Bi Quotes

Why is straight the default? Everyone should have to declare one way or another, and it shouldn't be this big awkward thing whether you're straight, gay, bi, or whatever. I'm just saying.

Straight people, he thinks, probably don't spend this much time convincing themselves that they're straight.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.

Ti bi mogla biti sasvim zadovoljna nacinom na koji mi nedostajes

Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.

You are totally kissable. If I were a guy or gay or bi or something I would absolutely kiss you.

Absurdity and anti—absurdity are the two poles of creative energy.

Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.

Before I die I'd love to see my name on the Famous Bi Polar list I'm not ashamed of my Illness I believe most of my talent comes from it.

As well, I want our special force commandos to silently slip into Cat Bi and Gia Lam airfields and destroy the aircraft stationed there. That will deal the French forces at Dien Bien Phu a stunning blow!” (Giap, 1990)

I won't sleep if that's what it takes to not wake up as myself

But non of this matters, because you're not going to listen to your token black Jewish bi friend, are you?

I’m a modern man, a man for the millennium. Digital and smoke free. A diversified multi-cultural, post-modern deconstruction that is anatomically and ecologically incorrect. I’ve been up linked and downloaded, I’ve been inputted and outsourced, I know the upside of downsizing, I know the downside of upgrading. I’m a high-tech low-life. A cutting edge, state-of-the-art bi-coastal multi-tasker and I can give you a gigabyte in a nanosecond! I’m new wave, but I’m old school and my inner child is outward bound. I’m a hot-wired, heat seeking, warm-hearted cool customer, voice activated and bio-degradable. I interface with my database, my database is in cyberspace, so I’m interactive, I’m hyperactive and from time to time I’m radioactive. Behind the eight ball, ahead of the curve, ridin the wave, dodgin the bullet and pushin the envelope. I’m on-point, on-task, on-message and off drugs. I’ve got no need for coke and speed. I've got no urge to binge and purge. I’m in-the-moment, on-the-edge, over-the-top and under-the-radar. A high-concept, low-profile, medium-range ballistic missionary. A street-wise smart bomb. A top-gun bottom feeder. I wear power ties, I tell power lies, I take power naps and run victory laps. I’m a totally ongoing big-foot, slam-dunk, rainmaker with a pro-active outreach. A raging workaholic. A working rageaholic. Out of rehab and in denial! I’ve got a personal trainer, a personal shopper, a personal assistant and a personal agenda. You can’t shut me up. You can’t dumb me down because I’m tireless and I’m wireless, I’m an alpha male on beta-blockers. I’m a non-believer and an over-achiever, laid-back but fashion-forward. Up-front, down-home, low-rent, high-maintenance. Super-sized, long-lasting, high-definition, fast-acting, oven-ready and built-to-last! I’m a hands-on, foot-loose, knee-jerk head case pretty maturely post-traumatic and I’ve got a love-child that sends me hate mail. But, I’m feeling, I’m caring, I’m healing, I’m sharing-- a supportive, bonding, nurturing primary care-giver. My output is down, but my income is up. I took a short position on the long bond and my revenue stream has its own cash-flow. I read junk mail, I eat junk food, I buy junk bonds and I watch trash sports! I’m gender specific, capital intensive, user-friendly and lactose intolerant. I like rough sex. I like tough love. I use the “F” word in my emails and the software on my hard-drive is hardcore--no soft porn. I bought a microwave at a mini-mall; I bought a mini-van at a mega-store. I eat fast-food in the slow lane. I’m toll-free, bite-sized, ready-to-wear and I come in all sizes. A fully-equipped, factory-authorized, hospital-tested, clinically-proven, scientifically- formulated medical miracle. I’ve been pre-wash, pre-cooked, pre-heated, pre-screened, pre-approved, pre-packaged, post-dated, freeze-dried, double-wrapped, vacuum-packed and, I have an unlimited broadband capacity. I’m a rude dude, but I’m the real deal. Lean and mean! Cocked, locked and ready-to-rock. Rough, tough and hard to bluff. I take it slow, I go with the flow, I ride with the tide. I’ve got glide in my stride. Drivin and movin, sailin and spinin, jiving and groovin, wailin and winnin. I don’t snooze, so I don’t lose. I keep the pedal to the metal and the rubber on the road. I party hearty and lunch time is crunch time. I’m hangin in, there ain’t no doubt and I’m hangin tough, over and out!

Oh, like, I thought we were already there with you being bi and everything. Sorry, are we not? Did I skip ahead again? My bad. Hello, would you like to come out to me? I'm listening.

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

You're Pippa Fricking Fitz-Amo-bi. My little Sarge. Pippus Maximus, and there's nothing you can't do.

The first rule of Bi Club is that you can talk about Bi Club all you want, because most people won't believe it's real anyway.

All you need to validly be bi is to identify! It's so true it rhymes.

Bi oju ri enu a pamo. Not everything the eye sees should be spoken by the mouth.

Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.

Što bi čovjek gluhima tumačio glazbu?

Ta i ta devojka, recimo, kao i svi drugi, ima svog idealnog muškarca; samo, nevolja je ta što ona živi u Rumuniji, a on je Eskim. Koje su šanse da se sretnu? A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli...ali se naprosto neće sresti. Njihovi životi postaće ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopšte možeš da pogodiš?

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Da mržnja ima miris osjećalo bi se iza mene na krv. Da ima boju crn trag bi ostao za mojim petama. Da može da gori plamen bi skuljalo iz svih mojih otvora.

Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi. Odveć rano zamoren životom,samo čemer osjećam u sebi.

My psychiatrist said "you're BI Polar. I said "tell us something we don't already know".

Do not focus on money, instead focus on a problem that needs to be solved for the world..money will follow you as a bi-product.

Phury?" "No, I'm not gay." "Don't feel like you need to hide it or anything." "I wouldn't. I'm just not." "You bi, then?

If I was gay, I wouldn't need an asterisk beside my name. I could stop worrying if the girl I like will bounce when she finds out I also like dick. I could have a coming-out party without people thinking I just want attention. I wouldn't have to explain that I fall in love with minds, not genders or body parts. People wouldn't say I'm 'just a slut' or 'faking it' or 'undecided' or 'confused.' I'm not confused. I don't categorize people by who I'm allowed to like and who I'm allowed to love. Love doesn't fit into boxes like that. It's blurry, slippery, quantum. It's only limited by our perceptions and before we slap a label on it and cram it into some category, everything is possible.

Like boys all you want, Park. It still won't fix this. I'm bi and I promise you, it's not a fucking light switch. You can't just set it on 'boy' because it's inconvenient that you like a girl right now.

I don’t know!” he half yells, miserably. “Am I? Do you think I’m bi?” “I can’t tell you that, Alex!” she says. “That’s the whole point!” “Shit,” he says, dropping his head back on the cushions. “I need someone to just tell me. How did you know you were?” “I don’t know, man. I was in my junior year of high school, and I touched a boob. It wasn’t very profound. Nobody’s gonna write an Off-Broadway play about it.” “Really helpful.

-Samo sam htela da imam nešto tvoje... Zauvek... Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka. Sretan sam ja momak... Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime. Hajde konju... Reci joj... Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli. -Želiš nešto moje? Zauvek? Da li bi prezime moglo da posluži?

I’m a high-tech low-life. A cutting edge, state-of-the-art bi-coastal multi-tasker and I can give you a gigabyte in a nanosecond!

Sorry to disappoint you, parents - but when your kids come out as gay, bi or transgender, it is not about you.

The depressed person is mired in the past; the manic person is obsessed with the future. Both destroy the present in the process.

Svijet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga.

The reason I don't Kill Myself is because I know I can.

Neka žive kako hoće, a ja ću živeti kako ja hoću. Ja ne mogu biti drukčija… I sve bi trebalo da je drukčije, sve… Ja ne mogu živeti drukčije nego po srcu, a vi živite po pravilima.

Eger hûn nebin yek, Hûn ê herin yek bi yek.

I onda kada sam mislio da je pravo vreme da odem, da zaboravim, i kada sam verovao da mi je svejedno, ona bi banula niotkud i sve bi počelo ponovno... Ne znam zašto me taj pogled toliko očaravao, a da budem iskren, nisam se preterano ni otimao kada je bila u mojoj blizini. Sa srcem ne možeš kako želiš...

I mada svaki put uredno nešto poželim, želje mi se baš i ne ispunjavaju… Negde je zapelo… Možda se ispunjavaju nekome drugom? Ne bi bilo prvi put… Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to želje, šteta bi bilo da samo tako propadnu…

Kad bi svi ljudi i žene govorili samo četvrtkom, na svetu bi bilo mnogo manje gluposti i mnogo manje zla; jer čovek drugom čoveku uvek više škodi rečima nego delom

The moonlight loved her. But not as much as my shadows. “Ti slishkom ideal’naya chto bi byt’ nastoyashchey.

People shouldn’t be forced to categorize themselves as “gay,” “straight,” or “bi.” People are just people. Maybe you’re mostly attracted to men. Maybe you’re mostly attracted to women. Maybe you’re attracted to everyone. These are historical claims — not future predictions. If we truly want to expand the scope of human freedom, we should encourage people to date who they want; not just provide more categorical boxes for them to slot themselves into. A man who has mostly dated men should be just as welcome to date women as a woman who’s mostly dated men. So that’s why I’m not gay. I hook up with people. I enjoy it. Sometimes they’re men, sometimes they’re women. I don’t see why it needs to be any more complicated than that.

But I was 22 when I started this job, and you know what? Sometimes it really is okay to just have a fucking job. Not a passion, not a career, but a steadfast source of bi-weekly income deposited directly into a checking account from which food, and medicine, and apps one totally forgot about having downloaded will be paid for.

Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.

What’s up with all these guys not realizing they’re bisexual? Here’s the clue, buddy, when you’re around another dude and you get a hard-on, you might be bi.

I’ve seen trans people in movies and TV shows, but judging by how unrealistic and shitty bi characters tend to be, I’m gonna assume I know nothing. So what’s okay for me to ask?

Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom nreperstanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nipta ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?

The political spectrum is not a straight, bi-polar line. It's a circle.

DEAR DI­ARY You are greater than the Bible And the Con­fer­ence of the Birds And the Up­an­ishads All put to­geth­er You are more se­vere Than the Scrip­tures And Ham­mura­bi’s Code More dan­ger­ous than Luther’s pa­per Nailed to the Cathe­dral door You are sweet­er Than the Song of Songs Might­ier by far Than the Epic of Gil­gamesh And braver Than the Sagas of Ice­land I bow my head in grat­itude To the ones who give their lives To keep the se­cret The dai­ly se­cret Un­der lock and key Dear Di­ary I mean no dis­re­spect But you are more sub­lime Than any Sa­cred Text Some­times just a list Of my events Is holi­er than the Bill of Rights And more in­tense

Perspektiva bi trebalo da bude nešto što može da se kupi i ubrizga intravenozno.

As a side note, don't you think everyone should have to come out? Why is straight the default? Everyone should have to declare one way or another, and it should be this big awkward thing whether you're straight, gay, bi, or whatever. Just saying.

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Kad bismo svi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan dio svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi cijelom svijetu i nama samima odmah jasno ko smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo.

It’s what you didn’t say, Dad.” Cooper could hear his voice loud and steady, like it had been growing inside him and waiting to burst out for years. “You never even mentioned it. Like it didn’t exist. Like it didn’t even cross your mind that I could be gay or bi or anything else. How was I to know it was okay? I never heard it from you. It wasn’t my job to tell you. It was yours to make me feel like I didn’t have to hide it from you.

Smatrao sam da me mora razumjeti, ako me voli, da me mora razumjeti i kad ništa ne kažem, mora biti na mojoj strani i kad nemam pravo. Zaboravljajući da bi to trebalo da bude i moja obaveza, okrenuo sam se protiv nje, stavljajući ih zajedno na jednu stranu. Sad sam sâm, ima zadovoljstva i u tome. I ne želim više da ih uvjerim, da im objasnim sebe, hoću da imam pravo. Jer imam pravo, iako to nema nikakva značaja.

Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš koga da psuješ, jer si sam sebe natovario.

ČEŽNJA Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­ ­

Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.

It is never easy being the one who takes the first step. But if we want things to mature in our life, we must fight for them relentlessly without compromise or excuse.

Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Trebao sam samo da nadjem jednu koja me nece podsecati na nju. Pogledao sam oko sebe i desilo se cudo. Ni jedna me nije podsecala na nju. Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno bi svaka od njih trazila da prestanem cugat', pusiti, da se ponasam pristojnije. Sve bi one trazile da ih drzim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam sale na njihov racun. Trazile da ih izvodim na neka fina mesta i slicno. A ona...Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije trazila da se menjam. A promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao sta osecam. Nije trazila da je drzim kao kap vode na dlanu .Cinjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna

I don't know what kind of sexual crisis you're having right now, like, four years after it would have been useful, but, well. I'm not saying what we did in high school makes you gay or bi or whatever, but I can tell you I'm gay, and that even though I acted like what we were doing wasn't gay back then, it super was." He sighs. "Does that help, Alex? My Bloody Mary is here, and I need to talk to it about this phone call.

Just read this fabulous screenplay. A remake of Camus's The Stranger with Meursault as a bi break-dancing punk rocker. Randy showed it to me. I loved it. Randy thinks "basically unfilmable" and that filming an orange rolling around a parking lot for three hours would draw a bigger audience.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Nisi ptica ni leptir obalom što leti, kad nema mostova uzalud je čeznuti, uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti. Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Ostavi bar jedan most između srca i mene, u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti, mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Nisi ti loš, nego su te zaveli. Upa si u loše društvo. Naplaćuješ struju ljudima. A je li ti ikad palo na pamet, dok si čoviku naplaćiva struju, da bi on moga bit tvoj ćaća? Ili tvoja mater? Znadu li ti ćaća i mater šta ti radiš, Nenade? Jesu te oni tako odgajali, da naplaćivaš struju? Znadu li oni di si ti sad razbojniče?

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...

My pillow is as good as any ocean to drown in the nightmare of myself. I swam all the way here from the moon.

No matter how hard people try to break you down, or whoever tries to stomp on you. You will always have the same value, no none can change you.

If indeed all lives mattered, we would not need to emphatically proclaim that "Black Lives Matter." Or, as we discover on the BLM website: Black Women Matter, Black Girls Matter, Black Gay Lives Matter, Black Bi Lives Matter, Black Boys Matter, Black Queer Lives Matter, Black Men Matter, Black Lesbians Matter, Black Trans Lives Matter, Black Immigrants Matter, Black Incarcerated Lives Matter. Black Differently Abled Lives Matter. Yes, Black Lives Matter, Latino/Asian American/Native American/Muslim/Poor and Working-Class White Peoples Lives matter. There are many more specific instances we would have to nane before we can ethically and comfortably claim that All Lives Matter.

People aren't crazy, they’re just reacting normally to an abnormally crazy world.

I think she is going to find you too old... Yes that was it, the moment she said it I knew it was true, and the revelation caused me no surprise, it was like the echo of a dull, not unexpected shock. The age difference was the last taboo, the final limit, all the stronger for the fact that it remained the last and had replaced all the others. In the modern world you could be a swinger, bi, trans, zoo into S&M, but it was forbidden to be old.

I guess I might be bi-curious," Ben said quietly." "What?" "I said I could be sorta bi-curious," Ben said loudly. "That's someone who is fundamentally straight but is curious about sex with men." Joshua grunted his opinion of that. "You've been checking out my ass since you were eleven years old, Ben. That's ain't curious, that's convicted.

Even if sexual orientation were a choice, aren't we a country where we're supposed to be free to pursue our happiness, whether we're hetero-, homo-, bi-, trans-, or even a-sexual? To use [an analogy that homosexuality is a vice, like drinking], being antigay is like Prohibition, when a small group of busybodies thought no one should be allowed to drink.

Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.

Each party has a platform--a pre-fixed menu of beliefs making up its worldview. The candidate can choose one of the two platforms, but remember: no substitutions. For example, do you support healthcare? Then you must also want a ban on assault weapons. Pro limited government? Congratulations, you are also anti-abortion. Luckily, all human opinion falls neatly into one of the two clearly defined camps. Thus, the two-party system elegantly represents the bi-chromatic rainbow that is American political thought.

I fucking hate it, the idea that something like that would be trivialized down to a fucking hashtag. I mean, there's a ton of biphobia — people refuse to accept bisexuality as an actual sexuality. And I'm biracial, but also white-passing, which is a unique perspective. So these kids say, like, "Oh, fucking tri-bi Halsey! She'll never miss an opportunity to talk about it!" I want to sit them down like a mom and go, "Six months ago you were begging for an artist that would talk about this shit! But then I do, and you say, 'Oh, not her. Someone else.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

Onda sam ja rekao da se ja to samo šalim i da nikad ne treba da mi vjeruješ, da je sve što kažem tek onako, da prođe vrijeme, da me ne uzimaš za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi počeli tako shvatati, da ja već u sljedećem trenutku zaboravim šta sam maločas rekao, da mi je zajebancija u krvi.. Ti si rekla da se ništa ne brinem, da ti to znaš bolje od mene, da sam prokužen od prvog momenta našeg susreta i smijala si se.

Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.

Just because you're into Kate...well, it doesn't necessarily mean you're gay. Although it's okay if you are. But if that's what's worrying you...' Ariel sighed. 'God. It shouldn't be so hard to talk about this stuff. All I'm saying is maybe you're gay and maybe you're not. Maybe you're bi. Or maybe it's totally a Kate thing. Maybe you'd want to be with her whether she was a girl or a boy.' I blinked. I didn't know if what she said made things better or worse.

Klečala je preda mnom i šaputala, da ne može bez mene da živi. Ja sam joj rekao da ode. Predosećam smrt i rado kašljem, pa bi bilo suviše sentimentalno da umrem u njenim rukama. Ona bi suviše glasno plakala, a ja ne volim plač nego tugu. Nisam više željan, da me ljube, niti da mi iko pruža ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, naljubio sam se. Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo žito, i stoput na dan hoću da se zaplačem. Žao mi je sebe samog. Ali mi je žao i žita. Ko zna, možda i neće moći bez mene da živi. Zar je ona kriva, ako ljubav nije večna. Sve to priznajem. Ja ništa ne želim, osim da brzo prodje sve što dodje. Kad smo se našli i ja i ona imali smo već hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav počinje u šumi, kako bi sve lakše bilo.

Koliko puta ste poželjeli da vas nema, da izmaknete tuđim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuđih razmišljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poželjeli da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi? Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mašte, nevidljivost kao jeftina dosjetka iz starih naučno-fantastičnih i horor filmova. I tu se stvar završava. Svijet, i mi u njemu, uvijek će ostati vidljiv, možda i previše vidljiv, i dok se probijamo kroz njegovu iritirajuću očitost, samo ponekad pomislit ćemo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.

It means understanding that different kinds of oppression are interlinked, and that one can't liberate only one group without the others. It means acknowledging kyriarchy and intersectionality - the fact that along different axes, we're all both oppressed and oppressors, privileged and disprivileged.

Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.

Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.

-Ima, međutim, nešto čudno u celoj toj legendi, Gubelkijane. Jeste li zapazili? Jeste li primetili da nema značaja što je odmereni Dedalus preživeo. Mit danas priznaje promašenog letača, krilatog Ikarusa, samo njega. Dobri zanatlija Dedalus je zaboravljen. Zanemaren nepravedno, no bez priziva. A, znate li zašto, Gubelkijane? Ja mislim zato što je, onako trezven i naučno bojažljiv, priznao jednu tuđu, naturenu granicu , što se slepo i ropski držao unutrašnjosti kruga koji nam je određen, što je izneverio i proigrao šansu da iz njega izađe, što je pokazao da je i suviše malo čovek, da bi bio bog. Razmislite o tome, ima u toj prokletoj legendi nekog naravoučenija. I budite mi zdravo!

Perhaps people felt there was nothing more they could do, you know? After all, how can someone be helped who doesn’t see the need? A Christian counselor I saw for a while described such situations as, “a White Elephant everyone can see but no one wants to deal with; everyone hopes the problem will just go away on its own.” Just like with my mom. Back then it seemed women were almost expected to go a little loopy sometimes. After all we’re the ones with raging hormones that get out of whack – by our periods, PMS or pregnancy and childbirth – and cause craziness and bizarre behavior. And because of those uncontrollable hormones, women are also more emotional and predisposed to depression. These are things my mom was actually told by her parents, her family, her husbands and friends... even her doctor. Eventually, she made herself believe that her erratic behavior stemmed from PMS, not mania or alcohol.

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

Zeleno, volim te, zeleno. Zelen vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. Opasana senkom ona sanja na verandi, zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Zeleno, volim te, zeleno! Pod lunom Cigankom stvari pilje u nju a ona ih ne vidi. Zeleno, volim te, zeleno! Velike zvezde od inja dolaze sa ribom senke što otvara put zori. Smokva trlja vetar korom svojih grana, a breg, mačak lupež, ježi svoje ljute agave. Ali ko će doći? I odakle? Ona čeka na balkonu, zelene puti, kose zelene, sanjajuci gorko more. -Kume, daću ti konja za kuću, sedlo za njeno ogledalo, nož za njen ogrtač. Kume, dolazim krvareći iz Kabrinih klanaca. -Kad bih mogao, mladiću, lako bi se nagodili. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. Kume, hoću da umrem pristojno u svojoj postelji od čelika i, ako je moguce, sa holandskim čaršavima... Zar ne vidiš moju ranu od grudi do grla? -Trista crnih ruža pokrivaju tvoj beli grudnjak. Krv ti vri i miriše oko pojasa. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. -Pusti me bar na visoke verande, pusti me da se popnem! Pusti me na zelene verande. Verandice mesečeve, gde kaplje voda. Već se penju dva kuma na visoke verande. Ostavljajući trag krvi. Ostavljajući trag suza. Drhtali su krovovi, fenjerčići od lima. Hiljadu staklenih defova ranjavalo je zoru. Zeleno, volim te, zeleno! Zelen vetar, zelene grane. Dva kuma su se popela. Širok vetar ostavljao je u ustima čudan ukus žuči, mentola i bosiljka. -Kume, gde je, reci mi, gde je tvoje gorko devojče? -Koliko puta te je čekala sveža lica, crne kose, na toj zelenoj verandi. Nad ogledalom bunara Ciganka se njiha. Zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Mesečev stalaktit od leda drži je nad vodom. Noć je postala intimna kao mali trg. Pijani su žandari lupali na vrata. Zeleno, volim te, zeleno! Zelene vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. - ROMANSA MESECARKA

Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život ishranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osjećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke maternice univerzuma. Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje osi obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj od prirodnog. Pomeranje je bilo sporo i postupno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život. Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledalu na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve - imitacija.

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca. Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva. U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.

The guide invited the crowd to imagine that they were looking across a desert at a mountain range on a day that was twinkling bright and clear. They could look at a peak or a bird or cloud, at a stone right in front of them, or even down into a canyon behind them. But among them was this poor Earthling, and his head was encased in a steel sphere which he could never take off. There was only one eyehole through which he could look, and welded to that eyehole were six feet of pipe. "This was only the beginning of Billy's miseries in the metaphor. He was also strapped to a steel lattice which was bolted to a flatcar on rails, and there was no way he could turn his head or touch the pipe. The far end of the pipe rested on a bi-pod which was also bolted to the flatcar. All Billy could see was the little dot at the end of the pipe. He didn't know he was on a flatcar, didn't even know there was anything peculiar about his situation. "The flatcar sometimes crept, sometimes went extremely fast, often stopped--went uphill, downhill, around curves, along straightaways. Whatever poor Billy saw through the pipe, he had no choice but to say to himself, 'That's life.

Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.