova učenja nisu u skladu sa činjenicama: ‘ Tim gore po činjenice.’ Tako mogu da pišu pesnici. Tako mogu da govore filozofi. Ali mi,koje šalju u ludnice i smeštaju u kojekakve ustanove, mi nemamo odgovor kad nam se ideje ne podudaraju sa stvarnošću, jer su u našem svetu drugi u pravu i drugi znaju kada neko nije.

They put him through all sorts of psychological tests and said he was still a murderer. He could have saved them a lot of time and trouble if they’d bothered to ask him directly.

Evo ti, Montag! Nije do ovoga došlo odozgor, od vlade! Nije bilo nikakve naredbe, nikakve obznane, nikakve cenzure isprva, ne! Tehnologija, masovna eksploatacija i pritisak manjina polučili su cilj, Bogu hvala. Danas, zahvaljujući njima, sve vrijeme možeš biti sretan, dopušteno ti je čitati stripove, dobre stare vjerske knjige ili stručne časopise." str. 63.

The times of empire have ended. These are times of the people.

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe skidati. Na meni ćeš se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše. I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati. Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati moju kožu s tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom. Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom. Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.

I guess so,” Sophia shrugged, “but he wasn’t the only one who learned something on that day. I learned I don’t need to break bad men to make a better world. I just need to inspire good ones.

Jedan trkač je govorio o magijskoj izreci kojoj ga je njegov stariji brat, također trkač, naučio i koja ga prožima još otkad se počeo baviti trčanjem. Evo te mantre: Bol je neminovna. Patnja je stvar izbora. Recimo da trčite i počnete razmišljati: "Ovo me baš boli, ne mogu dulje izdržati." Ta vrsta boli neizbježan je dio stvarnosti, ali o tome može li dulje izdržati ili ne, odluku donosi jedino trkač.

Neko zakuca. Portir donese konjak. - Žele li gospoda još nešto za jelo? Hladne piletine, sendviče... -To bi bilo gubljenje vremena, brate. - Ravik plati i izgura ga napolje. Zatim natoči dve čaše. - Evo. Prosto je i varvarski - ali u teškim situacijama primitivno je najbolje. Prefinjenost je nešto za mirna vremena. Pijte to. - A onda? - Onda popijte sledeću. - Pokušala sam. Ne ide. Nije dobro da čovek bude pijan kad je sam. - Treba samo biti dosta pijan. Onda ide.

Bio jednom neko po imenu Hari, nazvan Stepski Vuk. Išao je na dve noge, nosio odelo i bio čovek, ali je u stvari ipak, eto, bio stepski vuk. Naučio je mnogo od onoga što bistri ljudi mogu da nauče i bio je prilično razuman čovek. Ali evo šta nije naučio: da bude zadovoljan sobom i svojim životom. To nije bio u stanju da nauči, jer je po prirodi bio nezadovoljan čovek. Verovatno je to proisticalo otuda što je u dnu svoje duše oduvek znao (ili mislio da zna) da on u stvari uopšte nije čovek, već vuk iz stepe.

Ali zaljubiti se, ne znači voleti. Zaljubiti se čovek može i mrzeći. Zapamti! Zasad još veselo govorim! Sedi, evo ovde, za sto, a ja ću pored tebe, i gledaću te, i neprestano ću govoriti. Ti ćeš jednako ćutati, a ja ću stalno govoriti, jer je kucnuo čas. Ali, uostalom, znaš, mislim da treba, zbilja, govoriti tiho, zato što ovde... ovde... mogu da iskrsnu sasvim neočekivane uši. Sve ću ja to objasniti, kazao sam ti: nastavak sledi. Zašto me je srce vuklo k tebi, zašto sam žudio za tobom za sve ovo vreme, i sada? Za sve ovo vreme? Zato što ću samo tebi kazati, zato što tako treba, zato što si mi potreban, zato što ću ja sutra pasti s oblaka, zato što će se sutra život svršiti i početi. Da li si osećao, da li si viđao u snu kako se s visine pada u bezdan? E, eto ti, tako ja sad letim, samo ne u snu. I ne bojim se, ni ti se ne boj. To jest, bojim se, ali mi je slatko. To jest nije slatko, nego ushićenje... Eh, do đavola, svejedno, kako mu bilo! Jaki duh, slabi duh, ženski duh - što mu drago! Slavimo prirodu: vidiš šta je tu sunca, kako je nebo vedro, lišće je sve zeleno, sasvim je još leto, četvrti sat posle podne, tišina! Kud si bio pošao?

Ali ovde se, i to je nasleđe iz Miloševićevog perioda, toliko toga događa, a to su mahom pseudodogađaji, koji vas stalno drže na ringišpilu i vi nikako ne možete da sastavite tu priču, jer stalno imate neke potrese koji okupiraju ljude. Kao kada se sruši kuća, a vi ne kažete – srušila se kuća, nego govorite – pala ova cigla, pala ona cigla, brojimo te cigle, gle evo još jedne cigle. Kada se kuća ruši, padaju cigle, zašto brojiš svaku ciglu? Ali to je još Milošević uspostavio, kad god se zapetlja i nađe u neprilici, on stvori novi skandal i onda se svi bave tim skandalom, dok ne naiđe novi skandal. I to suviše dugo traje i ljudima se neprekidno vrti u glavi.

As delightful as the Just So explanations are of how spots, stripes, humps and horns came to be, biology can now tell us stories about butterflies, zebras and leopards that I contend are every bit as enchanting as Kipling's fairy tales. What's more, they offer some simple, elegant truths that deepen our understanding of all animal forms, including ourselves.

Neće ti smetati ako slušamo muziku?" pita Ošima. Neće, kažem. On pritisne dugme cd plejera. Počinje klasična klavirska muzika. Neko vreme pomno slušam tu muziku i dobijam ideju šta bi to moglo biti. Nije ni Betoven, ni Šuman. Istorijski gledano, tu je negde između. "Šubert ?" pitam ja. "Da", kaže on. I sa rukama na volanu, u položaju u kom kazaljke na satu pokazuju 10.10, pogleda me krajičkom oka. "Voliš Šubertovu muziku ?" Ne nešto naročito, kažem. Ošima klimne glavom. "Kad vozim, često odvrnem Šubertove klavirske sonate do daske. Šta misliš zašto ?" "Ne znam", kažem ja. "Zato što su klavirske sonate Franca Šuberta među najtežim kompozicijama na svetu da se savršeno izvedu. Naročito ova sonata u D-duru. Ta je strašno komplikovana. ako se izdvoji samo jedan ili dva stava tog dela, ima pijanista koji su u stanju gotovo savršeno da ih odsviraju. ali, ako slušaš sva četiri stava zaredom kao jedinstveno delo, ne postoji ni jedna njihova zadovoljavajuća interpretacija, bar ne koliko je meni poznato. Do sada su se razni čuveni pijanisti okušali u izazovu ove kompozicije, ali svaki od njih ima očigledne nedostatke. Još nije bilo nijedne izvedbe za koju možeš da kažeš 'E, to je to !' Šta misliš, zbog čega ?" "Ne znam", kažem. "Zato što je sama kompozicija nepotpuna. Robert Šuman, koji je bio odličan poznavalac Šubertove klavirske muzike, ovu je kompoziciju ocenio kao 'nebeski preopširnu'. "Ako je sama kompozicija nepotpuna, zašto su se razni čuveni pijanisti oprobavali na njoj ?" "To je dobro pitanje", kaže Ošima. Onda zastane. Tu tišinu ispunjava muzika. "Nemam konkretno objašnjenje za to. Ali mogu jedno da kažem, a to je da dela koja poseduju određenu vrstu nepotpunosti, upravo zbog te nesavršenosti privlače čovekovu dušu - bar snažno privlače dušu određene vrste ljudi. Recimo, tebe privlači 'Rudar". Zbog toga on ima moć da te usisa kakve nema u zaokruženim delima kao što je 'Duša' ili 'Sanširo'. Ti to delo pronađeš ili ono pronađe tebe. Šubertova sonata u D-duru je upravo takva. U njoj postoji nešto što veže nit tvoje duše kako nijedna druga kompozicija ne može. "Dakle", kažem ja, "da se vratim na prvo pitanje - zbog čega ti slušaš Šubertove sonate ? Naročito dok voziš automobil." "Šubertove sonate, posebno sonata u D-duru, ne mogu se smatrati umetnošću samo zato što su dobro izvedene. Kao što je Šuman ukazao, ova sonata je previše pastoralna i predugačka je, a i sa stanovišta tehnike je isuviše jednostavna. Kad se ta kompozicija dosledno odsvira, pretvori se u najobičniji bljutavi, suvoparni antikvitet. Zato joj svojom virtuoznošću svaki pijanista doda ponešto. Smisli nešto. Recimo, evo ovako pojačava artikulaciju. Ili svira rubato, ubrza tempo ili uradi varijaciju. Ako to ne učini, nema čime da popuni vreme. Ali, ako se to ne izvede pažljivo, takav jedan dodatak naruši integritet dela. To onda nije više Šubertova muzika. Bez izuzetka svi pijanisti koji sviraju sonatu u D-duru upadnu u taj paradoks. On osluškuje muziku. Pevuši melodiju. A onda nastavlja priču. "Zbog toga ja često slušam Šuberta dok vozim. Kao što sam ti malopre rekao, baš zato što su izvedbe njegove muzike u izvesnom smislu nepotpune. Kvalitetna nesavršenost puna naboja stimuliše čovekovu svest, izoštrava mu pažnju. Kad bih u vožnji slušao savršenu muziku bez premca u savršenom izvođenju, možda bih poželeo da samo zatvorim oči i tako umrem. Zauzvrat, ja slušam sonatu u D-duru i u njoj razaznajem granice čovekove moći. Spoznajem da određena vrsta savršenstva može da se otelotvori isključivo beskonačnom akumulacijom nesavršenosti. To me ohrabruje. Razumeš šta hoću da ti kažem?

A svetiljke na Konkordu svetle mirnom svetlošću snova u ogromnim buketima jedne teške lepote koja me privlači. Bože moj, Konkord noću! Hteo bih, čini mi se, ovog trenutka da se obučem i da odjurim tamo, ali sprečava me moja bedna kukavička psihologija (ni za to nisam kadar), a zatim žalosne utehe – da su to one čarolije kojima se ne treba približavati, jer iščezavaju čim im se čovek – približi. Pariz, ostaje li on za mene te svetiljke u noći. Na Konkordu, i pišem li ove reči zato da bih u budućoj pustoši, u Dobračinoj ulici, mogao da čitam ponovo sa nostalgijom za Parizom u kome sam, evo sada, ali u kome nisam. Ništa nas ne muči, ništa ne gura tako u poniženje i želju za samouništenjem kao lepota. Zatvori sada oči, ti bezumniče, i pusti vreme da svršava poslove bez tvog mucanja i blebetanja! Možda i bežiš od lepote zato što slutiš da bi u njoj izgoreo sav, da bi te nestalo, samo ako bi se jednom odvažio da u nju poletiš raširenih ruku ?...

- Ba ! - uskliknuo je Woland gledajući podrugljivo došljaka. - Najmanje se tebi moglo ovdje nadati ! Zbog čega si došao, nezvani, ali očekivani goste ? - K tebi, duše zla i gospodaru sjena - odgovorio je došljak gledajući Wolanda neprijazno i namrgođeno. - Ako si došao k meni, zašto me nisi pozdravio, bivši sakupljaču poreza ? - progovorio je grubo Woland. - Zato što neću da ti poželim zdravlje - drsko je odgovorio došljak. - Ali ćeš ses time morati pomiriti - suprotstavio se Woland i podsmijeh je iskrivio njegova usta - još se nisi pravo ni pojavio na krovu, a već si učinio glupost, i ja ću ti reći u čemu se ona sastoji - u tonu tvojih riječi. Ti si izgovorio svoje riječi kao da ne priznaješ sjene, a također ni zla. Budi tako dobar i zamisli se nad pitanjem: što bi činilo tvoje dobro kad ne bi postojalo zlo, i kako bi izgledala Zemlja kad bi s nje nestale sjene ? Sjene nastaju od ljudi i predmeta. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene drveća i živih bića. Zar želiš orobiti cijelu zemaljsku kuglu i zbrisati s nje sve drveće i sve živo radi tvoje maštarije da uživaš u čistom svjetlu ? Ti si glup. - Neću se s tobom svađati, stari sofistu - odgovorio je Levi Matej.

Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca. Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono- vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati. Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.

Sa druge strane tog praga je školska učionica. Ona iz srednje škole. I prazno mesto u prvoj klupi reda do prozora. Uvek sam u njoj sedeo. Sam. Lagano hodam ka njoj. Prepoznajem dečja lica. Niko me ne pozdravlja. Nikoga ni ja. Baš kao i nekada. Nečujno sedam na svoje mesto. Razdvajanje nogu velikog metalnog šestara nesnosno škripi i poziva na pažnju. 'Danas radimo krugove!' - snažnim damskim glasom vikne razredna. 'Valja dobro naučiti i shvatiti krugove!' Tad me prostreli pogledom, a ja se osetim kao da mi je zabola pikado-strelicu u čelo. Zašto? Zašto uvek to čini, kao da se lekcije odnose posebno na mene? Postiđen sam, propada mi se u zemlju. Ne volim poglede. Ne volim ih. I još ta devojčica iz druge klupe koja me ćuška olovkom u vrat da se okrenem, baš sad kad razredna govori. Okrenem se da dreknem na nju, ali ne mogu. Ona me gleda čudno. Milo. Zašto ona nešto hoće od mene? Zašto ti ne želiš da se družimo?' - šapne mi jednostavno i blago. Ja... ne znam. Odjednom mi se učini da ne znam. Duboko mi se učini da ne znam. Ne znam zašto se ne družim ni sa kim. Sladak si mi. Evo ruke, drugar!' - veselo kaže ona i pruži mi ruku. Šta sad to znači? Možda joj je ruka prljava! Možda to hoće da mi priredi neku šalu! Smeška se! Evo, sva deca zlokobno se cere, to je neki dogovor! Jedno dete je uperilo svoj šestar u mene i taj šestar je blesnuo. Očima tražim razrednu; ona demonski pilji u mene. Opet se okrećem prema devojčici iz klupe iza i sudaram se sa istim licem kао u ostale dece, neprijateljskim i pretećim. 'Zašto ti ne želiš da se družimo?' - ponovo pita, ovog puta nekakvim robotskim glasom, i tada vidim da iz njenog rukava ka meni hrli pipak sa dlakavim svinjskim papkom na kraju. U trenu se preznojim, vrisnem... i san tu skonča.

A i Burazer je umro. Kad kažem da je i on umro prosto me dođe sramota, pa i po tome vidim da je smrt bestidna. On grijeha nije imao, a hoće li gore odgovarati zato što je rakiju pio, to ne znam. Bogu, doduše, u početku nije ni na kraj pameti bilo da brani pit, ali kad je nakon šestotina godina uvidio da ljudi kvare rakiju, a rakija ljude, onda je moro. A da Burazer grijeha nije imao sudim po tome što je poštovao »nimet«. A evo kako. Pošao on jedared sa svojim pajdašima na akšamluk. Za one koji ne znaju šta je to akšamluk, a izgleda da to više niko ne zna, moram reći da je to: k a d s u n c e z a đ e k r a j k a k v e v o ­ d e u šu t n j i p i j e n j e r a k i j e u z m e z u. Može se koja i prozboriti, ali samo da bi se šutnja održala.. Svi su, određenu sumu dali »u paj«, ali Burazer nije imao sitnih, pa je ponudio đinar-dva više, što njegovi jarani odlučno odbiše. »Idi«, vele, »vrati se u čaršiju, razmijeni, pa donesi.« A bili su već preko mosta. Burazer se vrati, usitni i jedva ih stigne. To mu je već bilo načelo ćejf. Kupe rakiju, svakom polovka i jedno tridesetoro jaja. »Kako ćemo jaja?«—pitaju. »Sve u čimbur!« — odgovaraju. »Zašto sve u čimbur?«, pita Burazer, »zar nije bolje nešto skuhati?«...»Jok«, odgovaraju, »sve u čimbur.« Uzmu tepsiju, zapale vatru, ubiju tridesetoro jaja, pa onda odu još granja da sakupe, a Burazera ostave da pazi na čimbur. Krivo Burazeru što je moro u čaršiju da sitni novce, a ni oko jaja ga nisu poslušali, pa skine gaće i posere se po sred onog čimbura...»Izašlo«, tvrdio je poslije, »zdravo govno, mogli su ga okružiti, pa ono oko njega baciti, a ostalo pojesti...«Kada su se jarani pomolili i vidjeli šta je bilo s čimburom svima je ono granje poispadalo iz ruku. Uzeli su tepsiju i bacili je u potok. Burazeru su odmah odijelili njegovu polovku i taj dan sa njim nisu pili. — Da si ti kakav čovjek — govorili su — ne bi u nimet nuždu vršio! A Burazer je tvrdio: — Jaje nije nimet, jer je iz kokošije guzice izašlo...

Manmut oseti kako mu se organski slojevi ježe kada je shvatio da je naglas progovorio preko privatne linije. “Ništa. Zbog čega ljubav nije dovela do odgovora na zagonetku života?” “Zbog toga što je Prust znao - a njegovi likovi to otkrivaju - da ni ljubav, ni njen plemenitiji rođak, prijateljstvo, nikada ne mogu da prežive entropijska sečiva ljubomore, dosade, navike i egoizma”, reče Orfi i Manmut prvi put u toku njihove direktne komunikacije nasluti prizvuk tuge u glasu krupnog moraveka. “Nikad?” “Nikad”, reče Orfi i grmnu dubokim uzdahom. “Sećaš se poslednjih redova Zaljubljenog Svana? - “Kad pomislim da sam protraćio godine svog života, da sam želeo da umrem, da sam najveću ljubav doživeo sa ženom koja me nije privlačila, koja čak nije bila moj tip!” “Primetio sam to”, reče Manmut, “ali nisam tada znao da li to treba da bude strašno smešno, užasno gorko ili neizrecivo tužno. Šta je u pitanju?” “Sve troje, prijatelju”, odasla Orfi sa Ija. “Sve troje”. “Koji je bio treći put Prustovih likova prema zagonetki života?” - upita Manmut. Povećao je priliv O2 u svoju komoru kako bi razvejao paučinaste niti tuge koje su pretile da mu se isprepleću u srcu. “O tome ćemo neki drugi put”, reče Orfi, naslutivši možda raspoloženje svog sabesednika. “Koros III će povećati raspon zahvata i biće zabavno da posmatramo vatromet u spektru rendgenskih zraka”.” [...] “ “E vidiš, to nije toliko neuobičajeno”, reče Orfi. “Slušaj, evo jednog pasusa koji sledi posle onoga o nicanju krila i novih pluća na Marsu. Hoćeš na francuskom ili engleskom?” “Na engleskom”, reče Manmut brzo. Ovako blizu strašnoj smrti od gušenja, nije želeo da se još dodadno muči slušajući francuski. “Jedino pravo putovanje, jedina Fontana Mladosti”, izdeklamova Orfi, “neće se pronaći na putu u nepoznate zemlje, već u drugačijim očima, u posmatranju vaseljene očima druge osobe, stotinu drugih, i spoznaji stotine vaseljena koje svako od njih vidi, koje svako od njih predstavlja”. Dok je razmišljao o ovome, Manmut je na tren zaista zaboravio na njihovo neumitno gušenje. “To je Marselov četvrti i konačni odgovor na zagonetku života, Orfi, zar ne?” Ijanin oćuta. “Hoću da kažem”, nastavi Manmut, “rekao si da su prva tri za Marsela bila nedovoljna. Pokušao je da veruje u snobovštinu. Pokušao je da veruje u prijateljstvo i ljubav. Pokušao je da veruje u umetnost. Ništa od svega toga nije proradilo kao transcendentna tema. Stoga je ovo četvrto. Ovo…” Nije mogao da pronađe odgovarajuću reč ili frazu. “Bekstvo svesti iz ograničenja svesti”, reče Orfi tiho. “Imaginacija koja nadilazi domen imaginacije”. “Da”, prodahta Manmut. “Shvatam”. “Treba da shvatiš”, reče Orfi. “Ti sada predstavljaš moje oči. Treba da vidim vaseljenu kroz tvoje oči”. Manmut je na minut ostao da sedi u tišini remećenoj samo šištanjem O2 iz priključenog creva. Onda reče: “Pokušajmo da podignemo Crnu gospu”.

Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala! Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo. Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.

But don’t ever let me hear those words leave those beautifully pink lips of yours.” He warned her playfully. “Evo’s just fine.

No. Before you say it, I’m not going back outside. I’ve gone through nearly half a pack of smokes since I’ve been out there leaving you two to talk. I don’t think you’re very good for my health.” - Evo

We are declaring Israel a terrorist state. Israel does not respect the principles or purposes of the United Nations charter nor the Universal Declaration of Human Rights.

Čovek nije pripremljen ni za jedno prirodno iskušenje. Tehnološki progres pokvario mu je ili iznađao gotovo sve odbrambene mehanizme što ih je iz životinjskog sveta preneo u svoj. Ne može više gospodariti prirodom planete. Može jedino od nje bežati. Takozvano pobedničko stupanje na Mesec, u stvari, prvi je korak u bekstvu sa Zemlje, njegov totalni poraz. Jer, ideja o bekstvu zabluda je kolektivne mašte, koja ne zna kuda će. Na drugim planetama, čak i ako do njih na vreme stigne i na vremene se tamo ukoreni, druge su prirode, o kojima još manje znamo nego o ovoj, koju smo iz straha i neznanja propustili da podjarmimo. Čovek, naravno, ne mora bežati. Alternativa je ostati i hermetički se od prirode ograditi. Crkavati poput emigranata u veštačkim uslovima azila neke mehanizovane neprobojne kupole, gde je rađanje prosto prelaženje iz smrti u smrt, iz groba biološke u grob automatizovane materice. Jedini stvaran, logički, inteligentan, a iznad svega ljudski izlaz je ostati ovde, na bojištu i pobediti prirodu. A pobediti znači promeniti. I to ne onu spoljnu. Promeniti prirodu u nama. Podići je daleko iznad razine spoljnih uslova. Ukratko – NAPRAVITI NOVOG ČOVEKA. Napraviti ga na planu koji je fundamentalan i finalan. Menjati ga duhovno, moralno, socijalno – ono što se evo već hiljadama godina sa sve jadnijim uspehom čini – besmisleno je. To ne funkcioniše, prosto ne pali. Ak i ako su dobre, promene nisu trajne. Istorija se ne nasleđuje, ona umire sa svakom biološkom generacijom. I sa svakom novom rađa se kao nešto novo, što nikakvih izgleda nema da preživi tvorce. Ono što se nasleđuje, prosečnost je. Kao i u prirodi, ne nadživljavaju najjači. Najjači i najslabiji nestaju. Ostaju oni sa zlatne sredine, oni prosečni. Prosečnost se uvećava; postaje sve prosečnija, jer u prosečnom svetu nestaju najmanje prosečni, a ostaju oni koji su to najviše. Ostaje čovek za jednu sezonu, prosečan otpadatak vrste. Sa prirodom se može boriti, prirodu može pobediti jedino natčovek za sve sezone. Biće koje u sebi sadrži sve najvitalnije osobine faune i flore. Biološki univerzalno stvorenje naoružano svim odbrambenim mehanizmima, koji su sada neracionalno razbacani po molekulima DNK i genima međusobno antagonističkih vrsta.

Evo, ja se više ni sa kim ne držim za ruke i potpuno sam se izgubio među drugim ljudima i ženama čije reči zvuče poput leda u čaši: izgubio sam svoj stari kartonski kofer sa nekim dragim stvarima i adresama koje bi možda pomogle da se setim ko sam i odakle dolazim.

Let’s face it, Mr. President. You all have not been doing a very good job. When a bunch of geriatrics living off taxpayers’ dollars can shut down government in an attempt to fulfill their own agenda… then a good job is not being done. When the one percent’s bottom line is more important that the realistic threat of global warming, which I have seen personally, then a good job is not being done. When we are afraid of those who should be protecting us… then a good job is not being done. When we permit murderous warlords, despots, and cartels to run rampant, when we hold white slavery and the exploitation of women and children on a lesser scale to a person walking around with a nickel bag… then a good job… is not being done. And that’s just the sprinkle of the problems this world currently has. This world is long overdue for an uprising.

Jer postoje ljudi koji mirom smatraju patnju bez ometanja. Ima ljudi, da, koji mogu iskrvariti više od svih rijeka svijeta, ali ne boje se toga što krvare, već toga što bi im netko mogao oduzeti čak i to. Vjerojatno je vrhunac patnje pomisao: Pustite me barem da krvarim. Evo, neću umrijeti, ne idem nikuda, ali barem da krvarim... Barem to...

Velika prozorska stakla na gimnaziji "Srpskih vladara" blistaju od sreće pod zracima blagog zimskog sunca, ali iza njih, u učionicama, vlada sumorna atmosfera. Profesori podmuklim glasom izlažu velike i večne istine, a prezasićeni i umorni đaci polako tonu u dremež. Poslednji čas se odužio kao da je vreme stalo i kao da se više nikada neće pokrenuti, živo je samo u muzičkom kabinetu, gde se članovi plesne grupe "Pingvini su kul" pripremaju za gradsko takmičenje. Sami su izabrali muziku, sami su uradili koreografiju i evo, posle 2 meseca požrtvovanog rada, stigli su do prve kompletne probe. Grupu čini 6 dečaka i 6 devojaka, koji uz veliki hit Bijonse "Single Ladies" razdragano plešu, nastojeći da se stope u jedno telo i jednu dušu.

You’ve reached your destination, he heard the bossy feminine voice announce.

So down with religion and culture,” Abe asked. “Quite the opposite,” she answered. “People here are proud of where they come from, free to practice their religion, and open to share their cultures with one another. That is because they don’t have ignorant greedy men whispering in their ear that the reason they’re poor is because of ‘those people,’ or ‘remember 9/11.’ When you treat good people equally and give them the basic rights of a decent shelter, good food, clothing, and the safety of not having a suicide bomber or drone dead leveling their home or killing their loved ones. They have more time to learn and realize that the person sitting across from them who maybe a different skin color, or maybe worship the same God just a bit differently or call Him a different name is not that different. In the end, good people want the same thing all over the world for themselves and their children. Greedy people with power and a sense of entitlement are the ones that make this world a darker place. They use their influence to turn innocent people against one another by exploiting their weaknesses and misfortune in order to fuel their own agenda. Racism, corrupted use of religion, and fear are age-old business ploys men of power use to line their pockets.

[T]he institution that human cultures build up upon the hints presented by the environment or by man's physical necessities do not keep as close to the original impulse as we easily imagine. These hints are, in reality, mere rough sketches, a list of bare facts. [...] Warfare is not the expression of the instinct of pugnacity. Man's pugnacity is so small a hint in the human equipment that it may not be given any expression in inter-tribal relation. [...] Pugnacity is no more than the touch to the ball of custom, a touch also that may be withheld.

Jedno 'Evo, ovako' nauči čovjeka više od beskonačno mnogo 'Pa kako ne znaš!?

The counsel of caution regarding our ability to establish human mind/brain adaptation goes unheeded by those who call themselves "evolutionary psychologists"; they are not at all chary of claiming to have demonstrated all manner of human cognitive adaptations on what for mainstream evolutionary biology is very weak evidence. But evolutionary psychology was born and nurtured outside of the mainstream of evolutionary biology. It was developed by psychologists who sought a unifying monolithic framework for psychology to replace that of a discredited behaviorism. It is not surprising, therefore, that the "evolution" in evolutionary psychology run exceedingly shallow. For instance, the developmental turn in mainstream evolutionary biology occured before the advent of evolutionary psychology but has never been so much as acknowledged by evolutionary psychologists. Their use of genomic evidence is extremely limited, and their awareness of the increasingly sophisticated methods and tools for genealogical (phylogenetic) reconstructions seems completely absent. In this, evolutionary psychology stands in marked contrast to evolutionary anthropology, for which evo devo, genomics, and genealogical techniques essential for applying the comparative method have become increasingly central.

Y tampoco quiso dejar de reconocer a México en relación con el salvataje de Evo: “Gratitud eterna con el jefe de Estado mexicano, Andrés López Obrador, porque salió rápidamente en socorro, como lo había hecho México con Argentina en los años setenta”.

Entre ceja y ceja, no había otra cosa que no fuera apelar a todo el Estado mexicano y su generosa política exterior, y su generoso cuerpo diplomático, y sus generosos funcionarios públicos, hacia un único propósito: rescatar a la mayor cantidad posible de gente cuya vida estuviera en riesgo. Sabía que no había lugar ni tiempo para jugar a los superhéroes.

Estos tres dirigentes son aguerridos y valientes, pero la situación de terror era grave. Todos habían sido perseguidos, y sus familias, amenazadas. Varios dirigentes de sus propias organizaciones habían claudicado, y la dirección ejecutiva de la Central Obrera Boliviana había pedido la renuncia de Evo Morales en un acto bochornoso propulsado por presiones y persuasiones del que luego se arrepentirían.

Princio je održao svet, a evo sad su ga svi odgurnuli, pa visimo na tankoj niti pojedinačnih napora.

*Monolog* Pišu se knjige! Gospodi bože, Gotovo evo manjka još malo, Pa nećeš naći mjesta da pljucneš Od samijeh knjiga! I kakve knjige! Ah, ja ih često sažalno gledim Sjedeć u kutu s dosade puste; A one gvire u me onako Kao i djeve koje su nekad Ljubljene bile, a sada čame – Ni gospe ni djeve, e ih je sramno Pustio dragi! .... Al dođe časak – ljubavnik žarki Obično kasno prigodu steče I vidi gdje bujna, ljubljena djeva Pre no u mekan talamos liježe, Odlaže za noć teretne čare. Gleda i misli kupeći usti: Gle, luda mene, ovo što osta Za manji mogoh postići novac! I – tako… zbogom; čare odloživ, Slatku vam nojcu na policam želim! Odvraćam od vas smušenu glavu I jurim željan na ulice žive, U bučne krčme il drugi koji Ljudski zvjerinjak. Najsvježa sô je Silnom na valu velikog mora.

Jer sam čovječanstvo - i mrtve ću otkopavati, zakopavati, prevrtati; zatravljeno, u bezvjetrici sam se, ni ne brojim na samrti nalazio, a strahovao jesam, jer evo ga, eto zadaha od kojeg sam čitava života zadržavao dah...! Tu su porječja tragedija i oceana osmijesi, strah, to je strah nepomični, terevenka živovanja, a bud njega, bud toga da bih budan bio - za to sam se i otimao.

Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga. U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre: “Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom životu, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi. “Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom životu sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.” Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam: “Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za život, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i onda kad me nema.

U njegovom slučaju i najsmelija maštarija zvuči sasvim prirodno i moguće. To mene izluđuje, zato što sam dobro shvatio u čemu je stvar. Oni od života zahtevaju sasvim nešto drugo nego mi, čoveče. Zato rade tačno ono čemu se mi nemoćno izrugujemo. Tomas, na primer, osluškuje i sledi svoje najluđe zamisli, provocira ih čak, daje im zamaha, inspiriše se, a ti ja ih skrivamo i potiskujemo. Mi se stidimo svega što nam padne na pamet, a nije prosečno. Naš je ideal imati hleba, ne pravimo pitanje kako do njega doći, a njegov: učiniti sve da taj hleb bude savršeno ukusan. Zato kad on kaže da će se manuti svega i početi u njegovim godinama da se bavi nekim zanatom, mada još nije ni odabrao ni kojim, to zvuči sasvim normalno i svi mu veruju, ta se njegova ideja poštuje, svi znaju da je on to zaista u stanju, jer on poznaje kvalitet života. Kad bih ja to rekao, to bi delovalo lažno, pozerski, komično, a mnogima i sasvim nedotupavno. Evo, prvi ti mi se rugaš dok ovo pričam. Samo, nadam se, da si svestan da tvoj smeh odjekuje u zatvorenom prostoru, unutar bunara. Oko tebe su zidovi. Ne mogu da verujem da ne shvataš da je tvoja životna staza, baš kao i moja, obeležena kredom još u prvom razredu osnovne škole.

Prometheans are EVOs with superhuman intelligence and mental abilities such as telekinesis, mind reading, and telepathy. Mercurians are EVOs possessing great superhuman speed and reflexes, along with strength, durability, and regenerative healing. Moleculars or Elementals are EVOs capable of alternating their genetic properties. We identify these types as mutations because they do not fall within the power set of the Source. Next, are Apollos, EVOs capable of harnessing, manipulating, and unleashing certain types of energy such as solar, electrical, nuclear, hydro, and even sound. Finally, we have Titans, EVOs possessing tremendous amounts of superhuman strength, endurance, and durability along with regenerative healing. Dr. Alexander

Amaro, to je piće! Evo, molim te. Probaj! Samo malo srkni. Probaj! Da vidim jesi li čovjek ili nisi.

My parents to this day are unable to comprehend anything about my profession,” Sophia sighed, “in fact, they stopped helping me with my homework the minute I hit the fifth grade. But they had wisdom that I could not find in books, and as powerful as I am... I can’t hug myself when I am at my lowest.

an earlier synthesis of genetics and evolutionary theory (the “modern synthesis”) helped us understand microevolution, or small-scale evolutionary changes. In this selection, you’ll see how evo-devo helps explain macroevolution, which refers to more monumental changes over time. Be sure to note the particular importance of Hox genes and the PAX6 genes and their roles in both development and evolution.

OSJEĆAJ PROLJEĆA Riječ znaocima voda. To bi moglo biti jedno sjedalo na parobrodu, na sunašcu (ovo je umjestandeminutiv). Mogao bi biti prozor u kakvoj staroj kamenoj kući, četverouglastoj kao kutije ilisanduci, s pogledom dalje, ili kakva zdušna terasa, ili pak ljuljka među stablima. Nisu sezone samokalendar; ima jedan osjećaj proljeća, pored osjećaja drugih zbivanja u prirodi, osjećaj upisan u duši,dan za obećanje svim živonosnim klicama.Proljeće. Manimo emfazu ukrasa, rast trave i žubor vrela, javljanje ptičica, kolanje krvi i otapanjesnijega. Manimo proljeće organizma. Nego ovaj mlaz u srcu. Ima duševnih proljeća, unutrašnjihosvita, kresova nade. Proljeće. Okupat ćemo se u zelenkastom kristalu rijeke, protrljat ćemomišice, i naše rite svući; zrak ćemo dublje udisati. Razvigor, razvigorac. Jedan ćuh ili lahor koji setako zove. Nosilac peluda. Pravda moćima bića.Radit ćemo. Jest ćemo jedan pošten kruh mrko ispečen, piti zdravu vodu s česme krepkih umovadrevnoga svijeta. Zrak i nebo će biti puni simpatije, i nešto će mahati, visoko. Pahalice, pahuljice.Ne englesko ladanje, ni alpinski krajolik, pa ni uobičajeni motiv Arkadije. Ali ona treperenja iblaženstva atmosfere koja su na dohvatu ruke (isto kao sjena, kao sunčev trak, kao zvijezde u jezeru), elektricitet u našim živcima i duhu. Struja od prirode čovjeku. Manastir, zvona? Ovdjesamo naša samoća, naša mala sobica, kovčeg manje ambiciozan nego štivo pred maturu, kakav vrt koji diše duboko kao momak na spavanju. Praštanja u dubini perspektive. Misli kao vedro nebo,nadahnuća s crvenim i plavim munje. Skice u eksploziji. Koliko nam je godina? Obmane registra.Mladi smo, proljeće je, krv kola, pluća slobodno dišu, nadanje pupi. Prostor liječi oči, šarena sjenase igra s dušom, puna izazovnih ljubičica. Proljeće. Vječiti ne stare, živi ne umiru, mladi se bude ukasnim godinama i traju kao stabla, kao iskreni sokovi zemlje. Sokovi teku, limfa škaklje, žar palucai žeže.Neka me ne mine dobri osjećaj proljeća ni u kojoj eposi ni godini života, ni u kojoj sezoni godine.On je cvjetanje organizma, rezonancija zaspalih žica, palingenezije mogućnosti dara i umnih sila.Evo povratnika, mohuna, klasova, šišarica, bobica. Proljeće će "ponijeti", biti plodno. Nije proljećesamo fikcija ili istina kalendara. Proljeće je data žive duše, vječito i moćno, u nama, s nama. Domoje smrti neka ne mine spasonosni osjećaj proljeća, jer je od snaga koje periodički jačaju, aposlije moje smrti neka živi kao moj vlastiti i lični nadgrobni spomenik, moj marcijalni znak, zadobročinstvo drugima, čovječanstvu, svima.Pozdrav njemu. I koji me ne budete umjeli izreći ni opisati, naslikajte me kao mladu živu proljetnugranu s dvije hiljade cvjetića koje prva ptica osjeti kao neodoljivo i gizdavo pijanstvo, da bih takolistao i granao u junačka i teška vremena, u teške plodove, u grane blagoslova, u bremesmrtonosnog uživanja, u eksplozije zelenila - i bujio, brektao, pucao u prostor

Evo zašto mi se dopada ova mašina - glupa je, ne veruje, ne tera me da verujem, radi ono što joj kažem, ako sam ja glup, glupa je i ona ili on. To je pošten odnos.

- Platone, zašto pijete? Nekoliko koraka napravio je šutke i onda rekao: - Evo, i u tom slučaju većina ljudi taj problem rješava pogrešno. Istina koju ne namjeravam poreći tužna je i sastoji se od ovoga: mi nismo alkoholičari zato što pijemo, ne, mi pijemo zato što smo alkoholičari.

Petite and with a rounded figure exaggerated by her tight dress, she was a beautiful mermaid swimming through the crowded street, and Gil felt like a petrified little fish in front of a shark. Maybe

„S výběrem jsem jí totiž pomáhala já.“ „Evo, já vím. Byl jsem tam s vámi.“ „Já jen že si dost stojíš na vedení, tak abych ti to připomněla.

Nintendo 64 Emulator Htc Evo [72384] Follow the instructions: Step 1) Search Google.com For "special keygens and hacks" Step 2) Click the 1st or 2nd place result which is a Facebook Page or Pagebin Enjoy! :)

Skylight, oh why must night silence your daze? Through twilight a glow from the heavens remains. If I were the angels I’d sing out your name, and promise these eyes shut till you’re mine again. As night comes, I fear you must fallaway, fallaway. Into your dream’s embrace, fallaway, fallaway. Sunrise will find night’s end; shadows aren’t permanent. Night only makes sunlight fallaway, fallaway. So sleep through the stillness the night has devised, and by your choice, without force, just close your eyes. The dark cannot win if its game you refuse, and suddenly night is the darkness you choose.

While dismembering it, perhaps you might have noted the modular design and admired the great variety of body appendages (figure 1.9). There are several aspects to lobster construction that reflect the general themes of modularity and serial homology. First, the body is organized into a head (with the eyes and mouthparts), a thorax (with walking legs), and a long tail (yum!). Second, different sections of the body possess numbers of specific appendages (antennae, claws, walking legs, swimmerets). And third, each jointed appendage is itself segmented, and different kinds of appendages have different numbers of segments overall (compare a claw with a walking leg). If you were feeling adventuresome and dissected an insect or a crab, you’d see some general similarities in body organization, segmentation, and appendages but, again, differences in the number and kind of serially homologous structures. FIG. 1.9 The diversity of the serially repeated appendages of a lobster. The antennae, claws, walking legs, swimmerets, and tail structures are all modifications of a common limb design. DRAWING BY

... jebo mater ne kontam šta je tim starim ljudima oni bi svi da imaju šesnest pa da zguze nešto mlado evo opet opsova u pičku materinu a zaboravili su da sa šesnest uglavnom drkaš a najbolje je što ima pjesmu kao on konta da je star pa ga odjebe mlađa kokica a on promijenio čaršafe šta je to starim ljudima jel to tako zajebano hranit golubove?

Tihi zveket oblutka kako je udario ostalo kamenje netom što je ispao iz dječakovih prstiju. Isparina vode, let vretenaca, blagi vjetar poja u jari rastaljenoj ponad zrcaleća jezera. “Je li to razlog zašto si pobjegao, to što su te udarali?” Sjedili su pokraj vode, August i Tom, na korak od zabačene pecaljke oslonjene o rašlje, od jasenove grane izrađene, plovka od plutena vinska čepa obojana crvenim lakom za nokte. Daleko niz sprud, gdje se trsje meliralo sa podivljalim livadištem, odavdje se mogla vidjeti daščara u kojoj je August noćio evo već dva mjeseca. Tom i Elaine donosili su mu ondje hranu svakoga dana. I vodu. I ostale već potrepštine kojih je bio potrebit - jastučić i deka, odjeće nešto, čak krpena lutka jedna koju mu je ostavila Elaine. “Čuvaj ju.”, rekla mu je. “Ta mi je najdraža.” Ovo je bilo vrijeme kada se ljeto polako slučivalo u stamene, luči otežane odbrojavajuće dane i sparne noći, tek utrina i stabala što su svojim mreškanjem podsjećala na svježinu. August je noći provodio u stremljenju, strahom davljenoj nujnosti ali i vrsti sreće što je ipak tu, u sigurnosti od većine toga što mu je moglo nauditi, na granici odluke o povratku kući i napuštanju svega. Danju su se kupali u jezeru, skakali u toplu vodu sa oborene truleće krošnje okružene perućcima, noću su znali sjediti uz vatru, a nekada - čak dan ili dva ili tri zaredom - Augusta nitko ne bi ni posjetio. Tada su sve mijenjali kreketi žaba, kliptaji, lupkanje, šuškanje ptica, mirisi guštare nošeni zapusima, tratine obrasle šumaricama, kamenih gromada mirisi, bajoslovno bočati od podlijeganja morskom aeru, hladni, tmasti, kano odbojni u svojoj hladnoći i vlazi, kao masni kal što je okruživala daščaru, kiša se ovoga ili onoga dana znala osuti po čitavu žalu i kroz raspadajući krov pun rupa kapati na podaskanu podu, praviti lokvice, podsjećati stisnutog dječaka da je i dalje tek putnik, obično tumaralo samo nakratko zastalo odmoriti, daleko još od onoga kamo ima doći. Taj miris stijene, August ga je osjećao i sada, u ovaj čas, osmatrajući među prstima drugi sivi kamenčić. “Ne zato što su me tukli, nego zato što sam im smetao.”, najposlije, on odgovori. “Zato što sam ih uvrijedio.

I evo, naišla je ova gorčina, kojom mi se preseče srce nadvoje, da me podseti na ono što sam, zagledan u nebo, zaboravio: da je hlebac koji jedemo ustvari ukraden; da smo za život koji nam je dat dužni zloj sudbini - grehu, taksiratu; da sesa ovoga sveta na onaj bolji ne može preći dok se kao zrela voćka ne otkine, ne poleti u bolnom i strmoglavom padu, i ne tresne o tvrdu zemlju. Valjda se i raju nosi modrica toga pada.

U zemlji Tintirimintiri pre leta tristatri živeo jedan kralj. Zvali su ga »Čvrsta ruka«, bio je silnik, srca tvrda, bio je bahat i rogobatan i pomalo nemilosrdan. Uh! Uh! Uh! I bila jedna guščarica što je sa puno pompe nosila haljetak od cica i velike drvene klompe. Kad je video guščaricu kralj navrat-nanos oseti veliki ljubavni zanos. Ah! Ah! Ah! Al’ ona pokaza u više mahova da joj nije stalo do kraljevih »ahova« baš ni malo. Kralj je saleće, voli je sve žešće, al’ ona neće i sve češće neće ni da čuje. Ni da čuje za starog i debelog kralja. Jer, imala je ona svog kozara i od njih ne beše lepšeg para nadaleko. Zato kralj odluči da postane mlađi, vitkiji, i za njeno oko pitkiji kako tako. Probao je čarobni nar ali je ostao star. Probao je veštičji napitak (nimalo, nimalo pitak!) al’ da l’ je postao vitak veliko je pitanje. Jednog dana, dobi poruku tajnu: »Želiš li mladost sjajnu otiđi kriomice do stare vodenice ujedno i valjarice što sukno i čoju valja za izradu kraljevskih halja svečanih!« U gluvo doba, kriomice kralj ode do valjarice gde nađe kozara Pavla prerušenog u đavla vrlo vešto. Kralj reče: »Slušaj me, rogati, učiniću te bogatim. Ja želim mladost i to trajnu, primeni veštinu tajnu«. A Pavao reče: »Kroz ove maljeve propustio sam mnoge kraljeve. Lezi evo ovde«. Kralj leže... Kad počeše maljevi po leđima kraljevim, po leđima kraljevim, po leđima kraljevim kralj posta mek k’o čoja i reče: »Guščarica je tvoja!« Još stoji stara vodenica ujedno i valjarica. Još žito melje, sukno valja... A na potoku što je kreće odjekuje pesma pralja o podmlađivanju kralja. Tako se to zbilo, pre leta tristatri, u zemlji Tintirimintiri. A Tintirimintirljani –to svi znaju sa svojim sirotim kraljevima malčice grubo postupaju.

If he was a car he'd be a Lamborghini Huracán Evo," Zara mused. "Pure combustive drama, traffic-stopping looks, and a wild, unfettered soul hidden beneath sensational styling." Zara loved sports cars, not only for their mouthwatering designs but also for the speeds that could take her breath away. "I think he has hidden depths. If he wasn't so grumpy, he'd be intriguing.

Obilazino kao sopstvene grobove ona mesta na kojima su sahranjeni komunari, komunisti iz ovog novijeg vremena. Grob A. Barbisa, Z. Rišara, Bloka, najzad i grob Pola Elijara. Elijarov grob, zasađen je cvećem, uredan, građanski i bez stihova – samo ime. Sećam se onog susreta, u Amsterdamu, sa Dalijem i njegovom ženom, bivšom ženom Elijarovom. Tada je Dali tražio da vidi Mondrijana. Kroz nekoliko dana je govorio na televiziji u Brislu, gledao sam to, a to je valjda gledala i Gala. Rekao je da nema škole, jer je “Dali samo jedan i neponovljiv”, ponovio je svoje najnovije viceve na temu “da li je Rembrant bio slep”. A Elijar? Evo ga, komad zemlje, zasađen cvećem, uokviren betonom od 20 cm. To je istinski sve. Groblja kao produžetak naših laži.

A, evo ipak pouke, pa bila mi je pred nosom: te dvije stvari iz nekog razloga ne idu skupa - sviđati se svima i raditi ono što voliš.

I believe that the teaching of evolution and science is best served by promoting the scientific method and scientific knowledge and not by attacking religious views. The latter is a futile, counterproductive batte. However, I also believe, as many denominations have also concluded, that religion is better served by promoting and evolving its respective teachings and theologies, and not by attacking science, which is definitely a losing strategy

Nothing is so strong as gentleness. Nothing is so gentle as real strength.” Saint Francis de Sales (August 16, 1567 – December 28, 1622)

KAD mi svega bude dosta evo oči, da ću poći k onome, što d o l j e osta. Ne ću činit više, bome ono, što do sada morah, sjesti ću pod stari orah (sličan o n o m pokojnome!), stol će prostrt bit bjelinom, za nj ću sjesti, pa ću jesti kruh sa sirom, ribu s vinom.

Bolivians recently elected their first indigenous president, Evo Morales, and gave constitutional rights to the earth. Rivers, fish, air, trees—these things have rights there and are regarded as part of the collective public interest, of the inheritance that everyone is entitled to.

- Pa pogledao sam! Predobro se sjećam da sam gledao! Puzao sam četveronoške, pipao sam rukama po tom mjestu, maknuo sam stolicu, nisam vjerovao svojim očima: i vidim da nema ništa, pusto i prazno mjesto, evo kao moj dlan, a ipak sam dalje pipao. Takva se malodušnost svagda ponavlja čovjeku kad prejako želi naći... u zamašnim i bolnim gubicima: vidi on da nema ništa, mjesto je prazno, a ipak će petnaestak puta pogledati onamo.

... zbilja je tako, mi smo smiješni, lakomisleni, s lošim navikama, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne umijemo razumjeti, ta svi smo mi takvi, svi, i vi, i ja, i oni! Ta vi se evo ne vrijeđate što vam u oči kažem da ste smiješni? A ako je tako, zar vi niste materijal? Znate, prema mojem je sudu katkad i dobro biti smiješan, pa i bolje je: brže može jedan drugomu oprostiti, brže se umiriti; ne može se sve razumijevati u isti mah, ne može se započinjati ravno od savršenstva! Da postigneš savršenstvo, trebaš najprije mnogo razumjeti! A ako prebrzo pojmimo, možda i nećemo valjano pojmiti. To ja govorim vama, vama koji ste već tako mnogo znali razumjeti i... ne razumjeti. Sada se ne bojim za vas; ta vi se ne srdite što vam ovakav dječak govori takve riječi? Dakako da se ne srdite! O, vi ćete znati zaboraviti i oprostiti onima koji su vas uvrijedili, i onima koji vas nisu uvrijedili ničim; jer od svega je teže oprostiti onima koji nas nisu uvrijedili ničim, i baš zato jer nas nisu uvrijedili, nije dakle osnovana naša tužba: eto, tomu sam se nadao od viših ljudi, eto, to sam im htio reći kad sam išao ovamo, a nisam znao kako bih kazao...

You know what’s crazy?” She stepped forward. “Half of our wildlife gone in less than forty years! That is crazy! Deforestation, global warming, idiots butchering rhinos over their horns because they believe it will cure them of limp dick disease! Our world is dying because we are a species created weak in both body and mind! We consume, and we don’t give back, we prey, especially on one another, because he who has the power makes the rules! Just look at our history!

Evo nekih tipičnih ciljeva: ''nametanje svojih ideoloških uvjerenja'', ''dokazivanje da sam (ili sam bio) u pravu'', ''pokazivanje sposobnim'', ''uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici'', ''izbjegavanje odgovornosti'' (ili, brat blizanac toga cilja, ''preuzimanje zasluga za tuđa djela''), ''napredovanje'', ''privlačenje pozornosti'', ''pobrinuti se da me svi vole'', ''ubiranje plodova mučeništva'', ''opravdavanje vlastitoga cinizma'', ''racionaliziranje svojeg antisocijalnog držanja'', ''umanjivanje značenja sukoba koji se upravo odvija'', ''podržavanje svoje naivnosti'', ''prenaglašavanje svoje ranjivosti'', ''prikazivati se svecem'' ili (a ovaj je osobito podmukao) ''pobrinuti se da za sve uvijek bude krivo moje nevoljeno dijete''. Sve su ovo primjeri onoga što je sunarodnjak Sigmunda Freuda, manje poznati austrijski psiholog Alfred Adler nazvao ''životnim lažima''. Osoba koja živi s nekom životnom laži pokušava manipulirti stvarnošću pomoću percepcije, misli i djelovanja tako što samo usko zadanu i unaprijed određenu rezultatau dopušta postojanje. Kada tako živimo, onda svjesno ili nesvjesno temeljimo svoj život na dvije premise. Prva glasi da je naše trenutno znanje nesumnjivo dovoljno da odredimo što je dobro sve do u daleku vudućnost. Drug glasi da bi stvarnost, kada bi bil prepuštena sama sebi, bila nepodnošljiva. Prva je pretpostavka filozofski neopravdana. Naime, ono čemu trenutno težite možda nije vrijedno postizanja, baš kao što ono što sada radite može biti pogrješno. Druga je premisa još gora. Vrijedi samo ako je stvarnost u sebi nepodnošljiva i istodobno nešto čime možete uspješno manipulirati i izvrtati. Takav govor i razmišljanje zahtijeva aroganciju i uvjerenost koju je engleski pjesnik John Milton genijalno poistovjetio s arogancijom i samouvjerenošću Sotone, najvišega Božjeg anđela koji je tako spektakularno zastranio. Razumska sposobnost opasno naginje oholosti: ''ono što ja znam jest sve što treba znati''. Oholost se zaljubljuje u vlastite tvorevine i nastoji ih apsolutizirati.

Antichità, Medioevo, Evo moderno, come un'epoca connessa. Non è il passaggio dall'una all'altra, ma quel che resta dell'una nell'altra, il punto da indagare. Così nelle fasi della propria esistenza individuale, o nelle tappe di crescita e caduta nelle vicende della propria parte.

A kada je rat svemu se čovjek može nadati, ali svaki dan sve više saznajemo da nas malo šta može iznenaditi. Tako je svakim danom sve novo, kao da smo ukleti sa ovoliko mnogo novih stvari, kažu da u Kineza ima krilatica, ili poslovica, svejedno: «Dabogda živio u interesantnom vremenu!» Tako su oni proklinjali onoga koga nisu voljeli. Da, tako je, kaže Hegel, stari narodi su izumitelji starih poslovica, a mali se u njima pronalazili. Ali, nisam filozof, filozofima je razonoda pričati o svijetu kakav nije.Svi vidimo: Bosna se strpljivo savija, kao jufka kad je jedra domaćica razvija, ali se ne da! Strpljivo čeka gospodara! Kad sam studirao političke nauke, u Aleksandra Koževa sam vidio, kaže: jedan gospodar za mnoge sluge, to je historija! A ja, dodajem: Od faraona do danas, historija se nije promijenila ni koliko crno pod noktom. Faraon, cezar, car, halifa, sultan, svećenstvo, ulema, papa, šejhul-islam,predsjednik, kancelar, generalni sekretar partije, birokratija pa tehnokratija – sve gospodar do gospodara! Zaključak Aleksandra Koževa je jasan: Da nije gospodara, sluge bi se međusobom isjekle, izjele bi se zubima odmah jutros, ne bi čekale podne, kao što se među se sasjeku... pčele... Ali braćo i sestre, ovom narodu nije lahko biti gospodar i ostati jedan. Da jeste, Osmansko-carstvo bi i sada bilo ovdje. A znate li zašto nas je predalo Austrougarima? Zato što su Osmanlije znali da će se Austrougari ne samo obrukati već i brzo propasti čim zavladaju nama! Tako je i bilo, Austrougarima smo se zgadili za samo četrdeset godina, deset puta brže nego li Osmanlijama! Švabo je pljunuo na sve, pa i na nas i rekao: Ni manje zemlje, ni veće želje da u Boga iz inata različito vjeruju! Bili smo dosadni i Kraljevini Jugoslaviji, tako je je Kralj Petar II Karađorđević okrenuo glavu od nas, odletio prvo u grčku i Palestinu, a zatim u Egipat, da bi u junu 1941. stigao u London. Šta se poslije desilo vidimo svi, ne moramo čak ni oba oka otvarati. I Titino se rasulo na četrdeset i nekoliko godina! Balkansko guvno je opet razvršeno, od svjetskih gospodara niko se još ne odlučuje da zauzme Balkan. Dođi, o gospodaru, po milosti Božijoj! ...Pomiluj sve, bez razlike,..., što brže i što nježnije! A sad, čestita braćo i sestre, evo moga obrazloženja zašto nam treba jedan gospodar. Nekad bijaše jedan car za Kavdakom, ruski, u sretnoj carevini, ruskoj, čestit i pametan. Sve je dozvoljavao da narod priča, o svačemu: o mnogo para i njiva, ..., deva i krava, o rodnim godinama i unosnim žetvama i o debelom snoplju...Samo jedno zakavdaški car nije dao: Branio je pričati o vlasti, o caru! I bio je u pravu. Šta imaju o vlasti pričati marveni trgovci?! Ali, kasno to narod saznade (narod uvijek sazna posljednji), izbi rat, pa se tužno sjeti svog dobrog cara, ali bijaše dockan, predockan. Pojavi se drug Lenjin na ovaj svijet, pa opčini sve oko sebe slatkom pričom da vlast pripada narodu, koji mu povjerovao, pa uhvati cara za Kavdakom, i ubi ga sa svim njegovim, muškom i ženskom svojtom. ... Još sam u bogosloviji učio: moderna povijest Evrope sastoji se od jurišanja prema gore – na cara, na vlast, na crkvu. I na Boga bi evropljanski narod, i njega bi rado svrgnuo sa Prijestolja, samo sreća pa ga ne vidi! Pomislio narod da je vlast lijepa igračka, pa uzjaha na mnoge revolucije i pravo na uzvišene bregove, na cara, na vlast, i na crkvu! I molim vas,..., šta je narod dobio kada je to troje slavno srušio na brdu i svaljao u glib, dolje pod brdo?!Ništa! Nove vlasti su na narod dale namete, zapovijedile obnovu, od narodnih para napravljeni su parlamenti i predsjedništva. I prvo što je narod vidio bilo je da u parlamentima i predsjedništvima ne stanuje narod, već vlast! I narod se silno ražalosti i zacmizdri kad otkrije: prohtjevi u ovih novih isti kao u cara pa i veći jer ih je više. I jer se množe više, kao gube po truhlom hrastu. I vidje narod da su revolucije obično skakanje u maglu.

Pre više od tri stotine godina digao nas je iz naše otadžbine, jedinstvene Andaluzije, strašni, bezumni, bratoubilački vihor, koji i danas ne možemo da shvatimo, i koji ni do danas nije sebe shvatio, razbacao nas svuda po svetu i načinio od nas prosjake kojima ni zlato ne pomaže. Nas je, evo, bacio na Istok, a život na Istoku nije za nas lak ni blagosloven, i što čovek dalje ide i bliže se primiče sunčevom rođaju, sve je gore, jer je zemlja sve mlađa i sirovija a ljudi su od zemlje. I naša je muka u tome što nit’ smo mogli da potpuno zavolimo ovu zemlju kojoj dugujemo što nas je primila i dala nam utočišta, nit’ smo mogli da zamrzimo onu koja nas je nepravedno oterala i prognala kao nedostojne sinove. Ne znamo je li nam teže što smo ovde ili što nismo tamo. Ma gde bili izvan Španije, mi bismo patili, jer bismo dve otadžbine imali uvek, to znam, ali ovde nas je život suviše pritisnuo i unizio. Znam da smo odavno izmenjem, ne pamtimo više ni kakvi smo bili ali se sećamo da smo bili drukčiji. Davno smo krenuli i teško smo putovali i nesrećno smo pali i zaustavili se na ovom mestu, i zato nismo više ni senka onoga što smo bili. Kao prah sa voćke koja ide od ruke do ruke, sa čoveka spadne prvo ono što je najfinije na njemu. Zato smo i mi ovakvi. Ali vi nas znate, nas i naš život, ako se ovo sme životom zvati. Živimo između „okupatora“ i raje, bedne raje i groznih „okupatora“. Odsečeni potpuno od svojih i bliskih, staramo se da čuvamo sve što je špansko, pesme i jela i običaje, ali osećamo kako se sve u nama menja, kvari i zaboravlja. Pamtimo jezik naše zemlje, onakav kakav smo poneli pre tri veka i kakav se više ni tamo ne govori, a smešno natucamo jezik raje sa kojom patimo i „okupatora“ koji nad nama vladaju. Tako da nije možda dalek dan kad ćemo čisto i ljudski moći da se izrazimo samo u molitvi kojoj zapravo i ne treba reči. Ovako usamljeni i malobrojni, ženimo se između sebe i vidimo da nam krv tanča i bledi. Savijamo se i sklanjamo pred svakim, zlopatimo se i dovijamo, što se kaže: na ledu vatru ložimo, radimo, stičemo, štedimo, i to ne samo za sebe i svoju decu nego za sve one koji su jači i drskiji od nas i udaraju nam na život, na obraz, i na kesu. Tako smo sačuvali veru zbog koje smo morali da napustimo svoju lepu zemlju, ali izgubili gotovo sve ostalo. Na sreću, i na našu muku, nismo izgubili iz sećanja ni sliku te naše drage zemlje, onakve kakva je nekad bila, pre nego nas je maćehinski oterala; isto kao što nikad neće ugasnuti u nama želja za boljim svetom, svetom reda i čovečnosti u kom se pravo ide, mirno gleda i otvoreno govori. Toga ne možemo da se oslobodimo kao ni osećanja da, pored svega, takvom svetu pripadamo, iako, prognani i nesrećni, u protivnom živimo. To bismo, eto, hteli da se zna tamo. Da naše ime ne ugine i u tom svetlijem i višem svetu koji se stalno zamračuje i ruši, stalno pomera i menja, ali nikad ne propada i uvek negde i za nekoga postoji, da taj svet zna da ga u duši nosimo, da mu i ovde na svoj način služimo, i da se osećamo jedno sa njim, iako smo zauvek i beznadno rastavljeni od njega.

Ova briga oko čuvanja i održanja novca liči, kao sestra sestri, na onu brigu u detinjstvu za grošem koji je stalno nedostajao, a ove muke štednje i tvrdičenja na muke nemaštine i oskudice. Šta vredi sve to? Šta vredi kad se, evo, posle tolikih napora i uzaludnih bežanja i uspona, čovek vraća na polaznu tačku, kad u njegove misli, samo drugim putem, ulazi ista pakost i grubost, i u njegove reči i postupke surovost i prostota; kad je, da bi se očuvalo ono što je stekao, potrebna ista ružna muka koja prati sirotinju. Ukratko: šta vredi imati.mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigumosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

Da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan, pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj, otac, sin, drag čovjek čija me blizina raduje, pusti me da zaplačem na tvojim usahlim prsima, zaplači i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrži mi svoj vlažni dlan na tjemenu, kratko će trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo već prvi pjetlovi pjevaju.

A sada, baš sada, dragi čitatelju, evo, Samuel Gide gleda u nebo, u zvijezde, i šapuće svojim ispucalim usnama: “Joanne, ja se ne bojim... jer niti jedna od zvijezda nije se pojavila sama od sebe, već je prvo tu bila magla. Prvo je bila magla, Joanne, a onda je došla zvijezda... Ne napuštaj me dok sam još magla...

Evo Devo has not just provided a critical missing piece of the Modern Synthesis - embryology - and integrated it with molecular genetics and traditional elements such as paleontology. The wholly unexpected nature of some of its key discoveries and the unprecedented quality and depth of evidence it has provided toward settling previously unresolved questions bestow it with a revolutionary character.

U zimski sumrak Kuda pobeći u ovaj dan? U gusti sneg? U pusti vrt? Pasti u meki bolesni san kao na smet, pod led, u smrt? Kuda pobeći sa ovog dna? Visoko negde? Još dublje? Gde? Evo već teške ruke sna pribijaju te kocem za tle. Kuda pobeći u ovaj čas kristalno prazan, slep i čist? O gde su vrata? Gde je spas? To toneš već u tupi san. srce tek šuška ko suvi list. Zar nikud pobeći u ovaj dan?