Djeca Quotes

Djeca nemaju strah od smrti, to i jest ono što ih čini djecom. Djeca imaju strah od roditelja. Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli.

Ljudi su zla djeca. Zla po činu,djeca po pameti. I nikada neće biti drugačiji.

Djeca ne smiju biti sama jer je samoća nešto odraslo; rastemo da bismo jednoga dana mogli ostati sasvim sami i da se zbog toga više nitko ne mora brinuti.

Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene..

Jeste li ikada vidjeli klinca koji subotom ujutro razmišlja o tome da u ponedjeljak mora krenuti ranije u vrtić jer će zbog najavljene kiše sigurno na cestama biti gužva, a on jednostavno mora stići na jutarnje čitanje slikovnice? Ja nisam. Ali zato znam puno odraslih koji se u subotu zamaraju situacijama koje nosi ponedjeljak. Djeca žive u trenutku.

Ljudi su deca.

A ljudi kupuju tu plastiku i te sličice, pa se igraju time kao djeca. Nije to baš mala stvar, bacati uvijek nove senzacije u gladnu fantaziju špitala. Treba tu osobita metoda da bi se išibali ovi klonuli živci i ova rezignacija.

- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.

Znaš zanimljivo je da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako? Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave da umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati, a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima - ili vjeruješ ili ne. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, male stvari čine život.

Odrastao sam i školovao se na Balkanu, području bivše Jugoslavije, gdje je odsijecanje glava mrtvim neprijateljima postalo dio nacionalnog folklora, a izdaja saveznika, kolaboracija sa smrtnim neprijateljem, podmuklost u prijateljstvu, dvoličnost u savezništvu, umjetnost laži te lukavost i okrutnost u postavljanju zamki nekom vrstom vrhunske znanosti. Bili smo tako dobri u tome da bi nam na pokvarenosti i lukavosti pozavidjeli i preostali ljudožderi s Papua Nove Gvineje ili iz Nove Kaledonije, još prava djeca prirode u svojoj kreativnoj i gotovo djetinje neiskvarenoj sklonosti da postavljaju zamke, stvaraju pjesme i mitove te povremeno konzumiraju nekog uglednog susjeda i ratnika.

Bile su to godine kad se odrastalo žurno, i kad bi djetinjstvo izmaklo, mnoga su djeca već imala pogled starca.

Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.

Djeca nisu bojanke. Ne možeš da ih ispuniš svojim omiljenim bojama.

Nacisti pišu kao školska djeca ali su spremni na sve. Upravo zato su tako opasni. Ljudi im se smiju sve do poslednjeg trenutka ...

U kartama i ljubavi nikad nema sigurnosti. I jedno i drugo su djeca jedne majke: prevrtljivosti.

Djeca ne vide smrt. Zato što njihov život traje jedan dan, otkada se probudi pa do odlaska na spavanje.

Jednom kada u školskim knjigama bude pisalo U ratovanju nema ništa herojsko, kad novine na naslovnicama objave U ratovanju nema ništa herojsko, kad na televiziji obznane U ratovanju nema ništa herojsko, kad generali izađu pred javnost s vojnom tajnom U ratovanju nema ništa herojsko, kad s oltara i s minareta daju uputu U ratovanju nema ništa herojsko, kad ratni veteran svojoj dragoj dok leže goli kao djeca šapne U ratovanju nema ništa herojsko, a ni romantično, kad režiseri snime holivudski film U ratovanju nema ništa herojsko (jer četa glupana u stvarnom ratu bolje prođe negoli četa mudrih), tada će to uistinu biti, nakon puno vremena, važna vijest.

Dolazi vrijeme malih pjesnika. Zbogom Vitmene, Dikinsonova, Froste. Dobrodošli vi čija slava nikad neće doprijeti dalje od vaše najbliže rodbine, i možda jednog ili dvojice dobrih prijatelja okupljenih poslije večere oko vrča jakog crnog vina... dok djeca padaju u san i žale se zbog buke koju pravite preturajući po ormanima, tražeći svoje stare pjesme, u strahu da ih je možda vaša žena izbacila prilikom posljednjeg proljetnog spremanja. Pada snijeg, kaže neko ko je zavirio u mrklu noć, a potom se i on okreće ka vama dok se vi pripremate da čitate, ponešto teatralno, s licem koje crveni, dugačku ljubavnu pjesmu čija je posljednja strofa (vi to ne znate) beznadežno izgubljena.

Da su muška djeca rasla među ženama koje se pred njima nisu sramile skidati, što ne bi umanjivalo njihovu spolnu požudi u budućnosti prema njihovim družicama, stvarnim osobama, možda bi slika svijeta danas bila ipak ponešto drukčija.

Ali kamo idemo, ne znamo. Možda ćemo uspjeti preživjeti boleštine i umaknuti selekcijama, možda ćemo izdržati napor i glad koji nas rastaču: a onda? Ovdje, trenutačno daleko od psovki i batina, iznova se možemo vratiti sebi samima i meditirati, a tada postaje jesno da se nećemo vratiti. Mi smo putovali sve dovde u plombiranim vagonima! Vidjeli smo kako put ništavila odlaze naše žene i djeca; nakon što su od nas napravili robove, marširali smo sto puta tamo-amo zaludu, ugašene duše prije bezlične smrti. Nećemo se vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko čovjeku treba hrabrosti, u Auschwitzu, da bude čovjek.

[...] djetinjasto osjećanje, nema zbora, ali kad god se udaljimo od društvenih obzira i približimo prirodi, i nehotice postajemo djeca; sve što je stečeno otpada s duše i ona opet postaje onakva kakva je bila nekoć i kakva će, zacijelo, opet jednom biti.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Djeca znaju da je vrijeme samo emocija pa je "sad" za njih besmislena riječ, kao što je bila i za Bakicu. George je znao reći da Bakica nema baš prijateljski odnos s vremenom, da je ona vremenski ateist i da je jedina religija u koju vjeruje - odgođeni budizam.

Opet, ko zna šta će bit.', progovorim da prekinem šutnju. 'Možda steknem još bolju prijateljicu od tebe.' Ispalim to tako, brutalno iskreno, kako samo djeca mogu, ni ne sluteći koliko su riječi neobazrive. Nora ne odgovori ništa... Ali nisam ju našla. Nikad bolju prijateljicu od Nore.

Alex se tada nasmiješila, jedva primjetno, pa se ne tren ukazala ona djevojka koja se krila u njoj, neka vesela, manje progonjena djevojka. Upravo to čini magija. Otkriva srce čovjeka kakav je bio prije nego što mu je život oduzeo vjeru u moguće. Vraća svijet za kojim čeznu sva usamljena djeca.

Alex se tada nasmiješila, jedva primjetno, pa se na tren ukazala ona djevojka koja se krila u njoj, neka vesela, manje progonjena djevojka. Upravo to čini magija. Otkriva srce čovjeka kakav je bio prije nego što mu je život oduzeo vjeru u moguće. Vraća svijet za kojim čeznu sva usamljena djeca.

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".

Bazilika Pompozan naziv za crkvu. Uvijek je impozantna. Budžet Nikad u ravnoteži. Dužnosti Zahtijevati ih od drugih, a sam ih se osloboditi. Drugi ih imaju prema nama, ali mi ih nemamo prema drugima. Gramatika Dati da je uče djeca već od najmlađe dobi, jer je to stvar jasna i laka. Gramatičari Mahom cjepidlake.

A mali mikrofoni?Kako bi bilo kad bi ih svi progutali,pa da preko malih zvučnika,koji bi se mogli nalaziti u nekom od džepova kombinezona,prenose zvuk vašeg srca?Kad biste noću na skejtbordu prolazili ulicom,mogli biste čuti kako drugima kuca srce,a oni bi mogli čuti vaše srce,nešto kao na ultrazvuku.Čudno je što se pitam bi li svima srce počelo kucati istovremeno,usklađeno,kao što sve žene koje žive zajedno imaju usklađene mjesečnice,za što znam,iako zapravo ne želim znati.To bi bilo tako neopisivo čudno,osim što bi ono mjesto u bolnici na kojem se rađaju bebe zvučalo poput kristalnog lustera na brodu,jer djeca još ne bi mogla uskladiti otkucaje.A na ciljnoj crti njujorškog maratona sve bi zvučalo kao da je izbio pravi rat.

Muškarci su djeca, razulareni klinci koji su u stanju do smrti naklapati o nekakvim snovima, o idealima za koje su pali ili su još spremni za knjih propadati. Žene su jake, one stisnu zube I pregrme svaki užas, prebole svaku bol. Mukarci možda ne plaču, teško im je pustiti suzu. Ali zato, čim ih nešto pogodi, oni padaju ispod šankova, pucaju si u glavu, bacaju se kroz prozore.

Dubrovnik je, koliko ja znam, i jedini grad u kojemu je ljubazno pozdravljanje način održavanja dubokog neprijateljstva. Ovdje ako doznaš da dvoje ljudi ne govore, da okreću jedno od drugog glavu kad se sretnu, da su u divljoj zavadi - onda znaj da je to nešto što će kad-tad, ovako ili onako, biti izbrisano. Ali ako vidiš dvoje da se izrazito pristojno pozdravljaju, a doznaš da su u zavadi, onda budi siguran da je to sukob koji će trajati i preko groba; da ga ni njihova djeca neće izbrisati.

Najgore što znamo o drugim ljudima jest da o njima ovisimo. Da njihova djela utječu na naše živote. Nisu to samo ljudi koje smo odabrali, ljudi koje volimo, nego i svi ostali: kreteni. To ste vi koji stojite ispred nas u svakom redu, koji ne vozite kako treba, koji volite loše televizijske emisije i preglasno razgovarate u restoranima i čija djeca u vrtiću našu djecu zaraze zimskom virozom. Vi koji ne znate parkirati i kradete nam poslove i glasate za krivu stranku. I vi utječete na naše živote, svake sekunde.

Porodica Vilkinson polako se raspadala kao neka trula stvar. Za stolom nikad niko nije razgovarao. Izbjegavali su da jedni druge gledaju u oči i poslije toga žurili su u svoje sobe da pišu intimnim prijateljima pisma puna mržnje i sarkazma. Druga djeca ponašala su se sebično, ali su znala šta žele. Piter se takođe ponašao sebično, ali nije znao šta želi. Poslije nedjelju dana tišine i obilatih ručkova, Piter je doživio blag napad manije ubijanja. Već izvjesno vrijeme zaokupljala ga je misao da treba da konsultuje nekog psihoanalitičara.

Ali, zašto je nama povjerio svoju najveću tajnu? Upitala sam ga to. "Jer ste djeca i možete razumjeti", rekao je, "i zato što sam čuo kako on..." Glavom je pokazao Dilla. "Još mu život nije pokvario nagone. Kad bude malo stariji, neće mu pozliti i neće plakati. Možda će pomisliti da nešto nije sasvim u redu, ali neće plakati, ne za nekoliko godina." "Plakati zbog čega, gospodine Raymond?" Dillu se počela vraćati muževnost. "Zbog pakla u koji ljudi jedni druge guraju, a da o tome i ne razmišljaju. Zbog pakla koji bijelci priređuju crncima a da ni ne pomisle kako su i oni ljudi.

Kao što stari mitovi govore, mi smo jednako djeca neba i Zemlje. Kroz vrijeme svog boravka na ovom planetu sakupili smo opasno evolucijsko breme, naslijeđene sklonosti prema agresiji i ritualu, podčinjavanje vođama, mržnju prema strancima, što sve sada dovodi u pitanje naše preživljavanje. Ali stekli smo suosjećanje za druge, ljubav prema djeci i djeci naše djece, želju da učimo iz povijesti i uzvišenu strastvenu inteligenciju – očito oružje našeg preživljavanja i napretka. Koji će oblici naše prirode prevladati nesigurno je, posebno ako su naši pogledi, razumijevanje i vidici vezani isključivo za Zemlju – ili, još gore, za jedan mali dio nje. Ali tamo gore u beskraju svemira očekuje nas neizbježna budućnost. Za sada nema još nikakvih sigurnih signala izvanzemaljske inteligencije i stoga se pitamo da li civilizacije poput naše uvijek srljaju neumoljivo, nepromišljeno, prema samouništenju. Nacionalne granice su nezamjetljive kada Zemlju gledamo iz prostora. Fanatični etnički, religijski, nacionalni šovinizmi teško se mogu održati kada promatramo naš planet kao nježan plavi polumjesec kako se gasi poput sve slabije točke svjetlosti usred zvjezdanog tkanja. Putovanja proširuju vidike.

kada bi naši prijatelji, djeca i roditelji, prihvaćali i razumjeli svaku našu frustraciju ili privatnu istinu, morali bi nas smatrati pomalo mentalno retardiranima. Ali ako s nekim poželiš dijeliti život, taj će prihvatiti sve tvoje, i ono što ne razumije i što je očigledno glupo i neće misliti da lažeš o sebi ili da si mentalno retardiran. U tome,vjerojatno, i leži smisao spajanja dvoje ljudi. Ne događa se to ni zbog seksa,ni zbog djece, ni zato što je teško biti sam, nego zato što čovjek naprosto treb anekoga da s njime podijeli teret, ne pitajući se previše je li u teretu samo olovo, kamenje, nešto bezvrijedno što bi naprosto trebalo istresti.

Pobratimstvo lica u svemiru Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ću i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih nas, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! Ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

Izlazeći iz taksija sjetio se kako bi majka ovlažila rupčić u ustima i obrisala mu lice. Znao je da se toga ne treba sjećati i krenuo je prema Grand Central Station pod slamnatim šeširom. Sada pripada zrelom pokoljenju i raspolaže vlastitim životom da nešto učini s njim, ako može. Ali nije zaboravio miris majčine pljuvačke na rupčiću tog ljetnog jutra u onoj niskoj praznoj kanadskoj stanici, crnog željeza i dostojanstvene mjedi. Sva djeca imaju obraze i sve majke vlaže rupčiće slinom da ih nježno obrišu. Te su stvari ili važne ili nisu. A što su, to ovisi o svemiru. Te žive uspomene vjerojatno su znak poremećenosti. Za njega je neprestana pomisao na smrt bila grijeh. Potjerajte kola i plug preko kostiju mrtvih.

Mladost je užasna; to je pozornica po kojoj na visokim štulama i u najrazličitijim kostimima hodaju djeca (navodno: nevina djeca!) i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani. I povijest je strašna, jer se tako često pretvara u igralište za nezrele: igralište nezrelog Nerona, igralište nezrelog Napoleona, igralište fanatizirane mase djece kojih se imitirane strasti i primitivno postavljene uloge neočekivano pretvaraju u katastrofalno stvarnu stvarnost. Kad razmišljam o tome, u mislima mi se ruši sav utvrđeni poredak vrijednosti i osjećam duboku mržnju prema mladosti - i obratno, neko paradoksalno praštanje svim zločincima u povijesti u čijem zločinstvu vidim odjednom samo strašnu samovolju nezrelosti.

Šta me ovdje veže? Moja djeca više ovdje neće moći živjeti nikad. Mržnja među nacijama je prevelika da bi se moglo ne znati da nešto takvo i ne postoji. A moja djeca će biti kao ja. Mogu znati da postoje neki Srbi, Hrvati i Muslimani samo teoretski. Ne smiju znati mržnju i krv i ubice. Ne moraju doživjeti ništa slično. Ne smiju! Ovdje se svako nekoliko decenija neko pobije. Uvijek isto. Neke osvete za smrti od prije nekoliko decenija. Uvijek isti protiv istih. Tito nije imao pravo. Nije bio dovoljno strog. Trebao je biti oštriji. Neka ti što mrze i ubijaju ginu sami i među sobom. Ne mi... Ne ja i moja djeca. Mi nemamo ništa s tim. Ja sam smrti svojih djedova davno oprostio. Neću se svetiti nikome. Neću ništa o tome ni da znam. Hoću mir. Hoću da budem normalan

Ugasite televizor, bacite novine koje govore o bračnome brodolomu filmske dive od koje vas dijeli Velika Bara, pošaljite u vražju mater križaljku koja od vas traži da navedete selendru na jugoistoku Pakistana. Pogledajte stranca koji pokraj vas sjedi, s kojim se iznjedrilo čudo zvano djeca. Pitajte ga može li sažvakati i ispljunuti tugu, može li još uopće govoriti. Pozdravite susjeda. Pokušajte od djece napraviti ljude koji će jednog dana možda moći pričati i sanjati o sreći. Nahranite nekog jednom lijepom riječju, napojite žednoga pogledom, nemojte šutnuti psa zato što je šugav. Pogledajte oblak! Onaj tamo! Onu bijelu kovrču vlage na koju bi vaši snovi možda htjeli zasjesti prije nego što se pretvore u noćnu moru. Život je lijep. Život je… sve ono što zaboravljamo zaboravljajući druge…

„Zašto moraš uvijek gledati u istom smjeru kao ja?” Ovo zapažanje bilo je iznenađujuće tačno, jer kad god bi Oto okrenuo glavu da bi pogledao u neku djevojku, Piterove oči mehanički su slijedile njegov pogled instinktivnom ljubomorom. Dolje kod železničke stanice je ljetovalište za djecu iz hamburških sirotinjskih četvrti. Oto se upoznao s učiteljicom iz jednog od tih domova i oni gotovo svake večeri zajedno odlaze na ples. Ponekad djevojka sa svojom četom djece prodefiluje pored naše kuće. Djeca gledaju u naše prozore i, ako Oto slučajno gleda kroz prozor, ona sebi dozvoljavaju šale koje ne priliče njihovom uzrastu. Djeca takođe gurkaju svoju mladu učiteljicu i vuku je za ruku da bi je podstakla da i ona pogleda prozor. U takvim prilikama djevojka se sramežljivo smiješi i ispod trepavica baca pogled na Ota, dok Piter, promatrajući iza zastora, gunđa kroz stisnute zube: »Kurva ... kurva ... kurva ... « Piterova ljubomora pretvorila se u besanicu. Počeo je sa uzimanjem tableta za spavanje, ali priznaje da one veoma rijetko djeluju. Jedino što ga čine pospanim idućeg jutra poslije doručka.

Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca. Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono- vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati. Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.

Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Funfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Funfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouredaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisan-dera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti — i poželjno je da to vidi — kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije.

Prvog samostalnog putovanja sjećam se kao da je bilo jučer. Imao sam šesnaest godina, bila je zima, a prijatelj i ja htjeli smo novogodišnje školske praznike provesti u jednom bečkom skvotu, a do tamo doći autostopom. Roditelji me, naravno, nisu pustili. Roditeljima su djeca uvijek premlada za to što žele učiniti. Bilo je tu moljakanja, suza, svađe i svega, ali nisam odustao. Toliko sam to želio, da sam bio spreman otići i bez njihovog blagoslova. Djeca uvijek misle da su dovoljno stara za ono što žele učiniti. Nikad nisam bježao od kuće i nije mi bila draga pomisao da to prvi put napravim, ali čuo sam srce onim jasnim, razgovjetnim tonom i znao sam da ga moram poslušati, da imam pravo na to. Stoga sam mirno objesnio roditeljima da idem. Ne znam jesu li iz odlučnosti moga glasa shvatili da sam dovoljno star za to što želim učiniti ili da jednostavno nemaju izbora, pa su popustili. Otac je mene i prijatelja odvezao do naplatnih kućica na autocesti i poželio nam sretan put. U trenutku kada smo na cestu spustili stare ruksake te prvi put ispružili palčeve, osjetio sam Beskraj u svojim plućima. Uopće mi nije bilo važno hoće li pasti novi snijeg ili sjekire, hoće li prvi auto koji stane voziti miss svijeta ili serijski ubojica. Mi smo bili na Cesti. Prepustili smo se njezinoj režiji. Iako je do Beča samo 400 km, a iz priča smo znali da stoperi to riješe unutar jednog dana, nama se ta sreća nije nasmješila. Do popodneva smo jedva stigli do obilaznice oko Graza, a potom tamo opet zapeli. Pao je mrak, pa nije bilo više smisla stopirati. Našli smo komad suhog tla ispod jednog nadvožnjaka i tamo se zavukli u stare vojne vreće za spavanje. Padao je snijeg, vlaga je bila u zraku, autocesta je bila osvijetljena i bučna, a loše vojne vreće nisu nas nimalo grijale, ali ja sam bio sretan kao nikad dotad. Osjećao sam se kao da sam se upravo rodio. Došao sam na ovaj svijet nekim čudom šesnaest godina ranije, ali toga dana sam JA odlučio postojati. Taj miris vlažnog snijega, hladnog betona mosta i spaljenih guma na cesti, bio je miris koji me opijao. Bio je to miris slobode. Isti taj miris zapuhne me kao dašak Beskraja svaki put kada sjednem u avion, na bicikl, u kajak, kad zakoračim svijetom, kada uzmem stvar u svoje ruke, kad donesem pravu odluku, kada slušam srce. Tada kao da se ponovno hvatam na taj kotač života i živim život kakav bih trebao biti. Taj miris slobode najčešće osjećam na putovanjima. ... Zašto je sloboda tako blisko povezana s putovanjem? Zato što se na putu oslobađamo svih onih utega svakodnevnice. U našoj svakodnevnici zapravo se ponašamo po brojnim obrascima, kalupima. Rutina nas određuje. Iz dana u dan učvršćujemo kalupe i gradimo identitet. Kad jednom odemo na put, kad se izmjestimo, svi ti kalupi ostaju iza nas. Doma možemo biti predsjednik države ili rock-zvijezda, ali kada se nađemo u nekom selu u Africi gdje nas nitko ne zna, možemo se samo zapitati tko smo zaista. Naš dan u svakodnevnici često određuje niz nužnosti, a naše svakodnevne odluke nisu samo naše. Na putu, pak, svako jutro donosi novi start i novi paket mogućnosti, a mi svakim korakom i svakom odlukom kreiramo svoju sudbinu. Ta mogućnost biranja, ta mogućnost upravljanja svojim životom, zove se sloboda. … Sloboda je mogućnost izbora, a na Putu je možemo kudikamo intenzivnije i dublje doživjeti nego kod kuće. No, naši izbori mogu nas odvesti u pakao zatvora i u blaženstvo Beskraja. Razlika je ponajviše u tome da li prilikom prakticiranja vlastite slobode marimo i za slobodu drugih bića s kojima dijelimo planet.

Moj otac ima bratića čiji oćuh je oženjen njegovom blizankom. Njegov mu ujak običava reći: "Drago moje dijete, to su, dakle, gliste. Žabe jedu gliste; rode jedu žabe; rode donose djecu; a djeca imaju gliste. Eto ti krvotoka prirode.

Imao sam osjećaj, iako nisam htio priznati, da djeca vide ravno kroz mene.

Trokut oko kojega se okreće ljudsko postojanje Ozana Nada Horvat naziva transgeneracijskim trokutom čije su ključne točke: predci, roditelji i djeca. U osječkom Parku kralja Držislava šezdesetih je godina postavljena skulptura Majka i dijete umjetnika Stjepana Brlošića. Ozana Nada Horvat svaki put kada prolazi parkom susreće se sa skulpturom i razmišlja o sjedećoj majci koja na koljenima drži uspravljeno dijete. Spojeni čvrstim stiskom ruku i uperenih pogleda jedno u drugoga, majka i dijete svijet su za sebe. U skulpturi oni su doista sami, ali kako je umjetnik za izradu njihovih tijela rabio aluminij, metal koji poput srebra stvara torzijska, refleksijska polja, na pojedinim mjestima skulpture stvara se dojam zrcala, a iz tijela majke i djeteta na takvim zrcalnim mjestima, reflektiraju svi oni kojih u tom trenutku nema – očevi, braće i sestre, bake i djedovi, predci

Bog sve vidi i sve zna, i djecu je učinio po nama, onakvima kakva nam je bila i ljubav... Djeca su nam snažna, strastvena i nerazumna.

Ujesen se u plodovima naplaćuju svi propusti prilikom sjetve. U životu se u djeci naplaćuju svi propusti u odgoju.

Jedan za drugim, poput odapetih strijela, odlaze i zapleću se u krijesnice i lamele Mliječnog puta. To je egzodus. Shvaćam da odlaze svi: žene i djeca, krupna i stina stoka. Impresioniran sam grandioznošću njihova pothvada - zemlja je osuđena na propast i čovječanstvo se seli, da produži vrstu na drugim planetima. Kao nomadi, odlazimo na nove pašnjake. Divim se imaginaciji koja je tu investirana: druga vremena imala su piramide, katedrale, mi imamo letjelice. Ali shvaćam i to da nas dvojica samo gledamo, i da ćemo ostati sami, nasukani na pijesku...

Poznato je da djeca često uopće ne piju, da žene piju znatno manje od muškaraca i da postoji određen broj stanovnika koji uopće ne piju.

Sjećam se kad smo kao djeca o tome zajedno čitale ležeći u krevetu i nismo mogle vjerovati da kosa i nokti rastu još danima nakon smrti jer su još uvijek živi. Što je smrt, pitala si me, kada je čovjek, zapravo, mrtav? Sada ti mogu odgovoriti: biološke funkcije nisu važne. Važan je smisao. Smrt je kad ti od tvog života ne ostane više ništa, zapravo ti je svejedno da li još dišeš i rastu li ti kosa i nokti. Ti ionako više ne postojiš. Zato, obriši suze, Kitty. Odlazim u miru jer više nisam ja. Pogledaj samo moje posljednje slike i sve će ti biti jasno. A i zbog toga što je briga za mene postala pretežak i besmislen teret. Ja sam samo malo ubrzala taj odlazak, tek toliko da ja (a ne ona!) budem ta koja će odlučiti o tom trenutku.

Djeca ne smeju biti sama jer je samoća nešto odraslo, rastemo da bismo jednog dana mogli ostati sasvim sami i da se zbog toga više nitko ne mora brinuti

No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.

Tek sam mnogo kasnije pojmio da Rusi, zbog siromaštva i oskudice u kojoj žive, općenito vole da se zabavljaju svojim jadima, da se kao djeca igraju njima i da se malokad stide svoje nesreće. U beskrajnom nizu sivih dana i jad je blagdan, i požar je zabava; na praznom licu i ogrebotina je - ukras...

Stadion je, jebem mu miša, nasušna potreba. Ako za to nema, za što uopće ima? Nećemo se valjda razbacivati aparatima za dijalizu? Ili obijesno kupovati nekakve, šta ja znam, solarne elektrane? Šta fali petrolejkama? I kakav je to hohštaplerski običaj da djeca u vrtićima užinaju ili da se u domovima umirovljenika svaki dan ruča i još, molim vas, svaka baba može uzeti kruha koliko hoće? Stadioni i sportske dvoraríe, to je žívot, To nama treba.

Dijete je rođeno jedinstveno, kao cjelina. Zato je svako dijete tako divno. Dijete nema razdora, nema podjela, nema fragmenata, dijete je jedinstveno. Stvarno i lažno ne postoji. Dijete je jednostavno stvarno, autentično. Ne možete reći da je dijete moralno; dijete nije ni moralno, ni nemoralno, samo je nesvjesno da postoji bilo što moralno ili nemoralno. Onoga trenutka kada postane svjesno počinje razdor. Tada se dijete počinje ponašati lažno, jer biti stvaran postaje sve teže i teže. To se dešava iz potrebe, zapamtite, jer porodica mora regulirati, roditelji moraju regulirati. Dijete mora biti civilizirano, obrazovano, odgojeno, kultivirano; inače će mu biti nemoguće kretati se u društvu. Mora mu se reci, “Uradi ovo. Nemoj raditi ono.” I kada kažemo, “Uradi ovo.”, djetetova stvarnost možda nije spremna to uraditi, možda nije stvarna. U djetetu možda nema nikakve prave želje da to uradi, a kada kažemo, “Nemoj da uradiš ovo i nemoj da uradiš ono.”, dijete možda želi to uraditi. Osuđujemo stvarno, a ohrabrujemo lažno, jer lažno će biti od pomoći u lažnom društvu, i lažno će odgovarati tamo gdje je sve lažno. Stvarno neće odgovarati. Stvarno dijete će imati velikih teškoća u društvu, jer je čitavo društvo lažno. To je začarani krug. Rođeni smo u društvu i prema tome nijedno društvo nije postojalo na zemlji a da je bilo stvarno. To je začarano! Dijete je rođeno u društvu, a društvo je već tu sa svojim ustaljenim pravilima, ponašanjima, moralnostima... Dijete mora učiti... Kada poraste postati će lažno. Onda će se njemu roditi djeca i pomoći će da i njih učini lažnim i to se sve više i više nastavlja. Što učiniti? Ne možemo promijeniti društvo. Ili ako pokušamo promijeniti društvo, nećemo više biti tu kada se i društvo promijeni. Za to će trebati vječnost. Što učiniti?

U četrdesetdrugoj godini, kada je već i rat odustao od nas, djeca redovno krenula u školu, a suprug sve češće spavao kod kuće, meni su se počele raspadati ruke. Ekcem je oduvijek bio moja boljka, ali sada je preuzeo šake u potpunosti. Ljuštile su se i izgledale kao da sam ih taj tren do zglobova umočila u vrelo ulje. Osim što su mi se komadi kože listali s ruku, između prsta su se otvarale rane. Bojala sam se da će mi kroz njih, kroz te rane, početi viriti kosti. Nije to boljelo, samo je nesnosno svrbjelo i otežavalo sve moje kućanske poslove. A nisam od njih odustajala, nikada se ni suđe, ni čarape, ni zahod ne peru sami od sebe. Gumene rukavice pojačavale su svrab do suznih očiju, a vim i čarli bi pržili tako da bi morala zaustaviti dah da to izdržim. Doktor se čudio stupnju agresije upalnog procesa i rekao da osim fizičkog mora imati i psihičko uporište. Pitao me je li neka trauma u pitanju jer su tijelo i duša jedan sustav. Htjela sam mu objasniti da ne koristim sredstva za smirenje niti gledam televizijske sapunice poput ostalih mrtvih domaćica, ali da i dalje savjesno obavljam sve poslove majke i žene. Htjela sam izgovoriti da mi pri tome dani nemaju ni uspona ni padova i da ih ne osjetim čak i kad od nekud stignu događaji koje svi drugi teško podnose. Htjela sam mu reći da nisam sklona traumama, da je problem u mom nepostojanju koje traje godinama i da mi posebno zato nisu jasne ove moje ruke. Ipak, rekla sam znate doktore granate i onaj moj na ratištu, a djeca su mala, svi smo hvala bogu na broju, i živi se i dalje, ali znate kako je… Naučila sam pravilno odgovarati na pitanja u svakodnevnom govoru. Doktor sućutno kima, piše recept za tablete koje smiruju živce i preporučuje Pavlovićevu mast, da se ublaži upalni proces. Objašnjava ono što već znam, ekcem nikad ne nestaje, samo se povremeno javlja u većoj mjeri, na meni je da budem mirna, racionalna, koliko mi to vremena dopuštaju i da, što je moguće više, izbjegavam kontakt s kemikalijama i prašinom. Ja kažem da, samo neka smo mi svi preživjeli, neka nismo na cesti, ni gladni ni bosi pa proći će i ta kožna napast. Lažem da smo svi na broju, jer sebe već odavno ne brojim.

Mladost je užasna; to je pozornica po kojoj na visokim štulama i u najrazličitijim kostimima hodaju djeca i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani.

Čekate li iz navike? Koliko vremena u životu provodite čekajući? Ono što nazivam »čekanjem u užem smislu« jest čekanje u redu na pošti, u prometnoj gužvi, u zračnoj luci ili da netko stigne, da završite posao i tako dalje. »Čekanje u širem smislu« je čekanje odmora, boljeg posla, da djeca odrastu, uistinu smislenog odnosa, uspjeha, novca, da nekome budete važni, da se prosvijetlite. Nije neuobičajeno da ljudi cijeli život čekaju kako bi počeli živjeti. Čekanje je stanje uma. To u osnovi znači da želite budućnost, a ne želite sadašnjost. Ne želite ono što ste dobili, nego želite ono što niste dobili. Sto god čekali, nesvjesno stvarate unutarnji sukob između onoga što jest sada i ovdje, gdje ne želite biti i projicirane budućnosti koju želite. To uvelike smanjuje kakvoću vašega života, jer time gubite sadašnjost

Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačiji.

našla je u kavezu mrtvu sjenicu, uginula je od hladnoće...Sa njom odlazi još malo od harvija....brani se od pomisli da je to predzank, no ne može to da zaboravi: na istoku ljudi paze na takve stvari. Zejnila zabrinjava ta djevojčica - u tom uzrastu djeca su tako osjetljiva.

Mladi ljudi danas vjeruju samo engleskoj medicini, misle da su stari recepti zastarjeli, kakva nesreća! Posljedice se već vide, ima više pobačaja, djeca se radjaju osakaćena. Brak je cilj svake žene, uslov njene sreće, žena je stvorena da ima djecu. Vi ste draga moja živi dokaz za to. Odkad ste trudni, blistate. To je nemoguće. Ne želi da donosi na svijet zatvorenicu. Njeno dijete neće biti jedno od onih ograničenih stvorenja čiji se svijet svodi na vlastitu porodicu. Biće žena od akcije, pomagaće svojim drugaricama da se oslobode pritisaka koji stoljećima prigušuju njihovu pamet i volju. Njena će se kći boriti. ..Plaši je težina indije, koja iz dana u dan otupljuje i zanose i ljutnje, polako bez drame, slabi volju, uništavajući želju. Može li shvatiti nepravdu onaj ko nikada nije upoznai pravdu?

Vjeru mogu odvjerovat. Al dijete? Šta ću s njim? Šta će ono sa mnom? Ko sam mu ja? Deset minuta tvrdog kurca. I dva sata dobre laži prije toga.

Učite svoju djecu da im ne treba ništa izvana da bi bila sretna - nikakva osoba, nikakvo mjesto ili stvar - i da se prava radost otkriva iznutra. Učite ih da su sami sebi dovoljni. Učite ih tome, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da je neuspjeh izmišljotina, da je svaki pokušaj uspjeh, i da svaki napor donosi pobjedu, da je prvi podjednako dostojan poštovanja kao i posljednji. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti Učite svoju djecu da su duboko povezana sa sveukupnim Životom, da su Jedno sa svim ljudima, i da nikada nisu odvojeni od Boga. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da žive u svijetu veličanstvenog obilja, da ima dovoljno za sve, i da se najviše prima u dijeljenju, a ne u gomilanju. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da ne postoji ništa što bi morala učiniti ili biti da bi bila dostojna uzvišenog i ispunjenog života, da se ni sa kim ni zbog čega ne trebaju nadmetati, i da Božji blagoslovi pripadaju svima. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da im se nikada neće suditi, da se ne moraju brinuti hoće li uvijek sve napraviti kako treba, i da ništa ne trebaju mijenjati, niti trebaju »postati bolji« da bi u očima Božjima bila savršena i prekrasna. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da u ljubavi nema nikakvih uvjeta, da ne trebaju brinuti da će ikada izgubiti vašu ljubav, ili Božju, i da je njihova vlastita ljubav, bezuvjetno pružena, najveći dar kojeg mogu pokloniti svijetu. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da biti osobit ne znači biti bolji, da ako smatraju da su nekome nadmoćni, tada tu osobu ne sagledavaju Onakvom Kakva Ona Uistinu Jest, i da se u priznanju »moj način nije bolji, nego je samo drukčiji« krije duboka iscjeliteljska snaga. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Učite svoju djecu da nema ničega što ona ne bi mogla naučiti, da se privid Neznanja može izbrisati s lica Zemlje, i da će sve što im je uistinu potrebno dobiti sami od sebe, kad ih se podsjeti Tko Oni Uistinu Jesu. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Tome ih učite, ali ne riječima, nego postupcima; ne raspravama, nego pokazivanjem. Jer vaša će se djeca ugledati u ono što vi činite, i postat će onakvi kakvi ste i vi.

Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve, što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Hoće li ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

Rodoslovlje je pratilo vrlo razgranatu i plodnu mušku liniju koja se, baveći se raznim zanimanjima, vojničkim, činovničkim, pa čak i ministarskim, selila od Grčke preko Duklje, Jugoslavije, čitavog svijeta i prekidala se ženskim imenima, ostala zapisana i konzervirana u svom vječitom kćerinstvu. Njihove pretkinje-kćeri, o kojim se znalo samo kako su se zvale i tko su im muški preci, nikad nisu odrasle, nikad nisu imale profesiju, nikad se nisu udale ni imale djecu, nikamo nisu išle i putovale, niti su ikad umrle. Postojale su samo kao djeca, a kao žene bile su izbrisane iz povijesti, ne samo iz povijesti obitelji nego i povijesti općenito. (...) Gdje si bila što si radila ako nisi rodila sina.

Djeca nisu kamen koji se kleše, nego cvijet koji treba gajiti da raste kako mu je priroda odredila.

Bespomoćnost i gnjev izazivaju predvidljivo ponašanje: djeca se naguravaju i potežu za kosu, tinejdžeri se nazivaju pogrdnim nazivima i plaču, a odrasle žene koje su sestre izgovorit će si riječi tako okrutne da će svaki slog poprimiti oblik zmije, iako se takva zmija često smota oko sebe i ugrize za vlastiti rep, jednom kad se riječi glasno izgovore.

Kako u svoju odraslost nosimo premalo od onog što je u nama najbolje! Naša sadašnja ostvarivost probijanja određenih granica, kako na fizičkom, tako i na osjećajnom planu ni po čem se ne može mjeriti s vrijednošću načina na koji smo to činili i postizali kad smo bili djeca.

Ima nešto što nadilazi razmišljanje, unatoč njegovoj uistinu iznimnoj moći. Razmišljanje se samo od sebe uruši u trenutku kada se život pokaže egzistencijalno nepodnošljivim. U takvim situacijama pomaže 'zapažanje' na dubljoj razini, a ne razmišljanje. Možda možete započeti zapažajući ovu činjenicu: volite neku osobu 'ne unatoč njezinim ograničenjima', nego upravo 'zbog tih ograničenja'. Naravno, nije to tako jednostavno. Ne morate biti zaljubljeni u saki nedostatak te osobe i samo prihvaćati stvari takve kakve jesu. Ne trebate prestati pokušavati učiniti život boljim, ne trebate se jednostavno pomiriti s patnjom kao da tu priča prestaje. Ali čini se da na putu poboljšanja postoje granice iznad kojih možda ne ćemo htjeti ići da ne bismo morali žrtvovati vlastitu čovječnost. Naravno, jedno je reći: 'Biće zahtijeva ograničenje', i zatim sretno nastaviti svojim putem dok sunce sja, otac nam ne boluje od Alzheimera, djeca su nam zdrava, a brak baš kakav treba biti. No što kada stvari krenu po zlu?

Matura, taj čarobni trenutak s finom odjećom, darovima, čestitkama, svjedodžbama, za mene je završio i prije no što su me prozvali. Moja postignuća nisu značila ništa. Detaljne karte, iscrtane tintom u tri boje, učenje i slovkanje riječi od deset slogova, učenje napamet čitavog komada Silovanje Lukrecije – sve to nije značilo ništa. Donleavy nas je razotkrio. Mi smo bili sluškinje i poljoprivrednici, zanatlije i pralje, i bilo je apsurdno i drsko težiti tomu da postanemo nešto više. U tom sam trenutku poželjela da su Gabriel Prosser i Nat Turner ubili sve bijelce na spavanju, a da su Abrahama Lincolna ubili prije potpisivanja Proglasa o emancipaciji, da je Harriet Tubman ubio onaj udarac u glavu, a Kolumbo da se utopio u Santa Mariji. Bilo je grozno biti crn i nemati kontrolu nad svojim životom. Bilo je okrutno biti mlad i već izvježban da mirno sjediš i slušaš na račun boje svoje kože, bez mogućnosti da se braniš. Svi bismo trebali biti mrtvi. Pomislila sam kako bih nas sve željela vidjeti mrtve, poslagane jedne na druge. Piramida od mesa s bijelcima na dnu, kao bazom, zatim Indijanci sa svojim glupim sjekirama, šatorima i paktovima, crnci sa svojim krpama, receptima i vrećama za pamuk i duhovnim pjesmama na usnama. Nizozemska djeca bi se trebala spotaknuti u svojim klompama i slomiti vrat. Francuzi bi se trebali ugušiti novcem od prodaje Louisiane (1803.), a dudovi svilci pojesti sve Kineze s njihovim glupim pletenicama. Kao vrsta, bili smo odvratni. Svi mi.

Mark i ja odemo do auta - trideset sekundi, toliko nam treba ! - u tišini, slušajući Molly kako repa ''1-2-3-4 Idemo s poročnima'' i skakuće uz ritam u svojoj glavi. Ni Mark ni ja se niti zabavljamo niti očaravamo njezinom igrom, premda ona jest razmjerno zabavna i očaravajuća, ako vam se sviđaju takve stvari, a sjećam se da sam, dok sam bila trudna s Tomom, znala gledati druge roditelje kako reagiraju ili nezainteresirano ili iziritirano na djetinjarije svoje djece te se pitala hoću li ja to ikada moći uzimati toliko zdravo za gotovo. Nisam si to mogla zamisliti. Omamljiva priprema nade i hormona koja kola kroz vas tijekom trudnoće nasamarila me da povjerujem kako će mi uvijek, uvijek doći da zaplačem kad god moje nerođeno dijete učini nešto radosno. Željeli biste zaplakati, ali to vam izbiju - ne djeca, već život.

Već smo davno digli ruke od svake nade u spas kad je do nas stigla vijest: dolazi potres. Spektakl još neviđen na ovim prostorima – sedam po Richteru, deset po Mercalliju – katastrofa čije će slike obići svijet onako kako mi sami nikada nećemo. Posljednjih stotinjak godina uporno nas je zaobilazio; tek bi svako malo poslao izvidnicu po okolnim brdima, da nam na minutu-dvije zaziba zidove i raspleše lustere nad glavama. Ali poruka je bila jasna: tu sam, ne zaboravite, nisam ni ja zaboravio na vas. U zadnje vrijeme poruke su stizale sve češće. Znali smo da je tek pitanje dana kada će nam doći u službeni posjet i okružen plavim rotirkama zatvoriti promet u čitavom gradu. Čekali smo ga sa zastavicama u rukama, uzbuđeni kao mala djeca, taj divan čas u kojem će nestati svi oljušteni betonski monoliti, sve zahrđale limenke, nakaradne staklenke, kartonske konstrukcije s kojih se obrušavaju balkoni; uramljene fotografije, crvljivi ormari, narančasti kredenci, magneti za frižider, zdjele za voće s neplaćenim računima. Bila je to naša borba za slobodu, za novi početak. Slobodu od nas samih, doduše, i novi početak kraja – ali ako je tko zaslužio potres, mi smo ga zaslužili.

Većinu smo novca ulagali ili trošili na kupnju parcela i starih zgrada za buduće gradnje u dijelovima grada koji će poskupjeti. Posebice kupujući prazna zemljišta izvan grada, osjećao sam se poput sultana koji pokušava zaboraviti na bol zbog nemanja djece pripajajući nove države svome carstvu.

Svi mi tek smo djeca koja nose odjeću odraslih.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi.

Za dijete koje upravo spektakularno i nadahnuto prelazi sve granice pljuska po stražnjici može mu pokazati da odgovorna starija osoba doista misli ozbiljno. Postoje neke situacije u kojima čak ni to neće biti dovoljno, dijelom zato što su neka djeca vrlo odlučna, istraživački nastrojena i zahtjevna, ili možda zato što je njegovo ponašanje uistinu ozbiljno. Ako ne razmislite pomno o ovome, onda se ne ponašate odgovorno kao roditelj. Ostavljate prljavi posao nekome drugom tko će to učiniti puno prljavije.

Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.

Kada se djeca zaljube, dogode se dvije stvari. Ili se nikada ne prestanu voljeti ili jednostavno nakon prekida zaborave da je ta osoba ikada postojala.

Sve dane provedene u Kathamanduu kaučsurfao sam kod Taye, Australke koju sam godinu prije upoznao u Bangladešu. Cura volontira tu već drugu godinu zaredom, a tek joj je devetnaest. Podučava klince engleski i jedna je od mnogih mladih putnika koje sam upoznao tijekom svojih skitanja. Gotovo svi su imali istu priču – završili su srednju školu, poneki i fakultet, nisu znali čime bi se u životu htjeli baviti pa su uzeli gap year i počeli putovati svijetom, volontirati i educirati kako druge tako i sebe. Htjeli su isprobati sve i svašta prije tog velikog koraka u životu i odluke čime se žele baviti. Od malih nogu su štedjeli kako bi si to mogli priuštiti bez financijske pomoći roditelja. Radili su po lokalnim supermarketima par sati dnevno, od svoje trinaeste godine, prije nego bi pošli doma pisati zadaću. Roditelji su ih od malih nogu tjerali da se snalaze i budu neovisni. –Jel' s njim sve u redu? – pitala je Chloe za mog dvadesetsedmogodišnjeg brata Filipa na nedjeljnom ručku kod mojih roditelja u selu pokraj Zagreba. –Zašto i dalje živi s roditeljima? Uzalud sam joj pokušavao objasniti da je to posve normalna pojava u Hrvatskoj. S roditeljima si dok se ne: a) oženiš/udaš, b) zaposliš i digneš kredu na trideset godina da si kupiš stan ili c) dokle god želiš. Uzalud sam joj objašnjavao da su se mene gotovo odrekli kad sam im priopćio da ću tijekom studiranja otići u podstanare. Nije joj bila jasna ta privrženost obitelji, koja joj se činila čak i malčice nastrana. Ja sam pak vidio ljepotu u tome. Roditelji brinu o svojoj djeci i žele im samo najbolje. Međutim, upoznavajući mnoštvo klinaca koji samostalno lutaju svijetom, shvatio sam da postoji i druga strana priče. Na taj način roditelji odgajaju buduće odrasle ljude koji neće biti u stanju biti samostalni i nositi se sa životnim izazovima. Roditelji odgajaju male razmažene debilčeke. – Za osamnaesti rođendan od roditelja sam dobila na dar izbor – nastavila je. Ili se odseli ili počni plaćati stanarinu i dio režija. Ma koliko to brutalno zvučalo, ljubav nekad i mora biti takva. To je jedini način da djecu naučite odgovornosti, pokažete im kako stvaran život zapravo izgleda. Djecu treba pustiti i reći im da više nisu djeca. I nek' se snađu. Put do pakla popločan je dobrim namjerama.

Draga Bret, možda se sjećaš one priče o starcu koji je krenuo da traga za tajnom sreće. Lutao je svijetom, i od ljudi koje je sretao tražio je da mu kažu koja je tajna sretnog života. Ali to nitko nije znao da mu kaže. Na kraju je starac sreo Budu i ovaj je pristao da mu otkrije tajnu. Uzeo je starca za ruku. Pogledao ga je u oči i rekao: „Nemoj da činiš loše, uvijek čini dobro. “ Starac ga je pogledao zbunjeno. „Ali to je previše jednostavno. To i djeca znaju. “ „Da“, odgovorio je Buda, „u djetinjstvu svi to znamo, ali s vremenom zaboravimo.