Dijete Quotes

We can easily forgive a child who is afraid of the dark; the real tragedy of life is when men are afraid of the light. / Nije problem dijete koje se boji mraka; prava tragedija su odrasli koji se boje svjetla.

Velik sam bio, dok sam bio dijete.

Velika, najveća sreća ne da se opisati kao velika nesreća. Za pravu sreću čovjek nema riječi, jer je riječ dijete muke i nevolje.

Ako treba napraviti profil organizatora ovogzločina, s velikim pouzdanjem rekao bih da tražimo talibana, kojega je još kao nejako dijete usvojio čečenski borac oženjen baskijskom separatisticom.

Nigdje takvih prijetnji i kletvi kao u Bosni.Smišljaju ih od duga vremena,ne da nekoga povrijede i uplaše,prije da pokažu svoju maštu koja treba pobijediti maštu onog drugog.Najbolje prijetenje i kletve su one koje prate razvoj i kulturu civilizacije.Tako je,recimo,s mehanizacijom sela došla i ova kletva: ''Dabogda ti dijete izrezali motorkom i složili u podrum za zimu.

Zapanjen sam kako sam svjesno, korak po korak, ušao u sve to; kako sam uvijek u tako jasnom svjetlu vidio svoj položaj, a ipak sam postupao kao dijete; kako i sada još jasno vidim, a još uvijek nema ni traga nade da stvari pođu nabolje.

A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.

Pa gdje je ona Zo? Gdje je moje dijete?

Jedna od najsrećnijih stvari koja može da vam se dogodi u životu jeste srećno detinjstvo.

Kad sam bio dijete, nadao sam se da ću kad odrastem postati knjiga. Ne književnik, nego knjiga. Ljude se može pobiti kao mrave, pa ni književnike nije teško ubiti. Ali za knjigu, čak i ako je sustavno unište, postoji šansa da se neki primjerak spasio i da će nastaviti živjeti na polici, živjeti nijemim životom na nekoj od zaboravljenih polica u nekoj zabačenoj knjižnici, u Rejkjaviku, Valladolidu ili Vancouveru.

Alistair je nakratko zatvorio oči i sjetio se nečega što mu je otac rekao, rečenice koju kao dijete nikad nije razumio: Tišina je snaga.

Jedno izgubljeno dijete ispunjava pustinju.

Svijet je lijep, kada se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno i kao dijete.

Budi dijete koje uživa u pijenju šolje čaja, naslađivanju komadom čokolade ili u obroku koji jede sam ili s nekim koga voli!

Jeste li primijetili sa kakvom ravnodušnošću svijet ispraća naše velike, naše životne odluke? Kada sahranjujete oca, u naručje uzimate dijete, kada prosite ženu ili je posmatrate kako zauvijek nestaje u dnu ulice, nikada neće prhnuti ptice, neće se čuti zvonik crkve, neće čak pasti ni jebena kiša. Surova priroda učiniće sve da vas ubijedi u nebitnost vađe sudbonosne odluke.

I običan čovjek u afektu može odlutati u zlo. Kao dijete koje u histeriji igre u gomili baci kamen, razbije nečiji prozor ili glavu. Obično dijete će nakon toga zaplakati, tražiti oprost, balavo će i uplakano ponavljati kako nije htjelo. Dijete za koje više nema nade oholo će se uspraviti, isprsiti. Ono je već naučilo iz tuđe boli crpiti moć, tuđu bol njušiti kao hijena krv.

Dijete civilizacije, komu je priroda od rođenja daleka i tuđa, mnogo više osjeća njenu veličinu, nego njen surovi sin koji je od malih nogu upućen na nju i živi s njom u prozaičnim svakidašnjim odnosima.

Već vrlo rano je primijetio da se s djevojkama najbolje razumije ako se pretvara u dijete. Muškarac dijete izaziva emociju time što je bespomoćan, i ta je emocija iznimno jaka, samo što ne traje dugo. To je više izljev, prolom oblaka, grčevit zagrljaj, ponekad ima i suza, žena se s takvim muškarcem seksa u bolovima, kao da ga stalno iznova rađa. Muškarac dijete uvijek sve gleda iz aspekta sudbinske ljubavi jer je jedino ljubav prema majci stvarno sudbinska. Muškarac dijete sa ženom može lako i brzo, ali ne može dugo. Poslije muškarca djeteta ne ostaje lijepa uspomena, nego krivnja i mučnina koje se još poslije pretvaraju u gadljivu ravnodušnost.

Svatko mora ostaviti nešto iza sebe kad umre,rekao je moj djed.Dijete,knjigu,sliku,kuću,podignuti zid ili par napravljenih cipela.Ili zasađen vrt.Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki način tako da ti duša ima kamo otići kad umreš.Pa kad ljudi pogledaju to stablo ili taj cvijet koji si posadio,ti si u njemu.Nije važno što radiš,rekao je,bitno je da si nešto što si dodirnuo promijenio iz onog stanja u kojem je bilo prije no što si ga dotaknuo u nešto što, nakon što odmakneš ruke,nalikuje tebi.

- Zapamti, dijete moje: život se ne sastoji od velikih stvari već od sitnica koje se nižu i sačinjavaju naš vijek. Zato prvenstveno u njima treba uživat i nalazit radost... Jer, velike stvari se dogode jedanput, dvaput ili nikad, a radovati se treba svaki dan.

Sloboda je stigla nenadano: neželjeno dijete predugog rata i ljudi umornih od biranja strana. Sloboda je imala ime za koje nismo hajali. Sloboda je imala ideale za koje nismo marili. Simbol! Jedino smo željeli znati koji će joj biti simbol! Morali smo znati koji će joj biti simbol!

Kakav si kao dijete takav ćeš ostati do kraja života, ne počinjemo ispočetka da bismo se promijenili. Počinjemo ispočetka da bismo promenili stol, rekla je. Neprestano mislimo da smo se zatekli u pogrešnoj partiji i da bismo s našim kartama mogli bog zna što uraditi samo ako sjednemo za drugi stol.

Što će mi takva osveta,što će mi pakao za mučitelje,što tu pakao može popraviti kad je dijete već nastradalo?I kakva je to harmonija ako postoji pakao:ja želim oprostiti i želim sve zagrliti,ja neću da ljudi i dalje pate.A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je potrebna da se otkupi istina,onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga.Na kraju krajeva,ja ne želim da se majka grli s krvnikom koji joj je dao rastrgati sina! Postoji li na cijelom svijetu biće koje bi moglo i imalo pravo oprostiti?Ja ne želim harmoniju,ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu.Radije ću ostati sa svojim neosvećenim patnjama.Radije ću ostati na svojoj neosvećenoj patnji i na svom neiskaljenom ogorčenju,makar i ne bio u pravu.Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji,nije za naš džep tolika ulaznina.I zato hitam da vratim svoju ulaznicu.Ako sam pošten čovjek,dužan sam je što prije vratiti.To upravo i činim.Nije da ja Boga ne priznajem,Aljoša,nego mu samo najponiznije vraćam ulaznicu.

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja; ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete, dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega. Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja; i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete; i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih: Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

Bio je to izbor od kojega ju je majka odmah pokušala odvratiti. Majka je znala da njeno dijete takvom vrstom glazbe neće uspjeti osvojiti srca mase, koju su i majka i dijete oduvijek prezirale, ona prva zato što je oduvijek bila malen, beznačajan dio te mase, a potonja jer se od početka trudila da ne postane takav mali, beznačajni dio.

Ništa na ovome svijetu nije gore nego biti mlad...Ali od šesnaeste postaje ozbiljno. Zapravo si još dijete, ali svi u tebi vide odraslu osobu koju je lakše gaziti nego nekoga starijeg i iskusnijeg. Nitko te više ne štiti. Neprekidno ti tovare nove zadaće na vrat. Nitko te ne pita jesi li shvatila išta od toga što od sada trebaš raditi.

Čitajući te izjave kod svoje kuće, konzul se nije mogao suzdržati od smiješka, jer uprkos bola koji se očitovao u tim riječima, osjećao se je u njima i neki šaljivi ponos. Znao je da je Tony Boddenbrook ostala dijete, i da je svoje vrlo "odrasle" doživljaje doživljavala najpre kao da pravo ne vjeruje, a onda djetinjasto ozbiljno i dijetinjasto važno, i što je glavno, s djetinjom otpornošću.

Ljudi su rođeni za igre. Nizašto drugo. Svako dijete zna da je igra uzvišenija od rada. Zna također da vrednota ili vrlina igre nije sadržana u igri samoj nego u vrijednosti onog što se riskira. Igre na sreću zahtijevaju ulog da bi uopće imale smisla. Sportske igre uključuju vještinu i snagu protivnika te su poniženje poraza i ponos pobjede sami po sebi dovoljan ulog jer su dio vrijednosti sudionika i određuju ih.

Volio sam knjige koje sam već bio pročitao i one koje su mi još predstojale za čitanje, taj beskonačni broj knjiga u kojima je sve praktički napisano, kako sam mislio; još kao dijete sam, to mirno mogu reći, duhovni život volio više od onog drugoga, ali nisam imao pojma što da činim, što mi omogućuje da u tome toliko voljenom duhovnom životu sudjelujem i imam udjela te da tim duhovnim životom i sam živim. Nisam imao nijednog čovjeka koji bi mi o tome dao kakvu uputu.

Kada je konobarica donijela jelo, čestitao sam joj na trudnoći. - Mora da ste presretni - rekao sam. - Ne baš - odgovorila je. - Bila je to slučajnost. Kada je otišla, ostao sam pogođen njezinom iskrenošću. Ta usputna primjedba podsjetila me na brojne slučajnosti koje igraju ulogu u našem dolasku u život... i našem putovanju ka smrti. Tu je žena koja je slučajno zanijela dijete, ali će ga zasigurno voljeti. Ja ću pak, slučajnošću zvanom rak, ostaviti troje djece koja će odrastati bez moje ljubavi.

Smirenje Zar sad u zimi da se sjećam ljeta… zar sad dok zvižduk vjetra svud odzvanja; dok želja tinja kano vatra sveta, a duša sretne opet sne da sanja?! Kad mrsili su vjetri moje kose, a jecali u suton tužno bori; tad nebom gledah, kako vjetri nose plav odar Panu, a daljina gori… I tad osjetih da sam atom zemlje i da pripadam samo modrom danu – a s tužna oka, što ko cvijet dremlje, smirenja suza u šaku mi kanu… Zar sad u zimi da se sjećam ljeta… Kad dan me peče kano ljuta rana?!… … I opet vidim: nisam dijete tmine – već atom modra raspjevala dana.

Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž - dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo. Madelaine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjećao je ljubav ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pasivan. S vlastitom dušom, zaobilazan. Zadovoljan vlastitom strogošću, doista uživajući u neumoljivosti i činjeničnoj oštrini svog suda, ležao je na sofi, ruku sklopljenih pod glavom, nogu opruženih bez cilja. Ali koliko šarmantni mi ostajemo, unatoč svemu.

- Iako nikada ne pričam o ratu, Irena… Ali ti me svakako navodiš ko zna kakvom magijom da pričam i mislim o stvarima o kojima inače ne bih… Mene ovaj rat nikako i nikada ne podsjeća na rat u Bosni. Ni po čemu. Nijedan rat mi ne liči na drugi, iako su oni, u osnovi, svi isti. Uvijek imaš političare, vojsku na dvije ili više strana, imaš profitere i nedužne žrtve. Njih najviše… Oni su kolateralna šteta. Brojevi koje spomenu u vijestima. Kao što je bilo zadnje godine rata kod nas: "U Sarajevu je danas ubijeno dvanaest ljudi". I to je to. Brojka. Nečiji život, nečiji snovi, nečije dijete, nečija ljubav… Sve to je zapravo ubijeno. Nije ubijen broj… I zato o ratovima niti pričam, niti mislim. Jer u ratovima nema pobjednika… I ponekad me je stid da sam i ja, na kraju, ratni profiter. – Pogledala ga je šokirano. - Nema tu ništa čudno, Irena. I ti i ja smo ratni profiteri. Jer da nema ratova, ne bi bilo ovih misija, da nema misija, tvoj muž, ja i slični nama ne bismo imali posao… I vjerovatno je mnogo onih koji na globalnom nivou razmišljaju tako i ako ne potaknu, onda sigurno dopuste da se s vremena na vrijeme desi kakav rat. Da se organiziraju konferencije, da se prazne i obnavljaju robne rezerve, da se uspostavljaju nove misije… Tako ti je to… -

Jedan kraj pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu pundu. Na Erikinu jastuku leži čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću, pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju. Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mjehurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo. Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najboije vidi. Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazan.

Upoznah se tada i sa nekom jevrejkom, madamom Eli, koja je imala jedno krasno dijete, malu „Rizi“ (Rakelu). Anđeoska glava tog djeteta silila je na ulici mimoprolaznike da se za njom obziru. Bilo joj je sedam godina, a imala je nesreću da je na jednu nogu malo hramala. Pogodim se sa gospođom Eli, da ću joj naslikati kćerkicu. Bila je velika zima te godine u Parizu : jaka studen i mrazevi. Gospođa Eli je stanovala dosta daleko od mog ateljea, na drugoj strani varoši, te je stoga nemoguće bilo da mala dolazi k meni svakog dana u deset sati izjutra. Dogovorimo se, prema tome, da će Rizi noćivati kod mene u ateljeu, tako da bih je zarana imao na raspoloženju. Mala je spavala kraj mene, kao moje rođeno dijete. Majka bi danju došla da je obiđe. Rizi je sa mnom objedovala, a večeravali smo svi zajedno kod njene majke. Jednoga večera poveo sam Riziku sa sobom u tadašnju kafanu „Šale“, kod zvjezdarnice. Bio je to neki sasvim diskretan „cafe chantant“, koji je poslije zatvoren. Kad je predstava bila već pri kraju i publika počela da se razilazi, primjetim kod vrata neki naročiti kikot i gungulu. Kad sam se s djetetom progurao do izlaza, imao sam šta da vidim ! Kako bi ko izašao, nilo muško, bilo žensko, ili oboje zajedno, poklizili bi i ljosnuli na tle. Popustila zima, pa mjesto snijega, sipila sitna kiša, te se uhvatila tanka poledica. Tlo se, do duše, pod fenjerskom svjetlošću laštilo, ali na led niko ni promišljao nije, i otuda graja i veselost pred izlazom. Neki od gostiju poskakali u kočije, ali je većina morala kući pješke, i tako sklizanju i padanju nije bilo kraja. Pobojah se da i ja s malom ne odmjerim trotoar, pa u tren oka smislim kako da se ispomognem. Skinem s vrata svoju vunenu kravatu, te je obavijem oko jedne cipele, a drugu cipelu obavijem maramom. Malu dignem u naručje, i na taj način srećno prevalimo cio put i stignemo do ateljea. Ubrzo dogotovih i Riziku. Njena je majka bila vrlo zadovoljna s mojim radom, pa da bi joj lakše bilo, isplatila mi pola honorara „u naturi“, a pola u novcu. Dobih tako pedeset butelja čuvenog vina „Lacrima Christi“, koje i sama bijaše na dar dobila od nekog pomorskog kapetana, rodom iz Napolja. To je vino bilo tako dobro, da ga je gaspar Medo vrlo rado pijuckao, pa je za svog poslednjeg boravka u Parizu dolazio skoro svaki dan k meni, „na čašu vina i čašu razgovora“.

Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi. Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!

Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala! Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo. Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.

Nakon što se dijete jednom uplašilo tako da ga strava svake noći prati, nema mu spasa dok god je živo. Odrasti će u strašljiva čovjeka ako bude imalo sreće, a ako ne bude, tada će sići s pameti i biti tamo gdje je jedino sigurno mjesto za ljude čiji strah je veći od života. To mjesto nije ludnica. Ono je u glavi ili u duši ili u onome u što netko vjeruje, ali daleko od drugih ljudi i svega što život čini životom. S tim neka se nosi kako god zna i umije.

Kako li tek svijet zbunjuje novorođenče, koje za prizore pred svojim očima nema imena, a ni pojam o imenima. Ista je pretpostavljala da dijete počne od majčinog lica i njedara i otuda nastavlja dalje - i da nakon cijelog životnog vijeka još ima što naučiti.

Kamera šeće po tribinama, upija atmosferu prije utakmice. I onda uhvate u kadar moju Emu! Gleda u daljinu i jede sendvič s bezbrižnošću kakvu samo dijete može imati.

Mark i ja odemo do auta - trideset sekundi, toliko nam treba ! - u tišini, slušajući Molly kako repa ''1-2-3-4 Idemo s poročnima'' i skakuće uz ritam u svojoj glavi. Ni Mark ni ja se niti zabavljamo niti očaravamo njezinom igrom, premda ona jest razmjerno zabavna i očaravajuća, ako vam se sviđaju takve stvari, a sjećam se da sam, dok sam bila trudna s Tomom, znala gledati druge roditelje kako reagiraju ili nezainteresirano ili iziritirano na djetinjarije svoje djece te se pitala hoću li ja to ikada moći uzimati toliko zdravo za gotovo. Nisam si to mogla zamisliti. Omamljiva priprema nade i hormona koja kola kroz vas tijekom trudnoće nasamarila me da povjerujem kako će mi uvijek, uvijek doći da zaplačem kad god moje nerođeno dijete učini nešto radosno. Željeli biste zaplakati, ali to vam izbiju - ne djeca, već život.

Uzroci oslobadjanja kazne od grijeha 1. Pokajanje i teoba koja brise kaznu je iskrena koja dopire iz srca duboko kajanje i cvrsta odluka 2.Trazenje oprosta (istigfar) 3.Izvrsavanje dobrih djela 4. Dunjalucke nedace koje covjeka zadese oprost biva zbog samog iskusenja nekom od nedaca ako se strpi na nedacama postici ce i drugu nagradu 5.Patnja u kaburu 6. Strahote i tegobe Kijametskog dana 7. Zauzimanje onih kojima ce A svt dozvoliti da se zauizimaju na Kijametskkm danu 8.Oprost Najmilostivijeg bez zauzimanja nekoga 9. Dova vjernika i trazenje oprosta za vrijeme zivota i poslije smrti 10.Sevapi sadake ucenja Kurana hadza koji se poklone umrlom. Kada covjek umre njegova djela prestaju vaziti izuzev u tri alucaja ako je ostavio vakuf koji koristi odgojeno dijete koje mu dovu cini i nesto od nauke kojom se koriste ljudi. Allah svt nikoga nece kazniti zbog nedjela drugih niti ce snositi odgovornost za njegove greske.Niko nece biti spasen izuzev svojim djelima.

Dijete je rođeno jedinstveno, kao cjelina. Zato je svako dijete tako divno. Dijete nema razdora, nema podjela, nema fragmenata, dijete je jedinstveno. Stvarno i lažno ne postoji. Dijete je jednostavno stvarno, autentično. Ne možete reći da je dijete moralno; dijete nije ni moralno, ni nemoralno, samo je nesvjesno da postoji bilo što moralno ili nemoralno. Onoga trenutka kada postane svjesno počinje razdor. Tada se dijete počinje ponašati lažno, jer biti stvaran postaje sve teže i teže. To se dešava iz potrebe, zapamtite, jer porodica mora regulirati, roditelji moraju regulirati. Dijete mora biti civilizirano, obrazovano, odgojeno, kultivirano; inače će mu biti nemoguće kretati se u društvu. Mora mu se reci, “Uradi ovo. Nemoj raditi ono.” I kada kažemo, “Uradi ovo.”, djetetova stvarnost možda nije spremna to uraditi, možda nije stvarna. U djetetu možda nema nikakve prave želje da to uradi, a kada kažemo, “Nemoj da uradiš ovo i nemoj da uradiš ono.”, dijete možda želi to uraditi. Osuđujemo stvarno, a ohrabrujemo lažno, jer lažno će biti od pomoći u lažnom društvu, i lažno će odgovarati tamo gdje je sve lažno. Stvarno neće odgovarati. Stvarno dijete će imati velikih teškoća u društvu, jer je čitavo društvo lažno. To je začarani krug. Rođeni smo u društvu i prema tome nijedno društvo nije postojalo na zemlji a da je bilo stvarno. To je začarano! Dijete je rođeno u društvu, a društvo je već tu sa svojim ustaljenim pravilima, ponašanjima, moralnostima... Dijete mora učiti... Kada poraste postati će lažno. Onda će se njemu roditi djeca i pomoći će da i njih učini lažnim i to se sve više i više nastavlja. Što učiniti? Ne možemo promijeniti društvo. Ili ako pokušamo promijeniti društvo, nećemo više biti tu kada se i društvo promijeni. Za to će trebati vječnost. Što učiniti?

Vjeru mogu odvjerovat. Al dijete? Šta ću s njim? Šta će ono sa mnom? Ko sam mu ja? Deset minuta tvrdog kurca. I dva sata dobre laži prije toga.

Čovjek ima taman dovoljno vremena u životu da se nauči praviti da više nije dijete.

Tog dana vračajući se iz hotela plaza govorila je sama sebi da je njen ponosni gest, koji bi Zejnil smatrao bezumnim, važniji za dijete od svih pelena na svijetu, jer smješteno u njoj tako intimno zavisno od nje ono mora upiti u sebe njenu pobunu i prkos.

Selma je sama sa djetetom koje spava pored nje...djevojčica. Sudbina je tako odlučila. Bog joj je pokazao put. Sad je sve jednostavno - njeno dijete bit će slobodno. Pa i sve ako bi morala da se skriva, Selma se nikada neće vratiti u Indiju. Zaklinje se u to nad kolijevkom svog djeteta.

Ja tražim odgovor na nešto drugo. Nešto u sebi između srca i utrobe, nespretno smješteno, nezadovoljeno, nešto što ne dobiva odgovor već dugo, a ni pitanje ne zna postaviti, pa tako obično kao dijete pita – bi li mogla ovdje zauvijek ostati – dok gledam kuće.

On već ima spremno rješenje, ljudi uvijek imaju rješenje za probleme drugih. .... U tim trenucima doživljava potpuni mir, snažan osjećaj pripadanja. Osjeća kako u njoj, na ruševinama nekadašnjih oklijevanja raste snaga kojom bi mogla se suprotstaviti cijelom svijetu.Otkriva da je njen život to dijete što se hvata za sadašnjost, jer još nema prošlosti da bi se njome opravdalo, niti budućnosti da bi se obeshrabrilo. Može li ga Selma poštedjeti svojih zabluda, može li ga naučiti da se u igri sreće dobija jedino ako prihvati gubitke?

To nije ništa opasno, zar ne zlato moje. Ispunjena nježnošću privila je dijete na grudi..barem ste vi malo dražesno čudo.

Mladi ljudi danas vjeruju samo engleskoj medicini, misle da su stari recepti zastarjeli, kakva nesreća! Posljedice se već vide, ima više pobačaja, djeca se radjaju osakaćena. Brak je cilj svake žene, uslov njene sreće, žena je stvorena da ima djecu. Vi ste draga moja živi dokaz za to. Odkad ste trudni, blistate. To je nemoguće. Ne želi da donosi na svijet zatvorenicu. Njeno dijete neće biti jedno od onih ograničenih stvorenja čiji se svijet svodi na vlastitu porodicu. Biće žena od akcije, pomagaće svojim drugaricama da se oslobode pritisaka koji stoljećima prigušuju njihovu pamet i volju. Njena će se kći boriti. ..Plaši je težina indije, koja iz dana u dan otupljuje i zanose i ljutnje, polako bez drame, slabi volju, uništavajući želju. Može li shvatiti nepravdu onaj ko nikada nije upoznai pravdu?

Rani Šahina nikada nije prihvatila tu izdaju same sebe, i naposljetku je pobjegla u ludilo. Onda Selma nije ozbiljno shvatila upozorenje, misleći da će se oduprijeti svakom pritisku. Oduprijeti se sili, da, ali blagosti? Odjednom se uplašila. Znala je da ništa nije opasnije od te ugodne topline, blaženog zadovoljstva kojeg drugi nazivaju srećom. Mora pobjeći dok još nije kasno. Za dijete naravno - pogotovo za nju samu. Ne zato što je nesrećna, već zato što ne želi takvu sreću.

varam li se zaista kada mislim da će jedino demokratija omogućiti napredak Indije? Ponekad se pitam jesu li godine provedene u Engleskoj bile prokletstvo. U početku sam usvojio njihove ideje da bih se mogao sa njima uspješnije boriti, a pod njihovim uticajem promijenio sam se protiv svoje volje . Uvjerili su me da su njihove vrijednosti univerzalne, da je moral "beo"! Mrzim ih, a istovremeno mi se čini da su oni u pravu a ja nisam. U tome je njihova pobjeda. Vjerovatno će uskoro otići ali ostat će u našim mozgovima bijelaca....Zar ne shvataju kako je smiješno pokazivati tu raskoš i uzvikivati da ih država uništava? To je provokacija. Pokušao sam im objasniti nisu poslušali...Naš narod...jeste dijete koje poštuje samo moć i sjaj. Ako izgledamo slabi, pokušat će da nas pregaze. Ako pokažemo snagu, uplašit će se i razmisliti prije nego što počne da slijedi naredbe kongresa.

Ne možeš imati dijete i ostati djevica....svaki put kada je Selma pokušala da ispriča istinu o toj epizodi iz istorije svoje zemlje dočekali bi je samo sažaljivi pogledi...i zbunjeni osmijesi...nisu joj vjerovali...mislili su da brani čast svoje porodice. Ogorčeno je shvatila da jedino pobjednik može nametnuti svoju istinu.

Šta je bolje, biti mrtav u živom svijetu ili živ u mrtvom svijetu? ...rani Saida: "Sreća je voljeti mnogo više nego biti voljen. ..shvatite dijete moje, promijeniti kožu takodjer je luksuz. Mi to smatramo svojom dužnošću, i čudimo se što je oni odbijaju. Čak i osiromašena princeza ostaje princeza a obogaćeni seljak ostaje prosjak. Duboko u sebi oni to znaju i ne vole nas zbog tog nepremostivog jaza.

- Što je ljubav? - ti bi ponovila pitanje. - Ljubav je poštivanje i divljenje i povjerenje. Ljubav je kad te tuđa sloboda ne ograničava. Ljubav su granice koje ne prelazimo. Ljubav je razumijevanje - nabrajala bih skrivena u hladu smokve koja bi tad bila obrezana, a ne ovako divlje velika, prepuštena sama sebi u našem dvorištu ispred vaše kuće u kojoj više nitko ne živi. - Ljubav je kad dvoje mogu biti sami, ali biraju biti zajedno. - Komplicirana je ta tvoja ljubav - možda bi mi odgovorila, a ja bih se smijala i tada bih ti poželjela ispričati sve što znam o djedu, ali ti bi pogledala moje dijete i tiho, kao da je moraš zaštititi, rekla: - Nemoj o smrti pred djetetom.

Posljednji udah nam se šulja, svakoga dana za dah bliže kao dijete što puza po podu... sad života ima... sad ga nema više.

Neutješna je točno onako kako je bila neutješna moja majka. Sada vidim da je tada još bilo nade, snage i prkosa da se nešto postigne. Kasnije je samo odustala. I ja joj više nisam mogao pomoći. Jedina stvarna razlika između moje majke i Zoje jest što njoj pokušava pomoći odrastao muškarac, a ne sedmogodišnje dijete. - Ti si najsnažnija žena koju poznajem. - Ja sam ništa. Kad rodiš... Dođeš u bolnicu s imenom i prezimenom... Čim rodiš, sestre ti govore mama, mama, mama, vidi dijete. Postaneš mama. Ja... Ja to ne znam. Ja to ništa ne znam. Probala sam i tako sjebala. Što ću s tim djetetom? Onaj kreten se ne može brinuti za njega. Otišao je na otok da si sabere misli. da si sabere jebene misli... Ne mogu više gurati. Nemam snage.

[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe. Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.

[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe. Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.

Gledam u pod. Kažem: Neću. Jok sad, bona, kad budeš velika. Neću nikad. Što, jadna ne bila? Prznim, ružan će mi biti muž. Jebo muža, žena mora imati dijete. A muž beskurac. Ako ne valja, ti ga s noge na nogu. Neću. Ne laprdaj. Nego šta ćeš? Ta nećeš stara cura biti. Mačketine i paščad oko sebe skupljati. Pognem glavu. Šmrckam. Šta ću od tebe take. De, dođi ovamo. Hajde, bogati, ako nećeš, ti nemoj. Sjedne me u krilo. Ljulja. Nećeš ti meni više tamo u Đulse ići. Ako se ona zajebala, misli svako će. Prznila i ona? Hajde, hajmo mi ormar slagati. Nemamo ti mi vremena za kuknjavu. Poslije ću ti nokte nalakirati Jel crvenim? Crvenim.

Evo nekih tipičnih ciljeva: ''nametanje svojih ideoloških uvjerenja'', ''dokazivanje da sam (ili sam bio) u pravu'', ''pokazivanje sposobnim'', ''uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici'', ''izbjegavanje odgovornosti'' (ili, brat blizanac toga cilja, ''preuzimanje zasluga za tuđa djela''), ''napredovanje'', ''privlačenje pozornosti'', ''pobrinuti se da me svi vole'', ''ubiranje plodova mučeništva'', ''opravdavanje vlastitoga cinizma'', ''racionaliziranje svojeg antisocijalnog držanja'', ''umanjivanje značenja sukoba koji se upravo odvija'', ''podržavanje svoje naivnosti'', ''prenaglašavanje svoje ranjivosti'', ''prikazivati se svecem'' ili (a ovaj je osobito podmukao) ''pobrinuti se da za sve uvijek bude krivo moje nevoljeno dijete''. Sve su ovo primjeri onoga što je sunarodnjak Sigmunda Freuda, manje poznati austrijski psiholog Alfred Adler nazvao ''životnim lažima''. Osoba koja živi s nekom životnom laži pokušava manipulirti stvarnošću pomoću percepcije, misli i djelovanja tako što samo usko zadanu i unaprijed određenu rezultatau dopušta postojanje. Kada tako živimo, onda svjesno ili nesvjesno temeljimo svoj život na dvije premise. Prva glasi da je naše trenutno znanje nesumnjivo dovoljno da odredimo što je dobro sve do u daleku vudućnost. Drug glasi da bi stvarnost, kada bi bil prepuštena sama sebi, bila nepodnošljiva. Prva je pretpostavka filozofski neopravdana. Naime, ono čemu trenutno težite možda nije vrijedno postizanja, baš kao što ono što sada radite može biti pogrješno. Druga je premisa još gora. Vrijedi samo ako je stvarnost u sebi nepodnošljiva i istodobno nešto čime možete uspješno manipulirati i izvrtati. Takav govor i razmišljanje zahtijeva aroganciju i uvjerenost koju je engleski pjesnik John Milton genijalno poistovjetio s arogancijom i samouvjerenošću Sotone, najvišega Božjeg anđela koji je tako spektakularno zastranio. Razumska sposobnost opasno naginje oholosti: ''ono što ja znam jest sve što treba znati''. Oholost se zaljubljuje u vlastite tvorevine i nastoji ih apsolutizirati.

Kada vas kažnjava roditelj, vi se ne možete obraniti, niti to kao dijete nastojite, no batine ili kazna koje stižu od sestre ili brata, imaju svoj odgovor u uzvraćenosti, sili kao povratnom djelovanju kojim se dijete oslobađa mogućih trauma nastalih potiskivanjem srdžbe.

HADŽDŽ Ulema se slaže da se u 4 slučaja nafaka uvećava: kada se kuća pravi, kada se žensko dijete rodi, kada se ode na hadždž, održavanje rodbinskih veza. Oporuke Oprosnog Hadždža: Krvna osveta je zabranjena, kamata se dokida, muslimani su braća kod Allaha je bolji ko Ga se više boji, tri stvari su svete: muslimanska krv, obraz i imetak.

U Disneyevu crtiću ''Trnoružica - Uspavana ljepotica'' kralj i kraljica nakon dugo vremena dobivaju kćer, princezu Auroru. Planiraju veliku proslavu krštenja kojom će princezu predstaviti svijetu. Dobrodošli su svi koji vole i poštuju njihovu novu kćer. No ne pozivaju Zluradu (zlobnu, zlonamjernu), koja je zapravo kraljica Podzemlja, ili Priroda u njezinu negativnu obliku. Ovo simbolički znači dase dvoje vladara ponašaju previše zaštitnički prema svojoj voljenoj kćeri gradeći oko nje svijet u kojemu nema ničega negativnog. Ali to je nije zaštitilo, već ju je samo učinilo slabom. Zlurada je bacila kletvu na princezu zbog koje će se na svoj šesnaesti rođendan ubosti na vreteno i umrijeti. Vreteno je kotač sudbine; ubod, koji izaziva krvarenje, simbolički predstavlja menstruaciju, znak izrastanja žene iz djeteta. Srećom, dobra vila (pozitivni element Prirode) ublažava tu kaznu i smrt pretvara u san iz kojegaje može probuditi poljubac prave ljubavi. Uspaničeni kralj i kraljica daju ukloniti sva vretena u zemlji i prepuštaju kćer na skrb trima dobrim vilama. Nakon toga nastavljaju sa svojom strategijom i uklanjaju sve opasne predmete - ali tako samo ostavljaju svoju kćer naivnom, nezrelom i slabom. Jednoga dana netom prije šesnaestoga rođendana Aurora u šumi susreće princa i odmah se zaljubljuje u njega. To je doista pretjerano, po bilo kojim razumskim standardima. Zatim glasno jadikuje što se mora udati za princa Filipa kojemu su je obećali još dok je bila dijete i potom doživljava emocionalni slom kada je zbog proslave rođendana vrate k roditeljima u dvorac. U tome trenutku počinje Zluradina kletva. U dvorcu se otvaraju čarobna vrata, Aurora iza njih ugleda vreteno, nabode se na nj i pada u dubok san. Postaje Uspavana ljepotica. Simbolički govoreći, time ona odabire nesvjesnost radije nego teror života odrasle osobe. Nešto se slično (u egzistencijalnome smislu) često događa prezaštićenoj djeci: dožive grubo otrježnjenje - i zatim požele blaženstvo nesvijesti - već pri prvome pravom susretu s neuspjehom ili, još gore, s istinskom zlonamjernošću koju ne razumiju, ili ne žele razumjeti, i protiv koje se ne znaju braniti.

Pravilo glasi: ''Dođi k nama čim se uspiješ primjereno ponašati.'' To je vrlo dobra ponuda za dijete, roditelje i društvo. Lako ćete vidjeti je li vaše dijete uistinu povratilo kontrolu i opet će vam se sviđati, usprkos prijašnjemu ponašanju. Ako ste još uvijek ljuti, možda se dijete nije u potpunosti pokajalo - ili možda trebate učiniti nešto sa svojom sklonosti inatljivosti.

Za dijete koje upravo spektakularno i nadahnuto prelazi sve granice pljuska po stražnjici može mu pokazati da odgovorna starija osoba doista misli ozbiljno. Postoje neke situacije u kojima čak ni to neće biti dovoljno, dijelom zato što su neka djeca vrlo odlučna, istraživački nastrojena i zahtjevna, ili možda zato što je njegovo ponašanje uistinu ozbiljno. Ako ne razmislite pomno o ovome, onda se ne ponašate odgovorno kao roditelj. Ostavljate prljavi posao nekome drugom tko će to učiniti puno prljavije.

UČENJE I PODUČAVANJE KURANU Malo razmišljamo a 1h razmišljanja je bolji od 60g ibadeta.Za svaki harf se deseterostruko nagradjuje. Blago čak i roditeljima onog evlada koje bude učilo, jer će se nj na SD staviti kruna koja će sijati jače od Sunca, a koliko će tek dijete biti nagradjeno.Srca se čiste učenjem K.

Dok si dijete, primjećuješ mnogo toga, ali je poriv za promjenom odveć slab.

Takozvana neraskidiva veza majke i čeda je izmišljotina koja radi za očeve, njima omogućava da, nakon što dobiju dijete, život nastave kao da se ništa nije desilo, kao da se ništa nije promijenilo. Sve te naporne stvari koje treba oposliti oko djece - oni bi, ali nije pošteno miješati se u ono što je ekskluzivna majčina ingerencija. Jer: "Majka je majka", kažu mudraci, uz klimoglav okupljenih, jednako muškaraca kao i žena. Muškarcima ta tautologija obezbjeđuje slobodu. Žene koje nisu sposobne ni za šta drugo osim da iz utrobe izbace dijete sljedbenice su učenja po kojem ona koja nije rodila dijete, koja se nije, što je fraza zbog koje bih slao ravno pred streljački vod, ostvarila kao majka - nije potpuna.

Nanovo na tratini, na žitku, šumaricama i ljuljem obraslu praporu, podlegnutu izlomljenu stijenju i žbunju, opojne isparine sada pod rosuljom, štapom se i rukama pokušavajući uspravnim održati, odglavinjao je Augustov otac do svoje kamenčine i na nju sjeo iznovice. Bila je studena, kakav je, uostalom, bio čitav taj čovjek. Dobrzo se ljudski glas rastaljen u riječima opetuje. Tihane, kroz karijes izgovarane i dikcije skoro nerazumljive, a opet Augustu koji ih je poznavao, a koji se moguće nalazio tamo a moguće i nije, zorne koliko su riječi samo mogle biti: “Mali, nemoj misliti da te krivim kad ovo izgovaram jer sa tvoje strane nema ničega čemu se smije zamjeriti, no postavljaš se kao da si jedini koji je prošao kroz što je prošao. Pa i ja sam bio dijete... Misliš da je moj otac bio bolji prema meni? Nije... naravno da nije ali i znam da se trudio, na njegov već ograničeni način kao što sam ograničen i ja svom u odnosu prema tebi. Auguste... ja sam krajnje nestabilan čovjek. Krajnje sam pokvaren čovjek i čak bi me uvrijedilo kad bi to netko pokušao negirati. Ali nemoj misliti ipak, to jest, nadam se da svemu usprkos nećeš misliti kako moja pokvarenost ima ikakva utjecaja na moju... toplinu. Ti vjerojatno nisi tu... ali i ne moraš tu biti. Bitno je da sam ja tu. Ja sam uvijek tu.” I kako je to izgovorio, Augustov se otac podnimi, pognu, postane još manji na tom kamenu pa gotovo završi nevidljiv ikomu tko bi se ovdje možda našao jer od kamena na kojem je sjedio, štoviše, od kamenja kojim je bio okružen, baš kako je ranije i rekao, konačno, učini se manjim. Takav nenaročit, nevidljiv, progovori: “Opet sam slagao, a ti to znaš jer da ne znaš ne bi otišao... Naravno da me nema. Naravno da ne želim biti dio tvog života. Kad sam bio dijete, Auguste, i kad sam se našao u situaciji sličnoj u kojoj si ti sada, govorili su mi: "Samo budi deset posto svoga oca i bit ćeš veliki čovjek.". To su mi govorili... Sa tim sam na mislima odrastao, vidiš. Ali ja nikada nisam poznavao tog čovjeka. A kako osoba sazrijeva, u njoj se kao nešto mijenja i kao plijesan iz vlažnih zidova cinizam mu se širi pameću pa on postane okorjeo, odvratan samome sebi i misli, kako ja sada mislim, odnosno... boji se: ako je moj otac bio deset posto pokvaren koliko sam ja, ma i jedan posto samo, Auguste... ne bih sa takvim htio imati posla. Nikada, ni u kakvom smislu. I to je eto razlog, možda... možda tek jer ne znam a ne znam jer nisam inteligentan čovjek, to je vjerojatno razlog zašto sam gledao biti dalje od tebe.” Kako je to izgovorio, uz polako budeće jutro je zaklopio oči i stisnut ostao sjediti nekoliko još trenutaka. Lica upijena. Nosa sa kojeg je kapala kišica. Lica upijena. Nosa sa kojeg su kapale suze. Zatvorenih očiju, tresućih ruku koje jedva da su štap i držale. I to je trajalo i trajalo, mnogih minuta, desetak-petnaestak kako se činilo pa je u jednom trenutku rosulja i prestala. A njegovo drhturenje se nastavljalo i bio je pognut sve niže, manji sad i od vlastita lodena koji kako je izgledalo iz daljine i bješe jedini na tom kamenu. Puka gomila odjeće, bez čovjeka, na ikakvu opstojnost ljudsku podsjećajući tek time što se jedva zamjetljivo tresla, nadimala blago i kratko, u ritmu disanja i drhturenja onoga kojeg je ona nosila.

Došla sam jer si me zvao - rekla je Nicole obrambeno. Abe kao da je zaboravio zašto ju je zvao i Nicole se zadovoljila promatranjem putnika koji prolaze. - Ova će ti na brodu biti glavna ljepotica... ona tamo s kojom se pozdravljaju toliki muškarci - sad shvaćaš zašto je kupila onu haljinu? - Nicole je sve brže i brže govorila. - Shvaćaš zašto je nije kupio nitko drugi nego baš ljepotica koja ide na krstarenje oko svijeta? Shvaćaš? Ne? Trgni se malo! To je rječita haljina - taj posebni materijal jest tu da priča priče, a netko će na krstarenju oko svijeta biti dovoljno osamljen da ih sluša. Posljednje je riječi pregrizla; za svoje već pojmove previše govorila, a Abeu je po njenom ozbiljnom licu bilo teško zaključiti je li uopće govorila. S naporom se uspravio u položaj u kojem je, iako je sjedio, djelovao kao da stoji. - Ono poslijepodne kad ste me vodili na onaj smiješni ples, znaš koji mislim, kod St. Genevieve... - počeo je. - Sjećam se. Je l' da nam je bilo zgodno? - Meni nije bilo zgodno. Nje mi čak bilo ni drago da vas vidm. Dosadili ste mi oboje, ali to se ne primjećuje zato što sam ja vama dosadio još više - znaš što hoću reći. Da se uopće mogu za što zanijeti, prebacio bih se na neke druge ljude. Grubi se šav osjetio na Nicolinoj baršunastoj rukavici kad mu je bacila natrag u lice: - Mislim da je prilično glupo, Abe, što hoćeš vrijeđati. Osim svega, ti to uopće ne misliš. Nije mi jasno zašto tako dižeš ruke od svega. Abe je promislio, trudeći se da ne zakašlje i da ne usekne nos. - Valjda mi je sve dosadilo; a onda, trebalo bi se toliko vraćati unatrag, da se može opet kamo krenuti. Čovjek se pred ženom često može igrati bespomoćnog djeteta, ali mu to gotovo nikad ne uspijeva kad se zaista osjeća kao bespomoćno dijete. - Za to nema isprike - rekla je Nicole odsječno. Abe se svakim trenutkom osjećao sve gore - nije mogao smisliti ništa osim neugodnih i nervoznih primjedbi. Nicole je držala da je za nju najispravniji stav da sjedi zureći ravno pred sebe, položiviši ruke u krilo. Neko vrijeme među njima nije bilo sporazumijevanja - svako je brzalo na svoju stranu, udišući samo onaj plavi prostor što se otvara pred njim, nebo koje drugo od njih ne vidi. Za razliku od ljubavnika, nisu imali prošlosti; za razliku od muža i žene, nisu imali budućnosti; a opet, sve do jutros, Nicole je voljela Abea više od svih drugih ljudi osim Dicka - a on je bio težak od dugogodišnje ljubavi prema njoj, i u grčevitom strahu od toga. - Dodijali su mi ženski svjetovi - progovorio je nenadano. - Zašto onda ne stvoriš vlastiti sijet? - Dodijali su mi prijatelji. Prava je stvar da se čovjek okruži laskavcima. Nicole je nastojala prisiliti veliku kazaljku na kolodvorskom satu da se brže miče, ali on je upitao : - Slažeš se? - Ja sam žena i zadatak mi je da čuvam stvari od rasula. - A moje je da ih razbijam. - Kad se opijaš, ne razbijaš ništa osim sebe - rekla je, sada ohlađena, preplašena, izgubivši samopouzdanje.

Moj otac ima bratića čiji oćuh je oženjen njegovom blizankom. Njegov mu ujak običava reći: "Drago moje dijete, to su, dakle, gliste. Žabe jedu gliste; rode jedu žabe; rode donose djecu; a djeca imaju gliste. Eto ti krvotoka prirode.

Sijuksi tvrde da dijete koje ne umije mirno da sjedi, nedovoljno razvijeno dijete. Stari sanskrtski tekst kaže: Postoje sigurni znaci po kojima možete zaključiti da li se meditacija valjano izvodi. Jedna od njih je da vam ptica sjedi na glavi, misleći da ste nepomična stvar.

Plaća će biti tek za mjesec dana. Najavljena je i božićnica, vjerojatno i još nekakav dodatak za prekovremene sate, kojih će sigurno bit, prosinac je, mjesec božićne tuge i suludog kupovanja. Sve ono što me kao dijete rastuživalo, sad je dobilo svoju veličinu i oblik. Prezirao sam histeriju svake vrste, najviše taj užas kupovanja, taj diktat poklanjanja raznobojnih plastičnih anđela između ostalog, tu nevjerojatnu, bolesnu energiju mase koja bespoštedno i žestoko srlja u još jedan svoj promašaj, u samu prazninu, zaboravljajući pritom prave razloge svog ponašanja.

Ima nešto u tim mladim samoživim majkama koje su svoju frustraciju dogurale do zrelosti i majčinstva, koje neprijateljski gledaju na svijet, pretjerujući u svemu, a najviše u toj patološkoj usmjerenosti na sebe i dijete. Ima nešto i u njihovoj prošlosti što je vrijedno žaljenja, osjećaj bezvrijednosti koji je na naplatu došao s rođenjem djeteta.

Trokut oko kojega se okreće ljudsko postojanje Ozana Nada Horvat naziva transgeneracijskim trokutom čije su ključne točke: predci, roditelji i djeca. U osječkom Parku kralja Držislava šezdesetih je godina postavljena skulptura Majka i dijete umjetnika Stjepana Brlošića. Ozana Nada Horvat svaki put kada prolazi parkom susreće se sa skulpturom i razmišlja o sjedećoj majci koja na koljenima drži uspravljeno dijete. Spojeni čvrstim stiskom ruku i uperenih pogleda jedno u drugoga, majka i dijete svijet su za sebe. U skulpturi oni su doista sami, ali kako je umjetnik za izradu njihovih tijela rabio aluminij, metal koji poput srebra stvara torzijska, refleksijska polja, na pojedinim mjestima skulpture stvara se dojam zrcala, a iz tijela majke i djeteta na takvim zrcalnim mjestima, reflektiraju svi oni kojih u tom trenutku nema – očevi, braće i sestre, bake i djedovi, predci

Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde.”, gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. “Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu... Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali... i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale... I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove... Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda... Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.” “Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati...” “Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu. Djevojčica na to kimne. “Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan...” “Samuele...” konačno, ona šapne. “Znam.”, on odgovori. “Ne brini se... Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro...

Začudo, to prelaženje preko mene, kao da sam drvo, žbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezličavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim već i u mojim vlastitim očima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu ništa, nikad ga više vidjeti neću, a stalo mi je do njegova mišljenja, uvrijedilo me što se drži kao da me nema. Volio bih da se ljutio. Napuštao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.