Crna Quotes

We've searched our database for all the quotes and captions related to Crna. Here they are! All 26 of them:

Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, To njeno zbogom beše premnogo i za česmu MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... U meni prošlo vreme kao parastos ječi, A negde ispred oka mota se kosa crna I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, Kunući ono zbogom što ga izreče ona. A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...
Branko Miljković
Varljivo je brdo Život, nema šta... I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči... Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razveđe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao milostinja pred Crkvom Beskonačnog... Danas je uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su Prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi... Zvuči suviše poznato? Neki voštani mandarin iz trećeg milenijuma pre nove ere je sigurno još davno patentirao sličnu izreku
Đorđe Balašević
A što se tiče drveća, ja sam imao u Rimu jednu, „svoju“, piniju, koju sam mogao da vidim i sa svojih prozora. Ona stoji u vrtu, na Pinču, tačno iznad poprsja Šatobrijana. Nisam ja nju voleo sa tog razloga, nego zato, što je i leti, i zimi, tako zelena, da se iz daleka čini crna. Skoro svake nedelje, uzimam ulaznicu za taj park i idem da sedim tamo, posle „Bebingtona“, pre odlaska na posao. Zazvonim na kapiju, puste me unutra, a ta pinija me čeka i, pod njom, moji rukopisi iz Skandinavije, koje prepisujem u knjigu. Tu, na klupi, sedim, mirno, kao da sam pred starom komandom mesta, u Tronjemu.
Miloš Crnjanski (Kod Hiperborejaca I)
Sama činjenica da me toliko strah u mojoj se glavi pomiješala s intuicijom kao crna tempera s bojom. Retultat je uvijek isti. Crna je, kao strah, prejaka da bi bilo što drugo došlo do izražaja pored nje.
Marko Babić (Putovanje zvano igra)
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja; ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete, dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega. Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja; i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete; i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih: Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!
Janko Polić Kamov (Psovka)
Zlo je to vrijeme'', reče crna pantera jedne večeri kad se zrak žario kao užarena peć, ''ali popravit će se ako uzmognemo dočekati kraj. Je li tvoj želudac pun, ljudsko mladunče? ''Želudac mi je pun, ali nemam koristi od toga. Što misliš, Bagira, jesu li kiše zaboravile na nas i zar neće nikad više doći?'' ''Ne mislim tako. Opet ćemo vidjeti mohvu gdje cvjeta i mladu srnčad masnu od svježe trave. Siđi na Pećinu mira da čuješ novosti! Skoči mi na leđa, mali brate.'' ''Nije sada vrijeme da se nosi teret. Još mogu stajati na nogama, ali uistinu… nas dvoje nismo nikako nalik na ugojene volove.
Rudyard Kipling (The Jungle Book)
Nije strah, Čeperko, nečemu se dobro približismo. Okrenem se, oko mene jake i visoke ograde, kako su samo iznikle — neću da se provlačim ... Postajem li šeprtljanac, možda me i umor sustigao? Kao da gluvim, noću zurim u Savu, crna reka. I šapnem: i u truloj voćki proživi se neko vreme. Pređem preko svoje palube, zapalim duvan, zgužvam cigaru, jauknem u noć. Jauk sopstveni ne mogu da dohvatim — lupi nad vodom, zakači se negde na drugoj obali, možda o vrbe. I tamo smalakše, u granju nekom. A ja buljim, bez cigare, u crnilo vode — kao da u njoj nešto mogu da pročitam. Žestim se, krcka daščani kućerak, govorim: sve otklopiti, svakog i svaku rupicu! Sme li se — da ružno ne pitam? ... Dositej mi govori: "Nikako! Stvarati zaštitni znak." Koji znak? Povelju zaštitnu — pa kad zatreba, zalepiti je. Tako se oduvek radilo, i u levo uvo mi spusti bubu: zahtev istorije. Cibnem se, cibne se i Dositej. Ćutimo, znamo se. Ko će koga izmerkati. A onda Dositej zakriči: — Svuda i na svakom mestu zaštitnu povelju, zlatnu, s kaligrafskim slovima, i svi da je potpišu. A mene, Čeperko, ubio inat, boli konja konjska glava za ljudske pucnjave. — A Goli otok? — pitam Dositeja. — Otok se raziđe, ne ostaje večito na obrazu. Gole obučeš i za dnevno postojanje sebi kažeš: bilo, prošlo. — A šta je tamo bilo? — Nije tvoje. — A čije je?
Antonije Isaković (Tren 2)
Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili. Ne zato što tehnika napreduje, nego je to uspomena na karusele. Ta sjajna zvezda vrtloga dovoljna je da ceo grad zavoli vrtlog zvezda. Šare na stubu, koji kao kameni mač strši iz zemlje, sa gotskom oštrinom, niko ne može da pročita. Kamene žene, koje predstavljaju složne francuske gradove, uzalud čitaju. U njihovim očima, sa kojih kaplje kiša, zjapi samo ironija kamena u noći. Dani prolaze, i svaki vrši svoj posao. Ban Jelačić, na konju, sred Zagreba, pokazuje mačem na Mađarsku, i zaboravlja da spusti ruku. Dositej elegantno skida šešir, i ulazi sa Kalemegdana u hotel „Krunu“, a nikako da uđe. Da, da, ja „futurista“ imam osećaj da se uopšte, negde u svemiru, nešto skamenilo, i da nikako neće ući u hotel. Hijeroglifi mirno stoje, automobili se vrte i jure oko njih, a nikako da ih pročitaju. Kiša sipa, sitna, beskrajna - no to ne treba nikog da uznemiruje. Eno Madlen, posuta helenskom limunadom, stoji, sva crna, u noći – seća se izginulih vojnika Velike armije za koje je zidana, i misli na otmene svadbe koje su, u njoj, češće nego otmena krštenja. Dva velika, zažarena oka Orleanske stanice gledaju mirno u Senu. Da, samo sam ja patetičan, noći je svejedno. Pobesneli konji spomenika na Gran Paleu hoće da skoče dole. Poda mnom, duboko, u zemlji, ispod Sene, jure vozovi, a kraj mene prolaze zagrljeni parovi, i protrčavaju mačke. U Carigradu vole pse, ovde mačke. Ljubav je večna, beskrajna, i opšta. Svi su parovi jednaki, i sve mačke crne. Neka vas ne vređa sve ovo. U Čikagu ima jedan pesnik, optimista, on peva i slavi velike gradove, ogroman život, i večno, zaljubljeno čovečanstvo. Ja, mada sam civilizovan, kao i ostali naši književnici, i ne bih prevrnuo čašu na dvorskom ručku, ipak, gledam ove mokre, ogromne konture sa mnogo manje divljenja. Potomak pastira, sa malo razumljive afektacije, znam da su plavi zidovi nebesa ogromniji; vidim zvezdane površine reka, šuma i gora, i osećam da ću jednom, teškim korakom, hodati po njima, davno zaboravivši sve ovo. Oprostite što teško prelazim na stvar. Sve te zamršene misli jure po glavi, iz kineskih pesama, iz knjiga o gotici. Ta vi znate da nema Srbina koji može zamisliti da neko i kod nas može šta zamisliti. U detinjstvu smo odrasli sa konturama Bocarećeva Šarca, i sa divnom konturom Saborne crkve, a sad smo klasičari, kosmičari, kubiste, radikali, već kako ko – pa je malo teško. Zar ne ? Ipak, ja sam ovde, umoran i prokisao, samo zato da vam javim da se, već jednom, opet setite večnosti. U ogromnim ovim vrtovima i širinama, pod granjem mokrim, koje znam da je počelo da pupi, ovde gde je Pariz najlepši, zastajem da vam javim – pre nego što vam počnem pisati o parlamentima, Evropi, izložbama, Srbima na Sen Mišelu – da zaboravite već jednom sve, da se opet jednom, bezbrižni, setite večnosti. Stojim visoko. Dubina mosta d'Jena, koja se beli i sjaji od kiše, i prolazi ispod čudovišta Ajfelova, odvodi u beskraj. Nigde na svetu nije ovako duboka voda i ovako široko nebo. Veliki vrtovi u kojima cvetaju svetiljke, zelene, žute i crvene; njino svetlucanje u vodama, polako diže ceo Pariz u providan, jutarnji zrak. Kiša se jedva oseća. Prvi tramvaji prolaze. Daleko, u stajaćoj, širokoj vodi, suro, kao neka galija čuvarica u luci, sa svojim crvenim svetiljkama, ljulja se ostrvo Pariza, sa starim zidovima i gotskim kulama. Nad Notrdamom se vedri, trepere pobledele zvezde, kao iskre bežičnog brzojava. Oni javljaju da dolazi proleće.
Miloš Crnjanski
...Zato ću ti ispričati anegdotu koju sam jednom davno u Parizu čuo od Danila Kiša i dobro je zapamtio. Dakle: jednoga dana 1937. godine u Moskvi, jedan tako domar po imenu Andrej Platonov čistio je brezovom metlom trotoar ispred kuće koju duži. Prođe čovek na biciklu i Platonov pomisli: Bože, da mi je bicikl, pa da se odvezem do Vologde gde, čujem, ima krompira… Tog biciklistu u međuvremenu prestigne čovek na motociklu, a biciklista pomisli: e, da mi je motocikl, pa bih skočio do Tule, gde ima čak i mesa na crnom tržištu. Prestigne motociklistu sjajni crni ZIL sa tamnim staklima u kome sedi čuveni sovjetski pisac, slavan, a bez talenta i pizda od čoveka, Konstantin Simonov. Motociklista ne sme ništa ni da pomisli. Simonov, međutim, misli ovako: džabe ti je i crna limuzina i Staljinova nagrada, Konstantine, kad talenta nemaš; da mi je talenat jednog Hemingveja, šta bih dao… U istome trenutku u Havani Ernest Hemingvej stoji za pultom i piše (mučili su ga šuljevi, pa je pisao stojećki) i misli: džaba mi i talenat i Havana i sve te pare, kad nisam genije kao Andrej Platonov koji sada čisti brezovom metlom ulice po Moskvi.
Miloš Vasić
Mildorf je poznat i po fascinantnoj pojavi koja je obavijena tajanstvenošću i neotkrivenim pouzdanim materijalom. Grad je od šezdesetih godina bio jedno od poznatih okupljališta zloglasne sekte Crna paleta.
Marijana Dragičević (Rock strana bajke)
Kada čovjek ucini grijeh on mu stavi crnu tačku na srce, ako se pokaje i zatrazi oprost njegovo srce se ocisti a ako se ne pokaje ono se poveca dok potpuno ne prekrije njegovo srce.Ta crna tacka ga potpuno zatvori i prekrije i to je ran ili naslaga. Nemoj gledati u beznacajnost grijeha vec gledaj prema kome grijesis. Klonjenje od grijeha je lakse od trazenja oprosta. 'U istoj mjeri u kojoj se tebi grijeh cini neznatnim on postaje velikim kod Allaha svt a ako se kod tebe poveca svijest o njegovoj opasnosti u istoj mjeri se smanjuje kod Allaha svt. Grijesi su posta kufra. Mnostvo grijeha otvrdjuje srce iiz njega vadi svako dobro te covjek cini sve sto zeli i sto mu na um padne i sejtana uzme za prijatelja mimo Allaha a on ga navodi na zlo navraca a odvraca od dobra i snjim nece biti zadovoljan dok ga ne odvede u kufr ukoliko to bude u stanju. Najveci su grijesi pripisivanje druga Allahu svt, neposlusnost roditeljima i krivo svjedocenje.
Muhamed Nuajm Jasin
Sjedio sam na pramcu, na rubu čamca, s nogama prema van, piljio naprijed dok je čamac jurio i praznih misli mantrao "om", pogađajući glasom frekvenciju motora, čija je buka rastvarala podnevnu močvarnu tišinu. Krajolik se podosta promijenio kad smo sa Sepika skrenuli na jug u močvare. Prvo smo uzvodno slijedili rijeku Korosameri koja je bila nevjerojatno mala i uska s obzirom na svu vodu uokolo. Na horizontu su se pojavile planine središnje Papue, zavijene u vječne oblake, a potom smo upali u splet močvara koji se nazivao Crna Voda. Na sve strane oko nas protezala se plitka voda ponegdje ispresijecana gustišima šaša i trstike. Vjetrovi su njenom površinom nosili ploveće travnate otoke, ponekad i toliko velike da na sebi drže nekoliko izraslih stabala. Ta je voda bila poput treseta, obojena smeđim biljem pa joj se površina činila crnom. Kad ju vjetar nije mreškao niti su zalutali lokalci, polako veslajući u čunovima stvarali male valove, ta je golema površina vode funkcionirala kao zrcalo u kojem se odražavaju nebesa. Gdjegdje su na površini vode bile razasute tisuće ružičastih i bijelih lopoča, između kojih su gacale čaplje. Gustiše su nadlijetali orlovi štekavci, a unutra u njima su se zasigurno krili krokodili i legla insekata. Uopće nisam mogao pojmiti silnu količinu vode oko nas, niti sav taj manjak čvrstog tla, niti činjenicu da u tom paklu insekata, u tom ishodištu svih svjetskih komaraca malaričara, već tisućljećima žive ljudi.
Davor Rostuhar (Džungla)
Bog je stvorio palaču naših tijela i nama povjerio njene ključeve. U središtu čovjeka je red, ravnoteža. Pogledaj krugove i kvadrate. Vidi kako su proporcionalno rasporedjeni. U tijelu su 4 tekućine: krv, žuč, crna žuč, sluz. Mi radimo sa 4 elementa: drvetom, mermerom, staklom i metalom. Lice ja fasada, oči su prozori, usta su vrata koja se otvaraju prema univerzumu. noge i ruke su stepeništva. Kada vidite čovjeka, ljudsko biće, roba ili vezira, muslimana ili nemuslimana, morate ga poštovati. Čak i prosjak je vlasnik palače.
Elif Shafak (The Architect's Apprentice)
Sve je tragedija, kao što lepo kaže Šekspir. „Na kraju počinjemo da mrzimo ono čega se plašimo.“ I, strah je sive boje, mislim, ne može da bude drugačije. Siva je boja koja se predomišlja, boja koja se predomišlja hoće li da bude bela ili crna, boja koja se plaši da odluči hoće li da bude svetlost ili nedostatak svetlosti, siva je boja straha, drhtanja, ne može da bude drugačije. Siva je boja koja ništa ne sme. Strah je siv. Zbog straha živimo dosadne živote. Stvarnost se, dakle, mogla opisati u tri rečenice. Sve ostalo bio je strah.
Mirjana Bobić Mojsilović (Tvoj anđeo čuvar)
Odista, mnogo je toga činilo Hil'gum, a što se moglo nazvati duhom te zemlje, originalno, novo iz perspektive onoga koji je cijeli svoj život proveo u Enzolartu, a kakav je eto bio Bohhar, i neobično, kanda odupiruće samoj logici prirode na koju su enzolarčani bili naviknuti, ali ništa od toga, ma koliko čudno, ipak nije primijećivao taj čiji sam život je nelogičnost činila. Gwath naime, on je vidio tek kišu. Prozaičnu, hladnu, što je bola poput borovih iglica kilometrima široke, kao ogledala odražavajuće površine jezera što se pružahu uz cestu. I čiklje je njegovo oko osmatralo kroz tu kišu, zajedno sa ribarima i trgovcima na njima, i maglu što se dizala ponad jezera. Sve to Gwath je malo volio, baš kao što se moglo reći da je malo volio sam Hil'gum. “Ovo si htio vidjeti?”, starac upita svog mladog suputnika, a onda se stisnu u svom čarobnjačkom habitu dočim su ih najmljene karoce uz kaskanje konja truckajući cestom vozile. “Eto ti pa gledaj.” “Zašto plove na ovoj hladnoći?” Bohhar će tu upitati, pokušavajući sakriti drhturenje u glasu. “Sveta cesta.”, Gwath polako odvrati, očiju zatvorenih a čela pokrivena kukuljicom. “Južno smo od nje, a južno od nje je smrzotina. Barem što se Utirz ariona tiče. Ali blizu smo, sudeći po svemu. Blizu smo...” Njih dva zajedno sa nekim kočijašem putovala su iz Teoma još od prije zore, kad je sve oko cesta hil'gumskih bila crna noć i mrzli vjetar. Krenuše oni rano jer u Utirz arion planirali su doći oko podneva, no resavci Hil'guma imali su na to svoje primjedbe pa oni zaglibiše u više navrata. Stari čarobnjak i njegov štićenik tada bi iz utonule kočije izašli kako bi ju kočijaš od blata oslobodio kako je već znao. Sa mukom i sav prljav ovaj bi u tomu najzad uspio, a onda bi se putovanje nastavilo dalje. Pomalo ironično, takva bi zustavljanja bila Gwathu najdraži dio putovanja, jer tada bi taj starac otišao prošetati šumarkom, protegnuti se ili pomokriti. Sada su oni svakoga časa, iza svakog brežuljka iščekivali izranjanje zidina Utirz ariona, a to činjaše skutreni iza kočijaša i dva velika bijela konja. “Još pokušavaš saznati što Sila radi?” u jednom trenutku Bohhar tiho upita primijetivši kako stari čarobnjak izgleda kao da spava. “Ne, sada se samo smrzavam.”, Gwath na to odgovori. “Sila je pobjegao još u Teomu.” “Pobjegao?” “Nestao. Nestao.”, Gwath dvaput kaza kao da želi biti sasvim siguran da će mu sugovornik tu riječ upamtiti. “Nisam ga uspio ni pronaći... Ali u Hil'gumu je. Da je u Hil'gumu, to znam. I mislim da je došao kada i mi.” “Zbog nas je došao?” “Toliko bitni nismo. Ali ako je Pripovjedač činio kako mu je rečeno... Bogovi, bogovi dragi...” starac izdahne. Sekundu-dvije potom se činilo kao da će Gwath još nešto reći, ali on se vrati svojoj tišini i sav zvuk opet činjahu zveckanje praporaca, škripa kotača, lupkanje kopita, draškanje vjetra... Bohhar se ovdje vrati osmatranju jezera, jednog od nebrojenih u Hil'gumu, prućaca njegovih i blatnjavih sprudi što ga okruživahu, zaraslih u trstiku i žabokrijek. Negdje daleko, jedva vidljivo u magli, moglo se vidjeti dvije-tri sojenice, uz šaši obrasla tresetišta što obrubljivahu srebrnu vodu. Tamo bijahu uplovljeni čamci, neki sa ljudima a neki vezani uz kamene molove. Najzad, Bohhar progovori: “Ne čini li vam se... ovaj... tebi, ne čini li ti se da smo stigli? Ono su neke sojenice...” “Vidiš, moj dječače”, Gwath na to započne, “ljudi kakav sam ja odredište vide prije nego i krenu prema njemu. Tako da... uistinu mu jesmo blizu. Ali ono što frustrira, ono što gazi ljudsku dušu, nije udaljenost odredišta, već brzina kojom se do njega dolazi.
Ivan Baran (Tame Hil'guma (Ciklus Crnih Knjiga, #3))
Pogledaj koje su zvijezde na nebu! Zar hoćeš rijet da i one spavaju? I zar tvoj Gospodar, koji je iznad svega ovoga, ikad spava? Vidi On i crna mrava u crnoj noći na crnu kamenu, a nekamoli onoga ko Ga štuje i sedždu Mu čini! Pobogu, šejh-efendija, šta bi od tvoga ittikada!
Rešad Kadić (Ilhamijin put u smrt)
Moguće je da si ti crna rupa. U trenutku nepažnje, uvučena sam u tvoju gravitaciju. Progutat ćeš me. U jednom zalogaju. Od mene neće ostati ništa. Moguće je i da smo binarne zvijezde. Nekada, u nekom životu kojeg se ne sjećamo, sijali smo zajedno. Sada si leš pretvoren u crnu rupu. Zvijezde umiru isključivo sagorijevanjem. I dalje postojimo u paru. Naše gravitacije ne dozvoljavaju da se odmaknemo jedno od drugoga. Kad ti se primičem, plave sam boje, kad odmičem, crvena sam. Izjedaš me polako. Osipam se u tebe. Od mene rasteš. Potrebni smo takvi jedno drugom. I to je neka vrsta trajanja. Postoji i treća opcija. Ogromne smo crne rupe. Ti i ja. Kružimo jedno oko drugog. Kosmički ples, dok se ne spojimo u jednu, gigantsku. Tada smo centar galaksije. Naš sudar, naša integracija stvara gravitacione talase čiji zvuk odjekuje svemirom milionima svjetlosnih godina. U dokumentarnom filmu o kosmosu crna rupa izgleda kao tvoja zjenica.
Senka Marić (Gravitacije)
Dakle BBC! Mala vijest na dnu stranice - U Hrvatsku se spustila crna kugla sa Sunca. Najvjerojatnije se ne radi ni o čemu važnom kad se kugla spustila u tu zemlju“, razočarano pročita.
Predrag Ličina (Bljuzga u praskozorje)
I ruke u džep i oči u grad, i grad u nebo. Pa ti prolazi, crna godino.
Marko Pogačar (Jugoton gori!)
Bila je crna kao as pik, i lijepa kao grijeh koji nikad nisi imao petlje počiniti. lzdržala je šest godina muževa premlaćivanja, ali njegovo šaranje nije mogla podnijeti ni jedan dan.
Stephen King
Boja živih bića i objekata određena je bojom odbijene svjetlosti. A kod drveća je to zelena. Zašto nije crna, zašto sva svjetlost nije progutana? U listovima se uz pomoć klorofila svjetlost mijenja; kad bi drveće sve to optimalno iskoristilo, ne bi ništa preostalo – šuma bi i danju izgledala mračno. Klorofil doduše ima manu – takozvanu „zelenu rupu“, pa ne može iskoristiti taj spektar boja i mora ga reflektirati neiskorištenog. Zbog te mane možemo vidjeti ostatke fotosinteze, pa nam gotovo sve biljke izgledaju zeleno. Najzad, taj ostatak svjetlosti zapravo je otpad koji drveće ne može upotrijebiti. Nama je to lijepo, ali za šumu beskorisno.
Peter Wohlleben
Ali meni je to izgledalo i zvučalo kao crna misa. Malo kasnije približila mi se skupina glasnih mladića. Malo sam se zamislio kad sam shvatio da su svi odjeveni u crno. Mislio sam da su to neki ustaški batinaši, sve dok im nisam uočio ovratnike i shvatio da su svi svećenici; no onda Sam se zapitao, »U čemu je razlika?.« Nakon svega što sam vidio u Jasenovcu, katoličanstvo mi se nije činilo vjerom koliko prokletstvom. Fašizam i nacizam bili su sami po sebi gadni, ali ovaj mi se drevniji kult učinio gotovo jednako izopačenim.
Philip Kerr (The Lady from Zagreb (Bernard Gunther, #10))
Zar je ružna ptica manje crna ako je, da prevari nevine, krila okitila s nekoliko bijelih pera?
Ivan Aralica (Psi u trgovištu)
Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazriješen u sramotnoj samoći, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sinoć sam nešto sanjao.” “Ali je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to će proći, vjeruj mi”, je izgovorila stegnuvši mi ruku, “uvjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve što si dosad pokušao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidiš da sada mogu češće dolaziti, i bit ću, ja sam uvijek tu.” Jedan zgureni čovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj košulji dugih rukava nalakćen o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog kućerka u vrući ljetni dan; miris raspadajućeg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i prašine i prosušene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjediš do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni ljušti se tirkizna pokost, rijetkim brašnasto nježnim i bijelim i žutim zrakama sunca polako padaju čestice i vrijeme postoji, ali nerazdruživo, kao horologij oko nas prazne stvari zadržavaju prolaznost, pak ti osluškujem dah, slušam odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shvaćajući uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mračno, izrasta iz visoke trave, u šušljetu krošnji blagim ćarlijajnjem vrućega lahora, vani je vruće, drače pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam, crna mi kosa pada u oči. “Immanuel...” “A ne želiš čuti moj san?” “Želim, reci mi.” Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek još jedanput iza prstiju primijetivši inedite, mirna, nepomična rasprava, nedovršena ideološka polemika, benavi suprotiv ondašnje vlasti kao i poziv na čovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nježne prosudbe, još i prijazne, susretljive, a režimska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, čak u polušali, drugačiji jedan pristup ikakvoj novoj misli... “Možeš li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.” Zatvorio sam potom oči; šuštaj tvoje odjeće, težina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni žubor vode, tvoje pitanje uto šaptom: “Jesi li jeo?” “Ne mogu. Možda ću kasnije...” ... privatno me naravno traže, pedantno strvoderski, poput kakvog prestrašenog, zaraženog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premlaćuju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se kužno šire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom žaljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potrošeni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na što u javnosti, u štampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega što zastupam, nigdje ni grote uzbuđenja, već sve suhoparna, uspavljujuća, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska užgana pobuna tek je scenerija nečije obuzdane predstave, i svaki trud je spušten u apsurd, a izistinski, odavna sam već izmoren od toga... “Tako sam sanjao da mi je život nešto udaljeno, nešto jedva moje, a ono što jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, prošli kao i budući, kao i čuvstva, moja životna žar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, baš recimo uobičajeno banalno, slično kakvom vlasništvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni što odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni položaj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno nazočan, a strvina je ljudska ništa do li maska; odvojen od vremena...” si govorio kao bunovan, od vrućice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u modrini dana pastelno prisutnoj, a što je svjetlinom ti milovala vruće znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim duševnim razmakom od mene, toliko vanljudskim da je stežući me boljelo.
Ivan Baran (Veliki pad)
CRNA,
Zach Antonov (I Watch You Sleep: A Doctor's Tales of Anesthesia and Chain Restaurants)
Smrt nije kraj već novi početak. Smrću zvijezde rađa se crna rupa, raste sporo i nezaustavljivo guta sve pred sobom kriveći vrijeme i prostor. Tako iz smrti nastaje život, iz života smrt. Ista je stvar s prošlošću, onom od koje se bježi.
Mirnes Alispahić (Niz paukovu nit)