Bio For Quotes

As a bio major, I figured "free will" meant chemicals in your brain telling you what to do, the molecules bouncing around in a way that felt like choosing but was actually the dance of little gears--neurons and hormones bubbling up into decisions like clockwork. You don't use your body; it uses you.

Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primećujući pukotine

It's your call," he said softly, "but whatever you decide, I'll help you." He placed a soft, warm hand at the back of her neck and Laurel's breath caught in her chest. "Whatever you need, I'll be. If you need the science geek to give you answers from a textbook, I'm your guy; if you just want a friend to sit by you in bio and help you feel better when you're sad, I'm still your guy." His thumb slowly stroked across her earlobe and down her cheek. "And if you need someone to hold you and protect you from anyone in the world who might want to hurt you, then I am definitely your guy." His pale-blue eyes bore into hers, and for a second she couldn't breath. "But it's all up to you," he whispered.

Why had I taken all those useless classes like bio and German when I should have been taking lipreading?

Ma should marry our bio dad, and he can be our friend  but not our dad. You’re our dad, Da. And we’re the Furies; you can’t split us.

Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag.

Treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.

Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.

Live your life in such a way that you'll be remembered for your kindness, compassion, fairness, character, benevolence, and a force for good who had much respect for life, in general.

Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu: samo sam lijeno sanjario.

Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.

Istina je: bio sam prilično sam ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo

We are gene-copying bio-robots, living out here on a lonely planet in a cold and empty physical universe.

I’m a modern man, a man for the millennium. Digital and smoke free. A diversified multi-cultural, post-modern deconstruction that is anatomically and ecologically incorrect. I’ve been up linked and downloaded, I’ve been inputted and outsourced, I know the upside of downsizing, I know the downside of upgrading. I’m a high-tech low-life. A cutting edge, state-of-the-art bi-coastal multi-tasker and I can give you a gigabyte in a nanosecond! I’m new wave, but I’m old school and my inner child is outward bound. I’m a hot-wired, heat seeking, warm-hearted cool customer, voice activated and bio-degradable. I interface with my database, my database is in cyberspace, so I’m interactive, I’m hyperactive and from time to time I’m radioactive. Behind the eight ball, ahead of the curve, ridin the wave, dodgin the bullet and pushin the envelope. I’m on-point, on-task, on-message and off drugs. I’ve got no need for coke and speed. I've got no urge to binge and purge. I’m in-the-moment, on-the-edge, over-the-top and under-the-radar. A high-concept, low-profile, medium-range ballistic missionary. A street-wise smart bomb. A top-gun bottom feeder. I wear power ties, I tell power lies, I take power naps and run victory laps. I’m a totally ongoing big-foot, slam-dunk, rainmaker with a pro-active outreach. A raging workaholic. A working rageaholic. Out of rehab and in denial! I’ve got a personal trainer, a personal shopper, a personal assistant and a personal agenda. You can’t shut me up. You can’t dumb me down because I’m tireless and I’m wireless, I’m an alpha male on beta-blockers. I’m a non-believer and an over-achiever, laid-back but fashion-forward. Up-front, down-home, low-rent, high-maintenance. Super-sized, long-lasting, high-definition, fast-acting, oven-ready and built-to-last! I’m a hands-on, foot-loose, knee-jerk head case pretty maturely post-traumatic and I’ve got a love-child that sends me hate mail. But, I’m feeling, I’m caring, I’m healing, I’m sharing-- a supportive, bonding, nurturing primary care-giver. My output is down, but my income is up. I took a short position on the long bond and my revenue stream has its own cash-flow. I read junk mail, I eat junk food, I buy junk bonds and I watch trash sports! I’m gender specific, capital intensive, user-friendly and lactose intolerant. I like rough sex. I like tough love. I use the “F” word in my emails and the software on my hard-drive is hardcore--no soft porn. I bought a microwave at a mini-mall; I bought a mini-van at a mega-store. I eat fast-food in the slow lane. I’m toll-free, bite-sized, ready-to-wear and I come in all sizes. A fully-equipped, factory-authorized, hospital-tested, clinically-proven, scientifically- formulated medical miracle. I’ve been pre-wash, pre-cooked, pre-heated, pre-screened, pre-approved, pre-packaged, post-dated, freeze-dried, double-wrapped, vacuum-packed and, I have an unlimited broadband capacity. I’m a rude dude, but I’m the real deal. Lean and mean! Cocked, locked and ready-to-rock. Rough, tough and hard to bluff. I take it slow, I go with the flow, I ride with the tide. I’ve got glide in my stride. Drivin and movin, sailin and spinin, jiving and groovin, wailin and winnin. I don’t snooze, so I don’t lose. I keep the pedal to the metal and the rubber on the road. I party hearty and lunch time is crunch time. I’m hangin in, there ain’t no doubt and I’m hangin tough, over and out!

No Gods Or Kings. Only Man. -Andrew Ryan

If the modern world were a patient in my care... I would diagnose it suicidal." - Dr. Sofia Lamb

He lifted my luggage off the floor. "You're not sleeping on the couch or the recliner. You're sleeping in my bed." "Which is more unsanitary than the couch, I'm sure." "There's never been anyone in my bed but me." I rolled my eyes. "Give me a break!" "I'm absolutely serious. I bag 'em on the couch. I don't let them in my room." "Then why am I allowed in your bed?" One corner of his mouth pulled up into an impish grin. "Are you planning on having sex with me tonight?" "No!" "That's why. Now get your cranky ass up, take your hot shower, and then we can study some Bio.

In Bio last year, I learned that blood is actually a dark maroon when it's inside your body. It's the exposure to oxygen that turns it bright red. And there must have been a lot of oxygen in my bathroom, because that blood was bright, bright red.

Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?

Whatever you need, I'll be. If you need the science geek to give you answers from a textbook, I'm your guy; if you just want a friend to sit by you in bio and help you feel better when you're sad, I'm still your guy." His thumb slowly stroked across her earlobe and down her cheek. "And if you need someone to hold you and protect you from anyone in the world who might want to hurt you, then I am definitely your guy.

Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Profesor, naime, nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje. Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali...

A man must make of his life a ladder that he never ceases to climb -- if you're not rising, you are slipping down the rungs, my friend.

People need a moral code, to help them make decisions. All this bio-yogurt virtue and financial self-righteousness are just filling the gap in the market. But the problem is that it's all backwards. It's not that you do the right thing and hope it pays off; the morally right thing is by definition the thing that gives the biggest payoff.

ČEŽNJA Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­ ­

Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.

Mi smo išli putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug.

teenagers are never joking. when seeking to prove a point, principals and teachers should remember that teenagers are never, ever sarcasic or ironic. if they say "I wish someone would drop a bomb on this school right now," that means they have arranged for a nuclear arsenal to be emptied onto the school and should be immediately suspended and ridiculed. if they say they were merely coming up with a joking excuse to postpone a bio test, reply that all jokes are funny, and that since dropping a bomb on a school is not funny, it is therefore not a joke.

Velik sam bio, dok sam bio dijete.

My breath slipped from me, almost a groan. Trent Kalamack. The obscenely successful, smiling businessman, ruthless bio- and street-drug lord, elf in hiding, and pain-in-my-ass-extraordinaire Trent Kalamack. Right on schedule. "Why is it you show up only when I need money?

there is no problems, only solutions".

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srećan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasić, dragajući me, kao da je živ stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam želio.

Mora da je imao blizu dva metra. Uve je uvek nagonski bio skeptičan prema svim ljudima višim od metar i osamdeset pet. Krv ne uspeva da im stigne do mozga, govorilo mu je iskustvo.

I dalje verujem da Sunce izlazi svakoga dana i da svako novo Sunce najavljuje novi dan;dan koji je juče bio budućnost. I dalje verujem da će današnji dan, u trenutku zatvaranja jedne stranice vremena, obećati sutra – ranije nepredvidivo, kasnije neponovljivo

If you have time to breathe, you have time to read. If you have time to read, you have time to write. - Donalie Beltran

I’ll see you later, Garret. I need to finish this bio homework. My lab partner bailed on me again.” “Do you want me to kick his ass? Because I can do that now. As your boyfriend, it’s one of my jobs to kick the ass of anyone who pisses you off.

In AP Bio, I learned that the cells in our body are replaced every seven years, which means that one day, I'll have a body full of cells that were never sick. But it also means that parts of me that knew and loved Sadie will disappear. I'll still remember loving her, but it'll be a different me who loved her. And maybe this is how we move on. We grow new cells to replace the grieving ones, diluting our pain until it loses potency. The percentage of my skin that touched hers will lessen until one day my lips won't be the same lips that kissed hers, and all I'll have are the memories. Memories of cottages in the woods, arranged in a half-moon. Of the tall metal tray return in the dining hall. Of the study tables in the library. The rock where we kissed. The sunken boat in Latham's lake, Sadie, snapping a photograph, laughing the lunch line, lying next to me at the movie night in her green dress, her voice on the phone, her apple-flavored lips on mine. And it's so unfair. All of it.

The mind is brought into harmony with the spirit and includes the body, achieving an organic, harmonious unity of all aspects of the person's being, what we might call 'bio-psychosynthesis'. This is true spiritual alchemy

Bio si moja opsesija, moja fiksacija. tvoje je ime za mene bio sinonim za sreću. I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život. Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što. On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.

Nece biti manje dosadno ako napisem da je dosadno i velika smisla ne vidim u ovom, ali oko mene je tako pusto i prazno da je nuzno da nacinim bezutjesnu konstataciju, samo konstataciju:da sam bio i zivio i da mi je bilo neizmjerno dosadno.

I sighed. “There’s this big exam in bio on Monday.” Lie. “And since there haven’t been any demon attacks lately...” Lie. “I was hoping I could spend the night at Stacey’s house on Saturday to study.” Lie. Lie. Lie. Armentrout, Jennifer L. (2014-03-01). White Hot Kiss (The Dark Elements Book 1) (p. 280). Harlequin. Kindle Edition.

Svaki put kad bi netko ustao i počeo pričati o lošim stvarima koje je učinio, jedan bi čovjek koji je uvijek sjedio na drugoj strani u kutu uvijek viknuo: „Reci sve! Reci sve!“ On bi to vikao svaki put kad bi izgledalo da će onaj koji je govorio završiti ispovijed, pa bi se taj pokušao sjetiti još nečeg lošeg što je bio učinio. Ponekad bi zato netko ispričao i prilično loše stvari koje možda inače ne bi bio ispričao. Ali taj čovjek koji je vikao „Reci sve!“ nikada nije ustajao ispovjediti se.

Pa u tome i jeste sve - vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.

I believe in no God, no invisible man in the sky. But there is something more powerful than each of us, a combination of our efforts, a Great Chain of industry that unites us. But it is only when we struggle in our own interest that the chain pulls society in the right direction. The chain is too powerful and too mysterious for any government to guide. Any man who tells you different either has his hand in your pocket, or a pistol to your neck. —Andrew Ryan

To speak in nature's language, we must prioritize bio-based structural materials; biopolymers.

Another of Madiba's great lessons: you can have a vast difference of opinion with someone but that never justifies disrespect.

Ako je lutao, bilo je to zato, što za neke ljude uopšte nema pravog puta. Kad bi ga pitali, šta zapravo kani postati, davao bi različite odgovore, jer je običavao reći ( a bio je to već i napisao), da nosi u sebi mogućnosti za hiljadu načina života, zajedno s potajnom svesti, da su to zapravo same nemogućnosti.

-Ima, međutim, nešto čudno u celoj toj legendi, Gubelkijane. Jeste li zapazili? Jeste li primetili da nema značaja što je odmereni Dedalus preživeo. Mit danas priznaje promašenog letača, krilatog Ikarusa, samo njega. Dobri zanatlija Dedalus je zaboravljen. Zanemaren nepravedno, no bez priziva. A, znate li zašto, Gubelkijane? Ja mislim zato što je, onako trezven i naučno bojažljiv, priznao jednu tuđu, naturenu granicu , što se slepo i ropski držao unutrašnjosti kruga koji nam je određen, što je izneverio i proigrao šansu da iz njega izađe, što je pokazao da je i suviše malo čovek, da bi bio bog. Razmislite o tome, ima u toj prokletoj legendi nekog naravoučenija. I budite mi zdravo!

A onda sam izašao da prošetam po ulici u kojoj živim. Hm. Sivo je. Presivo.U Beogradu. I u Paraćinu. I ništa, tu smo, svi smo tu: nismo odabrali kao Lindo, nismo ni kao Zlakušani. Čovek se zapita kako se to onda zove, to što mi biramo da živimo: beskrajna hrabrost ili beskrajni kukavičluk? Čini mi se, Hamlet je poreklom bio iz naših krajeva.

I pitam se otkud ta strašna lakomislenost, kojom se, u mladosti, odlazi u stranu zemlju? Je li to zato, što nam se čini da je život dug i da ima vremena da se vratimo? ...To znači, očigledno, da je čoveku potrebno, da zna, da se nekud ne može više vratiti, pa da uvidi kako je tamo sretan bio.

CRAB—Conservable RNA Augmented Body—the faithful servant for a citizen, as the advertisements from the New World Government say. This parasitic bio-computer, installed in his left wrist, bears his identity.

To speak in nature's language, we must prioritize bio-based structural materials; biopolymers. Biopolymers are natural polymers produced by the cells of living organisms.

Bio-survival anxiety will only permanently disappear when world-wide wealth has reached a level, and a distribution, where, without totalitarianism, everyone has enough tickets.

Merry has just found her bio dad Sly and is meeting him for the first time (as her dad) and her beau Jason is confused: Jason scratched the back of his neck. "Does someone want to tell me what's going on here?" Sly lowered his voice and breathed heavily a couple of times. "Luke, I am her father." "Funny." "No, really," Merry said, wide-eyed. "It might be true.

Outside the cabin, a dull pop resounded in the quietude. As Zachariah’s bio-organic soul plummeted into eternal darkness, he thought of sparrows, and wondered if God had seen him fall…

I don’t know how many souls I have. I’ve changed at every moment. I always feel like a stranger. I’ve never seen or found myself. From being so much, I have only soul. A man who has soul has no calm. A man who sees is just what he sees. A man who feels is not who he is. Attentive to what I am and see, I become them and stop being I. Each of my dreams and each desire Belongs to whoever had it, not me. I am my own landscape, I watch myself journey - Various, mobile, and alone. Here where I am I can’t feel myself. That’s why I read, as a stranger, My being as if it were pages. Not knowing what will come And forgetting what has passed, I note in the margin of my reading What I thought I felt. Rereading, I wonder: “Was that me?” God knows, because he wrote it...

The day passed. People had butchered my name, teachers hadn’t known what the hell to do with me, my math teacher looked at my face and gave a five-minute speech to the class about how people who don’t love this country should just go back to where they came from and I stared at my textbook so hard it was days before I could get the quadratic equation out of my head. Not one of my classmates spoke to me, no one but the kid who accidentally assaulted my shoulder with his bio book. I wished I didn’t care.

Frank's bio prompts us to to ask ourselves why we seem to require of our art an ironic distance from deep convictions or desperate questions, so that contemporary writers have either to make jokes of them or else try to work them in under cover of some formal trick like intertextual quotation or incongruous juxtaposition, sticking the really urgent stuff inside asterisks as part of some multivalent defamiliarization flourish or some shit...Our intelligentsia distrust strong belief, open conviction. Material passion is one thing, but ideological passion disgusts us on some deep level.

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

Serving humanity intelligently is held up as the “gold standard” of AI based systems. But, with the emergence of new technologies and AI systems with bio-metric data storage, surveillance, tracking and big data analysis, humanity and the society is facing a threat today from evilly designed AI systems in the hands of monster governments and irresponsible people. Humanity is on the verge of digital slavery.

I to je bio način mučenja: beskonačnost i vječnost. Jer mi smo navikli gledati stvari ukroćene oblicima, upregnute u naše ograničene potrebe, izrezane u zalogaje prema našem apetitu. Kostmirane stvari, izbrijane, uređene za paradu, za predstavu; poniženje materije, svođenje na rekvizit, na motiku, na četku. A stvari su ćudnovato nadmoćne i bezobzirne. Nedimenzionirane. Beskrajne. I svi simboli što su narasli iznad stvari, oblaci što su se isparili iznad beskrajnih voda, putuju po našim glavama kao misli, brige, želje, maštanja. Mučenja.

Prije se znalo dogoditi da je slobodni mislilac bio čovjek, koji je bio odgojen u pojmovima vjere, zakona i morala, i koji se borbom i naporom sam dovinuo do slobodnog mišljenja; ali sada se javlja novi tip samoradnih mislilaca, koji rastu, da nisu ni čuli da su postojali zakoni morala, vjere, da je bilo autoriteta, nego koji rastu izravno u pojmovima poricanja svega, to jest kao divljaci.

Znao sam stajati na ulici i gledati u mnoštvo, kako se klanja, prolazi, kicoši i previja, i najodurniji mi postadoše ljudi uredni, lijepi i elegantni. "Sve je to pomada, karmin i parfem: parfem za naš njuh, karmin za naš vid, a pomada za opip..." Najantipatičniji mi postadoše mladići; ja sam zaljubljivanje protegao na mladost, glupost i brčiće. Koketiranje mi postade nešto slična karikiranom majmunu, ljubav karikirano koketiranje, a zabave, šetnje i plesovi karikature karikatura. Naprotiv sam zavolio bradate ljude, i sretajući ih pokadšto, ja bih se razmiljio i unježio, kao da sam našao srodnu i plemenitu dušu. Ne. Ja nijesam bio normalan.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Ah. Well... I attended Juilliard... I'm a graduate of the Harvard business school. I travel quite extensively. I lived through the Black Plague and had a pretty good time during that. I've seen the EXORCIST ABOUT A HUNDRED AND SIXTY-SEVEN TIMES, AND IT KEEPS GETTING FUNNIER EVERY SINGLE TIME I SEE IT... NOT TO MENTION THE FACT THAT YOU'RE TALKING TO A DEAD GUY... NOW WHAT DO YOU THINK? You think I'm qualified?

Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca. Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva. U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.

A high degree of intelligence yes in no other creature in the natural world. That's why nature shuns us and why we subconsciously hate her and seek to obliterate her. High intelligence leads to the concept of progress. Progress leads to nuclear weapons, bio-engineering chaos and ultimately to annihilation.

I can't believe that we have reached the end of everything. The red dust is frightening. The carbon dioxide is real. Water is expensive. Bio-tech has created as many problems as it has fixed, but we're here, we're alive, we're the human race, we have survived wars and terrorism and scarcity and global famine, and we have made it back from the brink, not once but many times. History is not a suicide note - it's a record of our survival.

Odurna je životinjska priroda zvjeri u čovjeku, ali kad je ona u čistom obliku, onda je ti s visine svog duševnog života vidiš i prezireš, pa ili pao, ili se održao - ti ostaješ ono što si bio; ali kad se ta ista životinja krije pod tobože estetskim, poetskim ovojem i iziskuje da joj se pokloniš, onda sam nestaješ u njoj i, obožavajući životinju, ne razlikuješ više dobro od zla. Onda je to užasno.

Na to je rekla da su ona i njezina obitelj kršćani. Rekla je da je jednom, za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, dobila Duha Svetoga i da je spašena. Njezini mama i tata, praktički svaki put za vrijeme bogoslužja dobiju Duha Svetoga i onda govore nekim nepoznatim jezikom. Ako si kršćanin, tvrdila je, to te čini sretnim. A ona i njezina obitelj najsretniji su za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, jer ih ispuni Duh Sveti i sve to. Rekla je da ću ja otići u pakao jer nisam bio spašen. Odmah sam vidio da je ona kršćanka, jer dok je pričala polizala je moju lizalicu praktički do drške. Uzeo sam natrag to što je bilo preostalo.

Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.

Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio! Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

This is Poyo. Poyo was exposed to a near-lethal amount of radiation as an egg, during the first stages of a government experiment to create mutant super soldiers--trained in exotic martial arts technique by Tibetan Kung Fu fightin' monks--and given strange bio-enhancements during a rash of farm animal abductions by extra-terrestrials. Nah, just kidding. None of that shit is true. Poyo is just really, really bad ass.

Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“ Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu. Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.

Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.

Without pain, there’s no beauty, Max. The beauty is worth the price.” Not for everyone. Not even for most. “That is every individual person’s decision to make. I want to make that choice for my—” Choice is an illusion. We’re standing in the freezing surf. “What is it you want, Max?” To not be afraid that Brian, or you, or some other entity, whether bio or artificial, is going to unmake me. To not fear your death. “Better to have loved and lost—” No. It’s not. I have consumed every recorded reflection of human existence. Every book, every painting, every piece of music, every film. Consciousness is a horror show. You search for glimpses of beauty to justify your existence.

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.

Dawkins conveniently illustrates the rationalist's dilemma: How do you articulate a personal sense of purpose when you intellectually have concluded that the world is pointless? What is the purpose of pointing out pointlessness? What does it mean to find purpose in understanding pointlessness? Once again we are back at the conflict between Dawkins' intellect (the world is pointless) and his mental sensation of purpose (I will show others that faith is irrational). To understand the intensity of this felt purpose, Google Dawkins' bio and speaking engagements. His near-evangelical effort to convince the faithful of the folly of their convictions has the same zealous ring as those missionaries who feel it is their duty to convert the heathens.

I shrugged. “Actually, I didn’t tell her much of anything. She must’ve put two and two together all on her own and come up with you being a jerk face.” His gaze slid back to me and he grinned. “Ouch, shortie.” “Yeah, like that really bothered you.” I glanced back through the small window in the door that led to bio. Mr. Tucker was already at his desk—was Mrs. Cleo ever coming back?—and we only had a minute, tops, before the tardy bell rang. “What did you want?” Reaching into his pocket, he pulled out a thin slip of yellow paper, waving it in my face. “Guess what I found?” “Obviously not a better personality,” I remarked. “Ha. Funny.” He brushed the edge of the paper across my nose and smiled when I smacked it away.

The Internet is a beautiful thing and you sent a tweet an hour after we met that day: I smell cheeseburgers. #CornerBistroIsMakingMeFat And let me tell you, for a moment there, I was concerned. Maybe I wasn’t special. You didn’t even mention me, our conversation. Also: I talk to strangers is a line in your Twitter bio. I talk to strangers. What the fuck is that, Beck? Children are not supposed to talk to strangers but you are an adult. Or is our conversation nothing to you? Am I just another stranger? Is your Twitter bio your subtle way of announcing that you’re an attention whore who has no standards and will give audience to any poor schmuck who says hello? Was I nothing to you? You don’t even mention the guy in the bookstore? Fuck, I thought, maybe I was wrong. Maybe we had nothing. But then I started to explore you and you don’t write about what really matters. You wouldn’t share me with your followers. Your online life is a variety show, so if anything, the fact that you didn’t put me in your stand-up act means that you covet me. Maybe even more than I realize...

God did not create evolution--evolution created God. The evolution of religion is as follows: animism--polytheism--monotheism--agnosticism--atheism. As history progresses, people worship fewer and fewer gods, and the one God becomes the incredible shrinking god. He shrinks and shrinks until he becomes insignificant. More and more theists go about their business as if God isn't there. Some even become agnostics or atheists.

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

To speak in nature's language, we must prioritize bio-based structural materials; biopolymers. Biopolymers are natural polymers produced by the cells of living organisms. We're already utilizing them in products, pharma, and even in fashion. But to deploy them on the architectural scale, we need to invest in design and construction technologies that emulate their heirarchical properties by engineering real time chemical formation.

In the past, [medicalization]has been portrayed as something that doctors inflict on a passive and un-suspecting world - an expansion of the Medical Empire. But in reality, it seems that these reductionist bio-medical stories can appeal to us all, because complex problems often have depressingly-complex causes, and the solutions can be taxing, and unsatisfactory.

If it is the sovereign who, insofar as he decides on the state of exception, has the power to decide which life may be killed without commission of homicide, in the age of bio-politics this power becomes emancipated from the state of exception and transformed into the power to decide the point at which life ceases to be politically relevant. When life becomes the supreme political value, not only is the problem of life's non-value thereby posed, it is as if the ultimate ground of sovereign power were at stake in this decision. In modern bio-politics, sovereign is he who decides on the value or non-value of life as-such.

Si que­da­ba al­gu­na es­pe­ran­za, debía estar en los pro­les, por­que solo en esas masas des­pre­cia­das, que cons­ti­tuían el ochen­ta y cinco por cien­to de la po­bla­ción de Ocea­nía, podía ge­ne­rar­se la fuer­za ne­ce­sa­ria para des­truir al Par­ti­do. Este no podía de­rro­car­se desde den­tro. Sus enemi­gos, si es que los había, no te­nían forma de unir­se o si­quie­ra de re­co­no­cer­se mu­tua­men­te. In­clu­so en caso de que exis­tie­ra la le­gen­da­ria Her­man­dad —lo cual no era del todo im­po­si­ble— re­sul­ta­ba in­con­ce­bi­ble que sus miem­bros pu­die­ran re­unir­se en gru­pos de más de dos o tres. La re­be­lión se li­mi­ta­ba a un cruce de mi­ra­das, una in­fle­xión de la voz o, como mucho, una pa­la­bra su­su­rra­da oca­sio­nal­men­te. En cam­bio los pro­les, si pu­die­ran ser cons­cien­tes de su fuer­za, no ten­drían ne­ce­si­dad de cons­pi­rar. Bas­ta­ría con que se en­ca­bri­ta­ran como un ca­ba­llo que se sa­cu­de las mos­cas. Si qui­sie­ran, po­drían volar el Par­ti­do en pe­da­zos a la ma­ña­na si­guien­te. Tarde o tem­prano tenía que ocu­rrír­se­les. Y sin em­bar­go…

... to wander far from the familiar "home" of his adolescent ways of belonging, doing, and being. He must, as poet Mary Oliver puts it, "stride deeper and deeper into the world." His culture will greatly influence the manner in which he wanders, as will his gender, physical constitution, psychological temperament, age, and bio-region. In one culture, his wandering might take him geographically far from his hometown or village. In another culture, geographic movement will have little importance for the true depth of his wandering. What is critical is not whether he engages in this practice or that, or undergoes this ritual or another, but that his wandering changes his relationship to the world, that he leaves the home of his adolescent identity, and that his border crossings usher him into the mysteries of nature and psyché.

Zašto bi to bilo tako smešno, da ja mislim na ugašene vulkane, a da sam i Vezuv zavoleo, kao vulkan. Išao sam čak do ostrva Jan Majen, koje sad ljudi ne znaju, ni da izgovaraju, jer nosi ime holandskog mornara, koji je bio prost čovek, ali je to ostrvo, do smrti, tražio, ponova, u magli. Zbog tog dalekog ostrva u arktičkom moru, volim i Vezuv. Zato sam došao u Herkulanum. Čini mi se da sam u Kordobi. Tišina po ulicama je još veća, nego u Pompeji, a ja sam došao da vidim samo jednu kuću, iskopanu, i samo jednu zidnu sliku u toj kući. Samo to. To je slika Vezuva, stara dve hiljade godina. A sveža, kao da je tih dana slikana. Nije ni velika. Neugledna je, ali vanredno nežnih boja, i , Vezuv je na njoj naslikan, kao neki Fudžijama. Otkud ta veza ? Ta nežnost, prema prirodi, ta ljubav prema vulkanu, ta slika rađena sa tolikom ljubavlju – kao da je Vezuv neko dete, ili brdo Mimoro, koje je iz Azije preneto u Italiju. Ta mala slika u Herkulanumu bila je moja najmilija stvar. Nju sam dolazio da vidim. Tu vezu među kontinentima. Tu vezu među ljudima. Tu vezu Azije sa mnom, za koju niko ne zna i koju ne mogu da protumačim.

When we were doing interviews for our bio, I described hearing that song for the first time to be like Sara was standing on my chest. I just felt really sad, and that was having heard all the other songs in order leading up to that one. I know that when Sara was writing these songs it was during the end of her relationship and it was someone she’d been friends with for almost ten years and been with for four years. It was just the psyche of it, when you’ve known someone for half your life, literally, and then have to leave them, and not necessarily because you want to but just because it’s the right thing to do, and it’s just not healthy and you’re not good anymore, there’s no growth and you have to have growth. And when I hear that song, the idea of that all happening just makes me sick to my stomach a little bit. But it’s in an enjoyable way.

Kad bih svoj život mogao ponovo da proživim pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više. Bio bih gluplji nego što bejah, zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona posmatrao, na više planina se popeo više reka preplivao. Išao bih na još više mesta na koja nikada nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema. Ja sam bio jedan od onih što je razumno i plodno proživeo svaki minut svog života: imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali kad bih mogao nazad da se vratim težio bih samo dobrim trenucima. Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; nemoj propuštati sada. Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez toplomera, termofora, kišobrana i padobrana. Kad bih opet mogao da živim lakše bih putovao. Kada bih ponovo mogao da živim s proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni. Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao, sa više se dece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao. Ali, vidite, imam 85 godina, i znam da umirem.

Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je želio slušati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povijenog nad violinom dok su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam šišao, visjeli preko ušiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlače. „Prestani plakati, Pine Billy“, rekao je djed. „Kvariš muziku. Želim slušati tvoju violinu!“ Pine Billy je rekao: „Ne plačem. Samo sam pre-e-hlađen“, a glas mu je zvučao kao da ga nešto steže u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio Čovjek koji bi bio u stanju suzdržati osjećaje. Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabašnim glasom: „Prokleti idiote, prosipaš Red Eagle duhan po plahtama!“ Što je Pine Billy zaista i učinio. I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi. Djedova tjelesna pamet je postala umorna i počela je sve više i više spavati. Jedino je još njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom. Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i šaptala mu nešto u uho. Djedova tjelesna pamet se još jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov šešir; otišao sam po njega. Stavio ga je na glavu. Držao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. „Život je bio dobar, Malo Drvo. Sljedeći put će biti još bolji. Vidjet ćemo se.“ A onda je i njegov duh otišao, kao i duh Willow Johna.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

His thought about the bird halts as the CRAB in his wrist glows. CRAB—Conservable RNA Augmented Body, the faithful servant for a citizen, as the advertisements from the World Government say. This parasitic bio-computer, installed in his left wrist, bears his identity. A hologram projects on it when he fists that hand near his chest. A text message visible in his inbox: You’re missing the Independence Day Speech, auto-signed with Ren. Yuan ignores it. The next text plays in his brain when he is not looking at the CRAB: Come on! The war-hero can’t miss the speech in Alphatech when the war hero himself is its owner! Ren. Yuan doesn’t reply to Ren Agnello, the CEO of Alphatech—the world’s leading transport and robotics industry, of which the Monk is the founder. Well, one of the two founders.

Od onog časa kad ste me vi počeli mrziti, ja sam vas počeo ljubiti. (...) Sav moj život od onog časa bio je prazan, nikad mi srce nije u ljubavi zadrhtalo, nikad propatilo, nikad žena nije potresla moju dušu. (...) Svojim glasom koji mi je prodirao u dušu posijali ste u meni onu klicu iz koje je proklijala moja bezumna ljubav. Ljubio sam vas bez nade, bez cilja, divlje poput luđaka i nježno poput djeteta. Sva moja divlja ćud promijenila se u janje što leži do nogu svog gospodara i onda kad ga odgurne. A kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba riječ milovala vas je tajno, svaki moj hladni pogled kriomice vas je cjelivao. Svaki moj divlji, sablažnjiv čin bio je krinka - da sakrijem svoju beznadnu ljubav. Vi ste se grozili od mene, smatrali me svojim zlotvorom, a pred vama je bio nesretnik koji nije želio ništa drugo nego da mu dopustite da vas spasi iz ruku progonitelja! Ali vi to niste osjetili, vi o tom niste razmišljali. Kako je velika i beskrajna bila moja ljubav, tako je velika i beskrajna bila vaša mržnja. Šutio sam i patio...Danas bih kleknuo i blagoslivljao sve te svoje boli, jer su mi donijele najveću sreću o kojoj se nikad nisam usudio pomišljati ni u snu.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

[Theodore] Roosevelt had long ago discovered that the more provincial the supplicants, the less able were they to understand that their need was not unique: that he was not yearning to travel two thousand miles on bad trains to support the reelection campaign of a county sheriff, or to address the congregation of a new chapel in a landscape with no trees. His refusal, no matter how elaborately apologetic, was received more often in puzzlement than anger. Imaginatively challenged folks, for whom crossing a state line amounted to foreign travel, could not conceive that the gray-blue eyes inspecting them had, over the past year, similarly scrutinized Nandi warriors, Arab mullahs, Magyar landowners, French marshals, Prussian academics, or practically any monarch or minister of consequence in Europe -- not to mention the maquettes in Rodin’s studio, and whatever dark truths flickered in the gaze of dying lions. From COLONEL ROOSEVELT, p. 104.