Bio Sad Quotes

It's your call," he said softly, "but whatever you decide, I'll help you." He placed a soft, warm hand at the back of her neck and Laurel's breath caught in her chest. "Whatever you need, I'll be. If you need the science geek to give you answers from a textbook, I'm your guy; if you just want a friend to sit by you in bio and help you feel better when you're sad, I'm still your guy." His thumb slowly stroked across her earlobe and down her cheek. "And if you need someone to hold you and protect you from anyone in the world who might want to hurt you, then I am definitely your guy." His pale-blue eyes bore into hers, and for a second she couldn't breath. "But it's all up to you," he whispered.

Whatever you need, I'll be. If you need the science geek to give you answers from a textbook, I'm your guy; if you just want a friend to sit by you in bio and help you feel better when you're sad, I'm still your guy." His thumb slowly stroked across her earlobe and down her cheek. "And if you need someone to hold you and protect you from anyone in the world who might want to hurt you, then I am definitely your guy.

Cijeli svoj život Klaus je vjerovao da ako čitaš dovoljno knjiga, možeš riješiti bilo koji problem, no sad više nije bio siguran.

Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sad sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.

Sad je znao da ima na tisuće i tisuće oblika radosti na svijetu, ali se svi oni svode u biti na jednu jedinu radost, radost što možeš voljeti. Pa i poslije, kad se bio već odavno vratio u svoj svijet, kad je odrastao i naposljetku ostario, nikad ga ova radost nije više napustila. I u najtežim životnim časovima ostalo mu je to istinsko zadovoljstvo zbog kojeg se i tada smiješio i tješio druge

Tako nije čitao još od vremena kad je bio sasvim mlad i kad je od književnosti tražio životne odgovore. I sad je kao i nekad osjećao da je upravo sve onako kako pjesnik kaže da je u tekstu rečeno nešto što je on sam već davno osjećao i bio je spreman da ustane i počne živjeti i djelovati prema tekstu koji ima pred sobom. Dobro je znao kamo to vodi dobro je znao što postaje onaj tko svijet pokuša urediti prema knjizi a opet nije mogao sebi pomoći.

Zašto bi to bilo tako smešno, da ja mislim na ugašene vulkane, a da sam i Vezuv zavoleo, kao vulkan. Išao sam čak do ostrva Jan Majen, koje sad ljudi ne znaju, ni da izgovaraju, jer nosi ime holandskog mornara, koji je bio prost čovek, ali je to ostrvo, do smrti, tražio, ponova, u magli. Zbog tog dalekog ostrva u arktičkom moru, volim i Vezuv. Zato sam došao u Herkulanum. Čini mi se da sam u Kordobi. Tišina po ulicama je još veća, nego u Pompeji, a ja sam došao da vidim samo jednu kuću, iskopanu, i samo jednu zidnu sliku u toj kući. Samo to. To je slika Vezuva, stara dve hiljade godina. A sveža, kao da je tih dana slikana. Nije ni velika. Neugledna je, ali vanredno nežnih boja, i , Vezuv je na njoj naslikan, kao neki Fudžijama. Otkud ta veza ? Ta nežnost, prema prirodi, ta ljubav prema vulkanu, ta slika rađena sa tolikom ljubavlju – kao da je Vezuv neko dete, ili brdo Mimoro, koje je iz Azije preneto u Italiju. Ta mala slika u Herkulanumu bila je moja najmilija stvar. Nju sam dolazio da vidim. Tu vezu među kontinentima. Tu vezu među ljudima. Tu vezu Azije sa mnom, za koju niko ne zna i koju ne mogu da protumačim.

When we were doing interviews for our bio, I described hearing that song for the first time to be like Sara was standing on my chest. I just felt really sad, and that was having heard all the other songs in order leading up to that one. I know that when Sara was writing these songs it was during the end of her relationship and it was someone she’d been friends with for almost ten years and been with for four years. It was just the psyche of it, when you’ve known someone for half your life, literally, and then have to leave them, and not necessarily because you want to but just because it’s the right thing to do, and it’s just not healthy and you’re not good anymore, there’s no growth and you have to have growth. And when I hear that song, the idea of that all happening just makes me sick to my stomach a little bit. But it’s in an enjoyable way.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Gledao sam naokolo. Više nisam bio sam. Na jugu, iza horizonta, urlao je sad jedan motor. Iza magle, bledim putevima jurila je pomoć. Farovi su sipali svetlost, gume su zviždale, a dve ruke čvrsto držale volan. Dva oka su prodirala kroz tamu, hladno i pouzdano - oči mog druga...

Sad sam bio slobodan da radim što mi je volja, ali sloboda mi je bila besmislena, jer sam ostao bez onog što sam najviše želio. Kažu, pronađi smisao u životu i proživi ga. Ali, ponekad, shvatiš da ti je život imao smisao tek kad ga proživiš, i to najvjerojatnije onaj koga nisi bio ni svjestan.

Dentuso je bio okrutan, vješt, snažan i pametan. Ali ja sam bio pametniji od njega. A možda i nisam. Možda sam bio samo bolje oboružan. - Nemoj sad razmišljati, stari - reče starac. - Plovi samo dalje i ne daj se kad opet dođu! Ali moram razmišljati, pomisli. Ništa mi drugo ne preostaje. To, i bejzbol.

Jedna noć s princom (Kraljevsko bratstvo, #3) Čovjek bez duše pustošio je njenom dušom duboko, nemilosrdno, temeljito, utiskujući joj svoj žig u svaku žilu, svaki mišić, svaki organ, sve dok nije zaboravila gdje on završava, a ona počinje. Sad je uistinu bila u nevolji. Činilo joj se da može osjetiti vrućinu paklenih buktinja na svome licu, nanjušiti sumpor u zraku... Pa ipak, njoj je taj miris bio sladak poput mirisa ruža. Bože, oprosti joj, ali nije više marila kamo će je Byrne povesti. Neka izgori u paklu i neka joj vrag uzme dušu. Jer bi radije završila u paklu s Byrneom, nego u raju bez njega. Christabel & Gavin Byrne

Tog Hajdegera svi su oni decenijama halapljivo gutali kao nikog drugog i punili njime svoj stomak, ti nemački germanisti i filozofi. Hajdegerov lik je bio običan, bez ikakvog duhovnog obeležja, rekao je Reger, bio je naskroz neduhovan čovek, lišen svake fantazije, lišen svakog senzibiliteta, pranemački filozofski preživar, večno presićena filozofska krava, rekao je Reger, koja je pasla po nemačkoj filozofiji i decenijama po njoj sejala svoju koketnu balegu u Crnoj šumi. Hajdeger je još i danas najdraži filozof u svetu nemačkih žena. Filozof za žene, eto šta je Hajdeger, filozof za ručak koji naročito prija nemačkom filozofskom apetitu i dolazi pravo iz učenjačke peći. Ipak, što se tiče filozofije, Hajdeger je završio svoje, dok je do pre deset godina još bio veliki mislilac, sad se on provlači samo takoreći u pseudointelektualnim domaćinstvima i po pseudointelektualnim društvima, i njihovoj ukupnoj prirodnoj dvoličnosti dodaje još jednu, veštačku. S duhom ima Hajdeger podjednako malo veze kao Štifter s književnim stvaranjem, verujte mi, obojica su, što se filozofije i književnog stvaralaštva tiče, jednako bezvredni, iako Štiftera ipak cenim više nego Hajdegera, koji mi je oduvek bi odvratan, jer mi je sve kod Hajdegera uvek bilo odvratno, ne samo noćna kapica na glavi i zimske gaće iz kućne radinosti koje on lično podgrejava na peći u Todnaubergu, ne samo njegov švarcvaldski štap kojeg je lično odeljao, nego baš njegova švarcvaldska filozofija koju je lično odeljao, sve mi je kod tog tragikomičnog čoveka uvek bilo odvratno, uvek mi se duboko gadilo, kad god bih na njega pomislio.

-Too often college Bible classes end up like this- With eager knife that oft has sliced At Gentile gloss, or Jewish fable, Before the crowd you lay the Christ Upon the lecture table. From bondage to the old beliefs You say our rescue must begin, But I want refuge from my griefs And saving from my sin. The strong, the easy and the glad Hang, blandly listening, on your word; But I am sick, and I am sad, And I want Thee, O Lord. (From Amy Carmichael's 1950 bio of Thomas Walker of Tinnevelly, India — poem written in about 1905 by Canon Ainger)

Bilo bi ludo ne nadati se, pomisli. Osim toga, mislim da bi to bio i grijeh. Nemoj sad misliti na grijeh, pomisli. Imaš dosta problema i bez grijeha. A i ne razumiješ se u te stvari. Ne razumijem se u te stvari i nisam siguran da vjerujem u sve to. Možda je bio grijeh ubiti ribu. Mislim da je tako iako sam je ubio da prehranim sebe i mnoge druge. Ali onda je sve grijeh. Nemoj misliti na grijeh. Kasno je da misliš na grijeh, a ima i ljudi koji su za to plaćeni. Neka oni misle na te stvari. Ti si rođen da budeš ribar ko što je i riba rođena da bude riba.

Ali zaljubiti se, ne znači voleti. Zaljubiti se čovek može i mrzeći. Zapamti! Zasad još veselo govorim! Sedi, evo ovde, za sto, a ja ću pored tebe, i gledaću te, i neprestano ću govoriti. Ti ćeš jednako ćutati, a ja ću stalno govoriti, jer je kucnuo čas. Ali, uostalom, znaš, mislim da treba, zbilja, govoriti tiho, zato što ovde... ovde... mogu da iskrsnu sasvim neočekivane uši. Sve ću ja to objasniti, kazao sam ti: nastavak sledi. Zašto me je srce vuklo k tebi, zašto sam žudio za tobom za sve ovo vreme, i sada? Za sve ovo vreme? Zato što ću samo tebi kazati, zato što tako treba, zato što si mi potreban, zato što ću ja sutra pasti s oblaka, zato što će se sutra život svršiti i početi. Da li si osećao, da li si viđao u snu kako se s visine pada u bezdan? E, eto ti, tako ja sad letim, samo ne u snu. I ne bojim se, ni ti se ne boj. To jest, bojim se, ali mi je slatko. To jest nije slatko, nego ushićenje... Eh, do đavola, svejedno, kako mu bilo! Jaki duh, slabi duh, ženski duh - što mu drago! Slavimo prirodu: vidiš šta je tu sunca, kako je nebo vedro, lišće je sve zeleno, sasvim je još leto, četvrti sat posle podne, tišina! Kud si bio pošao?

Smrt postoji ne kao suprotnost života već kao njegov deo. [...] Do tada sam smrt shvatao kao nezavisnu pojavu, potpuno odvojenu od života. Drugim rečima, smatrao sam da će smrt jednog dana da dođe po svakog od nas. Ali sve do dana dok ne dođe po nas, smrt nas ne uzima. To je za mene bio sasvim iskren i logičan način razmišljanja. Život je s ove strane, a smrt s one. Ja sam na ovoj, a ne na onoj strani. [...] Smrt nije pojava suprotstavljena životu. Smrt je suštinski deo mog bića, i ja nisam od onih koji mogu da zaborave tu činjenicu, ma koliko se trudio. [...] Kad sad razmišljam o njima, bili su to čudni dani. Usred života sve se vrtelo oko smrti.

Bilo je to u Veneciji, u jesen, u jednom od onih salona u kojima se tuđinci prolazno okupljaju oko domaćice koja je tuđinka kao i oni. Ovi ljudi stoje unaokolo sa svojom šoljom čaja i ushićeni su kad god ih neki vični sused hitro i krišom okrene prema vratima da im se došapne neko ime koje zvuči venecijanski. Oni su spremni na najfantastičnija imena, ništa ih ne može iznenaditi; jer ma koliko inače bili štedljivi u doživljavanju, u ovom gradu se nonšalantno predaju najpreteranijim mogućnostima. U svom običnom životu oni neprestano brkaju izvanredno sa zabranjenim, tako da se očekivanje čudesnog, koje sad sebi dozvoljavaju, javlja na njihovim licima kao grub, raspustan izraz. Što im se kod kuće samo za koji trenutak dešava na koncertima ili kad su sami s nekim romanom, to oni pod ovim laskavim okolnostima izlažu svačijem pogledu kao opravdano stanje. Kao što, sasvim nepripremljeni, ne shvatajući opasnost, dozvoljavaju da ih gotovo smrtonosna priznanja muzike nadraže kao telesne indiskrecije, tako se, ni najmanje ne savladavši postojanje Venecije, predaju nagradi koju pruža nesvestica u gondolama. Ne više skorašnji bračni parovi, koji su tokom celog putovanja izmenjivali samo reči pune mržnje, tonu u ćutljivo podnošenje; muža obuzima prijatan umor njegovih ideala, dok se ona oseća mlada i tromim domaćima podsticajno klima glavom, s osmehom kao da su joj zubi od šećera pa se neprestano tope. A kad se posluša šta govore, ispada da putuju sutra ili prekosutra ili krajem nedelje. Tu sam, dakle, stajao među njima i radovao se što neću otputovati. Ubrzo će zahladneti. Meka, kao opijumom uspavljujuća Venecija njihovih predrasuda i potreba nestaće sa ovim somnolentnim strancima, i jednog jutra će se pojaviti ona druga, stvarna, budna, do prskanja krta, nimalo nastala u snovima : ona usred ništavila na potonulim šumama željena, s mukom postignuta i najzad toliko potpuno postojeća Venecija. Očvrslo, na najneophodnije ograničeno telo, kroz koje je i noću budni arsenal slao krv svoga roda, i prodoran duh ovoga tela koji se neprestano širi i koji je bio jači od mirisa aromatičnih zemalja. Sugestivna država, koja je so i staklo svoje bede menjala za blaga naroda. Lepa protivteža sveta, koja je sve do svojih ukrasa puna latentnih energija što su se granale u sve tananije živce - : ova Venecija.

Oko se sporo privikava na polutamu, na zalelujanu prostoriju bez jasnih kontura, na treperave senke. Privučen plamenom, pogled se ustremljuje na lampu, na tu još jedinu svetlu tačku u velikom mraku sobe, ustremljuje se na nju kao zalutala muva i zaustavlja se na tom jedinom izvoru svetlosti, koje treperi kao neka daleka, slučajna zvezda. Na trenutak zaslepljeno i kao omađijano tom svetlošću, oko ne vidi ništa drugo do tu svetlost, ništa, ni druge senke, ni zalelujane površine, ni krpe koje se klate; ništa. Oko vidi samo tu svetlost, taj grebenasti plamen, nekako izvan prostora, kao što su zvezde izvan prostora, a zatim počinje polako da je rastvara (tu svetlost), da je prelama kroz svoju prizmu, da otkriva u njoj sve boje spektra. I tek tada, kada ju je rastvorilo, kada ju je raščinilo, oko otkriva, u sporim talasima sve bleđe svetlosti koja se širi oko plamena, sve ono što se još može otkriti međ naborima senki i praznine: prvo cilinder, taj kristalni omotač plamena, u prvi mah sasvim neprimećen, apstrahovan, kao da je to samo eho plamena i svetle jezgre, eho iza kojeg nastupa tama, jasno, kao da je svetlost izrezana staklom, kao da je smeštena u jamu, ukopana u mrak, pa okolo vlada ne samo pomračina, nego neka druga materija, gusta i sasvim različite specifične težine od one kojom je obavijen plamen. Ali to traje samo tren. Samo dok se oko ne privikne na tamu, nego na svetlost. Tada oko otkriva polako varku i vidi garež na bokovima cilindra, garež koja se preliva iz karatamnog u srebrnkasto, kao na oslepelom ogledalu, i vidi da taj stakleni omotač nije granica svetlosti, kao što otkriva, ne bez čuđenja, i da je srebrnkasti preliv gareži takođe varka, a da poređenje sa oslepelim ogledalom nije igra duha nego igra svetlosti, jasno vidljiva u okruglom ogledalu koje stoji uspravno iza cilindra i u kojem se vidi drugi plamen, plamen-blizanac, gotovo nestvaran, ali plamen; i ako ga oko sve dosad nije primećivalo, to je bilo samo stoga što se duh opirao toj varci, što duh nije hteo da prihvati privid (kao na onom crtežu gde oko vidi belu vazu, vazu ili peščanik, ili putir, sve dok duh – volja? – ne otkrije da je ta vaza praznina, negativ, dakle privid, a da su pozitivna i, dakle, stvarna ona dva identična profila, ona dva lika okrenuta licem jedan prema drugom, taj simetrični "en face", kao u ogledalu, kao u nepostojećem ogledalu, čija bi osa prolazila kroz osu sad već nepostojeće vaze-peščanika, putira, sasude, dvostrukom, zapravo, ogledalu, kako bi oba lika bila stvarna, a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio samo odraz, odjek onog prvog, i tada više ne bi bili simetrični, ne bi bili čak ni stvarni; kako bi, dakle, oba lika bila ravnopravna, oba platonovski prauzori a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio nužno samo "imitatio", odraz odraza, senka; pa stoga ta dva lika, posle dužeg posmatranja jednako se približavaju jedan drugom, kao u želji da se spoje, da potvrde svoju identičnost).

- Kad sam bio klinac – odvrati Orr – hodao sam po cijeli dan s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog obraza. Yossarian odloži torbicu iz koje je počeo vaditi toaletne potrepštine, pa se sumnjičavo sav ukruti. Prođe jedna minuta. - A zašto? – nije mogao da najposlije ne zapita. Orr se slavodobitno naceri. - Zato što su bolje nego divlje kestenje – odgovori. Orr je klečao na podu šatora. Radio je bez predaha, rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve sićušne djeliće, brojio ih i onda beskonačno proučavao svaki pojedini od njih, kao da nikad u životu nije vidio ništa ni približno slično, pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni zanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad završi posao. Yossarian ga je promatrao kako se bakće, i bio je uvjeren da će biti prisiljen da ga ubije s predumišljajem ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovački nož koji je mrtvac objesio iznad okvira mreže protiv komaraca onoga dana kad je stigao. Nož je visio uz mrtvačevu praznu kožnu futrolu iz koje je Havermayer ukrao revolver. - Kad nisam mogao doći do divljih jabuka – nastavi Orr – uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike iste veličine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik, iako oblik nije uopće važan. - A zašto si nosio divlje jabuke u ustima? – upita ga iznova Yossarian. – To sam te pitao. - Zato što imaju bolji oblik nego divlji kestenovi – odgovori Orr – Upravo sam ti to sad rekao. - A zašto si ti – opsova Yossarian i zadivljeno – zlopogleđo, odrode i kučkin sine sa sklonošću za tehniku, nosio bilo šta u ustima? - Ja nisam nosio bilo šta u ustima – reče Orr – Ja sam nosio divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divlje jabuke, nosio sam divlje kestenove. U ustima. Orr se kesio. Yossarian odluči da šuti i šutio je. Orr je čekao. Yossarian je čekao dulje. - Po jedan ispod svakog obraza – reče Orr. - Zašto? Orr to jedva dočeka. - Kako zašto? Yossarian odmahnu glavom smješkajući se i ne hoteći dalje govoriti. - Nešto je čudno na ovom ventilu – razmišljaše Orr naglas. - Šta to? – priupita Yossarian. - Zato što sam htio… Yossarian je već znao. - Isuse Kriste! Zašto si htio… - … Da imam obraze kao jabuke. - … Da imaš obraze kao jabuke? – pripita Yossarian. - Htio sam da imam obraze kao jabuke – ponovi Orr. – Još dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao jabuke, pa sam odlučio da radim na tome dok ih ne dobijem, i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidiš kako sam to postigao, noseći divlje jabuke u ustima po cijele dane. On se ponovo naceri. – Po jednu ispod svakog obraza. - A zašto si htio da imaš obraze kao jabuke? - Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke – reče Orr. – Ja sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome baš kao oni luđaci o kojima pišu u novinama kako po cijele dane stišću gumene lopte samo zato da ojačaju ruke. Zapravo sam i ja bio jedan od tih luđaka. I ja sam po cijele dane nosio u rukama lopte. - Zašto? - Kako zašto? - Zašto si po cijele dane nosio u rukama lopte? - Zato što su lopte… - poče Orr. - … Bolje nego divlje jabuke? Orr odmahnu glavom smijuckajući se. - Ja sam to radio zato da sačuvam svoj dobar glas, ako me tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zašto nosim u ustima divlje jabuke, samo bih otvorio šake i pokazao da nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad znao jesam li ga jasno izložio, jer te ljudi prilično teško razumiju kad govoriš sa dvije divlje jabuke u ustima.

Dok je kraljica govorila o slici i odijelu, uđe u dvoranu lakaj sa srebrnim poslužavnikom, na kome je bio oveći kristalni suds a onim izvrsnim voćnim kompotom, što ga u Srbiji zovu „slatko“. Na Kraljičinu ponudu, latih se žlice i stadoh da se pomalo zalažem. Kompot je bio slađi od meda, pa se meni, koji baš ne volim slatkarije, teško niz grlo omicao. Bio sam u velikoj neprilici, jer sam smatrao da jedan dio toga moram, iz učtivosti, da pojedem. U neki mah poče da me obliva znoj, jer sam osećao da ću teško moći da i pola toga pojeden, a da se kakogod ne osramotim. Najedamput se kraljica sva zažari u licu i prsnu u smijeh. Ujedno me učtivo opomenu da, za Boga, ne jedem toliko tog „slatkog“, jer da bi mi to moglo naškoditi. I uze da se žali na dvorskog maršala, što me nije upozorio na običaj (u istini malo čudnovat) da se od tog kompota uzima samo jedna žličica i odmah zaliva vodom. Ja sam, svakako, u tom trenutku odahnuo; pa iako mi nije bilo do šale, rado sam se i sam nasmijao; ali čim smo se malo smirili, odmah sam Njeno Veličanstvo upozorio da nijesam Francuz, da sam rodom iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, i da je moj jezik srpski, naime taj isti, kojim se govori u Beogradu (...) Poslužavnik je, međutim, donio novi kompot. Kraljica, kao da je htjela da me pouči kako se uzima „slatko“, zahvati žličicom i prinese ustima malo kompota, pa onda položi žličicu na drugu stranu poslužavnika. Sad sam tek shvatio kraljičin smijeh, i moj užas postade još veći !

Svako dalje ratovanje na ovim prostorima bi bilo bezumno naplaćivanje drumarine preko jednog porušenog mosta ljudskosti. Plaćanje novim životima preko ruševine koja nikuda ne vodi, a koja samo optičkom varkom razdvaja jednu te istu obalu. Nismo mi isto, reći će zadrti, mada dva metra zemlje i crv ne prave neku razliku. Krv je krv. Jetra je jetra. Mozak je mozak. Smrt je smrt. Ali to sve i ne čini ono što je bio neki čovek. Već sadržaj istog. Sadržaj čini i nečoveka. To je najporaznije od svega, mogućnost za zverstvo sa ljudskom sposobnošću ignorisanja razuma i onog što se zapravo čini. Uniženje činom. Konačnog razrešenja slepog creva nerazumnosti na prostoru Balkana ne može biti, jer on zahteva jednu zversku bezumnost i demonsku brutalnost. A posle zverstava nema pobednika. Posle zverstava ne ostaju ljudi. Niti zver može biti pobednik ičega. Tu, oko tih ruševina, svi osećaju nekakve oči na svom potiljku. Opuštanje je samo privid. Život ti se "kao" normalno odvija, ako ne gledaš ka ruševini, ali gorčina ostaje, jer ruševina stoji, zagađuje vodu koju svi piju. Natopila se krvlju i piša sad, kad god je narod najžedniji. Ulazi u sistem, upisuje se u gene. Truje organizam. I što je najgore, zapaljiva je. Samozapaljiva. Ruševina mosta, koji ne vodi nigde, podignutog da ubeđuje da postoje nekakve strane, da se išta razdvaja. Mada nije razdvajao nikad taj most ljude od ljudi, razdvojio je ljude od neljudi. Što je i jedina podela na ovom svetu, sve ostale podele su delo neljudskosti. Pravio ih ili prihvatao.

Došavši na svet, čovek nije bio svestan šta ga čeka. Mirijade su morale proći da to shvati. Dobar deo svoje istorije - i biološke i intelektualne - proveo je u bunilu, lud od užasa u koji ga je bacilo saznanje da je bespomoćan pred prirodom i vlastitom sudbinom. Najzad je, takođe kroz vekove, počeo da se privikava, a potom i prilagođava. Najzad je i stvari oko sebe stao prilagođavati. Ali od saživljavanja i sad je daleko.

Danas je dovoljno da smisliš dobar slogan za čokoladu da bi otišao u svemir. Sad je to tako lako. A čitala sam da je čovek, kad otputuje u svemir, mlađi nego što bi bio da je ostao na zemlji, jer je vreme relativno. Jedan dan sa Epsilonom nije na primer isti kao dan bez njega.

Evropa je bila zabrinuta za kršenje i ugrožavanje dva osnovna principa na kojima egzistira punih 50 god i bez kojih nema trajnog mira kako na regionalnom tako i na svjetskom nivou. To su principi nepromjenjivosti granica i princip zaštite ljudskih prava. Zbog toga i naprijed navedenog mnoge zemlje, ne samo u Evropi već i u svijetu stale, su na stranu BiH uvjerene da su istovremeno stale na stranu Povelje UN i općeg medjunarodnog prava. Angažovanje SAD proporcionalno je raslo širenjem svijesti o etn čišćenju i strahotama razaranja u BiH kao i pritiskom sopstvenog javnog mnijenja koje je tražilo da se konačno nešto odlučnije poduzme. BiH i rješavanje krize u njoj bila je izuzetna prilika da se održi i poveća prestiž SAD nakon zaljevskog rata ne samo u SAD već i svijetu. Kada je situacija izgledala najbeznadežnija SAD su stavile svoj prestiž na kocku sa serijom visokorizičnih akcija počevši od sveobuhvatnog diplomatskog napora u avg, preko teškog bombardovanja srpskih položaja od strane NATO u sept, obustave vatre u okt, Daytona u nov, pa do rasporeda 20.000 američkih trupa u BiH u dec. Zahvaljujući ovakvom diplomatskom i vojnom angažovanju medj zajednice i uspjesima patriota BiH na frontu, rat je bio gotov - završen. NATO je prvi put u historiji poslao svoje snage izvan svog područja, a ruske trupe, pod amer zapovjedniptvom, bile su rasporedjene zajedno sa sanagama NATO-a. Dayton i BiH i aktivnosti u njoj stavili su SAD u epicentar svjetskih zbivanja. BiH je važna za SAD zbog činjenice da je svojevrstan test spremnosti djelovanja van NATO zone. Iskustva stečena u BiH biće značajna za rješavanje kriza u budućnosti, što je primjer Kosova i potvrdio. Ne treba zaboraviti činjenicu da se Daytonskim sporazumom sa stanovišta medjunarodnog prava kao ugovorne trave pojavljuju strane RBiH, RH i SRJ sa punim medj pravnim subjektivitetom. Sa BiH, njenim susjedom Kosovom, počeo je proces evropeizacije Balkana. Treba imati u vidu činjenicu da diplomatske akcije mogu biti od koristi ako iza njih stoji stvarna snaga odnosno moć. Vojno prisustvo medj zajednice u BiH rezultat je polit odluka, koje su produkt polit ciljeva glavnih činilaca u medj odnosima. Donošenjem poznate Rezolucije 1031 od 15.12.1995. NATO je dobio mandat da implementira vojne aspekte Mirovnog sporazuma za BiH.

Zastali smo kod jedne jako čudne lutke… ružne, mada pažljivo napravljene, nakazno naslikanog iscerenog lica i bedno skrojenog kostima. Bila je to lutka nekog arlekina, ako je to bio arlekin, a ne dvorska luda ili neko ko se, naprosto, blesavo obukao i našmin¬kao. Nisam mogla da proniknem u to, a ni sad ne mogu. Šta god da je, podsetila me je na arlekina! Lutka je bila sama na polici, po-dignuta, pomoću crvenih niti konca, zavezanih za eksere. Visila je, kao što – bože me prosti! – božji sin visi na krstu, oklembešen i oborene glave. Posegnula sam ka njoj i dodirnula joj lice, podigla ga i pogledala joj u oči... - Iz pripovetke ''Srce lutke

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve u stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje.

Nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u nase carstvo, da ne bi ugrozio nas mir.

Nanovo na tratini, na žitku, šumaricama i ljuljem obraslu praporu, podlegnutu izlomljenu stijenju i žbunju, opojne isparine sada pod rosuljom, štapom se i rukama pokušavajući uspravnim održati, odglavinjao je Augustov otac do svoje kamenčine i na nju sjeo iznovice. Bila je studena, kakav je, uostalom, bio čitav taj čovjek. Dobrzo se ljudski glas rastaljen u riječima opetuje. Tihane, kroz karijes izgovarane i dikcije skoro nerazumljive, a opet Augustu koji ih je poznavao, a koji se moguće nalazio tamo a moguće i nije, zorne koliko su riječi samo mogle biti: “Mali, nemoj misliti da te krivim kad ovo izgovaram jer sa tvoje strane nema ničega čemu se smije zamjeriti, no postavljaš se kao da si jedini koji je prošao kroz što je prošao. Pa i ja sam bio dijete... Misliš da je moj otac bio bolji prema meni? Nije... naravno da nije ali i znam da se trudio, na njegov već ograničeni način kao što sam ograničen i ja svom u odnosu prema tebi. Auguste... ja sam krajnje nestabilan čovjek. Krajnje sam pokvaren čovjek i čak bi me uvrijedilo kad bi to netko pokušao negirati. Ali nemoj misliti ipak, to jest, nadam se da svemu usprkos nećeš misliti kako moja pokvarenost ima ikakva utjecaja na moju... toplinu. Ti vjerojatno nisi tu... ali i ne moraš tu biti. Bitno je da sam ja tu. Ja sam uvijek tu.” I kako je to izgovorio, Augustov se otac podnimi, pognu, postane još manji na tom kamenu pa gotovo završi nevidljiv ikomu tko bi se ovdje možda našao jer od kamena na kojem je sjedio, štoviše, od kamenja kojim je bio okružen, baš kako je ranije i rekao, konačno, učini se manjim. Takav nenaročit, nevidljiv, progovori: “Opet sam slagao, a ti to znaš jer da ne znaš ne bi otišao... Naravno da me nema. Naravno da ne želim biti dio tvog života. Kad sam bio dijete, Auguste, i kad sam se našao u situaciji sličnoj u kojoj si ti sada, govorili su mi: "Samo budi deset posto svoga oca i bit ćeš veliki čovjek.". To su mi govorili... Sa tim sam na mislima odrastao, vidiš. Ali ja nikada nisam poznavao tog čovjeka. A kako osoba sazrijeva, u njoj se kao nešto mijenja i kao plijesan iz vlažnih zidova cinizam mu se širi pameću pa on postane okorjeo, odvratan samome sebi i misli, kako ja sada mislim, odnosno... boji se: ako je moj otac bio deset posto pokvaren koliko sam ja, ma i jedan posto samo, Auguste... ne bih sa takvim htio imati posla. Nikada, ni u kakvom smislu. I to je eto razlog, možda... možda tek jer ne znam a ne znam jer nisam inteligentan čovjek, to je vjerojatno razlog zašto sam gledao biti dalje od tebe.” Kako je to izgovorio, uz polako budeće jutro je zaklopio oči i stisnut ostao sjediti nekoliko još trenutaka. Lica upijena. Nosa sa kojeg je kapala kišica. Lica upijena. Nosa sa kojeg su kapale suze. Zatvorenih očiju, tresućih ruku koje jedva da su štap i držale. I to je trajalo i trajalo, mnogih minuta, desetak-petnaestak kako se činilo pa je u jednom trenutku rosulja i prestala. A njegovo drhturenje se nastavljalo i bio je pognut sve niže, manji sad i od vlastita lodena koji kako je izgledalo iz daljine i bješe jedini na tom kamenu. Puka gomila odjeće, bez čovjeka, na ikakvu opstojnost ljudsku podsjećajući tek time što se jedva zamjetljivo tresla, nadimala blago i kratko, u ritmu disanja i drhturenja onoga kojeg je ona nosila.

U nekoj beskrajnoj nežnosti, koje muževe obuzima, posle dugog braka, prema ženi, ja čitam sa mojim beleškama, njeno pismo, kao odgovor na obećanje, da ću je čekati u Fiorenci. Da još jednom vidimo Fiorencu. Ona mi je pisala da još jednom svratimo u hotel “Aurora”. U Fijezoli. Bili smo tako sretni kad je prvi put došla, kod mene, u Italiju. Pita me da li se sećam pucnjave, u neredima, kad su napali Poštu? Kad su revolveri praštali. Kad je ona stala preda mnom i raširila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu. Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to. Da li to taj poručnik veruje, ili ne, pisala mi je, nije važno. Svaka bi žena, tvrdila je ona, kada bi volela, učinila to. Za muškarca, pisala je, i kad voli, tako nešto, nije sasvim sigurno. Pisala mi je da je odvedem da još jednom vidi Fiorencu. Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu poreći, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo. Ne traži od mene ništa za to. Nije mi tražila ništa za to. Sad mi, međutim, traži da još jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u našem hotelu. Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, što je bila proletos. Nisu ni masline kao što su bile. Nebo nije plavo. Samo su čaršavi plavi u “Aurori”, i baru. U vrtu su čempresi sad u snegu. Ona je odgovarala: svejedno. Iako se čempresi crne – dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence biće ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli još više. Više čak nego Mikelanđelovo. Brda će se i sad videti talasasto, kao što su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to što ona traži od mene, da još jednom sagledamo. Traži samo da još jednom sačekamo na balkonu hotela veče, tamo. Mrak će pasti rano. Nestaće, polako, Fiorence, u mraku. Neće se videti ni kampanil koji je nazidao Đoto. Nije ni potrebno. Ono što bi ona želela da vidi, još jednom, to je trenutak kad u zamračenoj Fiorenci upale svetiljke. One, iznenada – ona se toga seća – blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo. Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela još jednom da vidi, pre nego što iz Italije odemo. Da joj učinim to. To bar nije teško.

Ležim u krevetu i zurim u sliku s tog seoskog vjenčanja. Poželim čašu onog vina u tamnosivoj, visokoj čaši što ju je moja majka kupila u robnoj kući i onda donijela na selo, komplet s vrlo teškim vrčem u koji se točilo vino. U takvim sam čašama provodio seoska ljeta. U tom sivom, debelom staklu, zaštićen od bljeskova, od dodira i od tuđih usana. Bio je to praznični komplet, za goste. Ali samo načelno. Ustvari, te su čaše bile moje i bratove. Iz njih smo pili bevandu, limunadu i u boljim danima Cedevitu. Ja sam se u njih i skrivao, pri svakom strahu ili udarcu dječje tuge, sklonio bih se u to sivo stako, iza čvrstog staklenog obruba koji je imitirao konopac. I to je sklonište radilo. Samo je trebalo zatvoriti oči, naći negdje na jagodicama prstiju barem tihu kretnju i njome se uljuljkati. Ali sad, ja želim otvorenih očiju, zagledan u svoga oca, uz automobil, s ružmarinom u zapučku, ući u tu čašu, ali ne uspijevam.

Što se slika tiče, njihov tok bi trebalo da je nalikovao puštanju filma, u koturu, na nekom od prvih projektora, s tim što je film sečen tako da su se između kadrova smeštale boje. Projektor sam bio ja, u srži vrtloga, a kroz moje oči je projektovan film na mračnoj pozadini koja se mreškala, kovitlala i stremila visinama. Na tom tajanstvenom filmu nisam prepoznao nikog koga poznajem. Glavni, a ujedno i jedini glumac, bio sam ja. Posmatrao sam sebe iz tuđe perspektive – te sam sebi izgledao kao tuđin, kao neko koga ne poznajem i po čijoj se prošlosti slobodno može čeprkati. Čije su konkretno te tačke gledišta – katkad sam mogao da pogodim, katkad da pretpostavim, ali najčešće nisam imao pojma. U potonjim prilikama, sebe sam mogao da prepoznam manje. Delovao sam starije, stajao na nepoznatim mi mestima, sa ljudima koje još nisam sreo, a čija su mi se lica činila čudnim. Kao da je i njih i mene nešto naročito izmenilo – da li nabolje ili nagore, tada mi to nije bilo bitno, jer sam se usredsredio na naše poglede, jer u njima sam pronašao simptome korenite promene koju samo spoznaja nečeg posebnog može da podstakne. Najbolje se sećam pogledâ. Pogledâ i prizorâ, ponekog detalja, ali prizori su ti koji mi ni sad ne daju mira.

Jer sveđer sam prisiljen pripovijedati premda pamćenja nemam do istrte šake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga što se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam više života nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, čulima svojim podavajući se sasma pastelnosjajnom, šarenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova ćutim, govor, smijeh, netko iz petnih žila vrišti u mrak!... pobuna. Pobuna pred besmislom vjekovječnim i sad me tjeraš da se sjećam svega ali se i sjećam svega savršeno tebi unatoč, mene zanosi kao smet obilni, prštavo razasut drečavim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavajući - ja te gledam, cjelovit niz života jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam životnoga samo ja jednoličan, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sjećam se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor željeznice, ciliču metalno zvonca u klokotu lijevajuće kiše po uspljuskanim šinama, uzduh mokre odjeće, znoja, zbijen sam u vrućoj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravajućim po prljavobijelim zidovima i poteći se posežem za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za riječi, opaske, potihe psovke: “Kud ćeš? Kud se guraš doboga?” Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjerajući tjeskobnim očima preko tvrdih lica, stepenica, betona što proviruje među polomljenim pločama i takva ide kao da žuri, traži nešto jurcajući prenagljeno; eno je odmiče, tu zastajkuje, osvrće se usopćena pa se sjati zatim natrag u gomilu. Čuje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmoždenošću te jadnik zaista ne zna što govori no hoće nešto, raspituje se, grabi ljude za kapute, obraća im se nečujan u halabuci. “Ta što je? Gospodine, što trebate?” Ali bi nesretnik nestao, već nezainteresiran nezgrapno odšepao kao da se nijedna riječ nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provlači kraju terminala, polazi stepenicama, džandrljiv mu, predočivo pometen škrgut opažamo: “Ja vam tražim... znate, ako smijem reći, da, tražim, ovaj... ja vam tražim čovjeka. Čovjeka tražim. Tražim drugoga čovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da prođem, molim, hvala... Nego zaista, čovjek, vi ne znate gdje bih mogao naći još jednog čovjeka, avaj...?” “No ja vam to ne znam gospodine, moguće ako se raspitate u ulici B...” i opet graja, žagor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pištanje sporadično, odjeke štektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljujuće preplavljuju (gospodine!...) čula, uopće ne razumijem ničije riječi niti znam obraća li se meni uopće tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osjećam do toga stupnja (čujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono što mislim da jesam - prepuštamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud baš sada moj kraj i kad je počeo, tako naprasno, neočekivano, nečovječno... “... ta čujete li me...!” Osvrćem se sa stepeništa. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje među njima, opet se pojavljuje. “Čujete li me! Molim vas, ja inzistiram na vašoj smirenosti!” “Molim?

Samo, ko god pomisli da su oni ekscentrični vetropiri, kao što sam ja u početku prosuđivao prema našim merilima, ljuto će se prevariti. Tu sam zabludu sad preboleo, kao domaću bolest brze likvidacije svega što je drugačije od nas. To je bio danak našoj mlitavoj, domesticiranoj lenjosti. Oni su prosto dve slobodne osobe, a je ta vrsta ljudi nama sasvim nepoznata. Za nas je sloboda samo poetska fraza. Da se negde o njoj toliko trtlja, a da se manje poznaje, to nema na svetu. Čim tako nešto primetimo u životu, odmah se branimo, napadamo ili bežimo glavom bez obzira. Ničega se tako ne plašimo kao slobodnog, nepredvidljivog čoveka. Jedino osećanje slobode koje mi bar donekle poznajemo, jeste izrugivanje. Mi se bestidno kezimo i bekeljimo na sve što nas prevazilazi i tako sebi rasterujemo strah ispred očiju. Lažno nadmoćni, na lakim krilima poruge, ne stižemo dalje od sopstvenog nosa, ali imamo utisak da smo slobodni. Mi tako gubimo smisao za realno. Od našeg cerekanja se ne čuje nijedan pravi glas...

E, mileni moj, sad vidiš da je nakon takvog sranja puštanje vode iz kotlića kotač zamašnjak evolucije. Onda je kanalizacija uvod u arheologiju, ili, da budem slobodniji, čak svojevrsna učiteljica života, pomalo sam se gubio. Šuti! Ne proturječi mi i ne prekidaj me! Uostalom, tada bi toaletni papir bio udžbenik povijesti.

I fingered through Amy Breslyn’s file and skimmed her corporate bio by the hazy glow of the street light. Her corporate portrait showed a round woman with light brown hair, pale skin, a soft face, and the sad eyes of someone who lost her only child for reasons no sane person could understand. If she wore makeup, I could not see it. She was as anonymous as a blur in a crowd except for the fact this particular blur possessed a Ph.D. in chemical engineering from UCLA. I tucked her picture into my pocket. When

U svim nasim zivotima, dok sam te cekala i tragala za tobom hiljadama godina ranije, ti si bio moje najkrvavije srce i iscijepani osmijeh. Zato ti moras biti srecan. Hiljadu godina od danas, Ti ces imati dom. Voljela bih da sacuvas ove moje horizontalne stihove Negdje u svojim visinama, Da hiljadu godina od sad zemlja podrhtava I da budem tvoj "jednom u zivotu" trenutak. Toliko bih ti toga pozeljela ali ti ni ovo mozda neces razumjeti, Za tebe ce ovo biti samo stihovi za rođendan I nećeš čuti eho iz pozadine kako odliježe Mojim katedralama raznoseci mi srce. I na kraju ne bih imala nista da dodam, Mozda samo da si od svih mojih zivota Bio najdivnije proljece u kojem mi je srce ozivjelo,

Negdje oko ponoći, ovdje usred germanske zime na rubu Alpa, opet gledam,Oriona, slijepog lovca, planinskog svemirca, Posejdonova sina, najljepšeg muškarca svih vremena, zavedenog od nezasitne Eje, zore, koju je mučila nepopustljiva požuda kao kazna zbog toga što ju je Afrodita zatekla u krevetu s Aresom, bogom rata. On je najsjajnije, a ujedno i najtužnije od svih zviježđa, možda ga zato i volim. Na Hiosu se zaljubio u Meropu, Dionizovu unuku, kćer kralja Enopiona. Smio ju je oženiti pod uvjetom da potjera sve divlje zvijeri s otoka. To je priča o podloj izdaji jer nakon što je protjerao sve životinje Enopion mu je iskopao oči da ga ne bi imao za zeta. Oslijepljeni Orion odvesla se na Lemnos i tamo u Hefestovoj kovačnici nalazi na jednog naučnika koji ga na svojim leđima nosi preko pola svijeta do ruba oceana gdje se u njega zaljubljuje nezasitna Eja, a njezin brat Sunce vraća mu svjetlost u oči. Sad se želi osvetiti Enopionu, ali za svoje potrage nailazi na Artemidu koja je, kao i on, potpuno opsjednuta lovom. Zajedno odlaze u lov, ali tada se upliće Apolon i šalje na njega čudovišnog škorpiona. Oklop je te strašne životinje neuništiv. Orion bježi u more, u more svoga oca, ali što može smrtnik kad se bogovi urote protiv njega? Apolon slaže Artemidi da je plivač u moru netko drugi, muškarac koji je zaveo jednu njezinu svećenicu. Božica nacilja glavu udaljenog plivača i ubija ga, ali otplivavši do tijela vidi da je riječ o Orionu i moli Asklepija, Apolonova sina, da ga opet oživi, a kad ovaj to htjedne uraditi, Zeus ga sprečava ubivši ga munjom. Artemida potom stavlja među zvijezde Orionov uvijek prepoznatljiv lik, koga još uvijek svake noći proganja škorpion, i ja ga takvoga sada gledam na hladnome, bistrome nebeskom svodu, muškarca koji je bio prelijep da bi živio, žrtvu žena, zauvijek u lovu sa Siriusom, svojim psom, treptavom zvijezdom pod nogama. Znam kako se zovu sve njegove zvijezde, ona na ramenu je Betelgeuze, bezbroj puta sjajnija od Sunca, znam kolika je međusobna udaljenost između zvijezda na njegovu maču i na njegovu pojasu, i da će se jednom u nepojmljivim vjekovima djelovanjem svemirskih zakona toliko udaljiti da će potpuno nestati, izgubljeni lovac rastrgnut vremenom, ali time njegov čar nimalo ne slabi, lik i priča su jači, još uvijek. On je moj zaštitnik, naprepoznatljvije zviježđe, uvijek sam sretan kad ga vidim, tog smrtnika koga su božice ljubile, a bogovi mrzili.

Čak i kad joj je on, onim svojim jednim te istim tonom, sa kojim je živjela sve ove godine i koji se nimalo nije promijenio, kazao da joj je svake sedmice otkad su se rastali pisao dugačka pisma, ona je osjetila čudnu ravnodušnost. Zar je ovo bio čovjek zbog kojega je upropastila cijeli svoj život? On vidje kako se u njoj osjećanja gase i kleknu da joj izjavi kako je nikad nije prestao voljeti, da nikad nijednu ženu nije pogledao, a svakog bogovjetnog dana mučila ga je golema bol. Zehra ostade ravnodušna i na to. Shvati da je njena gorčina, njen gnjev zbog njegovog kukavičluka prije toliko godina, kad se priklonio svom statusu sluškinjinog sina i prepustio je njenoj klasi, nikad nije napustio. Taj osjećaj, mada je tokom njezina zatočenja uzmakao pred ugodnijim prizorima iz dana njihove burne i tajne ljubavi, nastavio je rasti tako da sad za njega ništa nije osjećala. Ova spoznaja bijaše ugodna. Nakon toliko godina zatrovanosti otrovom ljubavi, sad je ponovo bila slobodna.

Ne kajem se ni zbig čega što sam bio pre, jer sam to i sad, žalim samo što nisam voleo tebe..

Živio je nagnut nad požutjeljim knjigama istorije. Za ovog čudnog čoveka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo je vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po Istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao reka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja.

Kao što sam rekao, najviše se kajem što nisam slušao sebe. Znam da sam mogao da činim velike stvari u životu. Kao mladić sam bio veoma dobar pisac. Na fakultetu sam dobio nekoliko književnih nagrada. Moja mati je želela da budem računovođa. Rekla je da ću načiniti najveću grešku u životu ako je ne poslušam. Pokazalo se da je ogrešenje o sebe i nečinjenje onog što sam osećao kao životni poziv bila naj- veća greška u mom životu. Danas sam - trebalo bi da znaš da lekari kažu da mi je ostalo još nekoliko nedelja - tako tužan zbog davno donesene odluke. Osećam da sam protraćio život. Osamdeset sedam godina je prohujalo u trenu. Čini mi se da sam se koliko juče venčao s mojom nevestom, Margaret. Čini mi se da su nam deca nedavno rođena. Margaret je mrtva, a deca vode svoje živote. Tvoj život će proleteti brže no što možeš zamisliti. Dani će se premetnuti u nedelje, nedelje u mesece, a oni u godine. Izgledaš prilično mladoliko, ali znaj - izgledaćeš kao ja pre no što udariš dlanom o dlan. Život je takav. Zbog toga živi život koji ti je namenjen. Previše je važan da bi čekao da se probudiš pre smrti. Živeo sam majčin život, iako je tre- balo da imam mudrosti da živim svoj. Potrošio sam ga poku- šavajući da ugodim ostalima. I gde su sad oni? Niko od ljudi kojima sam nastojao da ugodim više nije ovde. Na samrtnom odru, jedina osoba kojoj ćeš polagati račune jeste ona koja te ujutru gleda iz ogledala. Bolje ti je da budeš iskren prema njoj.

A kada je rat svemu se čovjek može nadati, ali svaki dan sve više saznajemo da nas malo šta može iznenaditi. Tako je svakim danom sve novo, kao da smo ukleti sa ovoliko mnogo novih stvari, kažu da u Kineza ima krilatica, ili poslovica, svejedno: «Dabogda živio u interesantnom vremenu!» Tako su oni proklinjali onoga koga nisu voljeli. Da, tako je, kaže Hegel, stari narodi su izumitelji starih poslovica, a mali se u njima pronalazili. Ali, nisam filozof, filozofima je razonoda pričati o svijetu kakav nije.Svi vidimo: Bosna se strpljivo savija, kao jufka kad je jedra domaćica razvija, ali se ne da! Strpljivo čeka gospodara! Kad sam studirao političke nauke, u Aleksandra Koževa sam vidio, kaže: jedan gospodar za mnoge sluge, to je historija! A ja, dodajem: Od faraona do danas, historija se nije promijenila ni koliko crno pod noktom. Faraon, cezar, car, halifa, sultan, svećenstvo, ulema, papa, šejhul-islam,predsjednik, kancelar, generalni sekretar partije, birokratija pa tehnokratija – sve gospodar do gospodara! Zaključak Aleksandra Koževa je jasan: Da nije gospodara, sluge bi se međusobom isjekle, izjele bi se zubima odmah jutros, ne bi čekale podne, kao što se među se sasjeku... pčele... Ali braćo i sestre, ovom narodu nije lahko biti gospodar i ostati jedan. Da jeste, Osmansko-carstvo bi i sada bilo ovdje. A znate li zašto nas je predalo Austrougarima? Zato što su Osmanlije znali da će se Austrougari ne samo obrukati već i brzo propasti čim zavladaju nama! Tako je i bilo, Austrougarima smo se zgadili za samo četrdeset godina, deset puta brže nego li Osmanlijama! Švabo je pljunuo na sve, pa i na nas i rekao: Ni manje zemlje, ni veće želje da u Boga iz inata različito vjeruju! Bili smo dosadni i Kraljevini Jugoslaviji, tako je je Kralj Petar II Karađorđević okrenuo glavu od nas, odletio prvo u grčku i Palestinu, a zatim u Egipat, da bi u junu 1941. stigao u London. Šta se poslije desilo vidimo svi, ne moramo čak ni oba oka otvarati. I Titino se rasulo na četrdeset i nekoliko godina! Balkansko guvno je opet razvršeno, od svjetskih gospodara niko se još ne odlučuje da zauzme Balkan. Dođi, o gospodaru, po milosti Božijoj! ...Pomiluj sve, bez razlike,..., što brže i što nježnije! A sad, čestita braćo i sestre, evo moga obrazloženja zašto nam treba jedan gospodar. Nekad bijaše jedan car za Kavdakom, ruski, u sretnoj carevini, ruskoj, čestit i pametan. Sve je dozvoljavao da narod priča, o svačemu: o mnogo para i njiva, ..., deva i krava, o rodnim godinama i unosnim žetvama i o debelom snoplju...Samo jedno zakavdaški car nije dao: Branio je pričati o vlasti, o caru! I bio je u pravu. Šta imaju o vlasti pričati marveni trgovci?! Ali, kasno to narod saznade (narod uvijek sazna posljednji), izbi rat, pa se tužno sjeti svog dobrog cara, ali bijaše dockan, predockan. Pojavi se drug Lenjin na ovaj svijet, pa opčini sve oko sebe slatkom pričom da vlast pripada narodu, koji mu povjerovao, pa uhvati cara za Kavdakom, i ubi ga sa svim njegovim, muškom i ženskom svojtom. ... Još sam u bogosloviji učio: moderna povijest Evrope sastoji se od jurišanja prema gore – na cara, na vlast, na crkvu. I na Boga bi evropljanski narod, i njega bi rado svrgnuo sa Prijestolja, samo sreća pa ga ne vidi! Pomislio narod da je vlast lijepa igračka, pa uzjaha na mnoge revolucije i pravo na uzvišene bregove, na cara, na vlast, i na crkvu! I molim vas,..., šta je narod dobio kada je to troje slavno srušio na brdu i svaljao u glib, dolje pod brdo?!Ništa! Nove vlasti su na narod dale namete, zapovijedile obnovu, od narodnih para napravljeni su parlamenti i predsjedništva. I prvo što je narod vidio bilo je da u parlamentima i predsjedništvima ne stanuje narod, već vlast! I narod se silno ražalosti i zacmizdri kad otkrije: prohtjevi u ovih novih isti kao u cara pa i veći jer ih je više. I jer se množe više, kao gube po truhlom hrastu. I vidje narod da su revolucije obično skakanje u maglu.

Ovakav je grad morao biti pun heroja: junaka sa svojim slomljenim srcima, epskim ljubavima i hrabrim djelima. Sad nije bilo traga nijendoj od takvih priča jer grad je bio uspavan i tih. I svi su prinčevi i princeze već odavno bili smješteni u svoje tople krevete, igrajući se s vlastitim anđelima i demonima.

Tako čine rijetki snažni i dosljedni ljudi. Shvativši svu glupost šale kojoj su oni predmet i shvativši da su blaga umrlih veća od blaga živih te da je najbolje od svega ne postojati, tako i čine te smjesta završavaju s tom glupom šalom kojim god sredstvom: omča oko vrata, voda, nož kojim probijaju srce, vlakovi na željezničkim prugama.'' Tolstoj nije bio dovoljno pesimističan. Glupsot šale koja se zbija na naš račun ne motivira samo na samoubojstvo. Motivira i na ubojstvo - masovno ubojstvo, nakon kojega često slijedi samoubojstvo. To je puno učinkovitiji egzistencijalni protest. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, zaključno s lipnjem 2006. u SAD-u je tijekom tisuću dvjesto i šezdeset dana bilo tisuću masovnih ubojstava (masovno ubojstvo podrazumijeva četiri ili više žrtava, ne uključujući napadača). Svi kažu: ''Ne razumijem to.'' Kako se još uvijek možemo pretvarati? Tolstoj je razumio, prije više od stotinu godina. Razumjeli su i drevni pisci biblijske priče o Kajinu i Abelu, prije više od dvadeset stoljeća. Opisali su ubojstvo kao prvi čin postedenske povijesti: i nije to bilo samo ubojstvo, nego bratoubojstvo - i ne samo ubojstvo nevine osobe, nego nekog idealnog i dobrog, ubojstvo koje je učinjeno svjesno, iz prkosa prema Stvoritelju svemira. Današnji nam ubojice na svoj način govore isto. Tko bi se usudio reći da to nije crvu jabuci? No mi ne želimo slušati zato što ta istina pogađa i nas. Čak i tako oštrouman i dubok um slavnoga ruskog autora nije vidio izlaza. Kako se onda mi ostali možemo nositi s time kada čak i netko poput Tolstoja priznaje poraz? Godinama je skrivao od sebe svoje pištolje i nije želio hodati s užetom u ruci, kako se ne bi objesio. Kako budna osoba može izbjeći da bude bijesna na svijet?

Došla sam jer si me zvao - rekla je Nicole obrambeno. Abe kao da je zaboravio zašto ju je zvao i Nicole se zadovoljila promatranjem putnika koji prolaze. - Ova će ti na brodu biti glavna ljepotica... ona tamo s kojom se pozdravljaju toliki muškarci - sad shvaćaš zašto je kupila onu haljinu? - Nicole je sve brže i brže govorila. - Shvaćaš zašto je nije kupio nitko drugi nego baš ljepotica koja ide na krstarenje oko svijeta? Shvaćaš? Ne? Trgni se malo! To je rječita haljina - taj posebni materijal jest tu da priča priče, a netko će na krstarenju oko svijeta biti dovoljno osamljen da ih sluša. Posljednje je riječi pregrizla; za svoje već pojmove previše govorila, a Abeu je po njenom ozbiljnom licu bilo teško zaključiti je li uopće govorila. S naporom se uspravio u položaj u kojem je, iako je sjedio, djelovao kao da stoji. - Ono poslijepodne kad ste me vodili na onaj smiješni ples, znaš koji mislim, kod St. Genevieve... - počeo je. - Sjećam se. Je l' da nam je bilo zgodno? - Meni nije bilo zgodno. Nje mi čak bilo ni drago da vas vidm. Dosadili ste mi oboje, ali to se ne primjećuje zato što sam ja vama dosadio još više - znaš što hoću reći. Da se uopće mogu za što zanijeti, prebacio bih se na neke druge ljude. Grubi se šav osjetio na Nicolinoj baršunastoj rukavici kad mu je bacila natrag u lice: - Mislim da je prilično glupo, Abe, što hoćeš vrijeđati. Osim svega, ti to uopće ne misliš. Nije mi jasno zašto tako dižeš ruke od svega. Abe je promislio, trudeći se da ne zakašlje i da ne usekne nos. - Valjda mi je sve dosadilo; a onda, trebalo bi se toliko vraćati unatrag, da se može opet kamo krenuti. Čovjek se pred ženom često može igrati bespomoćnog djeteta, ali mu to gotovo nikad ne uspijeva kad se zaista osjeća kao bespomoćno dijete. - Za to nema isprike - rekla je Nicole odsječno. Abe se svakim trenutkom osjećao sve gore - nije mogao smisliti ništa osim neugodnih i nervoznih primjedbi. Nicole je držala da je za nju najispravniji stav da sjedi zureći ravno pred sebe, položiviši ruke u krilo. Neko vrijeme među njima nije bilo sporazumijevanja - svako je brzalo na svoju stranu, udišući samo onaj plavi prostor što se otvara pred njim, nebo koje drugo od njih ne vidi. Za razliku od ljubavnika, nisu imali prošlosti; za razliku od muža i žene, nisu imali budućnosti; a opet, sve do jutros, Nicole je voljela Abea više od svih drugih ljudi osim Dicka - a on je bio težak od dugogodišnje ljubavi prema njoj, i u grčevitom strahu od toga. - Dodijali su mi ženski svjetovi - progovorio je nenadano. - Zašto onda ne stvoriš vlastiti sijet? - Dodijali su mi prijatelji. Prava je stvar da se čovjek okruži laskavcima. Nicole je nastojala prisiliti veliku kazaljku na kolodvorskom satu da se brže miče, ali on je upitao : - Slažeš se? - Ja sam žena i zadatak mi je da čuvam stvari od rasula. - A moje je da ih razbijam. - Kad se opijaš, ne razbijaš ništa osim sebe - rekla je, sada ohlađena, preplašena, izgubivši samopouzdanje.

Pariz me je zadržao tri nedelje ravno. Da sam se mogao u kesu pouzdati, bih i triput tri meseca. I ovo je ništa : trista godina da živiš, imaš tuda šta gledati. Pet dukata sam dao samo momku koji me je svuda vodio. Svaki božiji dan od jutra do noći tu se sve hodilo. Ručali bi onde gdi nas podne zateče, a pilo bi se gdi se god ožedni. Ko bi rad bio znati šta sam ovde vidio, evo poglaviti uzrok zašto ga u tome ne mogu poslužiti. Tabak jedan naštampati koštuje me dvanaest talira; a za ovi posao hotelo bi se najmanje deset tabaka. Dakle, ko hoće to da zna, a daleko mu se čini poći i viditi, a on, ako ne zna francuski, neka nauči, pak neka kupi knjigu zovomu „opisanije Pariza i Versalja sa svima znamenitim veštma u njima i naokolo“. Ova knjiga ako uskoštuje dva forinta, neće više; to je ništa; i tu će sve naći što sam god ja vidio. Kralja franceskoga Ludovika Šesnaestoga i predivnu kraljicu, blaženejšega vospominanija naše preslavne cesarice i matere, Marije Terezije, kćer i nju sam vidio u Versalju. Ovo ne valja premolčati : novi Luvr, dvorovi kraljeva francuskih, koji je milione koštovao i može se nazvati jedno od sedam čudesa u svetu. Polovina ovog zdanija opredeljena je za biblioteku i za akademije visokih znanja. Evo, ljudi, na svetu gdi carevi svoje dvorove knjigama mudrosti i naukam daju i posvećuju i sebi za visoku vmenjavaju slavu s musama zajedno obitavati. Nek iziđe sad ko da mi kaže šta ja nisam vidio.

Nikad neću otvoriti vrata u Šapudlu. Kao što je dvorište nestalo kad sam ja iz njega otišao, pa nemam dokaza da je ono doista postojalo, tako je nakon nekog vremena nestala i ulica, pa na kraju i sam grad. Vukovar je za mene bio čitav Šapudl, tako sam ga osjećao, a sad ga više nema, kao što nema ni Šapudla. Upravo u doba kad sam pisao ovu knjigu, on je nestao. Počeo sam pisati zato što se u mojoj ulici - pa ni u mome gradu - nikad ništa značajno nije dogodilo, u želji da i grad i ulicu učinim značajnima onim što ću napisati. Sada je drugačije: pred onim što se u mojoj ulici i u mome gradu zbilo, svako je pisanje beznačajno.